The Post

kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Washington Post je postao jedna od svjetskih najrelevantnijih dnevnih novina sa otkrivanjem i objavljivanjem materijala afere Watergate, što je bila tema apsolutnog filmskog klasika na temu novinarstva, Pakulinog Svi predsjednikovi ljudi. Zanimljivo je zamjetiti da se kroz tekst filma provlači da je Post još uvijek prije svega lokalni list (bez obzira što “lokal” podrazumeva grad u kojem je koncentrirana politička moć na nacionalnom i globalnom nivou), te da je prvoligaški status koji se za New York Times podrazumjeva stečen nedavno. Riječ o aferi The Pentagon Papers koju Post nije pokrenuo, ali se na nju znalački brzo zakačio usljed novinarskog instinkta urednika Bena Bradleeja i izdavačke hrabrosti Katherine “Kay” Graham, što je tema Spielbergovog filma Novine koji se može pokazati “vrućim” u predstojećoj Oscar-sezoni, iako je na Zlatnim Globusima ostao bez ijedne nagrade od šest nominacija.

 Veza sa Pakulinim filmom, ali i sa suvremenim dobom, očita je kroz lik agresivnog predsjednika Nixona koji ratuje protiv medija (zvuči poznato), kojem čujemo samo glas i vidimo stas sniman s leđa, iz daljine i kroz prozor Bijele kuće, te na samom kraju filma gdje imamo aferu Watergate. Ipak, neozbiljno bi bilo tvrditi da su Novine prednastavak, čak i nezvanični, što je teza koja se progurava kroz američku filmsku kritiku, premda će se Spielberg referirati na Pakulin klasik nekoliko puta snimajući užurbani desk, uredničke kolegije, ogromne tiskarske prese, cigarete, kave, pisaće mašine i ostatak novinarske nostalgije iz ranih 70-ih (uključujući i užurbane dostavljače u ranim jutarnjim satima, telefonske govornice i sitniš koji ispada iz ruku pred važan poziv, novine relativno velikog formata čiji listovi lete na vjetru i slično). Sami pentagonski dokumenti (zapravo studija povijesti američko-vijetnamskih odnosa i svih duboko krivih poteza svih poslijeratnih američkih administracija koja implicira da rat nikada i nije bilo moguće dobiti, a da bi pat-pozicija tek zadržala SSSR-ove komunističke satelite i Kinu na istim pozicijama) s kojima nakon vijetnamske epizode budućeg zviždača, a tada istražitelja za Ministarstvo obrane, Daniela Ellsberga (Matthew Rhys) Spielberg otvara film, opet se mogu promatrati u svojevrsnoj opoziciji s današnjim aferama: diplomatskim tračevima i špijunskim podvalama selektivno objavljivanim na Wikileaks, Snowdenom i maglom oko njega, a naročito s minimumom pažnje koju je dobila jedna prava i suvisla suvremena afera, The Panama Papers. U doba instantnih, a neprovjerenih informacija, kratkog opsega pozornosti i “info-tainmenta”, Spielberg nas želi podsjetiti kako je to bilo nekad kada su novine nešto značile. Jedan od preostalih hollywoodskih veterana i jedan od rijetkih još uvijek hollywoodskih “prvoligaša” zna kako s takvim materijalom raditi: kamera Janusza Kaminskog se ozbiljnije i kontroliranije kreće kroz sve tri dimenzije, nije zakucana u rakursu oduševljenog djeteta kao u recentnim Spielbergovim “ozbiljnim” radovima, dok muzika Johna Williamsa pleše na rubu patetike akcentirajući za to predviđena mjesta, ali ga ne prelazi. Također, izbor glumaca za glavne uloge (sveamerički heroj Tom Hanks kao Bradlee i feministička i glumačka ikona Meryl Streep u ulozi Kay Graham), kao i za sporedne (Bob Odenkirk kao naoko neugledni Ben Bagdakian koji je jedini u redakciji na tragu nečega, Sarah Poulson kao gospođa Bradlee, Alison Brie kao Lally Graham, Tracy Letts kao advokat i savjetnik, Bruce Greenwood kao jedna od najintrigantnijih ličnosti globalne povijesti Robert McNamara, te brojni karakterni glumci poput Jesseja Plemonsa, Davida Crossa, Pata Healyja i drugih) apsolutno je impozantan, kao i izbor debitantice Liz Hannah i Josha Singera koji iza sebe već ima scenarij za jedan suvremeni klasik na temu istraživačkog novinarstva, Spotlight.

 Spielberg ima ambiciju da Novine budu više od klasične doku-dramske kronike afere i njezina objavljivanja, političkih pritisaka i sudskih sporova, pa zato uvodi nove momente i riskira gužvu ideja. U tom smislu, razbijanje očekivanih kanona i žanrovskih matrica nije novina u njegovom opusu, već ju je s uspjehom isprobao u Lincolnu gdje je predsjednik postao sporedan lik u političkoj igri skupljanja glasova za Trinaesti amandman. Ovdje, pak, imamo gotovo trilerski pritisak izlaska na burzu te opasnost da afere i kršenje sudskih zabrana otjeraju potencijalne investitore, što se kasnije razvija u borbu moći u upravnom odboru u kojem Kay, iako, nominalno izvršna predsjednica, biva gurana u stranu i ignorirana od strane ostatka članova, redom muškaraca. To će se na kraju pretvoriti u studiju pozicije žene u muškom svijetu, gdje se ona teško snalazi, dok drugi misle da tu čak ni ne pripada, da je njeno da priređuje zabave i bankete, a ne da donosi izvršne odluke na svoju ruku. Takav tip pritiska, ma koliko okvir djelovao didaktično, nije lako odigrati, i u tom smislu je Meryl Streep ne samo pravi izbor nego i noseći stup filma, posebno ako znamo što je “na kocki” za Kay (prijateljstvo s McNamarom i veze sa prethodnim demokratskim administracijama) i koliko će takav potez promjeniti odnos između tiska i politike, baš kao što je Hanksova sasvim nova i svježa interpretacija uloge koju vezujemo za Jasona Robardsa iz Svih predsjednikovih ljudi drugi čvrsti oslonac filma. Konačni dojam je da je Steven Spielberg sa Novinama ipak pokušao ispričati nekoliko odvojenih priča i nije polučio jednaki uspjeh sa svima njima, ali interesantni i inteligentni dijalozi, furiozni tempo, vrhunska gluma i raskošno posuti začin nostalgije to vješto maskiraju.