A Film a Week - Gutterbee

previously published on Cineuropa

It is difficult to try and define Gutterbee, the second feature directed by Danish actor-turned-filmmaker Urlich Thomsen. The film is a satire, a broad comedy and a drama about racism and sausages and which, set in a decaying American small town, also flirts with the neo-western. Gutterbee is having its European premiere in the Official Competition of the Tallinn Black Nights Film Festival, a month after its world premiere at the Sao Paulo International Film Festival.

Sheriff Brown (Chance Kelly) assumes the role of the on-screen narrator and takes us through the events that unfolded in the titular small town of the American Southwest. It all began when the local racist bully, Jimmy Jerry Lee Jones Jr (played by W Earl Brown), who fancies himself the town's boss, ran out of enemies to harass and turned his attention to calm German sausage maker and scholar Edward Hofler (Scottish actor Ewan Bremner), a man determined to open a sausage restaurant called Gourmet House of Refuge in a defunct chapel he bought in town. Jimmy hates everything foreign, including foreign people and foreign food. He actually uses Donald Trump’s slogan America First as a greeting and blindly trusts his rooster's paranormal skills in sensing the foreigner in town. Nobody actually likes Jimmy and nobody cares for his world-view, but no one dares stand up to him, knowing that he is supported by the town's greedy evangelical priest (Clark Middleton). That is, until Edward refuses to abandon his projects and leave. Besides the sheriff, who remains more or less passive, the film also shares with the the point of view of another character, Mike (Antony Starr), a hustler and Jimmy's former henchman who became Edward's new business partner after returning from prison, and who tries to be a mediator before the confrontation turns nasty. And after a few incidents, it sure does…

The central problem with Gutterbee is that writer-director Thomsen seems unsure about what he is aiming for: a comedy ranging from laugh-out-loud to gross-out to simply bizarre; a satire; an examination of a social landscape of rural Americana; a drama about racism, a statement against it or something completely different. The film is filled with a gallery of characters each only defined by one or two quirks, and the story occasionally drifts away in many subplots which tend to go nowhere and only serve to pass the time or to score a laugh or two, when the general plot of the film does not simply move back and forth between one conflicted party and the other.

The cast, consisting of mainly anglophone actors from the ranks of indie films and television, has the difficult task of finding and maintaining the right blend of weirdness and caricature that best suits their characters. But the real issue is that everyone has to do so individually and on there own, since there is no clear lead character. As a former actor, Thomsen should be able to communicate exactly what he wants from his cast, yet he does not seem to do that, for whatever reason: could it be a lack of interest, a lack of directorial skill or simply the absence of any basic idea for what to do with all these characters.

On the other hand, Gutterbee is not a hard watch. It is easy, breezy and, ultimately, fun, with Edward’s lectures about history and about various types of sausage types being the highlights of the film, alongside with the way the film slams the evangelical right for their greed or bigotry. It is also very nice to look at — thanks to Anthony Dod Mantle's (Antichrist, 127 Hours) cinematography in vivid, summery colours — and to listen to, with most of the songs on the soundtrack adding another layer of humour to proceedings.

A Film a Week - Darkness / Buio

previously published on Cineuropa

The premise of three girls living with their father in isolation during the times of the apocalypse sounds familiar, but first-time filmmaker Emanuela Rossi, working from a script she co-wrote with Claudio Corbucci (a prolific TV writer whose previous film credit was the genre piece Index Zero), has tried to do something fresh and in sync with contemporary thematic trends. Darkness premiered in the Italian Panorama section of Alice nella Città, and has now had its international premiere in the First Feature Competition of Tallinn Black Nights.

Three sisters with significant names, Stella (rising star of Italian cinema Denise Tantucci), Luce (Gaia Bocci in her first on-screen role) and Aria (Olimpia Tosatto, also a newcomer), live with their father (Valerio Binasco, of We Believed and The Beginners fame) in a spacious, secluded, dark mansion. He tells them that something has gone wrong with the sun, and two-thirds of the population died when it happened. Outside is no place to be for a young girl, since only the strongest of men can survive. So the father, when he is not at home imposing his brutal upbringing methods on his daughters, goes out every day to fetch food and other necessities. The sisters, meanwhile, stay at home watching old fitness videos and playing games usually led by Stella and normally aimed at reimagining the past they shared with their late mother.

Stella is the oldest of the three and remembers the world before the apocalypse – at least well enough not to take their father's stories at face value. Also, she is far from happy about being confined to the role of the abused lady of the house. Luce has just got her first period, and the father is shifting his incestuous focus onto her. Aria, the youngest one, does not speak, and it is hard to tell what she thinks, knows or understands about the situation. After an incident where Aria leaves the house and Stella goes to fetch her, and after a couple of days of the father's continuous absence, Stella decides to go out into the world...

