Everybody Wants Some!!

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Većina autora kroz cijeli život “juri” onaj jedan, veliki film, Richard Linklater ih ima nekoliko i čini se da ih izbacuje kao od šale. Samo je Boyhood tako zamišljen od samog početka: skoro trosatni ep sniman 12 godina sa istom glumačkom postavom i scenarijem pisanim u hodu. Drugi su zamišljeni kao skromni i iskreni filmovi koji su postali velikima u trenutku kad ih je publika ugledala. Slacker zbog genijalne jednostavnosti ideje, Before Sunrise zbog toga, ali i zbog nastavaka, a Dazed and Confused zbog svoje univerzalne dopadljivosti.

Njegov najnoviji film, Everybody Wants Some!!, u hrvatskom prijevodu potpuno van duha filma Te lude 80-te, reklamiran je upravo kao spiritualni nastavak Dazed and Confused i to donekle stoji, ali se u njemu mogu iščitati i sve značajke Linklaterovog stvaralaštva. To podrazumeva “laku ruku” u pisanju i režiji, sa gomilom promišljenih detalja na pravim mjestima i sa diskretno i odmjereno izrečenim poantama, bez suvišnog mudrovanja s visine. Linklater se također drži unikatne perspektive mladosti, zagledanosti u budućnost i gaji neapologetski odnos spram nostalgije, kako svoje osobne, tako i kolektivne. Naposljetku, u svim njegovim značajnim filmovima, pa i ovom, protok vremena je odlučujući faktor.

Ovdje imamo grupu studenata sportaša, odnosno univerzitetsku bejzbolsku momčad, nekoliko dana prije početka jesenjeg semestra 1980. godine. Naš protagonist i naša točka perspektive je Jake, brucoš-bacač i generalno pristojan momak koji u kratkom periodu mora savladati kompleksna pravila preživljavanja u jednom za njega sasvim novom svijetu. Linklater ostatak likova uvodi odmah i time našeg junaka “baca u vatru”, ali ih s vremenom profilira tako da ih upoznajemo i kao individue, ali i kao grupu, odnosno sportski tim. Ono što ih veže i drži skupa je izuzetni natjecateljski duh, kao i zajednički ciljevi: što bolji rezultati na terenu, minimum učenja, provod, alkohol i djevojke. Na narativnom planu se istovremeno ne dešava ništa konkretno: oni se upoznaju i druže, natječu u besmislenim izazovima i provode jureći za alkoholom i curama, ali jednako tako se njima i oko njih događa život sa svim onim sitnicama koje ga boje: muzikom, filozofskim razgovorima uz pivo i dim marihuane, s ljubavi ili instant-sparivanjima i onim malim mudrostima koje učimo jedni od drugih. Ne, ovdje nećemo vidjeti uobičajene elemente zapleta, oštre obrate, humor “lakih poena”, velike sukobe i još veće spoznaje, ali ćemo u utišanom registru uživati tokom dva sata trajanja filma u svemu onome što boji život našeg junaka, njegovih kompanjona i jedne djevojke kestenjaste kose koja studira ples.

Na prvi pogled se čini da Jake i ona, ime joj je Beverly, nemaju nijednu zajedničku temu za razgovor, ali Linklater nam otkriva da je njihova pozicija slična: oboje dolaze iz sredina gdje nisu imali pravu konkurenciju, a sada se na novom nivou i u oštroj konkurenciji moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem, ulogu ili poziciju u timu. Fetišizacija studentskog sporta u Americi je povremeno tema filmova, ali Linklater nudi jedinstvenu i pronicljivu perspektivu: ti momci možda nisu najpametniji od najpametnijih i možda većinom zauzimaju mjesto budućim korisnijim članovima društva, ali oni također nisu glupi i svjesni su pozicije u kojoj su. Jedni će je iskoristiti za kratkotrajne privilegije popularnosti i slave, drugi da možda dobiju upotrebljivu diplomu, treći će se svim sredstvima truditi da izbore šansu za karijeru, a četvrti će tek kasnije shvatiti što bi od sebe i svog života. Tako će jedni praviti gužvu kad god im se ukaže prilika, drugi će prilagođavati svoj stil i narativ u stalnoj potrazi za curama, treći će dijeliti praktične životne savjete, a četvrti zasipati ostatak ekipe naprednom filozofijom sa mirisom dima marihuane. Neki će se hvatati za hijerarhijsku poziciju u “čoporu”, drugi će se protiv toga buniti, neki treći će biti mete grubih šala, jer kompetitivnost je naprosto surova. A Jake će učiti i upijati. Usput ćemo mi biti bogatiji za poneki smijeh, poneku mudrost i barem nekoliko replika koje ćemo u zgodnom trenutku citirati, što je i više nego dovoljno za jedan generacijski, “feel-good” film koji vjerojatno neće dostići kultni status svog spiritualnog prethodnika.

