Together

 kritika pričitana u emisiji Filmoskop na HR3

Platon nas je metaforičkim, mitološkim jezikom poučio da su ljudske individue samo polovice cijelih osoba, a da bi postale kompletne one moraju naći svoje partnere, „druge polovice” i s njima se upariti. U sadašnjem trenutku i u „stvarnom svijetu”, pak, statistika govori da prevladava individualizam i svojevrsno samotnjaštvo: brakovi se razvode, veze raskidaju, čak se i obitelji razdvajaju. S druge strane, neki funkcionalni aspekti društva su još uvijek skrojeni s mikro-zajednicama poput obitelji ili parova kao osnovnim jedinicama, pa često još vrijedi maksima da je lakše u dvoje. To opet dovodi do sraza i nekih suštinskih pitanja. Kako sačuvati sebe, odnosno vlastiti identitet, u, pretpostavljamo, dugoj i funkcionalnoj vezi? I, sukladno tome, kako sačuvati vezu do koje nam je stalo s osobom koju volimo od sebe i svojih sebičnih želja, bilo za „diktiranjem uvjeta” ili vrlo banalno shvaćenom slobodom? Svako tko živi i funkcionira u vezi ili obitelji ta pitanja sebi redovito postavlja, a ona su i polazna točka psihološko-romantično-tjelesne horor-drame Zajedno, inače prvijenca Michaela Shanksa u dugom metru, sa stvarnim bračnim parom Alison Brie i Daveom Francom u glavnim ulogama.
Možda navedeni bračni partneri ta pitanja i nisu postavljali, bar ne u tom obujmu, budući da su u brak ušli kao već ostvareni i profilirani profesionalci s distinktivnim glumačkim karijerama. Možda su njima najveći izazovi organizacijsko-banalne prirode, na primjer, kako uskladiti rasporede snimanja, što već i čine tako što skupa igraju u filmovima, ili što je Franco u oba svoja redateljska pokušaja imao Brie kao glavnu glumicu ili i kao koscenaristicu. Ni horor „u parovima” im nije stran, sudeći po filmu Kuća straha iz 2020., a nije im strana ni romantična dramedija kao Somebody I Used to Know iz 2023. Za razliku od glumaca, likovi koje oni igraju u aktualnom filmu Zajedno imaju i neke egzistencijalne dileme koje ćemo saznati odmah nakon kratkog prologa u kojem Shanks vješto citira horor-klasik Stvor Johna Carpentera, a koji će nam „na naplatu” doći kasnije. Naime, Tim (Franco) i Millie (Brie) na prekretnici su svoje desetogodišnje veze. On je muzičar koji nije uspio, odnosno nije se proslavio, a ona je upravo dobila posao koji je dugo čekala. Nevolja je u tome što je njen novi stalni posao učiteljice engleskog jezika u osnovnoj školi smještenoj u ruralnom području, a njegovi možda sasvim nerealni snovi o „jednom nastupu koji možda promijeni sve” vezani su za grad. Svejedno, on odlazi živjeti s njom, čak iako će mu život na selu predstavljati izazov za koji nije opremljen odgovarajućim vještinama (primjerice, on čak i ne vozi, što je svakako hendikep u sredinama sa skoro nepostojećim javnim prijevozom). Tim, međutim, inzistira na „održavanju veze” sa svojim „prošlim životom”, a također nosi traume od patološke međuovisnosti u kakvoj su živjeli njegovi roditelji i čak ima noćne more od toga.
Stvarnu prekretnicu, pak, predstavlja jedna njihova šetnja po obližnjoj šumi koja im pođe mimo plana kada ih uhvati pljusak, pa završe u jamskoj pećini viđenoj u prologu. Tamo njih dvoje i prenoće, ali nakon tog iskustva bivaju izmijenjeni. Tim koji je izbjegavao bliskost s Millie postaje sve više privučen njoj, posebno fizički, do te mjere da ne može podnijeti razdvojenost čak ni po cijenu toga da propusti važnu muzičku probu u gradu. On ju doslovno „napada” u snu, a jedan incident na poslu, seks u toaletu nakon kojeg par ima problema da se fizički razdvoji, prijeti da se završi sramotom po Millie pred kolegom i susjedom Jamiejem (Damon Herriman). Upravo će Jamie s njima podijeliti Platonovu teoriju i iskustvo koje je imao sa svojim partnerom, pritom objašnjavajući da je pećina u hipijevsko doba bilo „sveto mjesto” za lokalni „new age” kult koji je posebnu pažnju posvećivao sparivanju i spajanju dviju osoba u jednu novu. Tim i Millie se nalaze pred istom dilemom s početka filma i početka ovog teksta, ali su ulozi sada još i veći, opipljiviji i sasvim tjelesni.
