kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Možda je Milutin Petrović najpoznatiji po art-filmovima snimljenim s minimalnim proračunima ili čak bez proračuna kao što su Zemlja istine, ljubavi i slobode (2000), Jug jugoistok (2005) i Petlja (2015), ili po dokumentarcima Novo je da sam bila zlostavljana (2010) i Zaklinjem se (2020), ali njegov filmski ukus je zapravo klasicistički. To se moglo iščitati i iz parafraze Hitchcocka s filmom Jug jugoistok, ali sredstva za punokrvni žanrovski film Petrović do sada nije dobivao. Novo čitanje Nečiste krvi Bore Stankovića je svakako prelomni film za redatelja, a u neku ruku i za srbijansku kinematografiju u kojoj do sada nije bilo kodiranja nacionalne literature u hollywoodske i globalne žanrovske kinematografske ključeve. Ali prije nego se posvetimo tome, moramo se pozabaviti internom poviješću ovog projekta i trenutnim kontekstom srbijanske kinematografije koja je neraskidivo povezana s televizijskom produkcijom što upravo doživljava procvat.
Svoje dramaturško čitanje Nečiste krvi, oplemenjeno elementima iz ostatka proze i drama Bore Stankovića, ponudio je još u jugoslavenska doba Vojislav Nanović, scenarist i redatelj koji je već u doba tzv. crnog talasa bio smatran anakronim zbog svojih afiniteta prema socijalnom realizmu. Projekt je za televiziju počeo razvijati Živojin Pavlović, ali kada je pao u nemilost vlasti u Beogradu i izgnan u Ljubljanu, projekt je napušten, a scenarij se smatrao izgubljenim. U skladu sa svojim recentnim interesima za arhivski materijal (filmski, kako profesionalnog, tako i kućnog porijekla), Milutin Petrović je »iskopao« zagubljeni scenarij i upustio se u razvoj istog uz dramaturšku pomoć Milene Marković. U produkcijskom smislu, ono što definira novu verziju Nečiste krvi je trend štancanja televizijskih serija, što diktira i rokove, ali i sam zanat, pa donekle i estetiku. Treba, dakle, imati u vidu da od Nečiste krvi nismo vidjeli sve, a i to što smo vidjeli diktirano je nekim drugim faktorima koji nemaju nužno veze s autorskom vizijom. Zato analizi treba pristupiti donekle obazrivo.
Prvo i osnovno, nije riječ o ekranizaciji Stankovićeva najpoznatijeg romana, odnosno samo je dijelom riječ o tome. Zapravo se radi o nekoj vrsti prednastavka, što se može iščitati iz podnaslova Greh predaka. Radnja je smještena pedesetak godina prije priče o Sofki i gazda-Marku, u kuću Sofkinog djeda hadži-Trifuna (Dragan Bjelogrlić), bogatog trgovca i lidera pravoslavne manjine u otomanskom Vranju. Trifun bitku bije da u varoši održi mir između Srba i Turaka, što je problem imajući u vidu da mu turski glavar Džafer-beg (turski glumac Tim Seyfi) nije naročito naklonjen, a viđeniji Srbi, uključujući i njegovu sestru Conu (Katarina Radivojević), postaju nestrpljivi. Međutim, problemi u varoši su možda čak i manje bitni u odnosu na ono što se Trifunu događa u kući. Naime, nijedan od njegovih sinova nije spreman da ga naslijedi. Najstariji Đorđe je umro, za sobom ostavivši udovicu Tašanu (Anđela Jovanović) i dvoje djece. Nju polako izdaje strpljenje, budući da je zbog žalosti već dugo praktički zaključana u kući kao Trifunova zatvorenica. Jovča (Nedim Nezirović) je ne baš pametni sadist koji se sprema otjerati već drugu ženu (Milica Gojković) u manastir, zbog čega je Trifun spreman crkvi dati mito u vidu novog zvona, prvog poslije 400 godina osmanske okupacije. Najmlađi sin Mita (Marko Grabež) inteligentan je i školovan, ali je bekrija koji zbog svoga načina života upada u nevolje, posebno kada se u kući, pred očima majke Kate (igra je Nela Mihajlović) spetlja sa sluškinjom Stojnom (Teodora Dragićević), Trifunovom izvanbračnom kćerkom koju je dobio sa starijom sluškinjom Stanom (Vaja Dujović).
