3.3.19

A Film a Week - The Crossing / Guo Chun Tian

previously published on Asian Movie Pulse

It has been more than two decades since Hong Kong has rejoined the People's Republic of China, while maintaining its own political system, autonomy, currency and, generally speaking, way of life. The neighbouring Guangdong province has seen a huge economic developed since then, but another phenomenon is on the rise. There is a large number of people who commute on daily basis and therefore have double identity of sorts. That topic needs to be addressed also in cinema and the mainland Chinese first-time filmmaker Bai Xue does it in a stunning fashion and with a lot of style in her feature debut "The Crossing" ("Guo Chun Tian" in original). The film premiered at the last year's edition of TIFF to a warm critical reception and was shown on home turf at Pingyao International Film Festival, where it scooped a couple of awards before heading to its European premiere at Generation 14plus sidebar of Berlinale.

The secret of its uniqueness is the angle its writer-director takes, which is completely non-political. The trick she pulls is and old one, but it serves the purpose: he chooses a 16 year old girl as his protagonist. Her name is Peipei and she is from the mainland city of Shenzhen, but goes to school in Hong Kong. Since she has always wanted to see the snow, she wants to go to Japan with her best friend Jo for the next winter holiday season and she has to work for it. The minimal wage waitressing job does not pay that well, so she falls in with a crowd of teenage smugglers led by the motherly figure Mrs Hua to whom she is introduced by Jo's boyfriend Hao. For their iPhone smuggling scheme she is a perfect asset: nobody suspects a girl in a high school uniform who commutes daily, but sooner rather than later her life of crime will affect her relationships with the people in her environment on the both sides of the (administrative) border.

The choice of the protagonist's age is not just utilitarian in the way to avoid the inconvenient political questions, but it also opens more universal dichotomies in the terms of age (16 is the age when most of the people in Hong Kong start working, at least part-time, which changes their perception of life more to the adult side) and class. Simply put, a mainland student in Hong Kong school is considered a bit posh at her home town, while on the other side of the border she has to face with her classmates who are more affluent than her and their lifestyle she cannot afford nor imitate. Also, the script finds just the right tone regarding Peipei's family situation, making her father largely absent hard worker and her mother absent-minded casual alcoholic and party girl.

The casting choices Bai Xue makes are also on the money. That especially goes for Huang Yao who plays Peipei, for whom the role is a screen debut after some experience on the stage. The actress is proficient in both Mandarin and Cantonese, which is not a common trait, but it is necessary for the role, her naivety (or innocence, take it as you like it) cannot be faked, and that also goes for her uneasy chemistry with her co-stars, mainly Sun Yang as Hao and Ka-Man Tong as Jo, while Elena Kong fits the role of Mrs Hua perfectly, finding a perfect balance between menacing and warm presence.

But the people are not the only characters in this story. The cities are also elevated to that level. With the help of his DOP Piao Sangri, Xue employs different styles in portrait of both of them, highlighting the verticality of Hong Kong and busy feeling of its streets and alleys, while Shenzhen is caught in longer and wider takes, insisting on the calmness of the landscape where the protagonist feels at home. Combined with controlled pacing (kudos also to the editor Matthieu Laclau whose work we got to see on recent Jia Zhangke films from "A Touch of Sin" onwards), "The Crossing" is a complex film that tackles a number of topics with surgical precision, while keeping its heart at the right place.

1.3.19

Synonyms / Synonymes

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika


Čim su objavljene prve kritike filma „Synonyms“, ostvarenje Nadava Lapida postalo je jedan od takmičarskih favorita Berlinala. Na kraju je krunisano i glavnom festivalskom nagradom, Zlatnim medvedom i priznanjem kritike FIPRESCI. Iako to možda deluje kao redak primer konsenzusa žirija različitog profila, izraelsko-francuski film svakako ne spada u kategoriju univerzalno privlačnih, već je bliži kontroverznim naslovima koji oštro dele gledaoce. 

Činjenica da je još jedan film iz Francuske, Ozonov „By the Grace of God“, dobio Gran pri žirija pokrenula je lavinu glasina o „francuskoj vezi“ i protekciji kod predsednice žirija, glumice Žilijet Binoš.

