Trespass Against Us

2016.

režija: Adam Smith

scenario: Alastair Siddons

uloge: Michael Fassbender, Brendan Gleeson, Lyndsay Marshall, Rory Kinnear, Killian Scott, Sean Harris

Kao i njegov protagonist svojoj ženi, tako je i celi film maher kada su u pitanju obećanja. Zamislite samo, dva trenutno najveća irska glumca u ulozi posvađanih oca i sina u okruženju naselja sa prikolicama i sa kriminalom kao sredstvom privređivanja. Sin Chad (Fassbender) bi se sa ženom (Marshall) i dvoje dece odselio na neku stalniju adresu, iako je duboko u sebi svestan da kao takav, nepismen i neobrazovan, zapravo ne poseduje veštine koje bi mu osigurale pošten život, a otac Colby Cutler (Gleeson) po svaku cenu želi da očuva status quo jer je on gazda, otac, šef klana, majstor bezobrazluka, a ponekad čak i samoprozvani sveštenik koji slučajno ili namerno iskrivljuje Bibliju kako bi bio u pravu.

Potencijal se vidi već u prvoj sceni u kojoj Chadov vidno maloletni sin Tyson vozi ekipu odraslih zgubidana sedeći u očevom krilu po livadi jureći zeca, valjda da ga pregazi. Ekipa vrišti, klinac se zabavlja, otac još i više strašeći ih i odatle se da iščitati da je to verovatno ne samo jedina zabava za te ljude, već i jedina veština koju će dečak naučiti od oca. Međutim, neće nam dugo trebati da otkrijemo kako je ta scena sama sebi cilj i kako je film, kao i takav vid zabave, bespoentno glavinjanje.

Scenario autora dokumentarnih filmova i jednog od producenata Alastaira Siddonsa toliko meandrira da je centralni zaplet koji tematizira Chadov sukob sa ocem i njegove slabo promišljene i potkrepljene želje za normalnim zapravo mlak, dok je druga priča koja prati kriminalne aktivnosti Chada i kompanije konfuzna do granice slučajnosti. Ne znamo koga i zašto pljačkaju, to možda, ali samo možda zna Colby, te kakvu izjavu i sa kojim ciljem daju ludačkim vožnjama i zezanjem policije. Vožnje su doduše atraktivno koncipirane i jednako tako snimljene, ali je generalni utisak da služe da u pravo vreme razmrdaju film i dignu dinamiku kada priča ide predvidljivim tokom ili čak ne vodi nikamo.

Takođe, socijalna komponenta anglo-irskih nomada koji žive u prikolicama na margini britanskog društva ni u jednom trenutku ne ide u dubinu dalje od očekivanog i već viđenog. Iako se celi film kreće u tom miljeu, nikada ne odlazi dalje od onoga što smo videli u Snatchu godinama ranije, ni na personalnom nivou Chadovog unutarnjeg konflikta, ni u nekom širem aspektu, a “payoff” je toliko očekivan da je prosto nedovoljan. Primera radi, lokalni ludak kojeg igra Sean Harris nema skoro nikakvu ulogu u zapletu, osim da ponekad postane tačka sukoba između Chada i Colbyja, a ostatak naselja ima i još manje prostora od toga.

Neki verziraniji reditelj od Adama Smitha bi možda pronašao još nešto u scenariju, nekakvu simboliku ili skriveno značenje, preradio ga i na tome insistirao. Smith, međutim, brine isključivo da se scenario ne raspadne, a da nas dešavanja na ekranu drže zabavljenim taman toliko da ne primetimo da je tačka pucanja blizu. Naravno, jednom kada je film gotov, upitaćemo se šta smo zapravo gledali, ali tada je već kasno.

Jednu stvar, međutim, reditelj radi kako treba: dvojicu glumaca pušta u sukob i ostavlja im prostora da to izvedu prema vlastitom nahođenju. I to je dobra odluka. Fassbender i Gleeson su obojica jaki glumci i zaista uživaju u “oštrenju rogova”. Zbog njih dvojice i njihovih zajedničkih scena se i isplati film koji nije nikada dosadan, ali odaje utisak nedovršenosti od koncepta do realizacije.