As she finds out, the stories the father has been telling are a far cry from the truth, so the titular darkness gets another metaphorical layer added to it: the darkened rooms are less of a problem, and the real darkness here comes from a life spent under the yoke of tyranny and abuse. Clearly, Rossi's intention was to convert the template of a certain premise into a profoundly feminist story of liberation, as is evident from the fact that the film is dedicated to all of those girls who resist. The problem she had to face is the predictability of the dramaturgical conventions that she and Corbucci used to steer the plot. That, together with the broadly sketched characters, relegated to having a small bunch of basic characteristics, would suffice for a straight-up genre film, but it does not work that well in this melange of sorts, combining, as it does, post-apocalyptic science fiction, thriller, family movie and fairy tale.

On the other hand, Rossi makes up for this with her measured directing of the young actresses, who all seem natural in their roles, the effort she made to provide just the right number of details to build up the world and to create a standout audiovisual experience through the set and costume design, and the use of music, both classical and popular contemporary, as a narrative tool. The shallow-focus cinematography of Marco Graziaplena serves the purpose well and makes the most of the locations, both interior and exterior.

Mater

kritika pročitana u okviru izveštaja s Black Nights Film Festivala u emisiji Filmoskop na HR3

Svakako najznačajnija novost za hrvatsku kinematografiju je svjetska premijera dugometražnog prvijenca Jure Pavlovića, Mater. Pavlović inače u svojoj karijeri ima EFA nagradu za svoj kratki film Piknik (2015), te stoga slovi za jednog od autora koji obećavaju u europskim, ako ne i svjetskim okvirima. Film Mater natjecao se u konkurenciji debitantskih filmova. 

Junakinja filma Jasna u interpretaciji maestralne Darije Lorenci Flatz nakon dužeg odsustva dolazi iz Njemačke da bi se brinula o svojoj ozbiljno bolesnoj majci Anki (Neva Rošić), sa planom da se u rodnoj kući zadrži onoliko koliko treba, dok se majčino zdravstveno stanje ne poboljša ili dok je, po savjetu liječnika, ne premesti u starački dom. Majka, međutim, ima posve druge planove, ignorira liječničke savjete i napreže se poslom u i oko kuće i vrta, sa susjedima se spori za "metar zemlje" na međi i općenito odbija suradnju. Majka i kći imaju povijest sukoba koji nadilazi generacijski jaz, životne stilove i navike. Kao predmet sukoba se iz pozadine pomaljaju otac i brat, obojica pokojni, a prilično su jasne i natruhe da je Jasna u djetinjstvu i mladosti bila žrtva fizičkog zlostavljanja koje se u ono doba nazivalo "discipliniranjem", te da je jedva čekala da se skloni i od obitelji i malograđanske sredine neimenovanog dalmatinskog, odnosno neretvanskog gradića. Međutim, kako vrijeme prolazi, što Pavlović potpisuje tekstualnim karticama "Dan", "Tjedan", "Mjesec"... majka kopni, a ne popušta u otporu i vrijeđanju svoje kćeri, Jasna osjeća sve veću tjeskobu...

U svom dugometražnom debiju Pavlović uspješno slika portrete na tri nivoa: od Jasnine psihe koja se urušava po stiskom balkansko-mediteranske inačice patrijarhata i, još izraženije, gerantokracije, preko obiteljskih odnosa punih trzavica, pasivne i otvorene agresije, pa do učmale sredine gdje se svi poznaju i tračaju, gdje liječnici baš i ne znaju svoj posao, gdje "fiškali", poštari i rodijaci "njuše" novac i naslijedstvo, ma koliko sitno bilo i gdje starije osobe te iste stvari, ali i odumiruću moć koriste kao sredstvo pritiska i ucjena, a gdje Jasna ipak nadljudskim naporima nalazi trenutke radosti u društvu daljih rođaka i prijatelja iz školskih vremena. 

Dok se koncept priče može nazvati standardnim za mizerabilizam sa lokalnim štihom, te operira u sličnom svijetu kao dugometražni prvijenac Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat, Pavlović ipak uspjeva pronaći svoj autohtoni glas služeći se inteligentnim režijskim riješenjima. Kamera Jane Plećaš je prikovana za Jasnu, njeno sve umornije lice ili potiljak u dugim kadrovima i izrazito plitkom fokusu u kojem se sve osim nje muti do neprepoznatljivosti, sugerirajući Pavlovićev dubinski fokus na svoju junakinju. Takav pogled je atipičan i za mladog autora i za osobu muškog roda - Pavlović se bavi sredovječnom ženom koja je odrastala kao nevoljeno ili makar manje voljeno dijete u konzervativnoj obitelji i koja, nakon što je uspjela razbiti kanon svojim odlaskom, sada ispašta u ulozi sluškinje koja joj je namijenjena. 