Alison Brie i Dave Franco u film donose energiju i dinamiku pravog para, što se posebno vidi na detaljima mikro-glume, naročito u reakcijama jednog od njih dvoje na postupke onog drugog. Sa svoje strane, Michael Shanks je dovoljno vješt i kao scenarist i kao redatelj da u film smisleno utka reference na klasike horor-žanra, i to ne nužno onog tjelesne orijentacije. Tako osim spomenutog Stvora imamo i omaže Alien mitologiji i filmu Zla smrt Sama Raimija, a subžanrovski standardi poput, na primjer, jedenja kose, ovdje su izvedeni suvereno. Možda je, ipak, upravo scena u toaletu vrhunac Shanksove inventivnosti kada su u pitanju i šire shvaćeni žanr i tjelesni horor kao pod-žanr, jer se kvalificira za jednu od antologijskih. Dojam dodatno popravlja redateljevo inzistiranje na praktičnim specijalnim efektima maske, šminke i frizure umjesto sada standardnih računalno rađenih vizualnih efekata, čime se Zajedno pozicionira kao tjelesni horor starog kova koji se posljednjih godina vraća u modu.
Stvar je, međutim, da Zajedno nema ambicije biti samo to, tjelesni horor, već se „kači na vlak” horor-filmova s artističkim ambicijama takozvane „elevated” sorte, Nju personalizira, primjerice, Ari Aster koji se teme izazova u vezi dotakao u svom drugom i za sada najuspjelijem dugometražnom uratku Festival straha iz 2019. Kod filmova te vrste u središtu svega po pravilu stoji metafora, a kako u posljednje vrijeme često svjedočimo krizi inspiracije kod filmskih autora i krizi pozornosti i volje za udubljivanjem kod prosječnog gledatelja, te metafore često postaju preočite. Idu zapravo do te mjere da ih je više teško nazvati metaforama. Takav je slučaj i sa Shanksovim dugometražnim prvijencem: metafora međuovisnosti u vezi oslikana je suviše grafički situacijom u kojoj dvjema polovicama para prijeti da se i doslovno stope u jednu osobu. Međutim, Shanks i dvoje glavnih glumaca koji ovdje supotpisuju i produkciju, i to uspijevaju okrenuti u svoju korist jednostavno „notirajući” tu činjenicu i ne bježeći, odnosno ne ograđujući se od nje.
Slučaju filma Zajedno vjerojatno ne pomaže tužba za plagijat koju je protiv Shanksa, Brie, Franca, agencije Endeavor i produkcijske kuće Neon podnio Patrick Henry Phelan, autor filma Bolja polovica iz 2023. godine, pozivajući se na to da je on svoj scenarij nudio Brie i Francu koji su ga odbili. Shanks se branio podacima da je svoj scenarij registrirao još 2019. godine i za njega dobio sredstva 2020., nakon čega je preko svog agenta stupio u kontakt s glumcima. Istina je da oba filma imaju jedno zajedničko mehaničko rješenje – spajanje dviju osoba u jednu, ali je ton tih filmova toliko drugačiji da se ne može tvrditi da je riječ o plagijatu, već o idejama ili metaforama koje su koincidirale. Pa opet, možda i ta neprijatnost zapravo djeluje relaksirajuće na daljnji put filma Zajedno koji se ne reklamira kao revolucionaran ili remek-djelo, čime bi neopravdano podigao očekivanja kod onog verziranijeg dijela publike. Ovako može biti „samo” dobar film koji na zanimljiv način progovara o temi o kojoj mnoštvo ljudi razmišlja, ponekad i na dnevnom nivou.