Mamula All Inclusive

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Tržišna logika nema milosti, a u tome ni spomenička dobra nisu izuzetak. Jedan od svežijih primera je ostrvo Lastavica i tamošnja tvrđava Mamula na ulazu u Boku. Ovaj biser austrougarske mornaričko-odbrambene arhitekture i mesto stradanja brojnih Bokelja (za vreme Drugog svetskog rada, tu je italijanski okupator napravio logor za civile) po novom je pretvoren u luksuzni hotel za ekskluzivnu klijentelu. Obećanje o posebnoj „spomen-sobi“ kasnije povećano na nivo umetničke galerije još uvek je neispunjeno.

Ne treba tu kriviti strane investitore koji na lokaciju gledaju drugačije i to pokušavaju unovčiti. Lokacija Mamule zaista je posebna, baš kao i sama građevina i to se itekako može unovčiti. Ipak je zadatak države da zaštiti svoja kulturna dobra i istorijsko nasleđe, s posebnim pijetetom prema mestima stradanja. A kada država zakaže ili ima neke druge, potencijalno finansijski unosnije interese, na scenu mogu stupiti organizovani građani i pokušati ostvariti svoj interes.

Borbu za očuvanje Mamule i uspomene na ljude koji su tamo stradali dokumentovao je novosadski dokumentarista Aleksandar Reljić u svom najnovijem uratku Mamula All Inclusive. Film je premijerno prikazan letos na Sarajevo Film Festivalu, dok je na Slobodnoj Zoni u Beogradu osvojio nagradu publike. U Crnoj Gori, film je otvorio Festival ljudskih prava Ubrzaj, pre najavljenih prikazivanja u Boki.

Reljić svoj dokumentarac otvara atraktivnom snimkom iz drona koji prelazi preko lokacije u Poborima kod Budve. Tamo se nalazi prvi od naših naratora, Ivo Marković, koji je kao dečak bio zatočen u logoru na ostrvu. Sada kao starac, on svake godine odlazi na proslave godišnjica oslobođenja logora i komemoracije stradalima. Iako možda on sam nije jedan od inicijatora akcije da se spreči privatizacija ostrva i pretvaranja istog u čisto turističku lokaciju, Ivo je svakako jedan od najvatrenijih podržavalaca te ideje.

Reljić će uvesti još naratora, kako iz redova preživelih logoraša, tako i iz redova potomaka onih koji nisu bili te sreće. Naći će se tu mesta i za aktiviste i za istoričare i hroničare, kao i za ljude koje za mesto vežu neke druge uspomene. Priliku da iznese „svoju odbranu“ dobiće i predstavnik lokalne boračke organizacije iz Herceg Novog, Mihajlo Kilibarda, koji je „promenio stranu“ i sklopio dogovor s politikom koja je, pak, sklopila posao s investitorima.

Autor se takođe, iz godine u godinu, od 2018. do 2021, vraća na boračko okupljanje kao centralni događaj, dokumentujući napredak radova i, čini se, sve vidljiviju uzaludnost otpora tome da, kako jedna akterka kaže, Mamula ostane „spomenik našoj gluposti“. U svemu tome, čak i manje upućeni gledalac dobija prilično jasan uvid u posebnost tog mesta, kako prirodnu, tako i onu koja je posledica ljudskog delovanja, te u težinu istorijskog bremena koju ono nosi. Nakratko se čak može videti i primer da drugačiji ishod nije samo moguć, već je zapravo dugoročnije održiviji i isplativiji: primer s rta Oštra na Prevlaci i tamošnje tvrđave koja je pretvorena u muzej austrougarske mornarice.

Aleksandar Reljić je zapravo po vokaciji novinar, dok dokumentarni film vidi kao nastavak svog posla nekim drugim sredstvima. Takva autorska pozadina obično znači da je stil tu umnogome podređen supstanci i poruci. Imajući u vidu da Reljić uglavnom radi za televiziju i u za to predviđenim formatima, jasno je da u ovom dokumentarcu, kao i u velikoj većini njegovih prethodnih, nema mesta za preterane stilske egzibicije.