Film, doduše, ima i svojih nedostataka, prije svega u smislu scenarija i montaže - riječ je o nepotrebnim repeticijama u zadnjoj trećini filma kojima se ne govori ništa novo u narativnom smislu, niti se pojačavaju atmosfera i ugođaj, zbog čega je očito Pavlovićevo kratko-filmsko profesionalno "porijeklo", ali je jasno da je riječ o filmu inteligentnog autora pred kojim su tek velika djela.

The Irishman

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Martin Scorsese

scenario: Steven Zaillian (po knjizi Charlesa Brandta)

uloge: Robert De Niro, Al Pacino, Joe Pesci, Harvey Keitel, Ray Romano, Bobby Cannavale, Stephen Graham, Stephanie Kurtzuba, Kathrine Nadrucci, Jesse Plemons, Domenick Lombardozzi

Pre gledanja, dva su osnovna razloga bila za skepsu glede novog filma Martina Scorsesea, The Irishman. Prvi je svakako bilo trajanje filma od preko 200 minuta, što ga u moderna vremena smanjene koncentracije čini skoro nemogućim za gledanje iz jednog puta. Drugi krucijalni razlog za skepsu je "de-aging", odnosno digitalno podmlađivanje glumaca koje se, primera radi, Angu Leeju obilo o glavu u njegovom najnovijem filmu Gemini Man.

Osim ta dva, u igri su barem još dodatna tri, vezana za produkcijsku kuću iza filma, izabrane glumce za digitalno podmlađivanje, pa i samog reditelja, odnosno njegovu životnu dob. The Irishman je, dakle, Netflixova originalna produkcija, a ime ovog internetskog audio-vizuelnog giganta je pre svega sinonim za njegovo ne naročito etično poslovanje u smislu uskraćivanja bioskopske distribucije. Sad, kako je The Irishman prestižan projekat sa budžetom od oko 160 miliona dolara i nemalim ambicijama za nagrade, skorojevićka produkcijska kuća je film ipak pustila u bioskope, šačicu odabranih u celom svetu, ali je globalna publika ipak bila uskraćena da film vidi u, od strane reditelja, zamišljenom formatu. Drugo, Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci su glumci koji su najbolje od sebe već dali: u slučaju De Nira i Pescija upravo sa Scorseseom, pa De Niro i Pacino u principu poslednjih godina glume ili mesečare za honorar, a Pesci je ovom prilikom izvučen iz penzije.

Na koncu, Scorsese je takođe u godinama kada možda i na silu pokušava da "zapakuje" svoju karijeru i da snimi testamentarne filmove na teme kojima se kroz celu karijeru bavio. Prethodni film religiozne tematike, The Silence (2016) koji je pomno razvijao godinama, ako ne i decenijama, podbacio je i u komercijalnom i u umetničkom smislu. The Irishman je takođe godinama čekao na realizaciju, i u današnjim uslovima filmske industrije ne bi ni ugledao mrak bioskopske dvorane da nije Netflixa. Iako svakako ne predstavlja vrhunac rediteljeve karijere, pa čak ni njegovog mafijaškog opusa, reč je o odličnom filmum jednom od onih koji će obeležiti godinu na izmaku i koji je sasvim blizu remek-dela.

Za razumevanje konteksta filma možda nije neophodno poznavanje američke istorije i Scorseseove karijere, ali je svakako preporučljivo jer su te dve stvari tesno povezane na način da reditelj kroz svoje mafijaške epopeje na sebi svojstven način, kafanskim tonom i sa puno digresija, govori o istoriji svoje zemlje. To možda nije bilo očito u njegovom "no budget" prvencu Who's That Knocking on My Door (1968) i prvom filmu koji ga je proslavio, Mean Streets (1973) jer su oni bili čvrsto ukorenjeni u ondašnji trenutak i bavili se kriminalom na njegovom "ulaznom nivou", više kroz milje baraba i zgubidana, nego nekakvih glavešina krimi-biznisa. Sa Goodfellas (1990) je Scorsese objasnio političku ekonomiju organizovanog kriminala i uspostavio standard svoje mafijaške epopeje bazirane na dramaturškom zakonu uspona i pada. Casino (1995) je bio još političniji jer se u svojoj suštini bavio legalizacijom prljavog i krvavog novca kroz industriju zabave. Odatle, Scorsese u svojoj filmskoj i televizijskoj karijeri odlazi u tri smera: film Gangs of New York (2002) i serija Boardwalk Empire (2010-2014) funkcionišu kao pred-nastavci u velikoj istoriji američkog organizovanog kriminala, film The Departed (2006), iako "remake" hongkonškog originala, zapravo je temeljna rekontekstualizacija ubačena u šinu istinite priče o Jamesu "Whiteyu" Bulgeru koji je bio unikatna figura kao velika gangsterska njuška i FBI-jev doušnik istovremeno, a The Wolf of Wall Street (2013), pak, govori o posve legalnom kriminalu u formi finansijske prevare. Iako su navedeni filmovi tematski donekle različiti, tonalno i strukturalno su sasvim na liniji klasičnih mafijaških epopeja.

