An / Sweet Bean

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Naslov novog filma Naomi Kawase je gastronomski pojam. An je nadjev od slatkog kuhanog crvenog graha koji je, uokviren dvjema malim, debljim (“američkim”) palačinkama, sastavni dio japanske poslastice “dorayaki”. Naziv, a i svaki mogući prijevod, ukazuje na kulinarsku tematiku, i nekoliko takvih scena kuhanja ima u filmu, jedna od njih, ona u kojoj se polako i elaborirano priprema naslovni nadjev, čak zauzima centralno mjesto, ali ovo nije jedan od onih u poslednje vrijeme popularnih i “inspirativnih” gastronomskih filmova. Nećemo napajati oči predivno aranžiranom hranom, niti će netko od naših junaka u kuhinji konačno pronaći sebe. Hrana je uvjet da se radnja postavi u kiosk sa “dorayaki” palačinkama kao svojevrsnu fokalnu točku mikro-kvarta, mjesto gdje se ukrštaju sudbine, ekonomske i socijalne prilike, umnogome nalik na duhansku radnju Auggieja Wrena u Auster-Wangovom diptihu Dim / Modri u licu. Sličan je i profil vlasnika: u pitanju su zatvorene, povučene osobe s izrazitim osjećajem za radnu etiku i za zajednicu, ovisne o svojim dnevnim ritualima. Međutim, za razliku od gospodina Wrena, naš slastičar Santero (igra ga Masatoshi Nagase, nekima možda poznat po ulozi japanskog turista u Jarmushovom Tajanstvenom vlaku) je šutljiv, tajnovit i nimalo konfliktan, jedan od onih koji će svaku reklamaciju riješiti tako što će dati novi kolač besplatno, samo da ga puste na miru. Jedina osoba s kojom zapravo razgovara je srednjoškolka Wakana, također usamljena duša. Trio središnjih likova zaokružen je s Tokue, fizički hendikepiranom staricom na izmaku snaga koja počinje raditi kao ispomoć u Santerovoj radnji upravo zbog naslovnog nadjeva. Njen odnos prema hrani koju kuha isti je kao i odnos prema životu: osjećajan i pozitivan. Uvjerenje ove udovice da svako biće i predmet ima svoju priču koju treba saslušati, presudno će utjecati na živote drugo dvoje usamljenika.

Prije nego što je počela pisati scenarije i režirati igrane filmove, Naomi Kawase bavila se dokumentarnim filmom. To njeno stvaralačko porijeklo se osjeti i u njenim igranim filmovima. Riječ je o, po pravilu, “slice of life” pričama umirenog tempa, u kojima autorica pušta likovima da se razviju i da se nose s različitim životnim temama. Ovdje će se dotaći i ekonomske predestinacije, i otuđenja u urbanoj sredini, i odrastanja nepopularne djevojke, ali An je najviše film o usamljenosti i izopćenosti. Najmanje je izopćena Wakana, ona je “samo” nepopularna u školi, zanemarena kod kuće i vjerojatno joj je uskraćena mogućnost za studiranje i napredak, ali to su stvari s kojima se ona i sama može boriti, pa je njen segment u filmu zapravo najkraći i najslabiji. Tokue je leprozna, živi u koloniji u šumi na kraju grada, i to će se vrlo brzo saznati i utjecati i na nju i na Santera, koji je počeo osjećati odgovornost prema njoj. Opet, njegova izopćenost je stvar mračne prošlosti te moralnog i materijalnog duga prema karikaturalno snobovskoj vlasnici lokala u kojem on drži radnju. Kao što samoća može biti izbor, a usamljenost ne, tako povučenost može biti izbor za razliku od izopćenosti koja je nametnuta. Wakana se mora naučiti nositi s okolinom i ovladati socijalnim vještinama. Tokue nije imala izbora. Santero je svoju poziciju prihvatio kao svojevrsnu kaznu ili pokoru, i to je promijenilo njegovu ličnost.

An je imao premijeru u Cannesu, festivalu inače naklonjenom Naomi Kawase, gdje je već nagrađivana. Iako autorica ima već dvije nagrade iza sebe, Zlatnu kameru za prvijenac Suzaku i Veliku nagradu žirija za Žalosnu šumu, ovoga puta za nju nije bilo mjesta u glavnoj konkurenciji, pa se natjecala u program Izvjestan pogled. An je uglavnom primljen ravnodušno, uz tek poneku pozitivnu kritiku. Glavne primjedbe kritičara odnosile su se na meandrirajuće teme i relativno površno skicirane likove bez ikakve dubine. Te zamjerke donekle stoje, ali An je poetičan i tehnički dorađen film u kojem se autorica ne koristi “štakama” i trikovima kojima inače zna pribjegavati (kao npr. zen-filozofiji “sažvakanoj” na parole u svom prethodnom filmu Mirna voda). Naomi Kawase koristi veoma raspoložene glumce i njihovu prirodnu dinamiku (karakterna glumica Kirin Kiki koja igra Tokue i Kyara Uchida koja utjelovljuje Wakanu su baka i unuka u stvarnom životu), pa uspijeva ispričati priču izvornog romana Duriana Sukegawe tako da ona djeluje posebno i autentično, a da njena poruka o životu i prolaznosti ostane univerzalna.