A Film a Week - Alone in Berlin

Seventy and more years after the World War 2, what is still left to be said that hasn’t been the topic of endless re-runs on cable television channels? Almost nothing, because we already know a lot about Hitler’s insanity transponed into Nazi ideology, Crystal Night, concentration camps, executions of everything deemed non-Aryan and unhealthy, books on fire, war campaigns, armed gangs of ideology-crazed children and resistance movements. Well, resistance movements abroad, not that much in Germany. Truth is, they were not mass movements and some of them were not that active nor engaged in any sort of combat, but there were plenty of different movements (party, religious, pacifist), intellectual circles, saboteurs and “lone wolves” who were opposing the oppression. After the White Rose leader biopic Sophie Scholl: The Last Days (2005), and also “the pacifist bomber” Georg Elser biopic 13 Minutes (2015), now we have French actor-turned-filmmaker Vincent Perez’s vision of some other discreet heroes named Alone in Berlin.

It is an adaptation of Hans Fallada’s novel Every Man Dies Alone (published under the Alone in Berlin title in the UK) that is already a fictionalized biography of Otto and Elise Hampel, the working class couple that after the death of their only son started writing cards against national-socialism and German war machine, placing them on the variety of Berlin locations in the early 40’s. The Hampels were captured and sentenced to death for treason. Fallada’s novel was published in Germany after the war and has seen several film adaptations in both East and West Germany during the Cold War, sending the open anti-Nazi message. However, even though Fallada’s was pre-war work was translated and published both in the USA and the UK, this particular novel was published only recently, earning the best-seller status.

Vincent Perez, whom we remember as an actor from Oscar-winning French epic Indochine (1992) and also American B-movies like The Crow: City of Angels (1996), is not primarily a film director, but he had the ambitious idea nevertheless. He succeeds to start strong, with the Hampel’s stand-ins Otto and Anna Quangel (played by Brendan Gleeson and Emma Thompson) grieving their son’s death on the French front and witnessing the everyday atrocities of the Nazi regime. There might be no concentration camps, but there are swastika flags everywhere, looting, snitching, the Gestapo terror, the neighbourhood watches, Hitler Jugend and even more ridiculous organizations like Nazi Women League patrolling around, adding to the sense of totalitarian paranoia. There are also the last crumbs of humanity, not only in the Quangels, but also in some of their neighbours who are doing their best to save an elderly Jewish woman in their building.

Perez still keeps his plot moving on two tracks after her death, that brings the police inspector Escherich (Daniel Brühl) to the building. As Otto’s cards rise attention of the police and SS, Escherich becomes the investigator desperate to find the perpetrator, naming him The Hobgoblin. On the course of his investigation, he eventually gets into the conflict with the nervous SS officers who don’t understand the nature of the police work and just want to find their guy, any guy, to put an end to the whole thing.

The ending is kinda anti-climactic and predictable, despite even the plot-twist. Perez cannot find the right balance between the inner drama of the couple that are becoming strangers in their own town and enemies of their own country and the crime mystery around the investigation. The drama part is stronger, anchored by the performances of ever-compelling Emma Thompson and stoic, toned-down Brendan Gleeson. For the crime part, Daniel Brühl uses his a bit geekish Niki Lauda persona seen in Rush, and it works up to a point, and the inspector’s own professional, (a)political angle is a fresh twist in “The Good Nazi” cliché, but that is still not enough to cover the predictability of the whole plot.

In the end, Alone in Berlin is a fairly decent piece of cinema with some strong points. The actors are doing a good job, it is shot nicely and the locations of the Saxon town of Görlitz can pass as the wartime Berlin. Alexandre Desplat’s strings score is appropriate for the topic. Alone in Berlin is far from great, but this English-language UK-French-German co-production works in the context of yet untold stories of the resistance and anti-war movements in the very centre of the Nazi evil.

The Grand Seduction

2013.

režija: Don McKeller

scenario: Michael Dowse, Ken Scott (prema filmu La grande seduction)

uloge: Brendan Gleeson, Taylor Kitsch, Liane Balaban, Gordon Pinsent, Mark Critch, Peter Kaleghan, Steve O’Connel

Ima filmova koji hvataju isključivo na šarm. Priča im je neoriginalna, bili oni „remake“ varijante ili ne, a ni prvi put nije bila naročito uverljiva. Njihov šarm se sastoji u neobičnom miljeu čudnih, sjebanih ljudi koji, ipak, imaju snage za nekakvo veselje i radost, i u pozitivnosti i ljudskosti priče.Takav je bio „quebecois“ film La grande seduction, a takav je i njegov anglofoni remake The Grand Seduction.