Opet, Reljić uspeva da ubaci određene inovacije kao što su vrlo elegantni snimci iz drona i razbijanje matrice takozvanih „govorećih glava“ time što naracije odvaja od kadrova, dok razgovore između likova dokumentuje kao posmatrač. Takođe, spoj originalne muzike Mihajla Obrenova MiKKe iz sastava DreDDup i klapskih i partizanskih pesama funkcioniše iznenađujuće glatko. Jedine zamerke koje se mogu navesti je možda kriva insinuacija da će svi od naratora imati slično bitnu ulogu za priču, kao i dizajn zvuka koji sačinjavaju tipski zvukovi koji deluju veštački, što sugeriše određene probleme s budžetom. Ali, i pored toga, Mamula All Inclusive je vrednosno pošten i dosledan, a zanatski vrlo solidan dokumentarac televizijskog tipa koji ispunjava svoju misiju.

The Last Relic / Viimane Reliikvia

 prvi deo kritike objavljene na XXZ

Na prvi pogled, dva filma prikazana pretposljednjeg dana DOK Leipzig festivala u istoimenom istočnonemačkom gradu, nemaju skoro ništa zajedničko, osim toga da ih je potpisnik ovog teksta pogledao jednog za drugim. Dobro, oba su u Leipzig došla nakon prikazivanja na nekom “jačem” festivalu, ali to je samo statistički podatak. Razlike su ipak osetnije: The Last Relic estonske autorice Marianne Kaat je dokumentarac s političkom oštricom smešten u blisku, zloslutnu, a sada već nepostojeću i nezamislivu prošlost, dok je When Adam Changes kanadskog autora Joela Vaudreuila animirani, možda lagano autobiografski, ali ipak uglavnom fikcionalni uradak smešten u nešto dalju prošlost kraja prošlog veka, a koje se mi dovoljno stari dovoljno dobro sećamo, dok mu je glavna tema odrastanje. Dva filma, pak, govore iz svojih uglova, svaki za sebe, ponešto o ljudskom društvu.

Zbivanja dokumentarca The Last Relic smeštena su u četvrti po veličini ruski grad Jekaterinburg u periodu od 2017. do 2021. godine, s predominantnim naglaskom na prvu polovinu tog perioda. Kaat ga otvara opservacijom jedne od anahronih društvenih tradicija, godišnjeg bala kadeta Sverdlovske Oblasti, što jednako podseća i na caristička i na sovjetska vremena. Time nam poručuje da, ma koliko se nešto činilo kao radikalni revolucionarni otklon od prošlosti, Rusija je zapravo društvo koje održava kontinuitet sa svim svojim prethodnim inkarnacijama. Gledano tako, čak i uvodna info-kartica o paradoksu da većina stanovništva grada u kojem je streljan poslednji car sa sve svojom porodicom sada sanja o imperijalnoj slavi ne deluje kao totalni paradoks. Iako ćemo do kraja filma prisustvovati i vojnoj paradi, i “strongman” takmičenju, a i izvođenju patriotskih pesama od strane ženskog hora, fokus Marianne Kaat je ipak negde drugde.

Ona zapravo najviše prati političke aktiviste raznih fela koji se suprotstavljaju brutalnom režimu onog zlotvora. Ti naši junaci povezani su u male i često vrlo ekskluzivne grupe, što njihovu borbu čini još besmislenijom, zapravo potpuno osuđenom na propast, po čemu su preslika one stvarne, a ne fasadne opozicije. Mladi Igor mrzi režim, ali još više od toga mrzi kapitalizam, pa rečnikom XIX veka sa svojim kameradima preti buržoaziji i – zaziva veganizam. Nasuprot njemu, sredovečni Rafail zalaže se za liberalne vrednosti i poštovanje ustava, skupa sa stojički nastrojenom Galinom i još ponekim iz njihove zajedničke grupe koja ni sama nije homogena, strateški ni taktički. Biće tu svega, od protesta koji su toliko propali da se čak ni policija nije pojavila na njima, pa do onih na kojima se “momci u plavom” pojave pa demonstrante love na tehnikalije, ili do zaključaka da je jedina platforma koja ima šanse populizam po sistemu “za svakog ponešto”.