The Irishman je u tom smislu čista klasika, direktno naslonjena i na Goodfellas i na Casino, sa jednim dodatkom stvarnih imena i stvarnih istorijskih događaja na tragu velikih američkih doku-drama, ali sa manjkom glamura usled godina i životnih filozofija njegovih likova. Naslovni junak, Frank Sheeran (De Niro) je, prema svom priznanju objavljenom u ne-fikcijskom "bestselleru" Charlesa Brandta Čuo sam da krečite kuće (naslov je šifra za plaćeno ubistvo u mafijaškom rečniku) po kojem je Steven Zaillian (odgovoran za scenarije za filmove Schindler's List, Gangs of New York i Moneyball), bio važan šraf u povezivanju najmoćnijeg kamiondžijskog sindikata na čelu sa Jimmyjem Hoffom i mafije, te čovek koji je prijateljevao sa Hoffom da bi ga na koncu ubio. Drugo značajno lice u filmu je filadelfijski šef srednjeg nivoa Russell Bufalino (Pesci), čovek koji je Sheerana uzeo pod svoje i propelirao u mafijaškim krugovima od kamiondžije koji dopušta lokalnom gangsteru sa nadimkom "Britva" (Cannavale) da mrkne nešto mesa iz njegove hladnjače prvo do plaćenog ubice za nepredviđene situacije i na kraju do svojevrsnog "oficira za vezu" između mafije i sindikata. Hoffa (Pacino) u priču ulazi kasnije i postavlja se u njen centar kao čovek koji je dopustio da mu ego pomuti rasuđivanje u odnosu snaga. Harvey Keitel ima omanju epizodu kao veliki filadelfijski "boss" Angelo Bruno, Ray Romano kao Russellov brat i sindikalni advokat William Bufalino, Stephen Graham kao ultra-nasilni sindikalac-mafijaš Tony Provenzano, a Jesse Plemons kao Hoffin sin Chuck. Prisutni su i drugi likovi iz sveta mafije, sindikata i politike, supruge, ljubavnice, deca, rođaci...

O radnji nema smisla previše dužiti priču, dosta se toga tu dešava, u životima naših likova, ali i u pozadini. Izbor Kennedyja za predsednika (namešten od strane mafije, kako se tvrdi), Kubanska kriza (za šta je navodno izabran i gde je podbacio u smislu vojne intervencije), atentat (makar tu nema neukusnih konspiratorskih indicija), kao i istraga koju je Kennedyjev brat Robert, kasnije i sam ubijen u atentatu kao predsednički kandidat, sa pozicije državnog tužioca vodio protiv Hoffe, sindikata i organizovanog kriminala. Dve su, međutim, teme koje se nalaze u središtu filma: lojalnost i starenje. U tom smislu je Sheeran u procepu između svoja dva prijatelja (Hoffe i Russella) i dve organizacije kojima pripada. Za starenje je, međutim, značajan okvir filma, starački dom u kojem Sheeran pripoveda svoju priču, a posebno su bitni uvodni dugi kadar vožnje preko različitih religijskih simbola, kao i posldnji u kojem stari Sheeran gleda u vrata za koja je zamolio sveštenika da ostavi otškrinuta.

Scorsese, međutim, pokazuje veliku agilnost i koncentraciju da vrlo široku priču drži pod kontrolom, pritom preispitujući pravila dobrog ukusa, ubacujući često "flashback" u okviru "flashbacka" i vodeći priču u formi koncentričnih okvira, te ispostavljajući metaforu o životu kao o prolongiranom putovanju drumom (unutrašnji okvir priče je putovanje na venčanje u Detroit na koje Frank i Russell idu sa svojim suprugama, uz brojne pauze za cigaretu i za posliće koje treba obaviti). Tu su od posebnog značaja precizna i pregledna montaža njegove stalne saradnice Thelme Schoenmaker, pomalo mutna i zrnasta fotografija Rodriga Prieta koja glumcima i lokacijama ne daje ni trunku glamura, kao i Scorseseov izbor muzike koja, atipično, nije u "rock", već u još starijem registru pevačkih kvarteta, što odgovara godinama protagonista.

