The Old Oak

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Sa Kenom Loučom uglavnom znamo na čemu smo. Njegov stil je po pravilu jednostavan i u potpunosti podređen tematici iz spektra od socijalnog realizma do socijalnog kriticizma i humanističkoj, solidarnoj poruci koju filmski autor želi da pošalje.

Zvuči anti-intuitivno, ali ume predvidljivost i da bude rizična, uz argumente da smo to već nebrojeno puta videli i da Louč ne preza od otvorene didaktičnosti koja itekako može da bude dosadna. Za to postoji i kontra-argument da se, svom tom autorskom trudu uprkos, ništa nije promenilo, a ako se i promenilo, sigurno nije na bolje. Opet, znači li to da treba nastaviti sa istim, pa ko duže izdrži, posebno imajući u vidu da je umetnik-individua zapravo nemoćan protiv sistema?

Istini za volju, nije da se Louč nije menjao i da nije bio sklon da svoja čvrsta društveno-politička i humanistička uverenja proba da „zapakuje“ drugačije. Tako je u novom milenijumu imao par periodnih drama (The Wind That Shakes the Barley za koji je osvojio svoju prvu Zlatnu palmu u Kanu i Jimmy‘s Hall), par komedija (The Navigators, The Angels‘ Share), dokumentarac (The Spirit of 45), jedan hrabri meta-film (Looking for Eric), pokušaje fuzije s žanrovima krimića (Sweet Sixteen) i trilera (Route Irish), pa čak i romanse (Ae Fond Kiss), pride učestvujući na prestižnim grupnim projektima sa kratkometražnim filmovima.

Nagađalo se tako pre desetak ili petnaest godina da je doajen relaksacijom te vrste polako sprema za penziju, što ne bi bilo nelogično imajući u vidu i godine i staž, ali i zaostavštinu koja je iza Loača ostala. Najednom su te priče prestale i reditelj se vratio svom uobičajenom, reklo bi se čak manirističkom pristupu u izboru tema i njihovoj obradi. Sasvim je moguće razlog za to naći i u politici koja je, makar u Velikoj Britaniji, otišla u smeru koji filmski autor smatra apsolutno pogrešnim.

Najnoviji Loučov film The Old Oak koji je imao premijeru proletos u glavnom programu Kana, a regionalna publika ga je mogla pogledati na Festivalu Autorskog Filma u Beogradu, zapravo nastavlja niz prethodna dva filma. Sva tri su smeštena na severoistok engleske paradigmatičan i za krizu (odnosno razne krize koje se gomilaju) i za „desna skretanja“, a sva tri se pritom bave savremenim izazovima malog čoveka, zajednice i društva u celini.

Za razliku od prethodna dva koji su smešteni u i oko urbanog središta Njukasla, The Old Oak je lociran u rudarski gradić koji je u stanju propadanja još od 80-ih. Naslov dolazi od paba koji je jedini ostao da radi u mestu, a u koji svraćaju lokalci kako bi uz gutljaje piva prosipali žuč o tome šta im se u životu dešava. A pritiskaju ih teške muke, od toga da posla više nema do toga da cene nekretnina (što tim ljudima često predstavlja jedinu ušteđevinu za penziju) padaju. Mladi, pak, nemaju perspektivu zbog čega su podložni desničarskoj radikalizaciji koja dolazi s političke pozornice i društvenih mreža.

Godina je „bregzitovska“ 2016, a u grad stiže autobus pun sirijskih izbeglica koje država pokušava da naseli po opustelim kućama i stanovima pod, za njih, vrlo nepovoljnim uslovima. Lokalci na to, predvidljivo, ne gledaju nimalo blagonaklono: plaše se da će nezaposlene i zapravo nezaposlive izbeglice u gradu još dodatno oboriti cene njihovih nekretnina, a i instruirani su od strane politike da krivca uvek traže negde drugde, ako je moguće kolektivnog, bezličnog i zapravo nemoćnog.

Protagonista je Ti Džej, gazda paba koji je, kao i većina radnji u gradu, pred gašenjem. Zaplet zapravo počinje s njegovim poznanstvom s mladom sirijskom izbeglicom Jarom koja u grad dolazi s majkom i bratom, dok joj je otac zarobljen, zatvoren ili možda čak i poginuo u ratu. Ti Džej je dobar čovek koji želi da pomogne, Jara se takođe vodi sličnom motivacijom, pa njih dvoje, zajedno sa socijalnom radnicom Lorom, dolaze na ideju da u stražnjoj sobi paba otvore neku vrstu narodne kuhinje i za izbeglice i za osiromašene domaćine, vodeći se maksimom da familije koje jedu zajedno ostaju zajedno.

Ta ideja se, međutim, ne sviđa lokalcima koji su i sami pokušavali da privole Ti Džeja da sobu otvori, ali za njih i njihova sastančenja, a za sobu neke od njih vežu i uspomene iz lepših vremena. Zbog toga u mestu i u pabu polako počinje da tinja sukob koji preti, a u nekoliko navrata čak i uspeva da eskalira.