Još jedna poveznica sa Dazed and Confused je i casting manje poznatih glumaca i debitanata. Dazed and Confused nam je otkrio talente, između ostalih, Matthewa McConnaugheya, Bena Afflecka i Mille Jovovich. Ne bi bilo nerealno očekivati da ćemo i u budućnosti nalaziti na ime Blakea Jennera, ovdje briljantno ležernog u ulozi Jakea, debitanata J. Quinton Johnsona i Templea Bakera, o lijepoj, simpatičnoj i potencijalno hollywoodski slatkastoj Zoey Deutch da i ne govorimo. Ryan Guzman, Wyatt Russell i Glen Powell već polako grade karijere, ali Everybody Wants Some!! im je prvo iskustvo rada sa renomiranim autorom i svakako će im poslužiti kao odskočna daska u karijeri.

Vrijeme je ključno i Linklater nas na to podsjeća odbrojavanjem koje se povremeno pojavljuje u kutu ekrana. Zajedno sa svojim akterima, film je, kao i njegov autor, zagledan u budućnost i vrli novi svijet, u sve one izazove i pobjede koje mladi ljudi zamišljaju. Nijedan trenutak u vremenu nije zapostavljen, autor nas na to podsjeća preko raznih detalja, muzike na soundtracku i one koja se pojavljuje u razgovoru (čak i naslov je ime Van Halenove pjesme), preko efektnih “masovki” na mjestima gdje naši junaci izlaze (i gdje svira disco, country revival, punk), njihove odjeće (želeći da postignu svoj cilj glede cura, oni često “presvlače uniforme”), automobila i marki uređaja, pa i tada relativne novine, video-kazeta na koje su snimljene brojne epizode Zone sumraka.

Godina 1980. nije slučajno izabrana, ona u američkoj kolektivnoj svijesti predstavlja graničnu točku između dva vremena i dvije paradigme. Hippie pokret se konačno gasio, baby-boomeri nisu više mijenjali svijet, u svijet odraslih polako je uplivavala još individualističkija generacija X, američka i globalna ekonomija je polako skretala ka neoliberalizmu, a yuppiji, njihov usiljeni hedonizam i društvo statusnih simbola su se tek nazirali. Uostalom, i sam autor je u to doba bio dvadesetogodišnjak, dovoljno odrastao da bi neke stvari primjetio, a opet dovoljno mlad da bi mu one značile dovoljno da bi ih upamtio. Da ne bude zabune, u vrijeme prije interneta i svima dostupne kabelske ili satelitske televizije, 80-te su sa svojim stilom i trendovima ipak nešto kasnije našle put do Teksasa, gdje je smještena radnja filma, odakle je Linklater, gdje se školovao i gdje većinom snima.

Linklater je nostalgičan i to ne krije u svojim filmovima koji često sadrže veoma osobne, autobiografske elemente. Zato se vraća temama mladosti i zagledanosti u svijet i vremenima kada je i sam bio mlad. Nostalgija je možda individualni sentiment, svaki pojedinac je nostalgičan za različitim partikularnim pojavama i reagira na različite partikularne okidače. Međutim, mehanizam nostalgije je univerzalan: svi smo nostalgični za vremenima kada smo bili mladi, lijepi, puni života i nade, zagledani u bolje sutra i svima nam se čini kako je baš naša generacija bila najbolja. Linklater je toga itekako svjestan, ali se vješto sklanja od tih zamki. On svojim nostalgičnim djelima ne negira pravo drugih na isto, ili na uživanje u sadašnjem trenutku, niti se pokušava nametnuti kao nekakav autoritet. Zato je Everybody Wants Some!! još jedan njegov film koji će nas osvojiti svojom lakoćom, poštenjem i toplinom.

Boyhood

2014.

scenario i režija: Richard Linklater

uloge: Ellar Coltrane, Patricia Arquette, Ethan Hawke, Lorelei Linklater

Znam da vam neću reći ništa novo, ali Boyhood je jedan od najboljih filmova koje sam u životu pogledao i verovatno jedan od najboljih filmova koje ću u životu pogledati. Njegova jedina mana, ako se to uopšte može nazvati manom, je to da je suviše savršen i suviše artikuliran, pametan i mudar bez velike filozofije, pa me nije “odneo” kao neki drugi, možda “prljaviji” i lošiji filmovi koje sam odgledao.