Sve to dešava se u trenutku kada je ovogodišnje izdanje Berlinala pogodio skandal velikih razmera. Nakon honkonško-kineskog naslova „Better World“iz programa Genaration, povučen je i takmičarski film „One Second“ kineskog veterana „pete generacije“ Žanga Jimoua, uz neuverljivo objašnjenje o zastoju u postprodukciji. To je u rang favorita po principu kompenzacije i političke izjave propeliralo i tročasovnu društveno-kritičnu dramu „So Long, My Son“ Vanga Siaošuaija koja je na kraju nagrađena sa dva Srebrna medveda za dvoje glavnih glumaca.

O filmu „Synonyms“ teško je izraziti koherentno mišljenje jer ovo i nije naročito koherentno ostvarenje i to, čini se, sa jasnom režiserskomnamerom. Reč je o filmu u kom su perspektiva režisera i problematičnog protagoniste skoro pa podudarne i čija radnja, premda izložena hronološki, nije posložena nužno logično. Ta vrsta kontraintuitivnosti može se uzeti kao plus ili kao minus, a može se i samo konstatovati kao nešto na čemu režiser insistira iz nekog sebi znanog razloga.

Berlinski pobednik počinje svojevrsnim standardom stranca u Parizu koji ne poznaje nikoga, a znanje jezika mu je školsko više nego životno. Prva varijacija na tu tipsku temu je rani obrt u kom glavni lik Joav, u interpretaciji fantastičnog debitanta Toma Mersijea, ostaje bez svega što je imao: kofera i odeće na sebi. Tek ga sutra ujutro skoro nasmrt smrznutog pronalazi buržoasko-umetnički par iz komšiluka, pisac u pokušaju Emil (Kventin Dolmer) i oboistkinja Karolin (Luiz Ševijot).

Oni ga oblače, pomažu mu da se snađe, daju mu novac i slušaju njegove priče, ali i to dolazi sa cenom. Počinju da se otimaju za njegovu naklonost i uvlače ga u neprijatni ljubavni trougao. I to je takođe još jedan standard. Ta priča u maniru filma „The Dreamers“ Bernarda Bertolučija čini jedinu konstantu u daljem prosedeu.

S druge strane, ostatak radnje koja prati Joavov pokušaj uklapanja u Pariz i stvaranje novog identiteta, izdeljen je u nekoliko međusobno nepovezanih, često bizarnih vinjetica upitne proverljivosti. 

Tako imamo, primera radi, malo čime motivisanu scenu plesa u klubu u koji je Joav ušao ne bi li se „ogrebao“ za pecivo; epizodu sa tučom dva izraelska veterana od kojih jedan provocira nasilje pod egidom borbe protiv antisemitizma; Joavov kratak period rada na mestu čuvara u izraelskoj ambasadi i kasnije poziranje čoveku za kog nije jasno da li umetnik ili perverznjak, da bi sve kulminiralo u integracijskoj školi jezika i kulture pevanjem „Marseljeze“.

Jasno, Joava nešto muči. Zbog toga više ne želi da pripada Izraelu koji mu se gadi, ali takav kakav je ne može da pripadne ni Francuskoj. Svi njegovi pokušaji integracije i asimilacije osuđeni su na neuspeh i bivaju praćeni nemotivisanim ispadima besa. Biti stranac u stranoj zemlji nije lako, makar na početku, a pritom patiti od posttraumatskog stresa izazvanog ratom, taj osećaj neugode i nepripadanja sužava i koncentriše do nivoa sopstvene kože.

Sasvim je moguće da je Joav Lapidov alterego, budući da je izraelski režiser početkom milenijuma živeo u Francuskoj i da je tom periodu prethodilo služenje vojnog roka u Izraelu. To bi bilo logično objašenje za bliskost dveju perspektiva, nekoherentnost, ritmičku „neparnost“ i osećaj magnovenja između stvarnog i fiktivnog. 

Lapid tu pokazuje režisersko umeće sa nekoliko sjajnih subjektivnih kadrova koji odstupaju od standarda pseudo-verističke drmusave kamere iz ruke i uz nekoliko dosetki. Ali, problem je u tome što film suviše liči na sopstvenog protagonistu.


28.2.19

Lista - Februar 2019.