Kroz nekoliko hronološki poredanih, jednostavno nazvanih poglavlja, Kaat nam otkriva dobro poznatu istinu o ruskom društvu: da se njime uvek upravljalo čvrstom rukom, da je jači uvek tlačio s pozicije moći, diktirao ideologiju, osmišljavao, pa obesmišljavao birokratiju, a da bi se sve po pravilu vrtelo oko prisvajanja bogatstva. Opozicije možda ima, ali je ona razjedinjena, pozatvarana, potrovana, ubijena, a tiha većina, čak i kad vidi očite primere korupcije ili zloupotrebe, ćuti u nadi da će ostati ispod radara. Štos je, pak, u tome da je silnik često hazarder koji mora da podiže uloge do samog kraja, kao i to da će na njegovo mesto najvjerojatnije doći neko njemu sličan.

Ništa od toga nije epohalno novo u dokumentarcima na dotičnu temu, ali ima u tome neke svežine, pored ispoštovanog etičkog imperativa uz osećaj za stil i meru. The Last Relic posebno blista u onim malim, neočekivanim trenucima kao što je poseta memorijalnim centrima, ili razgovorima naših aktivista sa zaposlenom starijom ženom koja ih optužuje da su pozeri i blebetala, pa i razgovoru između dvojice beskućnika-prosjaka. Zaključak se, međutim, nameće na samom početku filma: živimo u doba “prosvećenog cinizma”, jasno nam je da je sve sranje, ali mislimo da po tom pitanju ne možemo ništa da uradimo.

I Am Not Your Negro

Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Jedan od ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar za najbolji dokumentarni film, I Am Not Your Negro u režiji Raoula Pecka, poetično je, intimističko, potresno i dalekosežno čitanje esejistike, publicistike i memoarske proze Jamesa Baldwina na temu položaja Afroamerikanaca u vrijeme borbe za građanska prava 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, te njihove perspektive i općenito perspektive Amerike u nekoj zamišljenoj budućnosti. Gledano sa pozicije današnjeg svijeta u kojem su rasno motivirani incidenti poput onog u Fergusonu, Missouri koincidirali sa drugim mandatom prvog crnog američkog predsjednika, nevjerojatno je koliko je Baldwin bio u pravu pola stoljeća ranije govoreći o dva paralelna svijeta, dvije paralelne kulture i dva paralelna doživljaja “bijele” i “crne” Amerike. Nije tu riječ samo o različitim povijestima i ulogama u okolnostima robovlasništva, već i o klasnim razlikama uvjetovanim getoizacijom, relativno niskom socijalnom mobilnošću i unaprijed predodređenim društvenim ulogama. Jednom kada se ta dva svijeta susretnu dolazi do eksplozije u kojoj se jedni, privilegirani, bore da zadrže status quo, a drugi, potlačeni, za elementarnu jednakost u ljudskim i građanskim pravima. Jedni su motivirani strahom od promjene i potencijalne osvete, drugi željom da konačno pod jednakim uvjetima žive svoje živote na miru i bez straha. Jedni su napajani narativom o heroizmu (i to o događajima koji bi se u nekim drugim okolnostima mogli nazvati genocidom) oslikanom u personi Johna Waynea koji tamani Indijance, dok bi se u slučaju drugih takav heroizam nazivao terorizmom. Crnac ne može biti heroj u Americi jer je idealan Afroamerikanac miran, pokoran i zadovoljan mrvicama sa trpeze koje mu mogu, ali ne moraju osigurati polagani napredak u kvaliteti života. U ono doba, kako to Baldwin primjećuje, crnac nije mogao biti čak ni seks-simbol na isti način na koji je to bio neki bijeli glumac. Danas je to nešto drugačije, pa tako imamo crne akcijske heroje, sportske i muzičke zvijezde, pa čak i znanstvenike i visoko rangirane političare, ali svejedno ostaje dojam da je sve to samo šminka, a da je velikoj većini crnog stanovništva američki san nedostupan kao što je uvijek i bio.

