Showing posts with label rainer sarnet. Show all posts
Showing posts with label rainer sarnet. Show all posts

30.1.22

A Film a Week - The Diary of Vaino Vahing / Vaino Vahingu päevaraamat

 previously published on Cineuropa


Estonian filmmaker Rainer Sarnet has often found his inspiration in literature. For his previous two movies, The Idiot (2011) and November (2018), he adapted the novels of Dostoyevsky and Andrus Kivirähk, respectively, into modern, artful fiction films. In his newest work, The Diary of Vaino Vahing, premiering in the Baltic Competition of the Tallinn Black Nights Film Festival, he takes the life, work and importance of Estonian psychiatrist, writer and playwright Vaino Vahing, and turns it all into an inspired, deftly dramatised documentary.

Outside Estonia and maybe the rest of the former Soviet Union (most notably Russia), Vahing (1940-2008) is not that well known. Born in the village of Aravu, he left for Tartu at the age of 14 to study Medicine, which was the best opportunity for him to get a scholarship. He decided to specialise in Psychiatry, in order to be able to truly know his patients and to exercise his interest in how the human mind works. That led to him taking an interest in literature and theatre, with his focus falling on two crucial, contrasting topics. On one side, there were the pain and suffering (usually induced by love) usually dealt with in his prose, and on the other, the nature of various games and game-playing (as a potential path to salvation from one’s suffering in life) in his dramas and his ventures into the domain of theatre.

From 1968-1984, Vahing kept a diary of real events that happened around him, passed through the filter of his own subjective interpretation, which serves as the primary source material for Sarnet’s film. Sarnet, however, opens the movie with a scene filmed in black and white, with a young woman dancing to a Beatles song, jumping from one block of books to another, before she gets interrupted by a man stating that he wants to have intercourse. It proves to be an excerpt from Vahing’s short story The Rapist.

Sarnet maintains material from both the fiction and the non-fiction works of Vahing until the end of the film, combining them with more standard documentary elements, such as interviews with scholars, literary experts and surviving family members (his ex-wife, writer Maimu Berg, and their daughter, judge Julia Laffranque), plus excerpts from archive material. While the interview parts are filmed in colour, with bright lighting, and the archive material is, naturally, grainy black and white, the dramatised re-enactments of the passages from his literary works are filmed in a modern, digital, polished, graduated palette of black-and-white cinematography.

More importantly, everything from the diary and the works of fiction is staged – always on the same stage, as Sarnet even shows by casually breaking the fourth wall around the midpoint – while different actors play Vahing and his female partners at different points in their lives. Their different sets of characteristics simulate the internal dialogue the writer probably had with himself. Their style of acting is a tad theatrical, but in a way that is intentionally faithful to Vahing’s games and experiments. The cinematography by Erik Põllumaa is beautiful and evocative, and the editing by Martin Männik and the film’s producer, Marianne Kõrver, is simply magnificent in its associative approach, and completely in sync with Sarnet’s vision, making The Diary of Vaino Vahing an artful, beautiful, compact and deeply thought-provoking piece of cinema. One could argue that Sarnet has nailed the very essence of Vaino Vahing’s life and work.

9.2.18

November


2017.
režija: Rainer Sarnet
scenario: Rainer Sarnet (prema romanu Andrusa Kivirähka)
uloge: Rea Lest, Jörgen Liik, Arvo Kukmägi, Katariina Unt, Taavi Eelmaa, Heino Kalm, Jette Loona Hermanis, Dieter Laser

Baltik danas je region kontrasta gde se prelamaju skandinavski uticaji, prodor kapitala i inovativna poduzetnička kultura sa post-sovjetskom zaostavštinom, protestantskom restriktivnošću i paganskom tradicijom. Takvo stanje je bilo na snazi i kroz veći deo istorije u kojoj su se mali narodi nalazili na meti osvajača sa istoka, zapada, severa i juga, te bivali potlačeni i zanemareni. Iz toga se ljudi i narodi nauče dovijanju i preživljavanju, često gazeći bilo kakve moralne vrednosti, i to preživljavanje je često sve čemu se mogu nadati na terenu punom hladnih močvara gde su zime duge i hladne. Progres Baltika danas ogledalo je progresa tehnologije: makar se ne ratuje toliko i ne gladuje skoro uopšte.