Zapravo, kada bi se The Old Oak izuzeo iz konteksta prethodna dva filma, što baš i nije sasvim moguće, tu bi ostali samo neki Loučovi manirizmi (od upotrebe teleobjektiva u eksterijerima, pa do zatamnjivanja i otamnjivanja između scena, tako da retka pretapanja služe kao dramaturški akcenat) i ustaljene prakse (naročito kada je reč o izboru neprofesionalnih glumaca za uloge), didaktičnost i starački naivni optimizam. Dosta toga tu zapravo funkcioniše „kao podmazano“ imajući u vidu jednostavnost pristupa, ali se ipak oseti i nešto zamora materijala, uz pojedina iskakanja i nekonzistencije. Primera radi, kod određenih glumaca se oseti nedostatak profesionalnog treninga, što je dodatno pojačano pomalo okoštalim replikama u scenariju Loučovog stalnog saradnika Pola Lavertija, ali to je uglavnom ograničeno na one u epizodnijim ulogama. Srećom, Dejvid Tarner kao Ti Džej ima već određenu kilometražu s Loučom (igrao je epizodne uloge u njegova prethodna dva filma), a Ebla Mari kao Jara pokazuje fantastičan osećaj za meru.

Treba takođe biti oprezan i u poređenjima sa drugim filmovima neformalne trilogije I, Daniel Blake i Sorry We Missed You. Manje dobronameran kritičar bi tu svakako podvukao silaznu putanju, od impozantnog remek-dela, preko vrlo dobrog filma do solidnog ili jedva dobrog. Dobronamerniji bi, pak, primetio da se Louč možda umorio od snimanja filmova koji ne daju željeni efekat, ali da ipak nije ogrezao u mrzovolju i da su mu uvidi izrazito humani. Da, didaktičan je, u The Old Oak možda i više nego ikad, ali makar je u tome dosledan, i, što je možda i najvažnije, ostaje na strani malog čoveka, čak i kad je isti na stranputici. Nema kod njega očitih negativaca (osim nekog bezličnog i u poslednja dva filma upadljivo odsutnog sistema), svi su žrtve okolnosti. Što znači da ima nade. A koliko je ona sad utemeljena, ostaje da se vidi.

Sorry We Missed You

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Pojam koji se provlači kroz cjelokupnu karijeru britanskog filmaša Kena Loacha je socijalni realizam. On, naime, u tom dominantnom ključu radi sve svoje filmove, igrane i dokumentarne, uvijek se fokusirajući na sudbinu pojedinca (ponekad obitelji ili uže zajednice) u nesolidarnom društvu i često "gađajući" jedan partikularan aspekt društvene nepravde. To, naravno, ne znači da se Loach kroz karijeru nije mijenjao i prolazio kroz različite faze. Počevši od britanske inačice socijalnog realizma, takozvane "kitchen sink" drame, i maturiravši prema filmskim klasicima kao uzorima, osobito talijanskom neorealizmu i opusu Vittoria de Sice. A svoja je pronicljiva opažanja pomicao vremenski, u povijesni trenutak (što je slučaj sa filmom Vjetar koji njiše ječam iz 2006. godine za koji je dobio svoju prvu Zlatnu palmu u Cannesu), ili žanrovski, prema komediji (Danak anđelima, 2013), meta-filmu (U potrazi za Ericom, 2009, koji u centar stavlja francuskog nogometaša i također društvenog kritičara Erica Cantonu) ili čak trileru istrage (Irska ruta, 2010). Filmovi Kena Loacha dosta često nisu suptilni, znaju biti veoma didaktični, ali to zapravo i nije problem jer autor pogađa društveno-kritičku poantu. Za potrebe svog filmskog stvaralaštva on i ekstenzivno istražuje, kao što je svakako s njegova dva posljednja i suštinski povezana filma, Ja, Daniel Blake (2016, za koji je osvojio svoju drugu Zlatnu palmu) i Oprostite, mimoišli smo se (2019).

Da je riječ o povezanim filmovima, jasno je od samog početka i otvaranja putem razgovora koji se vizualno odvija izvan ekrana preko uvodne špice. Druga povezanost je tematska: oba filma su ekspoze neke vrste gorućih pitanja britanskog društva, u kojem ionako uvijek uočljive klasne razlike postaju još očitije. Ja, Daniel Blake bavio se razorenim britanskim zdravstvenim sustavom iz vizure naslovnog junaka, stolara, prestarog i suviše bolesnog da bi radio, a opet premladog i nedovoljno bolesnog da bi otišao u penziju. S druge strane, Oprostite, mimoišli smo se bavi se zamkama lažne samozaposlenosti kao krinke za obavljanje posla sa svim rizicima, ali bez beneficija stvarnog zaposlenja. Treća poveznica je lokacijska: grad Newcastle na sjeveru Engleske koji je već duže vrijeme paradigmatičan za propadanje, deindustrijalizaciju i ovisnost ljudi o programima socijalne pomoći. Klučne sadržinske razlike su dvije: dok je u Ja, Daniel Blake izvor nepravde zapravo bila birokracija (unekoliko privatizirana po sistemu "outsourcinga"), u Oprostite, mimoišli smo se primjetno je njeno skoro potpuno odsustvo. Druga, pak, razlika je perspektiva, pa umjesto starijeg muškarca-samca (odnosno udovca), sada u fokusu imamo nuklearnu obitelj - dvoje roditelja i dvoje djece.

