Bad Genius

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Čini se da nešto nedostaje u rediteljskom debiju scenariste i producenta Dž.S. Lija, Bad Genius, i to na samom početku filma. U ovakvom tipu filma očekujemo tekstualnu karticu koja nam objašnjava da je film baziran na stvarnim događajima. Jer ko bi se pri čistoj svesti i zdravoj pameti vraćao na temu prepisivanja na testovima u školi.

Dobro, možda je tu i do nečega kulturološke prirode. U našim krajevima se odomaćilo viđenje po kojem su testovi i ispiti stvar formalne prirode na kojima niko zapravo ne proverava stvarno znanje učenika ili studenata, pa varanje na njima, od „puškica“ do „bubica“, nije ništa strašno i presudno, već je stvar snalaženja. Znaju to i roditelji i profesori, ali se čini da ih nije preterano briga. Negde drugde, pak, školovanje je zaista još uvek glavni instrument socijalne mobilnosti, pa se varanje te vrste oštrije sankcioniše i na njega se više pazi. Ili se na to gleda kao na pitanje časti i signal karaktera: prepisivanje na testu je signal da će neko u budućnosti još više muljati, varati, lagati, krasti, pretiti, ucenjivati ili šta god kako bi napredovao ili održao svoju poziciju o životu.

Nazad na temu, Bad Genius nije baziran na istinitoj priči, ali je u pitanju rimejk istoimenog tajlandskog filma. Ova kanadska verzija u kojoj Vankuver „igra“ Sijetl, gde je radnja smeštena, je na svojoj čudnoj distribucijskoj putanji stigla i u bioskope u našim krajevima, iako ovakve filmove zapravo očekujemo na kanalima kablovske televizije.

Naša junakinja i naratorka je Lin (Kalina Liang), kći samohranog oca (Benedikt Vong) vlasnika malog biznisa, briljantna matematičarka, talentovana pijanistkinja i sposobna atletičarka koja je dobila priliku da poslednje dve godine srednje škole pohađa elitnu ustanovu Ekston kao stipendistkinja, što će joj pomoći da kasnije upiše neki prestižni fakultet. Otac insistira na matematici i MIT-ju, ali Lin bi radije išla na studije klavira na Džulijardu u čast svoje pokojne majke.

Nju sam put do škole košta i vremenski i finansijski, zato će prihvatiti ponudu svoje prve bogate prijateljice Grejs (Tejlor Hikson) i njenog dečka Peta (Semjuel Braun) da njima i njihovom društvu dojavljuje odgovore na testovima sistemom šifri koje profesori baš i ne mogu da „provale“. Kad ih jednom otkriju, delom i zbog „dojave“ drugog briljantnog učenika, afričkog emigranta Benka (Džabari Benks), Grejs ostaje bez školske stipendije i šansi za onu fakultetsku.

Kako nije spremna da odustane od svojih snova, ona pristaje na ponudu ekipe da izvedu „prevaru svih prevara“ sa nacionalno standardizovanim završnim testovima ključnim za upise na fakultet. Njena cena je vrtoglava, ali joj je i klijentela bogata. Taj postupak je ekvivalent onog „poslednjeg velikog posla“ u „kaper“-filmovima, a za to joj je potrebna i pomoć Benka koji inače nije sklon varanju, ali je sticajem okolnosti završio u očajnoj situaciji...

Bad Genius je, dakle, neka varijanta „kapera“ sa tinejdžerima, ali ne nužno za tinejdžersku publiku. Reditelj Li i njegov ko-scenarista Džulijus Ona pokušavaju da na primeru škole kao „društva u malom“ progovore ponešto o klasnoj podeli u kojoj oni bogatiji eksploatišu one siromašnije bacajući im tek mrvice sa svog stola. Iako to nije ni novo ni neviđeno u američkom filmu (tamošnje srednje škole su prototip mesta u kojem se formalna hijerarhija sreće s neformalnom), ta „žaoka“ je i ponajbolji aspekt filma.

Problem je što Li i Ona imaju potrebu da nam po nekoliko puta ponavljaju i objašnjavaju stvari koje smo shvatili već iz prve, najdalje iz druge repeticije. Te stvari, pak, nisu presudne za radnju, već su vezane za pozadine likova (recimo da je Linina majka umrla) čime autori pokušavaju da prikriju tek ovlašnu karakterizaciju likova. To u problem, pak, stavlja glumce, pa Benedikt Vong oca igra kao karikaturu smušenog i poniznog vrednog imigranta, Hikson i Braun prenaglašavaju blaziranost, a Benks flertuje s autizmom neke vrste. Srećom, Kalina Liang je spsobna da iznese svoj lik kao jedini s više dimenzija, a samim time i ceo film koji u svom relativno kompaktnom formatu dobacuje do korektnog, skoro solidnog, iako ni počemu posebnog.