To sasvim odgovara tonu filma koji je pre meditativan nego zabavan, premda ima pregršt crnohumornih opaski u filmu. Likovi u nasilju koje čine ne uživaju, nemaju potrebu nikome da se dokažu, već to prosto prihvataju kao pravila službe i borbe za očuvanje svojih pozicija. To važi i za Sheerana koji je klasičan egzekutor (osim u jednoj sceni kada zbog manjeg incidenta sa svojom kćerkom skoro do smrti premlati lokalnog bakalina), i za Bufalina (kojeg Joe Pesci, atipično, igra kontra uobičajenog tipa, staloženo, ali u tom smislu da njegove reči i pretnje itekako imaju težinu), i za razmetljivog Hoffu koji, za razliku od ostalih, ima respektabilan posao i javne političke ambicije. Svoje uloge i De Niro i Pacino igraju kako najbolje znaju i umeju, dakle sjajno, uz sjajne instinkte i sjajno vođenje, bez trunke "tezgarenja" kao kod slabijih reditelja.

Rečenica koja se ponajviše čuje je "It is what it is", i u toj tautologiji vidimo datost posla. Nekakva izgradnja lika je, međutim, prisutna u još daljim "flashbackovima" kod Sheerana koji je kao američki vojnik streljao neprijateljske zarobljenike u Italiji i sa time mora da živi. U smislu starosti i ispovesti, znakovito je, međutim, odsustvo kajanja, što svakako ide u rok službe, a tereta na duši zbog ubistva prijatelja se Sheeran ne može tek tako rešiti. Ta zakopčanost ide dotle da se naslovni junak ne može pomiriti sa svojom kćerkom Peggy (koju u odrasloj dobi igra Anna Paquin, ostvarujući impresivnu i verovatno najbolju epizodu u filmu) koja je za Hoffu bila posebno vezana.

Nedostataka film ima, ali oni nisu krucijalni. Prvi od njih je ono što se Scorseseu i inače zamera: malo ženskih likova, i to uglavnom slabo razvijenih i svedenih na funkcije poput supruge ili kćerke, ali u ovakvoj priči o samozatajnim muškarcima koji obavljaju "muške" poslove teško da i može biti drugačije. Drugi je inherentna posledica digitalnog podmlađivanja koje možda glumcima daje mogućnost da se uverljivije služe facijalnim ekspresijama, ali limiti tehnologije ne uključuju tela - Pacino, De Niro, Pesci i Keitel imaju stav i pokrete starih ljudi čak i kad su njihovi likovi mladi. Scorsese to rešava kad može kombinacijom širokih i krupnih planova, dakle izbegavanjem srednjih u kojima bi se taj detalj naročito video.

Na koncu, problematično je i trajanje, ali ne na onaj način na koji se prvo pomisli. Nešto sporiji tempo i brojne digresije pomalo deluju opterećujuće u prve tri četvrtine filma, dok u završnoj usporenje savršeno ima smisla. Čini se, pak, da je snimljenog materijala bilo još i više, te da bi The Irishman sa još malo "garnirunga" bio još i bolji. Doduše, možda u nekom drugom formatu, recimo jednosezonske vrhunske televizijske serije, što bi i inače bio format koji Netflixu i uslovima kućnog gledanja bolje leži. Međutim, čini se da je lov na nagrade i prestiž tu odneo prevagu, iako je cena toga da The Irishman ipak nije remek-delo.

Lista - Decembar 2019

Ukupno pogledano: 43 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Prvi put pogledano: 41 (38 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Irishman
Najlošiji utisak: Obscure

*ponovno gledanje
**kratkometražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