Protagonist filma, onog kojeg čujemo tokom špice kako odgovara na pitanja u intervjuu za posao, je Ricky (igra ga malo poznati glumac Kris Hitchen), građevinski radnik opće prakse koji je stalan posao izgubio po izbijanju krize 2008. godine, pa se seljakao od jednog nestalnog posla do drugog. Intervju koji obavlja je za posao dostavljača za franšiznu firmu, a ispituje ga vlasnik franšizne firme Maloney (jedno od otkrića filma, naturščik Ross Brewster), njegov budući šef. Posao je vožnja "bijelog kombija" i dostavljanje paketa naručiocima, ali "kvaka" je u tome da Ricky neće biti zaposlenik, nego partner plaćen po učinku. U teoriji to ne zvuči loše, ali u praksi znači da mora poštovati striktna pravila koja uključuju duge i naporne rute, po pravilu bez odmora po više od 10 sati dnevno, šest dana u tjednu, a da je rizik (za robu, dostavu i slično) u potpunosti njegov. Njegov je također i izbor hoće li kupiti odnosno uzeti na kredit svoj kombi, ili će ga unajmiti od firme po ne baš povoljnoj cijeni. Logika kojom se Ricky vodi je da će se "stisnuti" i raditi "kao konj" neko vrijeme, otplatiti kombi i zaraditi dovoljno da se on i njegova obitelj riješe podstanarstva i konačno kupe sebi dom, ali znamo iz iskustva da takve priče ne idu pravolinijski. Nevolja je u tome što je i Rickyjeva supruga Abbie (Debbie Honeywood) za svoj posao patronažne gerantološke sestre vezana sličnim ugovorom i također plaćena po učinku, sa slično rastezljivim radnim vremenom, povremenim noćnim smjenama i striktnim dnevnim kvotama obilazaka pacijenata. Da bi Ricky uplatio polog za kombi, ona mora prodati auto, što njen dugi radni dan još dodatno produžava. Razlika je, pak, u tome da ona svom poslu pristupa humanije, stalo joj je do njenih klijenata na koje čak i ne gleda kao na klijente, već kao na ljude. U toj situaciji su u procijepu, naravno, djeca kojima Abbie telefonski izdaje upute oko večere i vremena za spavanje. Čini se da je mlađa kći Liza Jane (Katie Proctor) dovoljno zrela da se brine o sebi, ali odsustvo roditelja je ispunjava anksioznošću, dok je stariji sin Sebastian (Rhys Stone) na izlasku iz puberteta i opsednut grafitiranjem po privatnim i javnim zidovima, na pravom putu da postane problem svojim roditeljima i društvu u cjelini. Uostalom, tko bi ga krivio: ono što vidi oko sebe ne pruža mu neke velike nade u bolju budućnost, a od škole ne vidi neke pretjerane koristi. Upravo će Sebastianov pobunjenički duh (školska suspenzija, a naročito to što su ga uhvatili u krađi spreja u prodavaonici) postati katalizatorom problema na Rickyjevom poslu i u okviru obitelji: Ricky će početi izostajati s posla i za to biti financijski penaliziran, te zapravo postaje dužan firmi, a u još većem problemu će se naći kada ga mladi huligani pretuku i opljačkaju, a firma štetu prebaci na njega.

Loach i scenarist Paul Laverty, njegov stalni suradnik od polovice 90-ih godina prošlog stoljeća i filma Calrinaspjesma, u Oprostite, mimoišli smo se, sasvim jasno grade svoj slučaj protiv "gig" ekonomije, odnosno gospodarstva zasnovanog na "gažama", franšizama i nestabilnim ugovorima koje ne pogoduje nikome osim možda vlasnicima velikih kompanija i njihovom višem menadžmentu. Pri tome, oni ne otkrivaju "toplu vodu" time što ističu da u toj podjeli karata stradaju radnici, njihove obitelji i buduće generacije, te da je riječ o "ukletom krugu" koji je teško ili nemoguće prekinuti dokle god ima onih koji su spremni da u njega dragovoljno uskoče. A ti ljudi se dosta često ne vode naivnošću ili snovima o "masnoj" zaradi u kratkom periodu, već pukim očajem u nedostatku boljih opcija. Nekoliko je ipak mjesta na kojima Loach i Laverty kreativno trijumfiraju. Na primjer detalji sadašnjeg vremena i prostora, u smislu dijaloga koje glavni likovi vode sa sporednima, bilo da je riječ o triviji poput nogometa ili sjećanjima na vrlu sindikalnu prošlost, u čisto lingvističkom smislu (cijeli film je snimljen na lokalnom dijalektu); također na vizualnom nivou, posebno glede tehnike poput mobilnih telefona i ostalih naprava koje funkcioniraju kao svojevrsne ekstenzije ne samo za posao, već i za svakodnevni život. Autorski dvojac je također sposoban da film započne relativno relaksirano, poigrava se s tenzijama, ne bi li na koncu gledaoce bacio u spiralu očaja skupa s filmskim likovima, koje pažljivo i polako razvija kao ljude od krvi i mesa, vjerojatno s potkom u pričama iz stvarnog života mnoštva anonimnih. Opet, možda je i najveći uspjeh filma, posebno njegovog scenarija, to što funkcionira bez pravih negativaca jer je Rickyjev šef Maloney, ma kako sam za sebe isticao da je "nemilosrdni gad", samo sasvim običan "niži" šef i tek jedan element kapitalističke mašinerije. On jednostavno želi zaraditi svoj "kruh svagdanji" tako što će svoje šefove, odnosno naručioce, držati zadovoljnima po mjerljivim parametrima učinka.