Dva veka ranije, međutim, nije bilo tako. O tome nam govori roman Andrusa Kivirähka Rehepapp (što je estonski arhaični naziv za mesec novembar), prilično verno ekraniziran relativno uspešan bestseller novijeg datuma koji se bavi fenomenologijom duha estonskog naroda pod jednom od nemačkih okupacija u post-napoleonskom periodu. Možda se nešto zapadnog (ili makar ruskog) moderniteta očešalo o gradove, ali seoski život je izgledao isto kao u srednjem veku, ili kako bi izgledao u nekoj distopiji: bolest, glad, mraz i smrt.
U skladu sa tim su na snazi i naredna verovanja. Kuga uzima oblik divlje svinje ili mlade žene i grabi ljude, a moguće ju je nakratko prevariti oblačenjem pantalona preko glave da pomisli kako neko ima dve guzice. Meci se oblažu prežvakanim hostijama kako bi sigurno pogodili metu (pragmatično čitanje hrišćanstva, nema šta). Vukodlaci se slobodno kreću i špijuniraju. Veštice mogu nekoga uvračati. Duhovi na Svisvete izlaze iz grobova, jedu i čiste se u sauni. A Vrag koji izgleda kao zli blizanac Deda Mraza udahnjuje duše frankenštajnskim spravama zvanim “kratt” koje seljani prave od poljoprivrednih i kućnih alatki i pretvara ih u robote naplaćujući za to u krvi ili u duši.


Sličnom linijom kreće se i uobičajeno ponašanje ljudi. Kratt se pravi kao rana verzija kućnog robota i ne sme biti besposlen. Krade se od Boga i od Vraga, da ne pričamo o komšijama, gazdama i familiji. Kćeri se udaju posle pijanih razgovora u krčmama, a curama svileni šalovi vrede više od venčanog prstenja. Očajnička vremena zahtevaju očajničke mere, poštenje često ne vodi nikamo. U takvom svetu čak i kad se rodi ljubav, kao ona koju seoska cura Liina (Lest) gaji prema seoskom momku Hansu (Liik), ona ne ostaje dugo čista i nevina. O, ne, tu su spletke, krađe i vradžbine, naročito zato što je Hans beznadno zateleban u nemačku baronicu (Hermanis) koja mesečari da se zaposlio u dvorcu kako bi je čuvao i zaveo. On kod nje nije ni na radaru, baš kao što Liina nije kod njega, baš kao što stari sused nije kod Liine i kao što seoska veštica nije kod seoskog šamana. Potraga za srećom na takvom mestu se čini odveć optimističnom.

Sad, film se romana prilično verno drži, što mu je i prednost i lagani nedostatak. Prednost je u smislu da se Sarnet ne stidi kada je reč o prikazivanju ljudske podlosti i gadosti i da u tome nalazi čak i inspiraciju za izuzetno crni humor. Takođe, nije teško povući paralele između pozno-feudalnog kmeta negde u evropskoj vukojebini i današnjeg sluđenog čoveka kojem se svašta može podvaliti. Suštinski, ondašnji nedostatak relevantnih saznanja se u rasponu dva stoleća transformirao u šum potpuno irelevantnih neo-primitivnih naklapanja. Narod koji želi naći sreću mora početi sa promenom u sebi i iz sebe.
Problem u adaptaciji je taj što izvorni roman nije naročito adaptibilan i sam deluje adaptirano, odnosno kao zbirka folklornih mitova i starih seoskih legendi i izreka gde nam Liina, Hans i ostatak seljana i vlastele samo pružaju iluziju nekakve radnje, dok se “prava stvar” skriva na rubovima i u pozadini. Sa takvom strukturom film retko kad može dugo trajati, a pre ili kasnije će se uhvatiti ponavljanja ili se potpuno raspasti na sve strane i pravo je čudo kako se November svejedno drži i fiksira pažnju skoro do samog kraja filma.

Razlog tome je stil za koji se Sarnet odlučio i kojeg se drži kroz ceo film. Crno-bela fotografija nije baš zahvalna za boje jeseni i zime, ali ovde to sjajno izgleda, naglašava melanholiju, očaj i beznađe tako da kolibe izgledaju još trošnije, zima još hladnija, a ljudi još zapušteniji, prljaviji i zlobniji nego što bi to bio slučaj u nekom prirodnom koloru. U tom sivilu su čak i dvorac i crkva lišeni bilo kakvog glamura, a njihovi vlasnici, odnosno stanovnici ionako pojma nemaju gde su i šta rade. Uz savršenu kompoziciju svakog kadra, proračunate pokrete kamere i aktivnu montažu, November je atraktivan i u celini, a naročito u pojedinostima ( recimo, dizajn “krattova” je takav da od strašnih na početku postaju nekako melanholični prema kraju filma). Uz savršeno uklopljen minimalistički soundtrack na gudačima, sve to deluje još bolje, pa je November komad filmske egzotike koja vešto spaja žanrove, nudi različite oblike zabave, ali i sasvim ozbiljnu analizu tog idealiziranog malog čoveka i zaslužuje preporuku.