*01.12. video Green Book (Peter Farrelly, 2018) - 7/10
01.12. festival A Hidden Life (Terrence Malick, 2019) - 8/10
01.12. festival Coming Home Again (Wayne Wang, 2019) - 8/10
01.12. festival Man From Beirut / Blind (Christoph Gampl, 2019) - 6/10
02.12. festival Sin / Pecato (Andrey Konchalovskiy, 2019) - 6/10
02.12. festival Despite the Fog / Nonostante la nebbia (Goran Paskaljević, 2019) - 6/10
02.12. festival Willow / Vrba (Milčo Mančevski, 2019) - 7/10
02.12. festival The Flying Circus / Cirku Flutures (Fatos Berisha, 2019) - 6/10
02.12. festival Obscure (Wang Kunlin, 2019) - 2/10
03.12. festival Girl With No Mouth / Peri (Can Evrenol, 2019) - 7/10
04.12. festival Lost Lotus (Liu Shu, 2019) - 5/10
05.12. festival The Lighthouse (Robert Eggers, 2019) - 9/10
06.12. festival In the Strange Pursuit of Laura Durand (Dimitris Bavellas, 2019) - 8/10
07.12. kino A Rainy Day in New York (Woody Allen, 2019) - 5/10
08.12. festival Stieg Larsson: The Man Who Played with Fire / Mannen som lekte med elden (Henrik Georgsson, 2018) - 7/10
**09.12. video Yet Another Departure / Još jedan odlazak (Renata Poljak, 2019) - 6/10
**09.12. video In the Name of the Republic of Croatia / U ime Republike Hrvatske (Goran Dević, 2019) - 8/10
09.12. festival Lorni - The Flaneur (Wanphrang K. Diengdoh, 2019) - 8/10
09.12. festival After Midnight (Jeremy Gardner, Christian Stella, 2019) - 8/10
11.12. festival Cold Case Hammarskjöld (Mads Brüger, 2019) - 8/10
*12.12. festival Beanpole / Dylda (Kantemir Balagov, 2019) - 9/10
13.12. festival Synchronic (Justin Benson, Aaron Moorhead, 2019) - 9/10
13.12. video Water for Elephants (Francis Lawrence, 2011) - 6/10
13.12. video The Collini Case / Der Fall Collini (Marco Kreuzpaintner, 2019) - 7/10
17.12. festival Happy Times (Michael Mayer, 2019) - 7/10
17.12. video The Death of Dick Long (Daniel Scheinert, 2019) - 7/10
17.12. video American Woman (Jake Scott, 2018) - 7/10
18.12. video The Man Who Killed Hitler and Then The Bigfoot (Robert D. Krzykowski, 2018) - 6/10
19.12. video Crawl (Alexandre Aja, 2019) - 5/10
19.12. festival Invisible / Nematoma (Ignas Jonynas, 2019) - 8/10
20.12. video 6 Underground (Michael Bay, 2019) - 3/10
20.12. video White Rabbit (Daryl Wein, 2018) - 6/10
20.12. video In the Shadow of the Moon (Jim Mickle, 2019) - 5/10
20.12. festival Super Me / Qi Huan Zhi Lv (Zhang Chong, 2019) - 4/10
21.12. video Roads (Sebastian Schipper, 2019) - 6/10
23.12. video Indigo Children (Kenji Qurata, 2016) - 4/10
24.12. video Bacurau (Kleber Mendonça Filho, Juliano Dornelles, 2019) - 8/10
24.12. video Wounds (Babak Anvari, 2019) - 5/10
25.12. video The Goldfinch (John Crowley, 2019) - 4/10
**26.12. video London (Maria Reinup, 2019) - 7/10
27.12. video The Irishman (Martin Scorsese, 2019) - 9/10
28.12. festival Mater (Jure Pavlović, 2019) - 7/10
29.12. video Blaze (Ethan Hawke, 2018) - 7/10

Bacurau

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Kleber Mendonça Filho, Juliano Dornelles

uloge: Bárbara Colen, Thomas Aquino, Sonia Braga, Silvero Pereira, Thardelly Lima, Udo Kier

Razvojni put brazilskog filmaša Klebera Mendonçe Filha se može koristiti kao efikasan argument onima koji postavljaju glupo pitanje "A kada je to neki kritičar napravio nešto praktično?" Filho je filmski kritičar po struci koji se oprobao u režiji, i to sa velikim uspehom: i prvenac Neighboring Sounds (2012) i Aquarius (2016) izuzetni su filmovi, do detalja promišljeni i zaokruženi, intelektualni, a ne nužno intelektualizirani i svakako ne hladni i distancirani, što je sledeći argument koji se kritičarima i teoretičarima stavlja na teret jednom kada se oprobaju u praksi.

Filhov treći film, Bacurau, na festivalskoj turneji od premijere u Cannesu, ipak je drugačiji od svega što je do sada radio. Prvo, lokacijski, film je izmešten iz autorovog uobičajenog habitusa, grada Recife na severoistočnom "špicu" Brazila u zapadni, ruralni i brdoviti krajolik iste savezne države Pernambuco. Drugo, Filho po prvi put ne radi sam kao scenarista i reditelj, već se u tome oslanja na pomoć svog stalnog scenografa i producenta Juliana Dornellesa. I konačno, Bacurau nije drama (u artističkom ili klasičnijem ključu) o partikularnom društvenom problemu (Neighboring Sounds se bavio posledicama ograđivanja u svrhu bezbednosti koje je donelo nove probleme u vidu borbe za moć između čuvara i vlasnika, a Aquarius se direktno bavio džentrifikacijom), već vrlo širok žanrovski miks, od etno-antropološke studije, preko neo-westerna i naučne fantastike, do otvorene društvene kritike i akcionog, čak ratnog, trilera.