Radnja filma teče na pet paralelnih kolosijeka: politika u varoši u kojoj prijeti izbijanje otvorenog rata, Conino slobodno ponašanje i često mijenjanje ljubavnika, zaplet sa Tašanom i njezinim težnjama da se odupre Trifunu koji je planira udati za svog poslovnog partnera Kolja (Feđa Štukan), zaplet s crkvom i zaplet u kući. Te linije se prepliću u izrazito gustom tkanju koje oslikava i grupni portret jedne grešne obitelji s akcentom na »glavu« te obitelji, ali i pejzaž jedne varoši u turbulentnim vremenima i na zanimljivoj geografskoj poziciji između umiruće imperije i jedne male, slobodne, ali nedovršene kneževine. Prvi problem s takvom narativno-dramaturškom koncepciom je inflacija likova pokupljenih iz Stankovićevih djela. Oni jesu vješto uvezani u zajedničku priču, ali svejedno traže više vremena da prodišu i da se njihove motivacije razviju, odnosno da njihovi postupci do kraja imaju smisla. Dok gledaoci pohvataju tko je tu tko i tko komu što dođe u smislu srodstva, ekspozicija zauzme barem polovinu filma. Slično vrijedi i za akciju, kako općenito, tako i za pojedinačne akcije od kojih uglavnom vidimo tipične žanr-scene jahanja turske konjice kroz varoš koje insinuiraju neki zulum što se sprema, a pravi, fizički sukob izbija tek u tri strateški raspoređene scene, dok se tenzije rješavaju u plan-kontraplan postavljenim dijaloškim scenama. Naposljetku, zapravo ne uspijevamo u potpunosti uhvatiti ni dinamiku odnosa unutar varoši. Kod kuće, zapravo, stojimo nešto bolje: Petrović uspijeva oslikati toksičnost patrijarhata u kojem će glavni gazda prije ili kasnije pući pod pritiskom jer pokušava sve kontrolirati sam, pa time autor parafrazira Kurosawina zapažanja o paralelnoj strukturi ženske moći i matrijarhata koji se skriva pod površinom patrijarhata. Još važnije od toga, Petrović uspijeva uhvatiti duh Stankovićeve proze i dramskog opusa, svu onu ljudsku gadost i perverziju motiviranu uglavnom niskim strastima, a tek ponekad željom za slobodom. U tom smislu scene seksa kojima film obiluje dovoljno su slobodne da se ni u kojem slučaju ne mogu nazvati sramežljivima, a opet dovoljno stilizirane da ne bi bile vulgarne.
Druge svoje uzore, poput klasicističkih hollywoodskih majstora vesterna i drugih žanrova, Hawksa, Forda i Hustona, Petrović ipak ne uspijeva dostići, uglavnom ne svojom krivicom. Tragovi izmijenjenog vesterna (autor ga je sam nazvao »eastern«) vide se najbolje u nekoliko situacijskih veduta koje hvataju interesantne lokacije, te u motivima granice i pomiješanog stanovništva, ali zapravo fali vesternske akcije i individualističkog duha. Umjesto toga, uglavnom dobivamo kostimiranu dramu pojačanog emocionalnog registra koja povremeno skreće i u melodramu, čime se potvrđuje televizijsko porijeklo ovog projekta. Petrović, međutim, umije majstorski učitati metatekstualne elemente, što je radio tijekom cijele svoje karijere u nekom drugom ključu. Fotografija u kojoj se smjenjuju zemljano-sivi i zlatno-sunčani tonovi sjajno se oslanja na slikarska djela srpskog realizma i zapadnog orijentalizma, a svijetlo-tamni kontrasti od pojedinih scena čine likovna remek-djela. Jedan veliki meta-moment je i kasting Katarine Radivojević za ulogu Cone, što je očita referenca na ulogu koja je glumicu proslavila u nacionalnim okvirima, na naslovnu rolu u filmu Zona Zamfirova, koji je zapravo ekranizacija romana Stevana Sremca i koji je smješten u sličan prostorno-vremenski milje. Za tih dvadesetak godina realnog vremena možemo zamisliti kako je »smjerna«, a zapravo submisivna i pasivna Zona izrasla u fatalnu Conu, a Katarina Radivojević od mlade u zrelu glumicu koja može odigrati i zahtjevnije, mračnije uloge. Na kraju, Nečista krv – greh predaka djeluje kao iznuđeni kompromis između filma i televizije koji pokušava privući oba tipa publike i pomiriti dva različita načina gledanja snimljenog materijala, i to je najveći nedostatak filma. Rješenje koje se nametalo zapravo i nije bilo toliko nezamislivo, a ni neizvodivo. Trebalo je snimljeni materijal montirati u duži film koji bi možda bio za nijansu sporiji, ali bi ostavio vremena likovima, događajima i atmosferi da se razviju i međusobno prožmu, odnosno trebalo je samo vjerovati publici među kojom ima i zahtjevnijih filmofila.
No comments:
Post a Comment