Ukupno pogledano: 39 (38 dugometražnih + 1 kratki)
Prvi put pogledano: 38
Najbolji utisak (prvi put pogledan): Hale County This Morning, This Evening
Najlošiji utisak: The Kindness of Strangers

*ponovno gledanje
**kratkometražni
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.02. video Bird Box (Susanne Bier, 2018) - 5/10
01.02. video Who Killed Cock Robin? / Mu ji zhe (Cheng Wei-hao, 2017) - 6/10
02.02. kino Glass (M. Night Shyamalan, 2019) - 4/10
03.02. video The Forest of Lost Souls / A Floresta das Almas Perdidas (José Pedro Lopes, 2017) - 7/10
03.02. video The Party's Just Beginning (Karen Gillan, 2018) - 6/10
04.02. video Assassination Nation (Sam Levinson, 2018) - 6/10
06.02. video Mid90s (Jonah Hill, 2018) - 6/10
07.02. festival Homing / Querencia (Helvécio Marins Jr, 2019) - 5/10
08.02. festival System Crasher / Systemsprenger (Nora Fingscheidt, 2019) - 6/10
09.02. kino Vice (Adam McKay, 2018) - 4/10
09.02. festival The Miracle of the Sargasso Sea / To thávma tis thálassas ton Sargassón (Syllas Tzoumerkas, 2019) - 7/10
10.02. festival The Operative (Yuval Adler, 2019) - 5/10
10.02. festival From Tomorrow on, I Will (Ivan Marković, Wu Linfeng, 2019) - ?/10
10.02. festival Mr. Jones (Agnieszka Holland, 2019) - 5/10
11.02. festival Complicity (Kei Chikaura, 2018) - 7/10
12.02. festival Skin (Guy Nattiv, 2018) - 6/10
12.02. festival Farewell to the Night / L'adieu a la nuit (André Téchiné, 2019) - 6/10
13.02. festival Divine Love / Divino Amor (Gabriel Mascaro, 2019) - 8/10
13.02. festival Holy Beasts / La fiera y la fiesta (Laura Amelia Guzmán, Israel Cárdenas, 2019) - 6/10
14.02. festival The Kindness of Strangers (Lone Scherfig, 2019) - 2/10
14.02. festival By the Grace of God / Grace a Dieu (François Ozon, 2018) - 9/10
14.02. festival God Exists, Her Name Is Petrunija / Gospod postoit, imeto i' e Petrunija (Teona Strugar Mitevska, 2019) - 7/10
14.02. festival The Golden Glove / Der goldene Handschuh (Fatih Akin, 2019) - 5/10
14.02. festival Idol / Woo Sang (Lee Su-jin, 2019) - 7/10
14.02. festival Marighella (Wagner Moura, 2019) - 4/10
14.02. festival Stone Speakers / Kameni govornici (Igor Drljača, 2019) - 8/10
15.02. festival Demons (Daniel Hui, 2018) - ?/10
16.02. festival The Shadow Play (Ye Lou, 2018) - 8/10
16.02. festival The Crossing / Guo Chun Tian (Bai Xue, 2018) - 7/10
16.02. festival Flatland (Jenna Cato Bass, 2019) - 7/10
16.02. festival A Dog Called Money (Seamus Murphy, 2019) - 8/10
**17.02. festival In Between / Në mes (Samir Karahoda, 2019) - 8/10
20.02. festival Piranhas / La paranza dei bambini (Claudio Giovanessi, 2019) - 8/10
20.02. festival So Long, My Son / Di jiu tian chang (Wang Xiaoshuai, 2019) - 7/10
22.02. festival Synonyms / Synonymes (Nadav Lapid, 2019) - 7/10
27.02. video Lords of Chaos (Jonas Akerlund, 2018) - 7/10
27.02. festival Hale County This Morning, This Evening (RaMell Ross, 2018) - 9/10
28.02. festival Öndög (Wang Quan'an, 2019) - 7/10
*28.02. festival Under The Wire (Chris Martin, 2018) - 7/10

27.2.19

Piranhas / La paranza dei bambini

kritika objavljena na XXZ
2019.
režija: Claudio Giovanessi
scenario: Claudio Giovanessi, Maurizio Braucci, Roberto Saviano (prema Savianovom romanu)
uloge: Francesco Di Napoli, Viviana Aprea, Pasquale Marotta, Ar Tem, Renato Carpentieri, Valentina Vannino