Stilski, Oprostite, mimoišli smo se ne odudara od Loachove uobičajene poetike. Rad s naturščicima i manje poznatim (lokalnim) glumcima očito mu prija - Debbie Honeywood, Rhys Stone i Ross Brewster mogu se pokazati kao velika glumačka otkrića u budućnosti. Novina je u nekom smislu to da se Loach odrekao pretjerane upotrebe teleobjektiva, iz sasvim opipljivih i validnih razloga: većina radnje odvija se u zatvorenim i relativno skučenim prostorima kao što su obiteljski dom, Rickyjev kombi ili stanovi Abbieinih pacijenata, što snimanje iz daljine jako otežava i u priličnoj mjeri obesmišljava. Skupa s iznimnim direktorom fotografije Robbiejem Ryanom, koji je radio na Loachevom prethodnom igranom filmu, ali i na filmovima kao što su Miljenica Yorgosa Lanthimosa i American Honey Andree Arnold, Loach je našao riješenje u vidu fluidnih "steadycam" snimaka koji protagoniste prate u njihovim kretnjama. Nešto manirizama je ipak zadržao, makar u smislu zatamnjenja i odtamnjenja ekrana između većine scena.

Kada se podvuče crta, Oprostite, mimoišli smo se nemoguće je prosuditi bez povezivanja i usporedbe s prethodnim autorovim filmom. Čini se da je u odnosu na Ja, Daniel Blake Loach istovremeno i podigao i raspodjelio ulog - podigao u smislu da aktualnu društvenu temu sada adresira posve direktno, bez ikakve mogućnosti relativizacije, pritom udarajući po cijelom sistemu, a podijelio u smislu da pogled nije centriran na jednu osobu, te da su postupci većine likova makar u neku ruku izraz njihove slobodne volje. Konačni rezultat ipak nije tako ubitačan kao u prethodnom filmu, taj je nivo zaista teško dostići, ali je svejedno potresan, pravovremen i pogađa metu.

A Film a Week - I, Daniel Blake

A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.

“I, Daniel Blake, am a citizen, nothing more, nothing less.”

This last line of Ken Loach’s Palme d’Or winning film is probably the strongest quote since The Network's "I am mad as hell and I can't take it anymore". I, Daniel Blake is a powerful exposé on the topic of dismantling the socially responsible state since the Dardenne brothers’ Two Days, One Night, and probably the best film of the year.

It is a Newcastle-set story about titular character, played by comedian and stage actor Dave Johns, stuck in a Catch-22 state of fight with the bureaucracy. After the 59 years old carpenter had survived a heart attack at his workplace, his physician finds him unfit to go back to work just yet. But, the “medical care professional” finds him healthy enough to go back to work, denying him benefits. He can appeal and wait for months, but he will run out of money soon. Meanwhile, he can try to get something called “Job Seekers Allowance” and for that he must put up a show that he is actively looking for a job, while being unable to accept any. And most of the bureaucratic procedures and applications are happening on-line, which puts the computer illiterate Daniel in a very frustrating position.

What starts a farce, ends up as a tragedy. Surely enough, we know that Ken Loach is not aiming for amusement in his portrayal of corrupt bureaucracy going rampart. This is not Terry Gilliam’s Brazil, or The Double, or any kind of comedy of absurdity and vileness. This is a bold statement about Great Britain now, its Tory government and the proof that the system is rigged against an individual.

Comfortingly, Daniel is not alone in his fight, since on one of his meetings he bumps into Katie (Hayley Squires), a single mother of two who just moved from London. Soon enough they forge a family-like relationship of mutual support in emotional and logistical way. But how long can they stand in a fight against more powerful enemy, a fight that is probably rigged?