Koncept je veoma jednostavan i da se složiti u jednu rečenicu. Mi pratimo dečaka Masona (Coltrane) kroz odrastanje, od osnovne škole do prvog dana fakulteta. Usput pratimo njegovu najužu familiju, majku Oliviju (Arquette), oca Masona starijeg (Hawke) i stariju sestru Samanthu (rediteljeva kćerka Lorelei Linklater) kako odrastaju, sazrevaju ili stare, kako se uzme. Nemojte pogrešno pretpostaviti da ćemo gledati samo “best of” trenutke jednog dečaštva i najformativnije događaje, kao što nećemo gledati ni najobičniju dnevnu rutinu. Mi ćemo za skoro 3 sata, koliko traje film, gledati svojim očima kako se pomoću iskustava i uticaja okoline formira jedna prava, realna osoba, a usput ćemo svedočiti o protoku vremena, podsetiti se nekih događaja i videti kako se i koliko u roku od 12 godina promenio svet.

Ono što je zanimljivo i o čemu je bilo reči u medijima je hrabar pristup u realizaciji ovog nenametljivog “magnum opusa”. Richard Linklater je autor koji uglavnom radi sa istom, uhodanom ekipom i često sa istim glumcima. Među njima vlada poverenje koje je ključno za ovakav projekat. On je odabrao tim, uključujući i vlastitu kćerku, i upustio se u dvanaestogodišnji projekat snimanja ovog filma. Jednom godišnje bi okupio osnovnu glumačku ekipu i potrebne epizodne glumce i snimio materijal za 10 ili 15 minuta filma. Scenario je pisao usput, kako su se stvari događale. Ispada da je imao dobar nos ne samo za decu-glumce (jer su oni u međuvremenu mogli da izgube interes, batale glumu, ili su mogle da im se dogode i strašnije stvari), nego i za predviđanje detalja i događaja koji će na ovaj ili onaj način bojiti budućnost.

Sve to zvuči jednostavno i briljantno i samo je podizanje već postojećeg koncepta koji u dokumentarnim okvirima koristi Up serijal (sada već na osmom nastavku 56 Up) i Linklaterov Before serijal. Ipak, u pitanju su različite stvari. Oba serijala nam daju poprečne preseke života određenih ljudi u određenoj životnoj dobi. Up to čini sa živim ljudima, Before sa fiktivnim likovima, na sedam, odnosno 9 godina. Boyhood je film koji je nastajao 12 godina i mogao je da ode u dosta različitih pravaca, ovisno o okolnostima.

S tim u vezi, fascinantno je koliko je Boyhood, sniman po nekoliko dana godišnje u razmaku od 12 godina, organska celina, a ne izlepljen serijal kratkih filmova o dečakovom životu. Linklater se tu pokazao kao vešt autor koji tačno zna šta hoće, koji savršeno sluša i osluškuje svoje glumce i prilagođava im se, ali pred njih postavlja nimalo jednostavne glumačke zadatke. Upravo zbog te sinergije, kao i zbog poetičnosti i čvrste autorske vizije, jer se Masonovo odrastanje može nazvati normalnim, iako ne posve običnim, Boyhood je jedan od filmova koji će zasigurno ući u antologije filmske umetnosti.

Prvo, imamo svesnu autorsku odluku da malog Masona (posledično i Samanthu) stavi u kontekst deteta razvedenih roditelja. To znači da će deca većinu vremena provoditi sa majkom i njenim životnim partnerima sumnjivih ljudskih kvaliteta, dok će se otac pojavljivati vikendima, biti bleskast, veseo i mudar, ali bez kontinualnog prisustva u životu svojih klinaca. Druga autorska odluka je da su Olivia i Mason stariji veoma mladi i nepripremljeni (bez završenog školovanja i ekonomskog plana) dobili decu, što povlači čitav niz konsekvenci. Mason stariji je u početku definicija za “manchild”, neodraslog muškarca koji svoje snove, svoja zadovoljstva i svoj život stavlja kao apsolutni prioritet. On se vozika u svom starom sportskom autu (sasvim slučajno Linklaterov auto i posveta jednom od njegovih omiljenih filmova Two Lane Blacktop), upušta se u avanture i bije svetonazorske i političke bitke dok sanja o karijeri muzičke zvezde. To Oliviju ostavlja manje ili više u kući sa decom i pregršt neostvarenih ambicija koje, opet, postaju njen prioritet. Ona će se u toku filma doškolovati, dobiti dobar posao, seljakati sa decom od grada do grada, ali će na isti sebičan način birati partnere. Znakovito, obojica su pijanci, jedan je fakultetski profesor i njena ulaznica u višu srednju klasu, dok je drugi njen feministički san kao već ostvarene žene, priprost, mlađi i intelektualno inferioran muškarac.