Kada se pojavila pre više od deset godina, knjiga Gomorrah Roberta Saviana koja dokumentuje trendove u okviru napuljske mafije Camore i njenih pipaka koji se šire italijanskom, evropskom i svetskom ekonomijom na svim nivoima, bila je (i ostala) primer vrhunskog štiva kojem se valja često vraćati. Usledio je film u režiji Mattea Garronea, sam za sebe veoma dojmljiv, ali opet u neku ruku sputan epizodičnom strukturom i brojnim rukavcima u kojima radnja knjige ide. Televizijski format se nametnuo kao ipak primereniji knjizi tog tipa, usledila je serija čijih je nekoliko epizoda režirao već u neku ruku etablirani dokumentarista Claudio Giovanessi. U međuvremenu je Saviano napisao novu knjigu La paranza dei bambini koja se detaljnije posvećuje jednom od aspekata tek ovlaš pomenutih u prethodnoj, dečijim bandama koji posluju ne toliko u okvirima Camore, ali svakako pod njenim okriljem. Snimljen je film koji je režirao Giovanessi i premijera je održana u Berlinu, uz nagradu za scenario koju su osvojili Giovanessi, Saviano i njihov saradnik Maurizio Braucci.

Kao što doslovni italijanski naslov i njegov nešto metaforičniji engleski prevod govore, reč je o filmu koji prati jednu od dečijih bandi i njen uspon pod vođstvom simpatičnog, promišljenog i za taj milje atipično nežno lepog Nicole (Di Napoli). Možda će nas prva scena navesti na krivi trag da su Nicola i društvo mu tek sasvim obični klinci koji se bave "bezopasnim" vandalizmom kao što je krađa okićene božićne jelke iz "protivničkog" kraja, ali ambicije ovih klinaca su mnogo veće, a i prilika će se sama ukazati. Jer Napulj, jer Camora, jer klinci koji ne znaju za bolje i održivije modele.
Istini za volju, Nicolini motivi su u neku ruku i plemeniti jer on želi pre svega da osigura egzistenciju za sebe, mlađeg brata i majku (Vannino) čiji je biznis stalno pod udarom mafijaških reketaša i kokošara. Sa druge strane, on želi ono što svi žutokljunci manje ili više žele: firmiranu odeću, lepu devojku (koju dobija u obliku Letizie u interpretaciji Viviane Apree), ulaz u diskoteke za punoletne i separe u istima, šampanjac, kokain, jednom (prostom) rečju - kurčenje. To znači da će i njegova taktika biti neortodoksna u smislu da će suvoj sili uvek prethoditi pregovori kako sa mlađima, tako i sa starijima, ali i kreativna kada je nasilje u pitanju. Recimo, svoje prvo ubistvo će počiniti obučen u žensku odeću i izgledajući kao transvestit, a prva masovna pucačina će poći po zlu usled nestručnog rukovanja oružjem.

Reakcije kritike na film nisu bile sjajne, više se mogu nazvati mlakima. Filmu se sa jedne strane zamera ublažavanje tona u odnosu na knjigu i humanizacija tih klinaca kroz svođenje njihovog nasilja na klinačko, šiljokuransko zezanje, a sa druge derivativnost. Obe primedbe stoje, jer Giovanessi režira sigurno i bez naglašenog stila, pritom citirajući mnoštvo toga, od italijanskih neorealista do italo-američkih klasika mafijaškog žanra, a i klinci prikazani u filmu (glumci su redom naturščici iz kvarta Santia u Napulju) su unekoliko romantizirani na sličan način na koji su to bili silni "vitezovi kaldrme ili asfalta" koji su znali reći "pardon, hvala, molim, dobar dan, poštovanje, ljubim ruke". 
Jasno je takođe da ova priča o napuljskom "Giletu Šampionu" i njegovim kompanjonima ide u predvidljivom smeru. Ali to čini na oku i mozgu ugodan način, linearnim, a opet nestrukturiranim scenariom slobodnog toka koji ne mari mnogo za dramaturške činove i režijom koja insistira na uglađenosti i pratljivosti tako da je fotografija uvek atraktivna, ali nikad "nabijena na nos", a montaža ritmična. U tome se da nazreti čak i malo autorskog komentara i fine ironije (kič "stilski" nameštaj kao pusta želja mladih kriminalaca), a čak i kada poneki moment ne uspe (romansa između Nicole i Letizie se nikad ne može uzeti naročito ozbiljno), deluje kao da je tu ne samo sa razlogom, nego i da Giovanessi u to potpuno veruje.