Naslov filma je izmišljeno zabačeno selo, a vreme radnje nekoliko godina u budućnosti koja, pak, izgleda jednako kao sadašnjost ili bliža prošlost. Teresa (Colen) dolazi na sahranu svoje bake, lokalno značajne osobe (možda čak i veštice neke vrste) bez jasnog plana koliko će se zadržati. Kraj je u priličnoj meri odsečen od sveta, državne vlasti pokušavaju da uhvate odmetnika Lungu (Pereira) i njegovu družinu, a snabdevanje vodom je takođe problematično. Sa druge strane, čini se da selo živi po nekim svojim pravilima i kanonima po kojima jednako poštovanje dobijaju i (bivši) kriminalac i makro, a sada Teresin novi dečko Pacote (Aquino) i doktorica Domingas (Braga). Rutinu jedino ponekad remete posete gradonačelnika obližnjeg gradića, Tonyja (Lima) koji glasove na predstojećim izborima pokušava da osigura hranom sa isteklim rokom trajanja i sumnjivim lekovima.

Stvari, međutim, postaju čudne kada se pojave jezivi signali. Prvo, selo nestaje sa zvaničnih mapa i satelitskih navigacionih servisa. Zatim, nestaje signala za mobilne telefone (što je vrlo upozoravajući znak u savremenoj horor-paradigmi), a na nebu se pojavljuju dronovi u obliku letećih tanjira. Na kraju se u selu i njegovoj okolini pojavljuju nezvani gosti, stranci, belci i zapadnjaci, predvođeni Michaelom kojeg igra kultni B-filmski zlikovac, Udo Kier. To je samo po sebi razlog za uzbunu, iako nije do kraja jasno na čiju su inicijativu oni došli, sopstvenu ili su na misiji za nekoga. Jedno je jasno: ubrzo će izbiti sukob na život i smrt između lokalaca i posetilaca koji ne dolaze u miru. A tu lokalci, ma kako se to činilo, nisu bez šansi.

Poentu filma Bacurau je vrlo lako svesti na parabolu o kolonijilazimu i uljezima sa strane i njihovim ubilačkim avanturama, za šta svakako ima potvrde ne samo u tkivu filma, već i u brazilskom folkloru. Druga strana medalje su i razlike u okviru zemlje, između urbanih elita i države kao takve sa jedne strane, te zaposatavljenog ruralnog stanovništva s druge. U tom smislu je Bacurau žestoka i utemeljena kritika novog brazilskog predsednika Jaira Bolsonara, čoveka koji se istovremeno predstavlja i kao šampion globalizma i ekonomskog liberalizma, ali i kao siledžija prema svemu što se može opisati kao drugost, bile to gay osobe, ne-belačko stanovništvo ili sirotinja. U tom smislu, dronovi, moderno oružje, prismotre, tehnološki rat, pa čak ni uvodna kartica sa vremenskim okvirom ne zvuče toliko kao naučna fantastika, koliko kao realistična procena kretanja u bliskoj budućnosti. Filho, dakle, ni u kojem slučaju nije odustao od socijalnog angažmana.

Taktiku je, pak, unekoliko promenio i prilagodio, oslanjajući se, skupa sa Dornellesom, na poetiku i estetiku žanrovskog filma. Njih dvojica, međutim, ne brzaju, ostavljajući prostora za prolongirani uvod u kojem će se pozicionirati likovi i u kojem će se ocrtati svet u kojem egzistiraju. Tragovi westerna su u tom delu najviše vizuelni, unekoliko služe karakterizaciji i etičkoj slici, ali se ne koriste kao mehanička rešenja. Autori vrlo dobro poznaju folklor, priče iz ne tako davnih vremena gerilskog ratovanja, kulturu odmetništva i banditizma, državnu represiju, ali su dovoljno inteligentni i sa autorskim integritetom da te elemente doziraju, pre svega oslikavajući (izmaštanu) lokalnu sredinu i njene, samo njene, lokalne običaje. U tom smislu, spoj etabliranih brazilskih glumaca i naturščika (inače Filhov običaj) sjajno funkcioniše.

