A Film a Week - Once We Were Good for You / A bili smo vam dobri

 previously published on Cineuropa

Since his seminal film Metastases, Branko Schmidt has positioned himself as an eloquent critic of the way things are in Croatian society, which seems to be in a state of permanent transition and crisis. In his newest film, Once We Were Good for You, which just premiered at the Pula Film Festival, Schmidt has rejoined forces with his Metastases and Vegetarian Cannibal star actor René Bitorajac to paint a picture of an almost-failed state centred around the Croatian Independence War veterans and their confrontation with the government about the Steam Mill building in Zagreb that was planned to become a war museum.

The nature of the clash between the veterans and the government is financial and legal (they want to keep the almost ruinous building where they used to have military training during the war in the early 90s, while the government has other plans for it – the construction of a shopping mall), but for most of them, the real cause for rebellion is the feeling that they do not get enough respect for their previous war efforts which cost them dearly, physical and mental health-wise. The leader of the rebellion and of the ensuing negotiations is Crni (translatable as Black), played by Slaven Knezović, dressed in an appropriate black uniform. Since the rest of the crew he could assemble fits into the profile of the used-and-discarded losers, he tries to enlist the help of the almost legendary war hero Dinko Ćosić (Bitorajac) to act as the face of the rebellion and make the counter party show some respect.

While Dinko is reluctant to get involved at first, he stays because of his friends who are there and for one of the neighbourhood kids who is hired by the veterans to draw the graffiti on the building facade, in whom he sees a surrogate for his son who does not want to speak to him anymore. Step by step, Dinko gets more and more engaged into the struggle, efficiently taking command regarding the “war tactics,” while Crni tries to negotiate with the government representatives and the police forces. However, Dinko, a damaged man himself, is scared about two things: whether the intentions of his comrades are sincere or the whole protest is to become just another shady deal, and the infiltration of right wing forces which threaten to hijack the rebellion and use it for their own causes.

Working together with Sandra Antolić and Ognjen Sviličić on the script (based on the idea of Josip Mlakić), Schmidt manages to paint a complex and heavily contextualised but still universally recognisable picture, in a very compact format of just 72 minutes. Surely, some things are sacrificed in the process, like deepened relationships between the characters (apart from the main two, the rest function better as a group character) and even a more profound characterisation of the protagonist. The openly political angle also sets in all of a sudden and the film could profit from more action and confrontation, but the modest budget and the circumstances of filming, which took place at the peak of the pandemic, did not allow it. On the other hand, with an almost improvised approach to acting (which is actually Schmidt’s preferred method of work) and the marvellously choreographed scenes in long, continuous takes by a hand-held camera operated by first-timer Dario Hacek, and with tension coming from Damir Avdić’s soundtrack consisting of one of his songs that also serves as the verbal illustration of the protagonist’s dilemma, Once We Were Good for You is a dense, thought-provoking and engaging film experience.

A Film a Week - Agape

originally published on Cineuropa

Branko Schmidt’s new film Agape is his third collaborative effort with screenwriter Ivo Balenović and serves as a conclusion to their informal social criticism trilogy, following Metastases (2009), set in a milieu of lowlifes, criminals, drug addicts and alcoholics echoing the recent war and Vegetarian Cannibal (2012), which deals with the interconnected worlds of organized crime, corrupt police and flawed health system. Revolving around the issues of church, paedophilia, God’s love and intolerance amongst the Croatian youth, Agape, which world-premiered at the recent Pula Film Festival, goes even deeper, acting as an exposé of a failed society, church practices and neglected youth and exploring the more philosophical and more universal topics of love, understanding and morality.

The story follows Miran (played by Goran Bogdan, an actor glimpsed in virtually every Croatian film lately), a parish priest in the Zagreb suburbs and a catechism teacher in a local high school. He tries to be role-model to “his children”; he drives a motorbike, plays basketball with them, drinks beer and invites them over for video-game sessions. He pays special attention to Goran (young Serbian actor Denis Murić of No One’s Child fame), a boy from an orphanage; this gets noticed by Goran’s fellow classmates and lands the boy in trouble. But the priest’s problems soon multiply when an angelic-looking, intelligent, but vain new classmate Gabriel (Murić’s buddy from No One’s Child Pavle Čemerikić) appears on the scene and becomes Goran’s rival for Miran’s attention and affection. Besides the unhealthy climate in class, the real problem emerges as Miran slowly but surely loses balance between the highest form of God’s love that he preaches and tries to live according to it, and, for a man of Catholic faith, unpleasant labels that arise from speculations about his interest in boys.