Mada, možda je i do mene kao gledaoca koji takve modele ponašanja prepoznaje i u okruženju svoje rane mladosti, pa ne gubi nadu da će ili ovi klinci u filmu ili neki drugi klinci nešto naučiti na njihovom primeru i postati bolji ljudi. Opet, kada vidim u šta su većina mojih vršnjaka (a bome i onih mlađih, o starijima da i ne govorimo) izrasli, razloga za optimizam nema. Ali gledajući Piranhas nekako poželim da budem naivan.


24.2.19

A Film a Week - The Shadow Play

previously published on Asian Movie Pulse

There is a lot of controversy about the Chinese films being pulled out of this year´s Berlinale. Having in mind that Generation title "Better World" was yanked out just before the festival and Zhang Yimou´s "One Second" was canceled and replaced by his old title "Hero" just days before its scheduled premiere, some might say that the sensitive situation with Ye Lou´s "The Shadow Play" (it got its permission from the national board shortly before the festival) got resolved without much fuss. The film was screened at Panorama and faced immediate positive reactions from the international press.
It is a crime story in a noir-like mystery key set in the ever-growing city of Guangzhou and amongst its real estate tycoon elite. In the midst of the turmoil about an urban development project that would leave a number of poor people homeless, the supposed leading man behind it Tang Yijie (Zhang Songwen) was found murdered. The hotshot police detective Yang Jiadong (Jing Boran) is assigned to the case and his investigation leads him in a number of counter-intuitive ways that might concern the murdered man´s business and personal ties. He is a man of a peculiar past connected with the town´s most influential businessman Jiang Zicheng (Qin Hao) in ways that exceed just business partnership.
Yang finds himself on a slippery road at the early stages of investigation when he gets involved with Tang´s long-suffering wife Lin (Song Jia) who also turns out to be Jiang´s lover. Tang´s daughter Nuo (Ma Sichun) might also be involved and a mysterious disappearance of a company woman Lian Ah Yun (Michelle Chen) seems to be the key for resolving the murder. Is Yang going to be successful in the battle of the wits with his richer and more influential advisories?
"The Shadow Play" is the film with a more than a fitting title where the viewer is spoon-fed the information about a very complicated plot masterfully written by Mei Feng, Qiu Yujie and Ma Yingli. As a director, Ye is does a good work, showcasing his perfect sense of rhythm and the ability to control the tempo, profiting on perfectly timed shocking revelations, sharp left-turns and nicely packed flashback moments that provide the key information about the characters and relationships.
Production design is also compelling for the story that stretches over the course of two decades and three major metropolitan cities in three different systems (Guangzhou, Hong Kong and Taipei). The camerawork by Jake Pollock based usually on shaky hand-held shots sometimes suits the film well, while occasionally getting exhausting, especially when overdone in action scenes. The blurred colours are generally a nice touch.
Regarding the acting, there was not much to be done since most of the characters fit the noir genre types, while regular bursts of melodrama from the story background also take their toll on the actors. However, the complicity of the crime and corruption plot and the sheer intrigue of it propel "The Shadow Play" to the ranks of an essential watch for genre lovers with a special taste for contemporary Chinese cinema.

22.2.19

The Golden Glove / Der goldene Handschuh

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika
O filmu „The Golden Glove“,novom delu Fatiha Akina, šuškalo se po ulicama i bioskopima Potsdamer placa mnogo pre prve novinarske projekcije na ovogodišnjem Berlinalu, uz najčešći komentar da je reč o priči koja šokira i koja nikoga neće i ne može da ostavi ravnodušnim. Oni koji su čitali izvorni materijal, istoimenu knjigu Hajnca Štrunka, upoređivali su je sa foršpanom i zazirali od posve različitog tona.

Pitali su se koliko je Akin, u kom god raspoloženju bio (ambiciozan ili neambiciozan, normalan ili čudan, ozbiljan ili ležeran), pravi izbor za ekranizaciju pohoda serijskog ubice Frica Honke koji je u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka u hamburškom predrađu Sent Pauli, notornom po izgredima, nemoralu i vrlo specifičnom tipu provoda, ubio najmanje četiri žene.