Kroz svoje eseje i članke, Baldwin svemu tome prilazi iz kuta europske, prije svega francuske ljevice. To ne treba čuditi, američki se pisac preselio u Francusku, prvo u Pariz, onda na jug zemlje, gdje i umro 1987. godine. U međuvremenu se družio sa umjetnicima s “lijeve obale”, sa njima raspravljao i pod njihovim utjecajem i utjecajem također lijevih egzistencijalističkih filozofa pisao. Njegova perspektiva je, stoga, distinktivno klasna, što ga je, zajedno sa njegovom seksualnom orijentacijom, stavljalo pri vrhu liste sumnjivaca za “neameričke aktivnosti”. Boravak u Francuskoj Baldwin je na duže vrijeme prekinuo jedino u periodu od kraja 50-ih do kraja 60-ih godina kako bi se uključio u borbu za građanska prava, što je i dokumentirao u svom posthumno objavljenom napisu Sjeti se ove kuće, čiji je sadržaj, odnosno piščeva sjećanja na poznanstva i prijateljstva s tri diva borbe za građanska prava, Medgarom Eversom, Malcomom X-om i Martinom Lutherom Kingom, poslužio kao gro materijala za film Raoula Pecka. Možda i najzanimljiviju tezu filma, to da njih trojica nisu bili toliko različiti po stavovima i ciljevima borbe koliko po pristupima istoj, te da se Martin Luther King pomaknuo u smjeru Malcoma X-a, a ne obratno, salonski ljevičar Peck (u međuvremenu autor igranog filma Mladi Karl Marx) ne koristi i ne elaborira ni izbliza dovoljno, fokusirajući se na Baldwinovu perfektno elokventnu retoriku, istančani smisao za humor, potencijal za provokaciju bijelih, liberalnih studenata i analitičke moći koje će neupućeni zvati proročkima.

Peck se glede materijala za film ne zaustavlja samo na jednom spisu, već poseže za više njih, od političkih debata sa suborcima i političkim i svjetonazorskim protivnicima, preko ogleda o pop-kulturi kao svojevrsnom opijatu za obične ljude, pa do romana i čuvenog baldwinovskog narativa o Afroamerikancu koji po prvi put ima ozbiljnu, bijelu djevojku, pa oboje tu vezu moraju skrivati na ulici jer su oboje sigurniji sami nego li zajedno. Tekst filma koji je cijeli sastavljen od Baldwinovih zapisanih misli Peck ilustrira čas suvremenim, dosnimljenim materijalom, čas arhivskim. od onog iz 50-ih do suvremenih mobitelskih snimaka incidenata i protesta, te filmova koji bi mogli i morali ući u antologije proučavanja rasnih odnosa, od neizbježnog Griffitovog Rođenje jedne nacije, preko tupih komedija sa Doris Day i westerna sa Gary Cooperom i Johnom Waynom, pa do naoko “crnačkih” filmova Pogodi tko dolazi na večeru, U vrelini noći i Bijega u lancima koje Baldwin u svojim tekstovima temeljno dekonstruira i objašnjava zašto su oni dio bjelačke slike svijeta i ničim utemeljene predstave o idealnom crncu. Baldwinova je teza, mudro sačuvana za kraj filma, ultimativno humanistička: on se želi smatrati čovjekom, dok rasni identitet odbacuje kao konstrukciju i nametnutu ulogu.

Premda Peck povremeno odlazi predaleko u nadgradnji Baldwinovog materijala, posebno u približavanju istog sadašnjem vremenu, jednostavna zamisao da kroz cijeli film imamo samo autorovu perspektivu je dovoljno robusna da taj projekt iznese. To što je je riječ upravo o Jamesu Baldwinu film čini iznimno interesantnim, a ni jedna od najboljih glasovnih uloga Samuela L. Jacksona nije na odmet: on možda pogađa Baldwinove kadence u govoru, ali ga ne imitira, već materijal čita punim srcem, uvjeravajući nas kako je još uvijek itekako aktualan.

