Showing posts with label goran paskaljević. Show all posts
Showing posts with label goran paskaljević. Show all posts

2.4.17

A Film a Week - Land of the Gods / Dev Bhoomi

Note: The review was previously published on Cineuropa
Land of the Gods, the latest film by veteran Serbian filmmaker Goran Paskaljević, is the first of its kind in at least two ways. It is the first Serbian film to be filmed in India, with Indian actors and a Serbian crew, and is also the first Serbian film to be picked up by Amazon for global VoD distribution. The film, which world-premiered in the Toronto International Film Festival’s Masters section, will benefit from some more festival exposure, but very limited theatrical distribution ahead of its VoD premiere at the end of April.

Paskaljević, who penned the script together with the film’s star Victor Banerjee (known from A Passage to India and Bitter Moon), tells a simple, local, yet universal story about a man who comes back to his native village in the Himalayas after spending most of his life abroad, only to find out that some things never change. 

After a beautiful opening shot of a religious ceremony in the holy city of Haridwar, on the banks of the Ganges, we meet Rahul Negi (Banerjee) during a long cab ride to the place he once called home. The cab driver (Raj Zutsi, from Slumdog Millionaire) informs his passenger about the monsoon and landslides that hit the area a couple of years ago, claiming thousands of lives. Rahul, on the other hand, feels tired and has only one goal: to see his village, his family and his one-time love, Maya, for the last time before he completely loses his failing eyesight.

But he is an unwanted visitor, and his return stirs up old, deep resentments. Aside from his only old friend (Avijit Dutt, from Kama Sutra: A Tale of Love), the guru at the local temple, and the new teacher (the beautiful Geetanjali Thapa) who wants to bring some modernity to the village, everybody else sees him as a threat. As the story unfolds at a deliberate, meditative pace, we learn that he had previously challenged traditions, which resulted in him being banished from the village. The model of patriarchal rule and caste system is still alive and kicking, even though the world has changed and the village is becoming depopulated.

Building on the simple set-up with deep emotions, and adding details of the local context to it, Paskaljević has arguably made his best work since Powder Keg (1998). The camera work by his regular DoP, Milan Spasić, is stellar, catching the beautiful vistas of Uttarakhand state as a contrast with the hardships of daily life in the mountains. The sense of realism is underlined by relying only on local, traditional costumes and music. The only thing not local, but still quintessentially Indian, is the great poet and Nobel Prize laureate Rabindranath Tagore, to whom Paskaljević refers twice in the film, as well as concluding it with a title card of one of his quotes.


Paskaljević has worked on fairly unorthodox productions before, filming abroad and always blending into the culture of the country where he filmed and the milieu of his characters, as in Someone Else’s America (1995), or in the Irish-set How Harry Became a Tree (2001), while his Honeymooners (2009) was the first ever Serbian-Albanian co-production. With Land of the Gods, Paskaljević has taken this to another level. Filmed within the tight timeframe of only five weeks in difficult terrain and on a tight budget, Land of the Gods is a great Indian film with universal appeal.

10.6.15

Kad svane dan / When Day Breaks


2012.
režija: Goran Paskaljević
scenario: Goran Paskaljević, Filip David (po priči Filipa Davida)
uloge: Mustafa Nadarević, Predrag Ejdus, Nebojša Glogovac, Meto Jovanovski, Zafir Hadžimanov, Nada Šargin