Da ne planira da nas ostavi ravnodušnima, Akin je pokazao već prvom scenom pre stilizovane špice u kojoj vidimo Honku (mladi glumac Jonas Dasler pokriven prilično debelim slojem maske i šminke) kako pokušava da se reši tela upravo ubijene žene. Plan sa iznošenjem u velikoj vreći propada jer bukom uspeva da probudi komšijinu kćerku. Honka bira najjednostavnije rešenje: drmnuti jednu ljutu, raskomadati leš i čuvati ga u ostavi. Režiser, doduše, vrlo pametno gro akcije drži van ekrana, ali nemojmo se zavaravati da se nećemo suočiti sa posledicama.

Ono što upada u oči je ekscesna grozota vezana za sve oko Honke, od njegove fizičke pojave (slomljen nos, rascepljena usna, loša koža), preko stana u kom živi (toalet je uporediv jedino sa onim u „Trainspottingu“, i to možda), pa do njegovih žrtava, po pravilu starih, olinjalih, čak bezubih alkoholičarki i prostitutki, i do njegovog omiljenog „lovišta“, naslovnog bara u kom se okupljao talog hamburškog, alkoholu sklonog lumpen-proleterijata.

Glamura, dakle, nema, niti mu ima mesta. Honka nije bio neki pametni filmični serijski ubica, šarmantan kao Ted Bandi ili misteriozan kao Zodijak, već je bio glupak vođen impulsima i besom, podgrejan neverovatnim količinama teškog alkohola.

Upravo tu Akin nalazi svoje mesto da napravi film o serijskom ubici grozniji nego što smo videliikada do sada, bez trunke glamurizacije i intelektualizacije čina, čak i bez imalo sentimenta za glavnog junaka i svet iz kojeg on dolazi i u kojem je poznavao jedino siromaštvo, koncentracioni logor, nasilje i alkohol.

Odstupanje od politički korektne i uobičajene romantizacije siromaštva je zaista osvežavajuće. Za to se film, kao i za nastudirane detalje perioda, mesta i miljea iz domena scenografije, kostima i rekvizite, mora pohvaliti. Isto vredi i za muziku, sačinjenu od onovremenih sladunjavih šlagera izvađenih iz naftalina.

Potpuno je drugi par rukava to što Akin, kako film odmiče, u svemu tome sve više preteruje i naglašava gadosti bez neke preterane poente, često prelazeći granicu dobrog ukusa i odlazeći u karikaturalnost, pa umesto monstruma koji je „specijalizovan“ zabesmisleno nasilje dobijamo stripovskog idiota.

Tako je na čudan način Honka čak i humanizovan jer u ovoj slepstik verziji svakako nije postojao. Isto važi i za inflaciju gadosti oko njega, u stanu, baru i slučaju njegovih žrtava, kao i u smislu sve brutalnijeg i eksplicitnijeg nasilja koje gubi svrhu, iako je trenutak osvete jedne od žrtava zaista došao kao predah.

Možda je ipak najveći problem filma „The Golden Glove“ potpuno odsustvo konzistentnog tona koji Akin arbitrarno menja kako mu odgovara, sve brže i brže kako film progresira. Istom brzinom se menja i žanrovski ključ, od faktografijom potkrepljene doku-drame, preko „gross out“ komedije do neprijatnog horor-trilera koji je baziranna pretećoj atmosferi, da ni u jednom trenutku nije jasno šta je autor hteo da postigne. Jedina konstanta sa „The Golden Glove“ je grozota, ali i ona postaje zamorna.

20.2.19

Skin

kritika objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Guy Nattiv
uloge: Jamie Bell, Danielle Macdonald, Vera Farmiga, Bill Camp, Mary Stuart Masterson, Louisa Krause, Mike Colter

"Šta ako skinem tetovaže, a svejedno ostanem kreten?", pita se u jednom trenutku filma Bryon Widner, američki skinhead rešen da napusti rasističku bandu koja figurira kao njegova jedina familija. To ćemo otkriti akopogledamo film Skin Guya Nattiva koji je na Berlinale stigao u svojstvu evropske premijere nakon svetske prošle jeseni u Torontu. U pitanju je istinita i dokumentovana priča, doduše fikcionalizovana na način na kakav to Amerikanci i inače rade.

