kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Iako se u Hrvatskoj često ekraniziraju, što za film, što za televiziju, poznata literarna djela koja su dio nacionalne i šire kulturne baštine, pitanje je koliko su produkcijski uvjeti zreli da bi se zagrabilo u nešto dalju prošlost iz koje dolaze knjige s kojima se gimnazijalci muče tokom svog školovanja. Kako je u posljednje desetljeće ili dva Hrvatska postala vrlo poželjna destinacija za snimanje zvučnih svjetskih naslova (serija Igra prijestolja je tu najslikovitiji primjer), red je nekako došao i na to da se dostignuća suvremene filmske produkcije primjene i na klasik renesansne knjiženosti, spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića. Tog se zadatka dohvatio Milan Trenc, svojevrsna renesansna ličnost hrvatske umjetnosti, strip-crtač, ilustrator, animator, pisac i idejni tvorac globalnog hita Noć u muzeju koji se, ako ne računamo opskurni američki film Zen Stories nastao 2000., do sada nije hvatao ukoštac s režijom dugometražnog kino-filma. U svojoj ranijoj karijeri je, pak, potpisao režiju srednjemetražnog televizijskog naslova Priča o Duhu (1989) i kratkometražnog animiranog Veliki provod (1990). U godini obilježenoj pandemijom, zastojima u različitim produkcijskim i distribucijskim fazama, na nešto ambiciozno poput ekranizacije Hektorovićevog teksta možemo gledati kao na vrlo ambiciozan projekt i na još jedan otvoreni pravac u kojem se hrvatska kinematografija može razvijati.
U svojstvu scenarista, Trenc originalni tekst slijedi prilično vjerno, što je svakako dobra vijest za učenike spremne da dane čitanja zamjene gledanjem filma u trajanju kraćem od 100 minuta. Druga dobra vijest je da je film u distribuciju ušao „titlovan”, odnosno da je hvarski dijalekt preveden na književni hrvatski jezik. Autentičnost dijaloga izgovorenog u filmu, pak, nije potpuna: ma koliko sadašnji hvarski, posebno onaj kojim se govori u Starom Gradu, u osnovi bio sličan renesansnom, akcentuacija je promijenjena, a poneki talijanizmi su izbačeni. Opet, vrijedi zabilježiti da se Trenc potrudio očuvati što više izvornog teksta i ponuditi ga u svom filmu.
Trenc radnju otvara polovicom XVI. stoljeća. Plemić i pjesnik Petar Hektorović (igra ga, u svom stilu i svojom punom glumačkom veličinom Rade Šerbedžija) leži u postelji bolestan, a svećenik ga liječi onako kako se to tada radilo – pijavicama. Hektorović tada donosi jednu od svojih kapricioznih, naprasitih odluka: da pošalje slugu po dvojicu najboljih starogradskih ribara, te da s njima pođe na trodnevni „izlet” po lokalnim otocima ne bi li „prodrmao” svoju posrnulu pjesničku inspiraciju. Čini se da je veći dio života i djela, kako pjesničkog, tako i onog graditeljskog, iza njega: svoj životni projekt dvorca Tvrdalj je praktički dovršio, svoje rane ljubavne pjesme je objavio bez većeg uspjeha. Ribari Paskoj (Leon Lučev) i Nikola (Bojan Brajčić) zapravo nemaju puno izbora iako su svoj put do Komiže planirali kasnije, oni su Hektorovićevi podanici, on njihov vlastelin, a također mu duguju novac za najam zemljišta. Dok oni, skupa s Paskojevim sinom Antišom (Lorenzo Damjanić) u svojstvu „brodskog malog”, ribare, krate vrijeme zagonetkama („gatkama”), doskočicama, te počasnicama svome gospodinu, Hektorović to zapisuje sjedeći ili ležeći, povremeno izvoljevajući i dijeleći ulov prolaznicima i seljanima. Pjesnik tako obeća tri čaše vina onome tko riješi zagonetku, pa na to zaboravi, prijede mu se sira i janjetine, pa i na to zaboravi, prethodno tjerajući svoju posadu na veslanje u mahnitom tempu kako bi stigli prije mraka na drugi otok, ili, pak, odredi da se ide u crkvu na Šolti koju je posjećivao Marko Marulić i da se zbog toga propusti povoljno vrijeme za ribolov, iako je egzistencija ribara upravo od ribolova, a ne od molitve, ovisna. U tom svjetlu, Hektorović čak i kada hvali mudrost svojih neukih podanika („kao da su sve libre ovoga svijeta pročitali”), on to čini s visine, s očite pozicije moći i klasne privilegije, a prividna idila među klasama koje se kao „ulje i voda” ne miješaju, osim u tim trenucima prividne, deklarativne jednakosti (jer se i tada zna tko je tko, i tko što ima raditi), zapravo je tinjajući sukob. Pravi, krvavi sukob, odnosno pučka pobuna u kojoj je ubijen i Hektorovićev otac Marin, prisutan je, s druge strane, u živom sjećanju, svakako Paskojevom, vjerojatno i u Hektorovićevom.