Veteran Croatian filmmaker Branko Schmidt deals with a number of interconnected, thorny topics and manages to unfold and examine them in a lean 77-minute format. This was not an easy task, since he and Balenović (together with Sandra Antolić and Zrinka Katarina Matijević) came up with numerous drafts and versions of the script trying to correctly develop the characters and create the right tensions between them. Schmidt unfolds the story like a true master, taking his time, and lets the characters breathe and atmosphere build up. Filming the characters and the modernist, cube-like architecture of new-built churches with a hand-held camera in cold tones and using almost no background music at all, Schmidt aims for the realistic effect that will only be broken in the emotionally tense last scene with Miran’s beaten-up face in the rear-view mirrors of his motorbike. Keeping in mind the intesitiy of it all, Agape is a film that demands some time to settle in the viewer’s mind.

Another of the film’s strong points is the acting. Almost all of the hard work had already been done once a well thought-out cast had been chosen and other preparations had been made, including vocal coaching for the two young Serbian actors. The only thing Schmidt had to do was to have enough faith in his actors, which he does. Bogdan is capable of plumbing emotional depths, expressed solely through his facial expressions, whilst Murić has a bright future ahead of him, since he is capable of sharing the frame with almost any actor without being intimidated or out-acted. The dynamics between him and Čemerikić work well, and the performance by veteran Croatian actor Ivo Gregurević as a pragmatic bishop is a particularly nice touch.

Imena višnje / Ungiven

kritika  originalno  objavljena na  fak.hr

2015.

režija: Branko Schmidt

scenario: Josip Mlakić

uloge: Nada Đurđevska, Ivo Gregurević, Goran Bogdan

Može to biti bilo gde i bilo kada, ali u ovom slučaju, to je negde u Slavoniji, sada. Dvoje staraca se vraćaju svojoj kući, pomalo derutnoj, sa kraćeg ili dužeg odsustva. Je li u pitanju rat ili elementarna nepogoda, na njima je da obnove kuću i gazdinjstvo i da tu provedu ostatak života. Selo je pomalo pusto i blatnjavo, a oni su ostareli i prepušteni samima sebi. On, Slavko (Gregurević) još je, reklo bi se, u snazi i donekle je spreman za težački život, ali je ona, Kata (Đurđevska) već načetog zdravlja i, očito, načetog uma. Mi ćemo ih pratiti u kratkim, hronološki postavljenim, ali ne nužno povezanim slikama iz života kroz četiri godišnja doba, počevši od jeseni.

Uostalom, znate kako je, kod ljudi čelične volje i tankih živaca te fore sa zaboravnošću ne nailaze na dobar prijem, pa se ne treba čuditi Slavkovim grubim reakcijama. “Šta baba sad izvodi?”, zaboravlja da skuva kafu ili u jelo doda šećer umesto soli. Pa dobro, zaboravlja koje je ime deda dao kravi (ili mu namerno tera kontru), brka imena dvojice majstora (obojica su Bosanci), ali vrlo dobro zna da u voćnjaku želi jednu sadnicu višnje, jer joj treba za kolače. Deda i to vidi kao hir. Tek kada njena demencija eskalira, Slavko će promeniti svoj grubi stav. Prekasno.

Nama je jasno iz filmova, a nažalost i iz života, da Kata ne izvodi gluposti i da ne zaboravlja namerno. Jasno nam je i da povratka nema, da je bolesna i da joj neće biti bolje, čak iako je još fizička snaga nije izdala. Gledali smo Still Alice i videli šta bolest u kratkom roku može učiniti od briljantne intelektualke. Gledali smo i Amour, sa kojim će mnogi porediti Imena višnje, i videli ljubav dugovečniju od fizičkog tela.