Shifting the focus from one character’s life to another, Loach and his regular screenwriter Paul Laverty succeed in their intent to make us feel for their characters and identify with them. There are really emotionally charged moments, not to mention the ending, there are even melodramatic ones, but still we see Daniel and Katie as our own folks: simple, decent, stubborn, proud and in danger of losing everything. More so, Daniel is our future: we are not getting any younger, we are going to be old, ailing, maybe alone as he is and we will become dependent on someone or something like the state.

It is very much a Ken Loach film. It’s simply composed, there are no hidden layers and secret meanings, and his intentions are clear. We are about to get furious, enraged, revolutionary engaged, but also humane, compassionate and hopeful. Ken Loach doesn’t give up on his traits, like choosing less famous actors and non-professionals for starring roles, picking just the right location for the story, such as Newcastle, once blooming industrial city in Northern England that has suffered in the past decades. Even the aesthetical choices are expected, like opening every outdoor scene with a telephoto shot from afar.

Still, it is an essential Ken Loach film and the great director here is as passionate as ever and can be seen in all three forms. There is “Happy Loach”, a warm, hopeful humorist, there is the “Loach the Ultimate Social Realist”, socially aware, dramatic, and emotional, sometimes even sentimental, and in the end, there is Ken Loach, a life-long activist. The end result is a masterful film that is very hard to shake off.

Jimmy's Hall

2014.

režija: Ken Loach

scenario: Paul Laverty (po komadu Donala McKellija)

uloge: Barry Ward, Aileen Henry, Simone Kirby, Aisling Franciosi, Jim Norton, Bryan F. O'Byrne, Andrew Scott

Kružila je priča da će Jimmy's Hall biti poslednji film Kena Loacha, da posle njega definitivno ide u penziju. Kruže takve priče redovno o svakom starijem i važnom reditelju, svaki film je oproštajni kao turneja sastava The Rolling Stones. Naravno, dok se ne pojavi novi, sledeći oproštajni. Zapravo, nisam za diskriminaciju po godinama, neki autori starije generacije imaju sa svojih 70 ili 80 godina daleko više energije nego njihove mlađe kolege, u stanju su da pronađu priču i ispričaju je na pravi način, sa dozom ljudskosti i mudrosti. A Loach je jedan od najvećih i šteta bi bila kada bi mu poslednji film bio slabašan kao Jimmy's Hall.

Tema filma, biografija (sort of) Jimmija Graltona, poznatog irskog levičarskog (komunističkog) aktiviste između dva svetska rata, svakako je bliska Loachu. Ovaj autor je sposoban da napravi ultimativni politički film sa nedvosmislenim stavom, a da opet ostane ljudski i nijansiran, a Gralton je zaista interesantna istorijska ličnost. Bio je dezerter iz britanske vojske, učesnik revolucije u Irskoj, prominentan član levog krila IRA-e, emigrant u New Yorku, aktivista, komunista i konačno, jedini Irac koji je proteran iz svoje zemlje.

Problemi počinju sa izvornim materijalom koji je – mjuzikl. Ni to nije nužno pogubno, spoj mjuzikla sa teškim temama i jakim političkim nabojem svakako je moguć. Na pamet mi pada najbolji film te vrste, argentinski Tango (1998). Problem sa Jimmy's Hall je što ne uspeva da pronađe fokus, odvoji bitno od nebitnog i ostane gladak.

Jimmy (Ward) se nakon 10 godina u Americi (što je sjajno prikazano u uvodnoj špici kroz arhivske fotografije New Yorka iz ranih 20-ih na kojima se smenjuju novi, sjajni neboderi i poderani i gladni radnici kao večiti kontrast američkog i generalno kapitalističkog društva) vraća u svoje selo sa namerom da pomogne majci (Henry) na farmi i živi mirno i povučeno. Pre nego što je otišao, Jimmy je bio pokrenuo nekakav dom kulture u selu koji je bio trn u oku svim moćnicima (kako britanskim, tako i irskim, a naročito crkvi). U klubu se nije dešavalo ništa opasno, ljudi su se okupljali, zabavljali, plesali, čitali i raspravljali o raznim temama. Indicija je da je Jimmy upravo zbog svojih aktivnosti u klubu i otšao. Sada kada se vratio, meštani očekuju da ponovo pokrene klub kako bi usred krize (u pitanju su rane 30-te) mogli makar da idu na igranke. Bez potrebe za preteranim naglašavanjem, klub će opet postati trn u oku moćnicima.

Prvi kojem to smeta je velečasni Sheridan (Norton). Razlozi su jasni: u novoj irskoj državi Crkva ima monopol na obrazovanje i kulturu. Kolovođa je komunista, tamo se skupljaju mladi i dokoni i svašta im se može motati po glavi, a još slušaju i tu crnačku muziku zvanu jazz. Problem tu vide i lokalni moćnici kao što je veteran IRA-e i lokalni policajac O'Keefe (O'Byrne) čiji je dodatni motiv to što mu je kćerka (Franciosi) aktivna u klubu. U krajnjoj liniji, postojanje takvog kluba je zvono za uzbunu u jednoj mladoj, tek uspostavljenoj državi koja se još nije ohladila od ratova i podela, u kojoj su veleposednici još uvek stranci i u kojoj svaki sukob može eskalirati. Dodajmo na to i krizna vremena i siromaštvo, te zavodljivost komunističke retorike i njenu, u datom trenutku sasvim razumnu i legitimnu poziciju, i eto recepta za sukobe i napetost.