Za početak, to je Linklaterov komentar na njegovu vlastitu generaciju, takozvanu generaciju X. Istina, on je stariji od roditelja u ovom filmu, ali to ne utiče bitno na stvari. Generacija X je prva generacija potpunog individualizma, sebična generacija odrastala u relativnom blagostanju i sa tek povremenim i vrlo probranim susretima sa konceptom zajedničkih ciljeva. Uzgred budi rečeno, da su njih dvoje nekih tehničkih struka, verovatno da bi poslužili kao model za proto-Y generaciju koja je još sebičnija, izolovanija i koja postoji samo u virtuelnom svetu. Ma koliko te podele bile tupave i nategnute, u jednom trenutku pri kraju filma će se pojaviti kao tema koja preokupira Masonov lagano cinični mozak i predmet je jednog zanimljivog dijaloga između njega i jedne bitne devojke u njegovom životu.

Upravo sebičnost definiše Masonove roditelje. Oni nisu loši roditelji koji ne vole, maltretiraju i zanemaruju svoju decu. Oni su naprosto sebični ljudi koji nisu uzeli dovoljno vremena da sazre i odluče šta žele od sebe. Olivia je morala prisilno sazreti i donositi prave ili krive odluke i iza njih stajati, samo nije imala vremena, snage i volje da ih obrazloži klincima (po definiciji egocentričnim bićima) na njima prihvatljiv način. Mason stariji je i sam klinac, on sa svojom decom ima odnos “cool” oca preko vikenda dok konačno ne sazri u još uvek opuštenog, ali odgovornog muškarca. Promene na njima koje nastupaju tokom filma su vidljive, ali se pokazuju na različite načine. Kod majke su to postepene promene, kod oca je to jedna i definitivna promena.

Promene su tek uočljive na deci. Samantha počinje kao razmažena klinka koja koristi prednost u godinama da bi zezala brata i koja se večito duri na majku, da bi izrasla u samopouzdanu i inteligentnu devojku. Mason počinje kao bezbrižni dečak i raste pred našim očima u inteligentnog, osećajnog mladića i svakako dobru i simpatičnu osobu. Jedna karakterna crta ga prati, a to je sklonost ka prokrestinaciji, odlaganju obaveza i zadubljenost u ono što ga trenutno zabavlja, bilo da su to kolekcije strelica, video-igre ili umetnička fotografija.

Protok vremena je tu od ogromne važnosti i Linklater mu se posvećuje na pravi način. Tako imamo Harry Potter maniju, muziku i muzičke ukuse koji se menjaju, tehnološke “gadgete”, konzole i mobilne telefone, ali i reference na politički trenutak, Busha, Obamu, ratove u Iraku i Afganistanu, rasprave o sigurnosti, patriotizmu sa jedne i privatnosti i demokratiji sa druge strane i neizbežnu trudnu kćerku Sare Palin. Sve je to sjajno uklopljeno u film, bez ikakvog nametanja ili preteranog objašnjavanja sa ili bez naratora. Boyhood je tako savršena vremenska kapsula koja će nas podsetiti na neke fenomene naše mladosti.

Bez prevelike potrebe za naglašavanjem, glumci su izvanredni u svojim ulogama. Tome pomažu i veoma životno napisani likovi koje ćemo prepoznati kao prave osobe i tako ih tretirati. Ethan Hawke očito ima odličan odnos sa Linklaterom i njih dvojica često sarađuju i znaju šta jedan od drugog traže i očekuju. Patricia Arquette je apsolutno briljantna kao generalno nesimpatična majka i svakako je kandidat za Oscara. Lorelei Linklater je uverljiva kao starija sestra i pokazuje glumački talenat. Ellar Coltrane je glavna zvezda filma. Ne samo da gledamo njegov lik dečaka kako pred nama odrasta i formira se, nego gledamo i jednog glumca u nastajanju. Ako se na početku može govoriti o prilagođavanju materijala glumcu, tada jednom običnom dečaku, pred kraj je vidljiva Coltraneova gluma i prilagođavanje napisanoj ulozi. To ne znači da je on neuverljiv, nego da je izrastao u glumca sa stilom i stavom, a ne samo talentom. Pred njim je svetla budućnost koju možemo zamisliti i malom Masonu.

Boyhood je ultimativni film o odrastanju i faktorima koji na odrastanje utiču. To nije film o deci razvedenih roditelja, alkoholu, školi i školi života. U njemu nema krupnih promena, one su stalne i konstantne. Nema instant-spoznaje i dogmatske definicije šta znači biti normalan i dobar čovek. Boyhood je upravo to, dečaštvo, odrastanje, traženje samog sebe i smisla svog života. Boyhood nije završena priča, Boyhood je priča koja se nastavlja i prelazi u druge priče. Obavezno gledanje.