Principijelni problem sa Amour bio je to što je sama tema starosti i bolesti, u konačnici i umiranja od starosti i bolesti nefilmična jer je u pitanju ne-događaj. Schmidt kroz nevezane scene i uvođenje drugih likova sa strane, ne samo sina Marka (Bogdan), nego i ostalih (bosanskih majstora i retkih suseljana), taj problem izrazito elegantno rešava. Imena višnje nije ni u kom trenutku dosadan film i ne čini se prazan. Kao i Hanekeov film, i Imena višnje dosta ovisi o izvedbama dvoje glavnih glumaca i oboje su svoj posao napravili fantastično.

Problem sa Schmidtovim filmom je druge prirode. U Puli nagrađen scenario možda drži pažnju, ali ima svojih nelogičnosti i nedorečenosti koje ga dosta ograničavaju. Recimo, teško je za poverovati da Slavko i naročito Marko koji relativno dolazi u posetu ne primećuju da Katino zaboravljanje nije samo obična staračka rasejanost, nego bolest zbog koje se, u najmanju ruku, ide kod lekara. Uz to, Slavko i Kata se ne čine kao obični, prosti seljani, čak za to imamo i dokaz u filmu kada se prisećaju svojih austrijskih dana. To je moglo biti rešeno relativno elegantno sa samo jednom scenom, ali to bi možda narušilo koncept filma.

Od Branka Schmidta smo navikli na filmove življeg ritma i sa nekakvim, uslovno rečeno, političkim i socijalnim angažmanom. Imena višnje je sasvim drugi tip filma, komorna drama na svega nekoliko međusobno povezanih lokacija, kućom, okućnicom, obližnjim puteljkom i šumom. Schmidt se pokazao veštim sa tom tematikom i sa tim “settingom”. Imena višnje je sasvim solidan film izrazitog emotivnog naboja. Hrvatskoj kinematografiji su potrebni takve intimne drame o malim ljudima i njihovim životnim mukama.

Ljudožder vegetarijanac

godina: 2012.

scenario: Dr Ivo Balenović, Branko Schmidt

režija: Branko Schmidt

uloge: Rene Bitorajac, Leon Lučev, Nataša Janjić, Emir Hadžihafizbegović, Zrinka Cvitešić

Dr Ivo Balenović je književnoj publici poznat po pseudonimu Alen Bović, autor je romana Metastaze i Ljudožder vegetarijanac koje je ekranizovao Branko Schmidt. Njegov „dnevni posao“ je posao psihijatra i bavi se najnesrećnijim ljudima u hrvatskom društvu, gde je nesreće i previše. Njegovi romani su inspirisani anegdotama iz bolnice.

Metastaze mi se nisu svidele kao film, prosto mi se učinilo da je film kastrirana, zajebantska, skoro pa happy-go-lucky verzija romana, mnogo mračnijeg i brutalnijeg. Ipak, kao film je funkcionisao kako – tako, više u kontekstu transplanta nekog Trainspottinga ili sličnog zabavnog filma sa socijalnim nabojem u hrvatsku, post-ratnu i post-traumatsku sredinu. Sa „Ljudožderom“ nisam ponovio istu grešku: nisam gledao film posle čitanja knjige. Ivo Bolenović piše specifičnim stilom, sadržaj njegovih romana je škakljiv i verna ekranizacija u državi sa skoro nepostojećom privatnom filmskom produkcijom je nemoguća, posebno ako monopolistička država ima sklonosti ka kolektivnoj paranoji i korišćenju kinematografije u svrhu ekonomske i ine propagande, a posebno „popravljanja imidža zemlje u svetu“. Sa uspostavljanjem filmskog centra u hrvatskoj kao najvišeg produkcijskog tela i sa davanjem istog u ruke filmskih profesionalaca, stvari idu na bolje, državna paska i stega popušta, ali promene se ne mogu desiti preko noći.

Ljudožder vegetarijanac je svakako veliki korak napred. Film je aktuelan, angažiran, inteligentan i hrabar. Pritom se ne pribegava formulama, ne pominje se rat ni kao izgovor/opravdanje, ni kao okvir preko koga se tumači raspad sistema vrednosti. Hrvatska koju ovaj film oslikava je tranziciona, korumpirana do srži i kriminalizovana. Za razliku od Metastaza, koje se bave marginalcima, Ljudožder vegetarijanac se bavi naoko uspešnim, respektabilnim glavnim likom.