 

The Yes Men Are Revolting

2014.


scenario i režija: Andy Bichlbaum, Mike Bonanno (The Yes Men), Laura Nix





Ko su The Yes Men? Oni su aktivističko-komičarsko-filmaški duo, poznat po svojim eskapadama u kojima se oblače u jeftine kopije markiranih odela, izmišljaju lažne identitete i uvlače se u krugove globalnih kapitalističkih igrača, pa medijima daju kontroverzne izjave. Dakle, nešto kao News Bar sa aktivističkom notom, uz upornost Michaela Moorea i osećaj za skeč Sasche Barona Cohena dok se ovaj nije sasvim potrošio i ispraznio od sadržaja, sa nešto naprednijim smislom za humor.


Njihove akcije, ili bolje rečeno psine, smo pratili po internetu, povremeno po mainstream medijima (kada bi uspeli da toliko dobro “prodaju” štos) i u dva dokumentarna filma, The Yes Men (2003) i The Yes Men Fix the World (2009). U tim filmovima su Andy Bichlbaum i Mike Bonanno (očiti pseudonimi) uspeli da se predstave kao Svetska Trgovinska Organizacija i tako proputuju po konferencijama, da ispitaju ko je besramno profitirao na obnovi posle uragana Katrina,  isterali na čistac katastrofu u Bhopalu i još štošta. Zapravo, zabavljajući nas, oni su nam skretali pažnju na važne teme koje bi nam možda promakle. Ostaje nam da se pitamo šta nam novoga mogu ponuditi.


Što se teme tiče, ovog puta fokus je na klimatskim promenama i njihovoj borbi protiv istih koja će ih odvesti na različite krajeve sveta, od ruralne Ugande, preko Kanade do Kopenhagena. Tema klimatskih promena je često u javnom diskursu, strane su oštro podeljene i nespremne na kompromise. Od The Yes Men znamo kakav stav možemo očekivati: aktivistički, anti-korporativni i anti-globalistički, znamo i kakve spačke možemo očekivati, oni su nam sve to već ponudili u svojim ranijim radovima. To nije ništa novo i čemu onda snimati film, osim iz razloga osobne taštine njegovih autora ili njihove potrebe da budu u fokusu javnosti.


Oni to vrlo dobro znaju, pa uz realno trivijalna nova dostignuća (po prvi put su za svoje eskapade tuženi, i to ni manje ni više nego od strane Privredne Komore, koja, opet, nije vladino ili nezavisno regulatorno telo, nego de facto lobistička grupa, na čemu dvojac gradi svoj slučaj), fokus tokom filma pomeraju sa glavne teme na svoje lične priče, prijateljstvo, saradnju, aktivizam kao takav. Obojica su profesori sa bazom u New Yorku. Mike je porodični čovek kojem psine koje sa Andyjem i ostalima izvodi polako postaju kamen oko vrata, pa jedno vreme pokušava da živi miran život u Škotskoj. Andy je gay, rezigniran zbog skorog prekida veze sa partnerom i takođe rezigniran povlačenjem svog “partnera u zločinu”. Obojica vole svoj angažirani hobi, ali ih sustiže vreme i spoznaja da nisu promenili svet. I, kako to obično biva u pričama o drugarstvu, otkriće kako ih više toga spaja i kako je njihovo poslanstvo suviše važno da bi ga podredili svojim osećanjima rezigniranosti.


Jedan od razloga zašto se film toliko bavi privatnim aspektima svojih autora, a ne njihovim radom je i to što je njihova misija podizanja eko-svesti bila uglavnom neuspešna i što je tema toliko puta obrabljena. Autorski dvojac pojačan producentkinjom njihovog prethodnog filma Laurom Nix zato i uvodi taj privatni momenat i na svojem primeru nam pokazuje kako je važno boriti se, pa makar protiv vetrenjača, bez sredstava i sa potrošenom vrećom trikova, makar dok se ne pojavi neki novi. Pokazuju nam primerom kako aktivizam može biti zabavan čak i kad je opasan i kako je duhovitost bolja opcija od popovanja i ubeđivanja. Zbog njih dvojice i pogleda u njihove persone vredi pogledati i treći film u serijalu, iako smo, realno, u prva dva videli sve o njihovom radu, metodologiji, svetonazorima. Principijelno, uvek podrška za duhovitost, slagao se ja sa ciljem ili ne.