kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Pojam koji se provlači kroz
cjelokupnu karijeru britanskog filmaša Kena Loacha je socijalni
realizam. On, naime, u tom dominantnom ključu radi sve svoje
filmove, igrane i dokumentarne, uvijek se fokusirajući na sudbinu
pojedinca (ponekad obitelji ili uže zajednice) u nesolidarnom
društvu i često "gađajući" jedan partikularan aspekt
društvene nepravde. To, naravno, ne znači da se Loach kroz karijeru
nije mijenjao i prolazio kroz različite faze. Počevši od britanske
inačice socijalnog realizma, takozvane "kitchen sink"
drame, i maturiravši prema filmskim klasicima kao uzorima, osobito
talijanskom neorealizmu i opusu Vittoria de Sice. A svoja je
pronicljiva opažanja pomicao vremenski, u povijesni trenutak (što
je slučaj sa filmom Vjetar
koji njiše ječam
iz 2006. godine za koji je dobio svoju prvu Zlatnu palmu u Cannesu),
ili žanrovski, prema komediji (Danak
anđelima, 2013),
meta-filmu (U
potrazi za Ericom,
2009, koji u centar stavlja francuskog nogometaša i također
društvenog kritičara Erica Cantonu) ili čak trileru istrage (Irska
ruta, 2010).
Filmovi Kena Loacha dosta često nisu suptilni, znaju biti veoma
didaktični, ali to zapravo i nije problem jer autor pogađa
društveno-kritičku poantu. Za potrebe svog filmskog stvaralaštva
on i ekstenzivno istražuje, kao što je svakako s njegova dva
posljednja i suštinski povezana filma, Ja,
Daniel Blake (2016,
za koji je osvojio svoju drugu Zlatnu palmu) i Oprostite,
mimoišli smo se
(2019).
Da je riječ o povezanim
filmovima, jasno je od samog početka i otvaranja putem razgovora
koji se vizualno odvija izvan ekrana preko uvodne špice. Druga
povezanost je tematska: oba filma su ekspoze neke vrste gorućih
pitanja britanskog društva, u kojem ionako uvijek uočljive klasne
razlike postaju još očitije. Ja,
Daniel Blake bavio
se razorenim britanskim zdravstvenim sustavom iz vizure naslovnog
junaka, stolara, prestarog i suviše bolesnog da bi radio, a opet
premladog i nedovoljno bolesnog da bi otišao u penziju. S druge
strane, Oprostite,
mimoišli smo se
bavi se zamkama lažne samozaposlenosti kao krinke za obavljanje
posla sa svim rizicima, ali bez beneficija stvarnog zaposlenja. Treća
poveznica je lokacijska: grad Newcastle na sjeveru Engleske koji je
već duže vrijeme paradigmatičan za propadanje,
deindustrijalizaciju i ovisnost ljudi o programima socijalne pomoći.
Klučne sadržinske razlike su dvije: dok je u Ja,
Daniel Blake izvor
nepravde zapravo bila birokracija (unekoliko privatizirana po sistemu
"outsourcinga"), u Oprostite,
mimoišli smo se
primjetno je njeno skoro potpuno odsustvo. Druga, pak, razlika je
perspektiva, pa umjesto starijeg muškarca-samca (odnosno udovca),
sada u fokusu imamo nuklearnu obitelj - dvoje roditelja i dvoje
djece.
Protagonist filma, onog
kojeg čujemo tokom špice kako odgovara na pitanja u intervjuu za
posao, je Ricky (igra ga malo poznati glumac Kris Hitchen),
građevinski radnik opće prakse koji je stalan posao izgubio po
izbijanju krize 2008. godine, pa se seljakao od jednog nestalnog
posla do drugog. Intervju koji obavlja je za posao dostavljača za
franšiznu firmu, a ispituje ga vlasnik franšizne firme Maloney
(jedno od otkrića filma, naturščik Ross Brewster), njegov budući
šef. Posao je vožnja "bijelog kombija" i dostavljanje
paketa naručiocima, ali "kvaka" je u tome da Ricky neće
biti zaposlenik, nego partner plaćen po učinku. U teoriji to ne
zvuči loše, ali u praksi znači da mora poštovati striktna pravila
koja uključuju duge i naporne rute, po pravilu bez odmora po više
od 10 sati dnevno, šest dana u tjednu, a da je rizik (za robu,
dostavu i slično) u potpunosti njegov. Njegov je također i izbor
hoće li kupiti odnosno uzeti na kredit svoj kombi, ili će ga
unajmiti od firme po ne baš povoljnoj cijeni. Logika kojom se Ricky
vodi je da će se "stisnuti" i raditi "kao konj"
neko vrijeme, otplatiti kombi i zaraditi dovoljno da se on i njegova
obitelj riješe podstanarstva i konačno kupe sebi dom, ali znamo iz
iskustva da takve priče ne idu pravolinijski. Nevolja je u tome što
je i Rickyjeva supruga Abbie (Debbie Honeywood) za svoj posao
patronažne gerantološke sestre vezana sličnim ugovorom i također
plaćena po učinku, sa slično rastezljivim radnim vremenom,
povremenim noćnim smjenama i striktnim dnevnim kvotama obilazaka
pacijenata. Da bi Ricky uplatio polog za kombi, ona mora prodati
auto, što njen dugi radni dan još dodatno produžava. Razlika je,
pak, u tome da ona svom poslu pristupa humanije, stalo joj je do
njenih klijenata na koje čak i ne gleda kao na klijente, već kao na
ljude. U toj situaciji su u procijepu, naravno, djeca kojima Abbie
telefonski izdaje upute oko večere i vremena za spavanje. Čini se
da je mlađa kći Liza Jane (Katie Proctor) dovoljno zrela da se
brine o sebi, ali odsustvo roditelja je ispunjava anksioznošću, dok
je stariji sin Sebastian (Rhys Stone) na izlasku iz puberteta i
opsednut grafitiranjem po privatnim i javnim zidovima, na pravom putu
da postane problem svojim roditeljima i društvu u cjelini. Uostalom,
tko bi ga krivio: ono što vidi oko sebe ne pruža mu neke velike
nade u bolju budućnost, a od škole ne vidi neke pretjerane koristi.