On je Danko Babić (Bitorajac, sa sve plavom perikom), ginekolog kome se smeši napredovanje na poslu. Vegetarijanac je, ima šminkerski stan, ima novi auto, rekreira se redovno i izgleda na prvi pogled kao pošten, ugledan građanin jedne tranzicione države. E, sad, kakva država, takvi i njeni građani: ginekolog je korumpiran do srži, samoljubiv, beskrupulozan u podmetanjima i smeštanjima, navalentan prema mlađim koleginicama. Naravno, i pohlepan za novcem i uspehom, pa se sa svojim prijateljem policajcem Ilijom (Lučev) upušta u poslovnu saradnju sa gangsterom opšte prakse Jedinkom (Hadžihafizbegović). Dankov posao su neprijavljeni i neetički abortusi koje on izvodi nad prostitutkama iz Jedinkove javne kuće. Prepreke koje su mu na putu Danko jednostavno savladava, podmeće svoju odgovornost drugima, falsifikuje nalaze, preti i podmićuje... Ipak, iako nije ni blizu realne opasnosti da završi u zatvoru, a „pokriven“ je i na poslu, kao da počinje da mu smeta ogavnost sopstvenog karaktera i života u koji se upleo...

Ljudožder vegetarijanac nije film bez mane, pre svega u realizaciji. Iako je glavni lik u konfliktu sa svima okolo, ti konflikti su relativno sitni i nastaju i rešavaju se na pokretnoj traci. Unutrašnjem konfliktu se ne nazire nikakvo rešenje. Neke šokantne scene imaju smisla u filmu (borba pasa na početku je smislena u kontekstu duštvene kritike i kritike barapskog periferijskog mentaliteta), druge nemaju nikakvu funkciju osim samog šoka (grozne scene abortusa su mogle biti manje otvorene, osim ako je u pitanju dogmatski katolički pro-life stav). Plitkost i jednodimenzionalnost likova ima smisla u velikoj slici, pošto oni funkcionišu kao prototipovi, slika i prilika društva. Policajac je alava sirovina, doktor pasivno-agresivni ljigavac, njegove kolege se više brinu za sopstvene beneficije i unutrašnju hijerarhiju, a manje za pacijente, kriminalac ima nastup dobroćudne seljačine koja rezonira da svaka roba ima svog kupca, retki pošteni i etični likovi su zapravo naduti i prepotentni. Ako se navodno pristojni ljudi na pristojnim položajima ponašaju tako neetično, na momente su čak i nesposobni ili ih nije ni najmanje briga, kako bi se ponašali tek oni sa manje sreće?

Najveće iznenađenje filma je Bitorajac u za sebe netipičnoj ulozi. On se proslavio kao baraba ili ganster, igrajući otvoreno agresivne i glasne likove. Ovde je pasivno-agresivan, ljigav i samoljubiv, lukav i proračunat. On je bio rizičan izbor, ali isplatio se. Schmidt je ionako uvek bio reditelj okrenut ka glumcima, i uspevao je da iz njih izvuče ono što je smatrao za potrebno. Njegova poslednja tri filma su na visokom glumačkom nivou. Lučev je standardno dobar kao sirovi policajac, Nataša Janjić je slabije iskorištena kao medicinska sestra, ali uloga ja premala za glumicu njenog kalibra. Slično važi i za Zrinku Cvitešić. Robert Ugrina unosi malo boje u inače nebitni lik nesposobnog doktora.

Ono što filmu nedostaje je konkretna nit radnje i akcenti. Tempo varira bez razloga, ali dobro. Schmidt nikada nije važio za veštog zanatliju, a hrvatska kinematografija je minijaturna, obrazovni sistem zastareo i irelevantan, budžeti mizerni, pa šlamperaj nije nikakvo čudo. Sa druge strane, hrvatske filmove koji su angažovani, kritični do društva, a opet bez patetike i teatralnosti treba podržati, naročito kada komuniciraju važnu poruku. Da je sistem zatajio u kontroli naših najgorih osobina.