Showing posts with label runner. Show all posts
Showing posts with label runner. Show all posts

1.10.26

Runner

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Prvi zadatak koji bioskopski film Runner Skota Voa (Need for Speed, The Expendables 4) treba da obavi je da se kod gledalaca odovoji od striming-naslova The Runner u kojem Gal Gado mora da trči kao Tikverova Lola (Franka Potente) dok joj preko telefona neko daje zadatke i ucenjuje je kao u moru akcionih filmova. Takođe, Runner nikako nije ni Rajtov The Running Man, a nije ni litvanski romantični triler Runner (2021) Andriusa Blaževičiusa u kojem protagonistkinja, za razliku od drugih filmskih Lolá, ne trči da bi nekog ulovila ili da bi od njega pobegla, već da raščisti neke emocionalne račune.

Ali, ako ste pomislili da se kod Voa iza generičkog naslova krije sasvim originalan akcioni film, ipak ste se zeznuli. Runner u suštini „čekira“ masu žanrovskih klišea, i to ne na naročito originalan način, pritom ne mareći puno za logiku. Zapravo, jedina originalnost se nalazi u kontekstu naslova, budući da ovde nemamo nikakvog trkača, već više potrčka, odnosno kurira.

On, Henk Maloun (Alan Ričson, nabildovan skoro kao bivši košarkaš Karl Maloun koji je, interesantno, imao sličan nadimak – Poštar), bivši je američki specijalac koji je spletom okolnosti završio u Australiji gde radi kao kurir i pokazuje nesvakidašnji interes za francuski jezik i kuhinju. Iz solidno tempirane karakterizacije otkrivamo zašto je to tako. On se, naime, propio u Afganistanu, zbog toga zeznuo brak s Monikom (Džeraldin Hejkvil) i nije bio tu za svoju kći kada je ona umirala od leukemije. Cela stvar s Francuskom je zapravo pokušaj naknadnog povezivanja s kćerkom koja je bila veliki fan crtaća Ratatouille i kojoj je životna želja bila da poseti Pariz.

Na svom poslu dostavljanja robe i ljudi, Henk ponekad mora da pokupi političara iz razuzdanog provoda s prostitutkama ili da postane deo brakorazvodne prepirke između bogataša i sponzoruše. Jednog dana, kada obavi ta dva zadatka, uleće mu naizgled jednostavan posao: da pokupi avionsku isporuku medicinskog materijala i dostavi je na adresu. Prvo iznenađenje za njega je što taj paket dolazi „u paketu“ sa svojim „medicinskim kurirom“, iritantno žovijalnim i brbljivim Benom (Oven Vilson), a drugo je da se adresa koju mu Ben kaže razlikuje od one koju mu je šef dao.

U paketu je, naime, jetra koja treba da bude transplantirana teško bolesnoj devojčici Eli čija majka Kejt (Lejla Džordž) ima napade panike, nade i straha pred bolničkim osobljem. Međutim, za jetru retke krvne grupe je „zainteresovana“ još jedna strana: kolumbijski kartel čija šefica Dona (Sesilija Tusent) umire od raka, pa njen sin Damian (Rodrigo Santoro) i njegova vojska sačinjena od lokalnih bajkerskih bandita ne prezaju ni od čega kako bi joj osigurali taj novi organ. I tako kreće jurnjava, tučnjava i pucnjava po raznim lokacijama Brizbejna i obližnje Zlatne Obale...

Koliko će film „uraditi“ gledaoca zavisi od gledaočeve sposobnosti da toleriše scenarističke proizvoljnosti, izmišljotine, gluposti i budalaštine. Neka doza proizvoljnosti po verovatnoće događaja se podrazumeva za akcione filmove i čini ih spektakularnim. Ovde je to koincidencija da imamo troje ljudi „zlatne krvi“ (neutralnog Rh faktora) – pokojnika i dva kandidata za transplantaciju, kao i jedan od retkih organa koji se iz odrasle osobe mogu presaditi i u dete.

S druge strane, kako to da kolumbijski karteli, ako su tako moćni, nemaju svoju opremljenu bolnicu, već operišu u skladištu bajkerskog bara? Kako nemaju pristup crnom tržištu organa, ako već mogu da potkupe ili ucene bilo koga bilo gde bilo kada? Kako ne mogu kandidata prvo da kidnapuju pa da ga ubiju taman pred operaciju, naročito ako već imaju kidnapovanog ili potkupljenog doktora na svom platnom spisku? Zašto njihov „prestolonaslednik“ govori portugalskim, umesto španskim jezikom, kad već njegova majka izdaje komande na španskom? Nešto od toga je, slažemo se, bilo potrebno za nategnutu konstrukciju fabule, a ostalo je, pak, dubioza iz koje scenaristi Majls Habli i Tomi Vajt i ne pokušavaju da se izvade.