Problem sa filmom je u scenariju koji je rasplinut i nema nikakav fokus, niti na Jimmija, njegov život i motive, niti na tadašnje stanje u Irskoj bilo na socijalno-ekonomskom planu, bilo na planu relativno skore i sveže ratne traume i neraščišćenih računa. Loachov stalni saradnik Paul Laverty (još od 1996. i filma Carla's Song) ne uspeva da pogodi ni ton filma, ali ni da uverljivo razradi likove, čak ni da nas ubedi u Jimmijevu istorijsku važnost. On ipak nije bio ni običan mali čovek niti jedan od mnogih razočaranih revolucionara, niti tek neki lokalni agitator koji je uticao na jedno selo, a njegova plesna sala nije bila samo plesna sala i paravan za komunističku indoktrinaciju nego u to vreme jedan potpuno novi koncept. Ono što posebno pogađa je to što ni Laferty ni Loach nisu uspeli da nam objasne zašto je on bitan, kao što je to bio slučaj sa Neilom Jordanom i filmom Michael Collins.

Jedini segment priče koji ima smisla je upravo onaj sa sveštenikom koji je jedini nijansiran lik koji ima kakav-takav luk razvoja. On počinje kao tvrd čovek doktrine, i tu pozu zadržava javno, ali privatno razvija poštovanje za svog protivnika u borbi za plemeniti cilj. Jim Norton ga savršeno igra, a scene između njega i Graltona su ponajbolje u filmu i sa sobom nose određenu napetost. Za njegovog pomoćnika (Scott) ipak nije bilo dovoljno mesta, pa mladi glumac željan dokazivanja ostaje uglavnom neiskorišten.

Sa pozitivne strane, fotografija je izuzetna. Jimmy's Hall je snimljen na traci od 35mm i izgleda predivno, prirodno i poetično. Tom utisku doprinosi i sjajno odabrana i uklopljena muzika koja i pored korena filma u mjuziklu nikad ne biva opterećujuća u svojoj sveprisutnosti.

Loach je svakako vešt zanatlija i više od toga, autor sa namerom i znanjem, ali sa ovakvim scenariom nije ipak mogao puno. Ni okolnost da je izbacio tri filma za tri godine nije nimalo olakšavajuća. Sa The Angel's Share je pogodio u centar, The Spirit of '45 je bio više nego solidan i informativan dokumentarac, ali je sa Jimmy's Hall omašio. Dešava se. Mišljenja sam da bi mu umesto penzije pasao jedan solidan odmor. Nadam se da će se tako nakupiti energije i inspiracije za još koji film.

The Spirit of '45

scenario i režija: Ken Loach

Kena Loacha ne treba posebno predstavljati. Reč je o osebujnom filmskom autoru koji ne skriva svoj levičarski stav, ali se teme hvata na različite načine. Neki njegovi filmovi su skoro žanrovski, neki su direktni na rubu pamfleta, a neki su na prvi pogled veseli, ali svejedno imaju jak socijalni i politički kontekst.

Uz autora sa izraženim političkim stavom gotovo prirodno idu dokumentarni filmovi. Prosto, forma dokumentarnog filma je pogodnija za direktno propagiranje stavova. Zato čudi da je Loach snimio relativno malo dokumentaraca, nekoliko za televiziju, nekoliko kratkih i po nekoliko igranih scena za dva McLibel filma (1998, 2005). Pored njih je do sada snimio samo dva, Which Side Are You On? (1985) o štrajku rudara i The Flickering Flame (1998) o štrajku lučkih radnika. Oba štrajka su u svoje vreme bili urgentna, goruća pitanja.

The Spirit of '45 ima dosta širi raspon (od kraja Drugog svetskog rata do “thatcherizma”), ali njegov ton je takav kao da se radi o nečemu veoma hitnom i ujedno služi kao poziv masama i njihovoj potencijalnoj eliti da dignu glas protiv bezosećajnog kapitalizma. Sama naslovna sintagma se odnosi na neku vrstu novog društvenog ugovora koju je dugovečni laburistički premijer Clement Attlee (1945-1961) ponudio britanskim građanima i koji bi se današnjim rečnikom može nazvati modernom socijalnom državom. To je podrazumevalo temeljnu obnovu ratom razrušene zemlje i vraćanje dostojanstva hrabrom, napaćenom narodu, podizanje industrije, neprofitnu stanogradnju, nacionalizaciju rudnih bogatstava i sistema javnog prevoza i uvođenje zdravstvene i socijalne zaštite.