Kada smo kod klasnog sukoba i sjećanja, Trencov film ima i još jedan fikcionalizirani sloj, a to su piščeva sjećanja na njegovu mladenačku ljubav s neimenovanom pučankom (nju igra Romina Tonković, dok je uloga Hektorovića u mladosti povjerena Filipu Mayeru). Njihova je romansa po njega završila neugodno, a za nju tragično: ona je zatrudnjela s njim, on ju nije oženio, pa se ona ubila, a on iz obaveze odgojio njihovu kćer, što govori o tome da su hijerarhijski odnosi uvijek bili fiksni, te da je deklarativna želja vlastele da budu uz narod tek floskula. Ti melodramatični „flashback” momenti svakako su slabiji dio filma i dramaturški i izvedbeno (premda je Romina Tonković dovoljno razigrana, Filip Mayer baš i nije), ali služe svrsi ritmičnog presijecanja dosta suhoparnog i zapravo nefilmičnog izvornog materijala. Trenc se nešto bolje snalazi s Hektorovićevim sanjarenjima, naročito u trenucima prelaska s nivoa realnosti na nivo snova, pa i košmara (u tom smislu ključna je scena u kojoj se Paskoj i Nikola pobune protiv njega, te opservacija da su bijesni pučani jednako silni kao obijesna vlastela), dok su snovi o talijanskoj plemićkoj galiji, te posjetama muze Eutherpe (Gala Nikolić kao glumački vjerojatno najslabija karika filma) dosta naivniji. Trencu se kao opravdanje može uzeti relativno neiskustvo s medijem igranog filma, ali i budžetski, možda čak i kadrovski manjak koji se u smislu produkcijskih vrijednosti vidi i u sceni oluje koja „puca” od loše kompjuterske grafike, pa i u tretmanu lokacija, iako priroda i opservacije o njoj zauzimaju dobar dio literarnog izvornika. Problema s lokacijama nema kada je riječ o enterijerima, pocrtanim diskretnim osvjetljenjem, te uvjerljivom scenografijom, kostimografijom i rekvizitom, ali se oni javljaju na otvorenom, na Hvaru, Braču i Šolti, iako su lokaliteti vjerni onima koje pjesnik spominje u knjizi, a likovi u filmu, tako da se čini da su se Trenc i direktor fotografije Ivan Zadro zadovoljili time da ih ogole i time sakriju vremenski raspon od četiri i pol stoljeća od vremena radnje do vremena snimanja.
Glumački, Ribanje i ribarsko prigovaranje je vrlo dobar film, a Rade Šerbedžija u ulozi Petra Hektorovića naprosto blista. Ima kod njega dovoljno ekspresije, pompe, pa čak i glumačkog ega, pa mu likovi Hektorovićevog profila i kalibra i inače dobro stoje. Na svom terenu je i Leon Lučev kao Paskoj, čovjek dovoljno star i iskusan da više nema iluzija, pa ni ideala od života. Bojan Brajčić je također solidan kao mlađi i emotivniji, eksplozivniji Nikola, a dinamika odnosa između njih dvojice jednako je bitna kao i dinamika odnosa njih dvojice s gospodarom. Sve u svemu, riječ je o korektnom, čak i solidnom filmu koji, kao i brojni drugi, ima svojih nedostataka. Školska će publika biti sretna, posebno kada se Ribanje i ribarsko prigovaranje nađe na video-platformama (o masovnim posjetima kino-dvoranama u doba korone možemo samo sanjati), a ni ona starija neće ništa izgubiti ako film pogleda.
No comments:
Post a Comment