Kritičarski posao dolazi sa jednom nezgodnom začkoljicom: ume da ubije radost gledanja filmova i uživanja u istim. Kada se film gleda “obično”, bez potrebe za preteranom analizom, često je njegov efekat jači nego kada se iz profesionalnih ili drugih razloga pazi na tehničke, dramaturške i druge detalje. Ipak, moram priznati, za neke filmove navijam iz sve snage da budu dobri i pre gledanja jer ih već u startu smatram dragocenim i potrebnim.
Jedan od takvih filmova je i za sada poslednji film Gorana Paskaljevića Kad svane dan. Nevezano za njegovu filmsku vrednost, njegova društvena vrednost je nemerljiva u srpskom i jugoslovenskom kontekstu jer se po prvi put hrabro i bez uvijanja hvata tabu-teme holokausta u Beogradu i pritom ukazuje na notornu istinu koju niko ne želi da čuje: dok su se nekima dešavale strahote, ostatak društva je “držao glavu dole”, “gledao svoja posla” i “mirno sedeo u kafani”. Danas se pitamo kako to da je baš Beograd bio prvi “judenfrei” okupirani grad, dok istovremeno ne vidimo ništa sporno u Milanu Nediću koji se za to pobrinuo. Sve je u redu dok to nismo bili mi. Sve je u redu dok ne dođu po nas. Trn u tuđem oku nam je uvek veći od balvana u našem.
Profesor muzike Miša Brankov (Nadarević) je jedan od tih običnih ljudi, čak se može reći da je dobar i plemenit. Pomaže amaterskim horovima i drži besplatne časove siromašnoj deci. Kao i za većinu drugih ljudi, i za njega je Staro Sajmište tek neki logor. To će se promeniti onda kada sazna da je on u stvari Miša Weiss, da su njegovi biološki roditelji upravo tu stradali i da mu je od njih ostala samo limena kutija sa jednom fotografijom i jedna nedovršena kompozicija. Naravno, on isprva ne veruje informacijama, ipak je ceo život živeo sa drugim identitetom, ali svejedno uzima na sebe obavezu da to delo dovrši i organizuje premijeru baš na Sajmištu i baš za pomen žrtvama holokausta.
Problem sa filmom leži u njegovoj epizodičnoj strukturi, neke od epizoda su potpuno na mestu i neverovatno efektne (kao onaj “flashback” na vreme okupacije, logor i kamion-dušegupku), dok su neke previše didaktične (izlaganje kustosice o sudbini beogradskih Jevreja, donekle i situacija sa sinom – karijeristom), a one koje povezuju holokaust sa sadašnjim stradanjem Roma ili sa problemima koje siromašni (ili recimo izbeglice kao svojevrstan kostur iz ormara ratne prošlosti) imaju u novom srpskom kapitalizmu su u najmanju ruku na dugačkom štapu jer porede specifične stvari koje se možda ne mogu tako lako porediti pošto svaka od njih ima svoju genezu. Naprosto, previše (za osnovnu temu) sporednih stvari i skretanja ima za samo 70-ak minuta filma, pa ta osnovna tema ne dolazi do izražaja onoliko koliko bi trebalo. Možda joj čak i fali razrade, pa su epizode očekivano rešenje.
Sa tehničke strane išlo se na umirenost, gotovo tišinu. To odlično deluje glede fotografije koja je odlična, asocijativna i efektna, kao i glede muzike, posebno u smislu naslovnog komada. Sa glumom se ipak u tom smislu preteralo, pa čak i obično sjajni Mustafa Nadarević nekako ispada ravan, blizu granice podglumljivanja. Ostatak glumaca uglavnom igra svoje tipske uloge u po nekoliko scena i to, čak i kad je na mestu, nije spektakularno. Iznenađenje je možda muzičar Zafir Hadžimanov, dok je Nebojša Glogovac očekivano odličan u svojoj ulozi sina – karijeriste. Opet, epizodičnost i fokusiranost na jedan lik tu povlači svoju problematiku.
Konačno, iako je Kad svane dan daleko od savršenog filma, treba ispoštovati Paskaljevićevu predanost da ispriča priču koju možda niko drugi ne bi i koju možda ne želimo da čujemo. On je uvek bio majstor da pronađe ugao i da velike teme gleda kroz sudbine običnih ljudi. Iako u određenim elementima film lagano pada i preti da ugrozi kompletnu sliku, Kad svane dan je makar zbog svoje teme izuzetno značajan film. Možda nismo ni svesni koliko.