Radnja filma je podeljena na dva nivoa. Na jednom vidimo Widnera (Bell) i njegovu borbu da napusti ubilački klan koji "roditeljski" predvode Fred (Camp) i njegova žena Shareen (Farmiga). Problem je, međutim, to što je takav život prepun nasilja jedino što on poznaje, a njegovi surogat-roditelji rasisti su ga doslovce pokupili s ulice, pa prema njima, ako već ne prema cilju rasno čiste bele Amerike, oseća zahvalnost i lojalnost. Pomoć u tome će dobiti od svoje nove devojke Julie (Macdonald), samohrane majke troje dece koju sasvim slučajno upoznaje na jednom skupu. Ona i sama ima nacističku prošlost, doduše nije bila toliko involvirana kao on, pa joj je jasno koliko su ljudi poput Freda, Shareen i bande glupaka koja ih sledi marginalni, ali i nasilni.

Drugu vrstu pomoći Widner dobija od crnog antifašističkog aktiviste po imenu Daryle Jenkins (Colter) čija je specijalnost konverzija nacista u normalne ljude ili čak aktiviste. Jenkinsova organizacija je Widneru omogućila i tretman skidanja tetovaža s kože koji je bolan, dugotrajan i viđen u seriji "flash forward" scena, popraćen ozbiljnom muzikom i tekstualnim karticama sa kojeg dela se skida mastilo, te koji je po redu dan i tretman.

Ako nešto možemo da kažemo za Skin u smislu filmske vrednosti, to je da je u pitanju sasvim šablonski rad kakav smo imali prilike da vidimo nebrojeno puta, a da pritom uopšte nije loš. Pomislite na American History X i iznenađenje, čak i šok, kojije film izazvao. Ovde toga nema, iako se u neku ruku na to računa i razlog tome je jednostavan: Skin dolazi na kraju balade, ali u jedno specifično vreme u kojem neonacisti i ostali rasistički marginalci postaju uključeni u "mainstream", čak i u Americi.

Druga dva razloga za takav utisak zapravo su derivati prvog. Čisto dramaturški gledano, film je prilično šablonski i kao dan je jasno na kojim je mestima i u kolikoj meri istinita priča dorađivana za prilično široku filmsku publiku, kako bioskopsku, tako i televizijsku. Takođe, i mehanizmi po kojima organizacije kao što je na filmu portretirani Viking Social Club operišu su prilično predvidljivi, a trenuci otkrića o tim mehanizmima u filmu (recimo regrutovanje belačke sirotinje direktno s ulice) deluju izuzetno kalkulantski naglašeni.

Ako već dramaturgija sa ciljem senzibilizacije publike i celokupni "setting" nisu nešto po čemu će se film pamtiti, glumcima se svejedno mora odati priznanje utoliko što u njihovoj izvedbi likovi ne deluju plošno ili prenapisano, već su sasvim životni. Bill Camp sjajno kanalizira energiju zdravoseljačkog patrijarha i vođe bande čije ambicije prevazilaze sposobnosti, a Vera Farmiga je u jednom od svojih najboljih izdanja jer uspeva da nađe balans između majčinske topline i nečeg pretećeg. Jamie Bell, pak, ima nimalo zahtevan zadatak da svog tetoviranog bilmeza na početku priče na napravi na karikaturu, što mu uspeva, a nakon konačne odluke neka vrsta besa i paranoje postaju osnovne crte njegove ličnosti, što Bell vrlo dobro igra. Takođe, izuzetno je zanimljiv izbor svačije omiljene indie i hollywoodske "bucke" Danielle Macdonald za njegovu devojku zbog koje napušta klan jer žene i devojke takvog izgleda postoje, ma koliko ih ne viđali u filmovima, osim u nekom ne naročito smešnom, uvredljivom humornom ključu. Danielle Macdonald je, bez potrebe za preteranim naglašavanjem, izuzetna glumica kojoj igranje humanih likova od krvi i mesa nije nikakav problem, pa joj uloga Julie stoji kao salivena.

U konačnici, Skin je film koji se može pre smatrati socijalno relevantnim nego filmski intrigantnim, iako ni u kojem slučaju nije loš. Jednostavno rečeno, za nešto zaista novo u smislu doprinosa indie kinematografskoj baštini treba biti hrabar i maštovit autor poput Jeremyja Saulniera koji je uspeo da svoj film Green Room obogati slojem detaljno razrađene gerilske taktike, žargona i pravila grupe. Guy Nattiv nije autor tog kalibra ili makar nema takvih ambicija: njegov pristup u scenariju i režiji je sasvim školski, film je apsolutno jasan, pitak i direktan u smislu komuniciranja svoje poruke.