Upravo će Sebastianov pobunjenički duh (školska suspenzija, a
naročito to što su ga uhvatili u krađi spreja u prodavaonici)
postati katalizatorom problema na Rickyjevom poslu i u okviru
obitelji: Ricky će početi izostajati s posla i za to biti
financijski penaliziran, te zapravo postaje dužan firmi, a u još
većem problemu će se naći kada ga mladi huligani pretuku i
opljačkaju, a firma štetu prebaci na njega.
Loach i scenarist Paul
Laverty, njegov stalni suradnik od polovice 90-ih godina prošlog
stoljeća i filma Calrinaspjesma,
u Oprostite,
mimoišli smo se,
sasvim jasno grade svoj slučaj protiv "gig" ekonomije,
odnosno gospodarstva zasnovanog na "gažama", franšizama i
nestabilnim ugovorima koje ne pogoduje nikome osim možda vlasnicima
velikih kompanija i njihovom višem menadžmentu. Pri tome, oni ne
otkrivaju "toplu vodu" time što ističu da u toj podjeli
karata stradaju radnici, njihove obitelji i buduće generacije, te da
je riječ o "ukletom krugu" koji je teško ili nemoguće
prekinuti dokle god ima onih koji su spremni da u njega dragovoljno
uskoče. A ti ljudi se dosta često ne vode naivnošću ili snovima o
"masnoj" zaradi u kratkom periodu, već pukim očajem u
nedostatku boljih opcija. Nekoliko je ipak mjesta na kojima Loach i
Laverty kreativno trijumfiraju. Na primjer detalji sadašnjeg vremena
i prostora, u smislu dijaloga koje glavni likovi vode sa sporednima,
bilo da je riječ o triviji poput nogometa ili sjećanjima na vrlu
sindikalnu prošlost, u čisto lingvističkom smislu (cijeli film je
snimljen na lokalnom dijalektu); također na vizualnom nivou, posebno
glede tehnike poput mobilnih telefona i ostalih naprava koje
funkcioniraju kao svojevrsne ekstenzije ne samo za posao, već i za
svakodnevni život. Autorski dvojac je također sposoban da film
započne relativno relaksirano, poigrava se s tenzijama, ne bi li na
koncu gledaoce bacio u spiralu očaja skupa s filmskim likovima, koje
pažljivo i polako razvija kao ljude od krvi i mesa, vjerojatno s
potkom u pričama iz stvarnog života mnoštva anonimnih. Opet, možda
je i najveći uspjeh filma, posebno njegovog scenarija, to što
funkcionira bez pravih negativaca jer je Rickyjev šef Maloney, ma
kako sam za sebe isticao da je "nemilosrdni gad", samo
sasvim običan "niži" šef i tek jedan element
kapitalističke mašinerije. On jednostavno želi zaraditi svoj "kruh
svagdanji" tako što će svoje šefove, odnosno naručioce,
držati zadovoljnima po mjerljivim parametrima učinka.
Stilski, Oprostite,
mimoišli smo se ne
odudara od Loachove uobičajene poetike. Rad s naturščicima i manje
poznatim (lokalnim) glumcima očito mu prija - Debbie Honeywood, Rhys
Stone i Ross Brewster mogu se pokazati kao velika glumačka otkrića
u budućnosti. Novina je u nekom smislu to da se Loach odrekao
pretjerane upotrebe teleobjektiva, iz sasvim opipljivih i validnih
razloga: većina radnje odvija se u zatvorenim i relativno skučenim
prostorima kao što su obiteljski dom, Rickyjev kombi ili stanovi
Abbieinih pacijenata, što snimanje iz daljine jako otežava i u
priličnoj mjeri obesmišljava. Skupa s iznimnim direktorom
fotografije Robbiejem Ryanom, koji je radio na Loachevom prethodnom
igranom filmu, ali i na filmovima kao što su Miljenica
Yorgosa Lanthimosa i American
Honey Andree
Arnold, Loach je našao riješenje u vidu fluidnih "steadycam"
snimaka koji protagoniste prate u njihovim kretnjama. Nešto
manirizama je ipak zadržao, makar u smislu zatamnjenja i odtamnjenja
ekrana između većine scena.
Kada se podvuče crta,
Oprostite, mimoišli
smo se nemoguće je
prosuditi bez povezivanja i usporedbe s prethodnim autorovim filmom.
Čini se da je u odnosu na Ja,
Daniel Blake Loach
istovremeno i podigao i raspodjelio ulog - podigao u smislu da
aktualnu društvenu temu sada adresira posve direktno, bez ikakve
mogućnosti relativizacije, pritom udarajući po cijelom sistemu, a
podijelio u smislu da pogled nije centriran na jednu osobu, te da su
postupci većine likova makar u neku ruku izraz njihove slobodne
volje. Konačni rezultat ipak nije tako ubitačan kao u prethodnom
filmu, taj je nivo zaista teško dostići, ali je svejedno potresan,
pravovremen i pogađa metu.
No comments:
Post a Comment