Bilo bi prejednostavno reći: “bilo je lepo dok je trajalo”, jer potreba za ljudskim dostojanstvom još uvek postoji i uvek će postojati. Loach kroz odabir svojih sagovornika poziva i političare i građane da se okanu starih mantri, izvade čepove iz ušiju i dobro otvore oči, jer se današnji model kapitalizma potrošio i neka vrsta “restarta” bi bila potrebna, a “duh 45-te” je ideja barem jednako dobra kao i svaka druga.

Naravno, Loach ne skriva da je njegov film pristrasa i zbog toga možda pokazuje nerazumevanje ili nedostatak želje za razumevanjem kontra-argumenata. Prvo, “keynesijanizam” je možda ispravna, ali je ipak ekonomska dogma kao i svaka druga koja prolazi kroz različite faze popularnosti. Drugo, “keynesianizam” je uvezen sa istog mesta odakle je uvezen i neoliberalizam, iz Amerike. A Amerika je, kao definitivni i najmanje oštećeni pobedik Drugog svetskog rata, diktirala svoje ekonomske i druge uslove savezničkim zemljama koje je valjalo obnoviti. Ti ekonomski uslovi su nastavljali tradiciju američkog New Deala, bazirali su se na državnoj i privatnoj potrošnji i investicijama u obnovu i izgradnju industrije i infrastrukture.

Moj treći argument je možda malo ciničan, kapitalizam je tada imao alternativu u vidu komunizma, manje ili više dogmatskog, pa je morao da pokazuje ljudsko lice. Kako više nema komunizma, kapitalizam ne oseća potrebu za ljudskošću. Skandinavski primer je pre izuzetak, a ni skandinavska socijalna država nije moćna kao nekada, mada narod od nje ne odustaje. Četvrti i poslednji argument je prost: svaki sistem je efikasan do neke određene tačke u razvoju, a britanska socijalna država u “duhu 45-te” je tu tačku dosegla negde 70-ih. Margaret Thatcher nije došla na vlast pučem revolucijom, pa čak ni marketinškim obmanama i trikovima, sprovodila je ono što je obećala i bivala je iznova i iznova birana. Od njene privredne dogme se nisu odlepili ni laburisti u doba Tonija Blaira, ali su makar podigli socijalna davanja. Ne zaboravimo da su u pitanju bile poprilično svilene 90-te godine...

Iako dokumentarni filmovi pretenduju da budu smatrani istinitim, to ne mora nužno značiti da nam oni govore istinu, celu istinu i ništa osim istine. Cela istina je tu naročito nemoguća kategorija. Ko ih gleda sa kritičkim odmakom, moći će da ceni šta je u njima valjano. U slučaju The Spirit of '45 je to predivan umetnički postupak koji se zasniva na kombinaciji crno-bele fotografije i arhivskih snimaka i izboru stručnih i sasvim običnih sagovornika koji će vas ganuti svojom pričom. U pitanju je film koji svoju ideju komunicira jasno, nedvosmisleno i svim raspoloživim sredstvima. Red je da probamo nešto novo ili makar nešto staro, jer ovako dalje ne ide.

The Angels' Share

godina: 2012

scenario: Paul Laverty

režija: Ken Loach

uloge: Paul Brannigan, John Henshaw, Gary Maitland, Jasmin Riggins, William Ruane, Roger Allam, Siobhan Reilly

Kada se spomene Ken Loach, prva asocijacija sa njim su duboko angažovani, a opet legitimni (ne-pamfletski) izrazito politički filmovi koji se vrte oko „grehova“ zapadnog sveta prema slobodarstvu i socijalizmu. Loach je na taj način obradio sve bitnije neuralgične tačke: irski građanski rat oko mirovnog sporazuma sa Velikom Britanijom, španski građanski rat, intervenciju u Nikaragvi, sukobe u Severnoj Irskoj, pitanje (ilegalnih) imigracija u Evropu i Ameriku i na kraju najsvežiji rat u Iraku. Loachovi filmovi su listom bitni filmovi koji ispuštaju disonantne tonove u odnosu na politički mainstream.

Ono što se, međutim, zaboravlja je to da je Loach majstor pre svega socijalne i ljudske priče. Njegov manir je tu jasan, jednako ne-pamfletski  on ljude iz nižih slojeva društva (kriminalne tipove, nesnađene i zbunjene ljude, sirotinju i nesrećnike) doživljava najpre kao ljude sa vrlinama i manama, i tretira ih sa smehom i suzama, nimalo propovednički. Tehnički, njegov realizam se manifestuje u snimanju iz relativno velike daljine sa teleobjektivom, kao kod dokumentaraca o prirodi. Druga njegova odluka kojom podvlači realizam je izbor „skica“ i faca koje ne odudaraju od sredine za glavne uloge, umesto oslanjanja na zvezde. The Angel's Share je takav film, sa skicama i facama, bajama iz kraja, a kraj je Glasgow i uopšte Škotska, zemlja kontrasta predstavljena u sjaju i bedi.