Vidi se, ipak, da ni Filho ni Dornelles nisu prevashodno žanrovski autori, već da poetiku koriste kako znaju i umeju, često se koristeći prilično otvorenim referencama, da bi ispričali priču koju nameravaju. Najdirektnije reference, kako u zapletu, tako i u detaljima, su one na Johna Carpentera: ne samo da je sasvim zamislivo da bi američki majstor snimio nešto nalik na Bacurau (jer je kroz celu svoju karijeru uspevao da žanrovskim filmskim stvaralaštvom proturi socijalni angažman), nego se čak i lokalna škola zove po njemu (doduše u portugalskoj inačici imena i prezimena), a autori u ključnom trenutku koriste Carpenterovu kompoziciju na soundtracku. Drugi autori, poput Alejandra Jodorowskog, Sergia Leonea, Teda Kotcheffa (Wake in Fright) ili Williama Friedkina su takođe prisutni kao citati, pre svega na vizuelnom nivou, a film je upakovan u stil 70-ih, podjednako eksploatacijskih filmova i Novog Hollywooda, što se ogleda u paleti boja, upotrebi anamorfnih objektiva i montažnim rešenjima kao što su klizeća pretapanja između scena.

Iako je Bacurau na nivou pojedinačnih scena izuzetno uspeo kao žanrovski film, problem je što u celini to ipak nije. Razlog mogu biti prevelike ambicije autorskog dvojca da u blender ubace suviše žanrova, različitih poetika i citata. Na kraju filmom dominira socijalni angažman, što samo po sebi nije loše, ali u opštoj neujednačenosti deluje didaktično, odnosno "nabijeno" iz sve snage. Bacurau je i pored toga vrlo dobar film kojem ipak fali nešto da bi bio odličan.

A Film a Week - A Dog's Death / La Muerte de Un Perro

previously published on Cineuropa

Despite its title, A Dog’s Death, the first feature by Uruguayan director Matías Ganz, is by no means a movie about dogs or a particularly tragic one, but rather a socially aware satire and a smart deconstruction of the petit-bourgeois lifestyle through a multi-genre tale encompassing comedy, drama and slow-burning thriller. The film has just world-premiered in Black Nights' First Feature Competition.

The opening shots of dogs running and playing in a field, set to calm, classical music, might initially lead the viewer in the wrong direction, as they embody the idyll and harmony that our central elderly couple, Mario (Guillermo Arengo, glimpsed in 7th Floor) and Sylvia (Pelusa Vidal, a newcomer to the screen after a fruitful career in theatre), are destined never to achieve. Sylvia is retired, so she spends most of her time in the house, constantly fearing that the housekeeper Guadalupe (Ruth Sandoval) is going to rip her off or that the beggars will keep returning to her doorstep. Mario, on the other hand, is an absent-minded vet who manages to botch one of his last routine operations on the titular dog. Mario tries to cover up this professional mistake by swiftly suggesting the option of cremation to the hound’s distressed owner (Argentinian actress-filmmaker Ana Katz), which she accepts at first, but then she proceeds to change her mind, and this becomes a driving force for the angry-mob protests that begin both on Facebook and outside Mario's clinic.

However, incidents stemming from simple mistakes and pure bad luck rarely come in isolation. Mario and Sylvia's suburban Montevideo home gets robbed and ransacked while they are on a night out, spending time with their daughter Veronica (Soledad Gilmet) and her family – her husband Juan (Lalo Rotavería) and son Felipe. Afraid for their future, the elderly couple temporarily moves into one of the young family's spare rooms, but the paranoia initially felt by Sylvia and embraced by Mario runs riot, not just driving a wedge between the generations, but also encouraging the pair to consider crazy conspiracy theories about recent events, spiralling into violence and even an accidental murder...

Director Ganz, whose previous work experience mainly revolves around television, also wrote the airtight script for his first feature, demonstrating great storytelling prowess by crafting a tale that is universally compelling for worldwide audiences, but also giving it quite a local flavour and lacing it with a quick-witted and ironic sense of humour. His insights about class-related paranoia and the fear of old age approaching might not be new, exactly, but they are deftly woven into the narrative. The director’s use of music (written by Sofía Scheps, who also took care of the sound design) as a means to dictate the atmosphere, especially the tension created through short bursts of high-pitched flutes, is also one of the highlights of the film, while the camerawork by Miguel Hontou and Damián Vicente paints a realistic, non-touristic portrait of Montevideo.

The real heroes here, though, are the actors. Both Arengo and Vidal have a complex task to take on, and both of their characters could easily have ended up as cartoonish sketches. Luckily, their instincts and control are top-notch, which makes the absent-minded Mario and paranoia-driven Sylvia strong and memorable characters, and as a result, the two of them really carry A Dog's Death on their shoulders.