An nije film koji će ući u antologije filmske umjetnosti, ali je sasvim pristojan primjerak tzv. festivalskog filma, sa svojim nedostacima, ali koji ostaje u pamćenju dovoljno da zadovoljni gledatelj o njemu još koji put razmisli.

Futatsume no mado / Still the Water

2014.

scenario i režija: Naomi Kawase

uloge: Nijiro Murakami, Jun Yoshinaga, Miyuki Matsuda, Tetta Sugimoto, Makiko Watanabe

Verovatno nam prva asocijacija na japansku kinematografiju neće biti festivalske meditativne drame, ali očito i to se tamo snima. Evo, recimo, Naomi Kawase je pre svega poznata publici u Cannesu, možda u art-house krugovima kod kuće u Japanu i sumnjam da je negde još drugde. Autorica očito ima svoj stil i svoju publiku, po tome je prepoznaju, vole i cene, i pitanje je može li izaći iz te zone ugodnosti.

Recimo, njen poslednji film Futatsume no mado je imao premijeru u glavnom programu Cannesa prošle godine i u toj izuzetno oštroj konkurenciji su joj pojedini kritičari predviđani Zlatnu Palmu. Od toga nije bilo ništa, Ceylan, Zvyagintsev i braća Dardenne su bili prejaka konkurencija. Futatsume no mado je obezbedio distribuciju u Francuskoj i Japanu (što mu je i realno bilo tržište), otfurao na ne baš impresivnu festivalsku turneju koja je uključivala i jedan od jesenjih festivala u Beogradu, ali sam ga u tom ciklusu propustio. Iskren da budem, najviše me je zanimao kao svojevrstan kuriozitet i da vidim zašto se o njemu toliko pisalo u pojedinim krugovima.

Autorici se mora priznati da je od samog početka sposobna gledaoca navesti na krivi trag. Nije često slučaj da film počinje sa primitivnim (tradicionalnim, ako ćemo biti politički korektni) ritualima i lešom kojeg je more izbacilo na obalu, a da ne skrene u pravcu trilera, u ovom slučaju od “backwoods” sorte, pošto je radnja smeštena na zabačen otok bez puno kontakta sa spoljnim svetom. Film se tom ranom žrtvom uopšte ne bavi, ona će biti izvučena iz naftalina jednom zgodnom prilikom da bi se poentiralo nešto sasvim drugo.

Futatsume no mado je film o nečemu drugom. O odrastanju i sazrevanju. O nošenju sa samoćom, životom i smrću u svetu koji nas okružuje. O prirodi, i u doslovnom smislu flore, faune i geografije koja nas okružuje, ali i u filozofskom smislu ljudske prirode. Te teme stoje u savršenom kontrapunktu sa lokacijom otoka Anami i sa fotografijom koja hvata njegove prirodne lepote i način života njegovih stanovnika.

Ovo je zapravo zen film o dvoje mladih ljudi različitih životnih priča koji su na početku veze i pred prvim pravim ozbiljnim iskušenjima. Kaito (Murakami) živi sam sa majkom koja je stalno na poslu i stoga prilično odsutna iz njegovog života. On je dete razvedenih roditelja, njegov otac je ostao u Tokyu, a ni Kaito se nije u potpunosti adaptirao na život na otoku. Sa druge strane imamo Kyoko (Yoshinaga), devojku sa otoka koja se mora pripremiti na neizbežnu smrt svoje bolesne majke koja je puštena iz bolnice da umre kod kuće. Mogu li se njih dvoje naći jedno drugom i zajedno prebroditi svoje krize?

U nekim aspektima, ovaj zen-film je više nego zanimljiv. To se pre svega odnosi na odnos između čoveka, ritala i prirode. I ljubavna priča deluje simpatično i uverljivo, a dvoje glavnih glumaca ima tu šarmantnu hemiju kakvu mladi glumci mogu imati. To je sve podvučeno izuzetno poetičnom fotografijom sa puno osećaja za detalj i za lokalno.

Problem nastaje sa tempom i trajanjem filma. Sa tako bazičnom i statičnom pričom, dva sata su zaista previše i čini se da film na pojedinim mestima zaista stoji. To je možda trend u svim “slice of life” filmovima, ali ovde je doveden skoro do maksimuma. Drugi problem je sa samim tim zenom koji nije nimalo suptilan i često se može svesti na tipičan “zen crap”. Primera radi, likovi dosta često ispaljuju “one-linere” filozofske sadržine na “fortune cookie” i “bumper sticker” dometa i to je često iritantno.

Sve u svemu, ovo japansko art-house delce može biti zanimljivo određenoj publici, pre svega onoj sa evropskim i festivalskim ukusom. Ima tu detalja koji su valjano pogođeni, ima tu topline i ljudskosti, ali svejedno nije reč o nekakvom remek-delu, čak ni o filmu za pamćenje. Preporuka kao kuriozitet, više nego bilo šta drugo.