Režijski, Runner je primer savremenog akcionog filma u kojem se jakim senzacijama maskira manjak vičnosti zanatu. Kratki razovi, bliski planovi, kamera iz ruke, pojačavanje tona, ma, znate sve... Glumački, pak, Alana Ričsona treba da prihvatimo kao onog jakog, stamenog i ćutljivog tipa, ali on svejedno više deluje kao klasični balvan, dok uparivanje njega s rođenim komičarem Ovenom Vilsonom ima nešto šarma, ali nedovoljno da bi od „žvake za mozak“ što Runner svakako jeste napravilo akcijadu koja se gleda netremice.


13.5.22

Runner / Begike

 kritika objavljena na XXZ


2021.

režija: Andrius Blaževičius

scenario: Andrius Blaževičius, Marija Kavtaradze, Tekle Kavtaradze

uloge: Elena Žygimante Jakštaite, Marius Repšys, Laima Akstanaite, Aiste Zabotkaite, Vytautas Kaniusonis, Lukas Malinauskas, Indre Patkauskaite, Viktorija Kuodyte, Valentinas Krulikovskis, Emilis Askelovičius, Maksim Tučvatulin

 

Po pravilu, trčimo bežeći od nekog ili jureći za nekim, i to u suštini stoji u osnovi nebrojenih trilera i akcionih filmova koje propeliraju i motivišu još uvek neispunjene želje ili potrebe naših likova. Čak i kad trčimo bez razloga, kao Forest Gump uzduž i popreko po Americi u „oskarovskom” filmu Roberta Zemeckisa, trčimo zbog sebe. Retko trčimo zbog ili za nekog drugog, kao Franka Potente u naslovnoj ulozi Tykwerovog Run Lola Run koji je ipak pre bio primer filma trenutka baziranog na jednoj fori.

Runner, drugi film Andriusa Blaževičiusa, i unekoliko nastavak njegovog prvenca The Saint (2016), jedan je od onih filmova koji izvrću perspektivu filmskog trčanja, budući da njegova protagonistkinja ne trči kako bi pobegla i spasila se, ili kako bi sustigla nekog s kime ima neraščišćene račune. Ona trči kako bi nekom pomogla, nekome koji pomoć nije tražio i koji će je možda grubo odbiti. Film je premijerno prikazan u Karlovym Varyma, u konkurenciji East of West, kasnije i na Baltiku, na festivalima u Rigi, Tallinnu i Vilniusu, a najskorije je zaigrao u Austriji, u takmičarskom programu festivala Crossing Europe.

Marija (Jakštaite) kroz ceo film, ponekad doslovno, ponekad u prenesenom značenju, trči za Vytasom (Repšys) koji od nje beži. Vytas, naime, pati od bipolarnog poremećaja ličnosti, i trenutno je u maničnoj fazi, što je problem imajući u vidu da je pred njim važan događaj: prezentacija doktorske disertacije. U pomoć će joj svojim autom priteći prijateljica (Zabotkaite), ali pitanje je koliko joj vremena ona može pomagati, budući da na zadnjem sedištu vozi svog sina osetljivog na psovanje. Pomoć će, onako kako to samo očevi znaju – pogrešno, ponuditi i Marijin otac (Kaniusonis), policijski oficir.

Neke naizgled banalne stvari, poput izlaska s posla, zaboravljenog punjača za iPhone, propuštenog lekarskog pregleda, propuštenih poziva od roditelja, slučajnog susreta s grupom ukrajinskih mladića koji pokušavaju da joj se obrate na ruskom jeziku koji ona pak ne razume, ovde se mogu pokazati potencijalno značajnima. Značajan je svakako i ton komunikacije na društvenim mrežama, što se može pokazati ključnim za istragu. Neke druge stvari su pak čista simbolika, poput prijateljski nastrojenog rotvajlera bez pratnje koji počinje da je prati (crni pas je simbol depresije koja će uslediti posle manije), a neke mogu biti vizija, poput pominjanja pojmova „rat” i „Rusija” u vestima i prisustva naoružanih vojnika na ulicama Vilniusa, bilo proročka, bilo paranoidna.

Ništa, zapravo, u Blaževičiusovom filmu nije slučajno, već se sve može posmatrati kao deo šire slike. Poveznice s prethodnim filmom su jasne, Vytas je isti lik kao i u The Saint, igra ga isti glumac, a ista je i scenaristička ekipa. Runner, međutim, funkcioniše sasvim samostalno, a tek jedna referenca, jedan telefonski razgovor s jednim likom prisutnim samo na tom nivou, čini narativnu poveznicu. Okruženje je drugačije, urbanije i modernije, kao i Blaževičiusov izraz koji se ogleda u kinetičnoj fotografiji Narvydasa Naujalisa i frenetičnoj montaži Ieve Veiveryte koji uz pulsirajući „soundtrack” Jakuba Rataja stvaraju nabijenu trilersku atmosferu u pretežno dramskom materijalu u kojem smo prinuđeni da preispitamo emocionalne pejzaže i porazmislimo na temu toga koliko smo spremni da idemo (ili, ako hoćete, da trčimo) u svrhu ljubavi, brige i žrtve za bližnjeg svog, i to ne u figurativnom, već u prilično doslovnom smislu.

Jedno je sigurno: litvanski film i Andrius Blaževičius u njegovom okviru idu krupnim koracima, hrabro napred. Runner je dokaz za to.