Priča je smeštena u nekadašnje prosperitetno ribarsko selo na nekom ostrvu blizu Newfoundlanda. Ljudi su naporno radili i živeli veselo, ali vremenom je ribolov bio sve manje profitabilan, da li zbog smanjenja fonda, da li zbog kvota. Selo su napustili svi koji su mogli, a ostali su oni koji su bili nezamenljivi na svom poslu (kao poštarica ili bankar) i oni najuporniji ili najlenji, koji žive od socijalne pomoći, a dane provode u nalivanju i praćenju hokejaških prenosa. Poslednji koji je na odlasku je gradonačelnik, koji je pre toga uspeo da isposluje pregovore sa naftnom kompanijom da izgradi postrojenje za reciklažu otpadnih materijala.

Naftna kompanija ima nekoliko uslova da izabere baš to selo, a ne neko drugo. Prvo, tu su poreske olakšice i mito. Drugo je da populacija broji najmanje 150 radno sposobnih ljudi, a treće je da selo ima minimum infrastrukure koja uključuje i stalnog doktora. Stalnog doktora, naravno, nema, a nema ni privremenog, jer ko je lud da živi u selu sa starim pijanim ribarima. Seljanima se sreća nasmeši kad carinici uhvate mladog američkog doktora (Kitsch) sa manjom količinom kokaina i nateraju ga da kaznu od mesec dana društveno-korisnog rada odradi na zabitom ostrvu.

Na scenu stupa najuporniji od pijanaca, Murray (Gleeson), koji je preuzeo ulogu gradonačelnika, sveže frustriran jer je njegova žena upravo otišla da radi u gradu. Njegov plan je jednostavan: svi seljani će se složiti i pokušati da „zavedu“ doktora i pokažu kako je selo idealno mesto za njega. U tu svrhu mlada poštarica (Balaban) mora da ga zavodi svojom lepotom, vlasnik lokalnog izgovora za restoran (O’Connel) mora da nauči da sprema indijsku hranu, a ostatak sela mora da se folira da voli i poznaje doktorov omiljeni sport, u Kanadi vrlo egzotični kriket.

Jasan je put i jasna destinacija na koju film treba da stigne, čak se i većina fora i komičnih „punchline“-a može pretpostaviti unapred. Štos je u tome što je film neviđeno simpatičan, vedar i veseo. Za to su najzaslužniji glumci. Brendan Gleeson je briljantan, što nije nimalo čudno imajući u vidu koliko je versatilan glumac. Ovde njegov irski akcenat ne štrči kao govno u punču nego se savršeno uklapa u lagano irsku kulturu sela. Njegov glavni partner Taylor Kitsch se nije previše proslavio izborom uloga u poslednje vreme, ali je ovde više nego solidan i sjajno sekundira irskom geniju. Njih sjajno upotpunjuje banda lokalnih kanadskih glumaca. Liane Balaban je odlična kao poštarica, kojoj je preko glave gluposti koje izvode seoske lenjštine i pijandure, ali posebno priznanje treba odati lokalnom glumcu Gordonu Pinsentu u ulozi Simona, najridikuloznijeg među ridikulima i Mark Critch kao bankar Henry, najnesposobniji među nesposobnima.

Za prijatni ugođaj se reditelj Don McKeller oslanja na nezemaljski lepe lokacije na Newfoundlandu i na veoma atraktivnu fotografiju, kao i muziku, koja svojim spojem irskog folka i američke country muzike deluje kao nešto izrazito autentično. Ne treba ispustiti iz vida ni drugu priču, koja se odvija u pozadini ove lagane ljudske komedije. Ona nam, iako na predvidljiv način, govori o surovosti modernih vremena i teškom položaju radničke klase u sve surovijim uslovima na tržištu. Možda je direktor naftne komapanije predstavljen kao arogantni krelac, ali ni on nije negativac, on će nekome otvoriti radna mesta i potpuno mu je svejedno da li će to biti dobri ljudi iz jednog ili iz drugog propalog sela.

The Grand Seduction nije nikako spektakularan film, formuličan je i predvidljiv čak i u socijalnom angažmanu. To nije čudno pošto je u pitanju „šav na šav“ prerada starijeg filma, čak je i jedan od scenarista isti. Ali definitivno ima šarm i više nego raspoloženog Brendana Gleesona. Sa ovim filmom definitivno nećete izgubiti svoje dragoceno vreme i mogu vam dati garanciju da ćete se osećati bolje. Univerzalno simpatična komedija.