Film počinje sa suđenjem tim skicama uglavnom za prekršaje i sitni kriminal. Takvi likovi se po pravilu izvuku od robije i bivaju osuđeni na društveno-korisni rad. U kažnjeničkoj grupi će se upoznati i likovi ovog filma, nadzornik Harry (Henshaw), entuzijasta za viski će ih povesti na ekskurziju u distileriju i pomalo uputiti u tajne dobre kapljice. Neformalno liderstvo će preuzeti Robbie (Brannigan), čovek bez prave šanse u životu, mali i prgav veteran lančanih uličnih tuča, ali inteligentan tip koji brzo uči i razvija talente i ima želju i potrebu (ženu i novorođenog sina) da se promeni, kada bi samo znao kako. Ostatak ekipe čine Albert, genijalan u svojoj dubokoj gluposti i ignoranciji, Mo, svadljiva kradljivica, i Rhino, čovek bez plana koji može da realizuje tuđi plan. Da li će ih upoznavanje sa viskijem oplemeniti i izvesti na pravi put?

Uostalom, nije ni bitno da li ima šanse za happyend ili su ti ljudi toliko zabrazdili u kriminalno ponašanje ili su rođeni u pogrešnim okolnostima. Barem ne za ovaj film, jer se ispod tih otvrdlih maski kriju ljudi. Kada smo kod okolnosti, samo bih nakratko razjasnio o čemu se radi. Britanija, a naročito Škotska, je društvo kontrasta. Situirani ljudi mogu da imaju skupe hobije i visoke ideale. Novobogataši mogu da se kriju iza pristojnih kuća, ali njihova suština je onakva kakvi su bili pre sticanja bogatstva – u prevodu, najčešće su u pitanju bitange. Oni koji se rode u siromaštvu su u principu osuđeni na spiralu siromaštva: loše poslove, muljanje, kriminal i sukobe sa sebi sličnima oko mrvica sa bogataških stolova ili skoro bez razloga. U svojoj knjizi Popular Music from Vittula, švedski pisac Mikkael Niemi na nostalgičan način priča o omiljenoj provincijalnoj zabavi njegovog detinjstva: lančanim tučama. Počinje sa klinačkim koškanjem u školskom dvorištu, gde veći i jači klinac prebije manjeg i slabijeg. Poraženi se onda za pomoć obrati starijem bratu koji prebije siledžiju. Prebijeni siledžija pozove svog oca ili suseda i taj prebije pomenutog starijeg brata. Onda ovaj pozove svoju ekipu da bi prebili toga koji je njega prebio. Tuča se eksponencijalno širi na celi kvart ili celu varoš, i u njima skoro da nema neutralnih. U varoši su u svakom trenutku u toku barem tri lančane tuče, i prelazak sa jedne strane ulice na drugu postaje poduhvat koji zahteva hrabrost. Robbie je u takvoj situaciji, samo što škotske tuče imaju jednu nezgodnu karakteristiku: umeju da traju po nekoliko generacija.

Preživljavanje u takvom miljeu, a naročito bežanje iz njega zahteva određenu vrstu genijalnosti, i naši junaci je imaju. Robbie će se bez problema nositi sa snobovskim i korumpiranim stručnjacima za viski, ali će se na smrt plašiti osude svoje devojke ili ulične bande od koje beži. Ono što u The Angel's Share (inače, u pitanju je folklorni termin za viski koji ispari iz bureta u toku prve godine „ležanja“) pleni je duhovitost i igrivost. Videćemo naše junake kako putuju kroz Škotsku divljinu peške i autostopom i u pozadini ćemo čuti The Proclaimers i njihov hit I'm Gonna Be (500 Miles), i to je pravi duh ovog filma.

Loach će se tako vratiti jednom od svojih korena, filmu Riff Raff (1991), koji je uspostavio autentično britanski žanr zvani dreamedy, komediju snova o boljem životu. Filmovi tog tipa su, recimo, Full Monty i donekle čak i Trainspotting i filmovi Guya Ritchieja. Junaci komedije snova će se izvlačiti iz svojih sranja na način na koji najbolje znaju, usput će se zajebavati ili će nekoga zajebavati, to nije ni bitno.

U jednom intervjuu Loach je rekao da politička ubeđenja određuju sve vezano za film. The Angel's Share slavi levičarske, socijalističke ideale solidarnosti i tihe borbe protiv sistema. Ali pažnja: tu nije u pitanju ni radikalno ni osvešćeno levičarstvo, još manje je to put bilo u anarhiju bilo u tvrdi diktatorski socijalizam na delu. Čini se ipak da Loach sanja više socijaldemokratsku Skandinaviju nego Sovjetski Savez ili Kubu. Jedan od pokazatelja toga je Robbijeva želja za poštenim, ali pristojnim životom, predanost zabavi, hedonizmu i igri nasuprot propovedima. Uostalom, kada oduzmemo zabavu, hedonizam ili igru, šta nam vredi jednakost?

Nalijte si viski, bez leda molim, ako baš morate, sipajte par kapi obične vode unutra, i odgledajte ovaj film. Odmorite se, zaslužili ste!