Good Luck to You, Leo Grande

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Baš pred Sarajevo, jedna je vest izazvala komešanje u filmskoj javnosti: ona o tome da film ,,Good Luck to You, Leo Grande“ možu ući u trku za nagrade uprkos tome što nije imao (i po svoj prilici neće ni imati) propisnu bioskopsku distribuciju od najmanje sedam dana.

Tu se radi o začkoljici formalno-birokratske prirode, budući da se Akademija vratila na „fabričke“, pretpandemijske postavke o obavezi bioskopske distribucije da bi film ušao u razmatranje za nagrade. Ali pravničkom gimnastikom, filmu u režiji Sofi Hajd i po scenariju Kejti Brend, ipak je pružena šansa da se nađe među odabranim društvom.

U suštini, cela frka se vrtela oko toga što je Hulu otkupio ekskluzivna prava za distribuciju nakon premijere filma (i dobrih kritika) na Sandensu i prikazivanja na Berlinalu, što je ona otpočela u junu, te što je dotični subjekat spreman da ih ustupi festivalima (Karlovi Vari i sada Sarajevo u Open Air programu), ali (još) ne i bioskopima.

Ta će vest posebno obradovati glavnu glumicu u filmu Emu Tomson, vlasnicu jednog glumačkog (za glavnu ulogu u filmu ,,Howard‘s End“, Džejms Ajvori, 1992) i jednog scenarističkog Oskara (za adaptaciju klasika ,,Sense and Sensibility“ Ang Li, 1995). Takođe, zaslužila je i dve glumačke nominacije, za glavnu ulogu u pomenutoj adaptaciji Džejn Ostin, te za sporednu u filmu ,,In the Name of the Father“ (Džim Šeridan, 1993) koja će tako dobiti priliku da osvoji ukupno petu, a četvrtu glumačku nominaciju. I ako ćemo pravo, zaslužila je, kako za samu, dosta hrabru i pritom noseću ulogu, tako i kumulativno, za svoju dosadašnju karijeru punu izvrsnih uloga.

,,Good Luck to You, Leo Grande“ je, pak, film koji na savremeni način ruši već načete tabue koji se, pre svega, tiču ženske seksualnosti u svetlu razlike u godinama. Nije to prvi film te vrste, setimo se samo ,,Harold and Maude“ Hala Ešbija iz 1971. godine, ali svejedno savršeno pogađa trenutak i doprinosi debati koja se vodi već neko vreme.

Naslovni junak u interpretaciji Darila Makormaka (ova uloga će mu svakako pokrenuti karijeru u zvezdanom smeru) je žigolo kojeg je unajmila udovica i nekadašnja učiteljica veronauke, Nensi Stouks (Tomson). Ona je, naime, tokom celog života imala samo jednog partnera, pokojnog muža, sa kojim joj seksualni život baš i nije bio razgiban. Kako to već zna biti sa ženama određene životne dobi, određenog (ne)iskustva i određenih nazora koji su uspostavljeni u nekim drugim vremenima i dugo gajeni, ona oseća izvesnu nesigurnost po pitanju svog tela, ali i svojih želja. Ali je zato Leo pravi profesionalac, premda i on dolazi sa svojim prtljagom odrastanja i sramote koju oseća zbog posla koji obavlja.

Nensi i Leo će se nalaziti uvek u istoj hotelskoj sobi u periodu od nekoliko meseci, koji pokriva njihova prva četiri sastanka. Kako se oni bolje upoznaju, tako se granice između profesionalnosti, radoznalosti i emocija na tragu prijateljstva brišu. Upadaju i zbog toga oboje u neku zonu nesigurnosti.

Sastanci su uredno „titlovani“ i prva dva zasigurno upadaju u kalup činova pozorišne predstave koja je, eto, malo razigranija i raskadriranija kako bi se prilagodila mediju filma. U pitanju su jedinstvene scene u kojima se ne ruši kontinuitet prostora i čije je osnovno pogonsko gorivo dijalog, a seksualni činovi se odvijaju u njihovom epilogu koji ne vidimo na ekranu. Treći sastanak je nešto kraći, odlazi u smeru svađe, te služi kao kulminacija i peripetija u dramskoj kompoziciji, dok je završno poglavlje jedino u kojem imamo više lokacija (počinje u hotelskom baru) i više likova (primera radi, Beki, Nensinu bivšu učenicu koja radi kao konobarica), te služi kao rasplet priče.

Nema u ,,Good Luck to You, Leo Grande“ ničeg toliko novog i epohalnog, ali to ne znači da ono što smo dobili nije kvalitetno, ukusno i hrabro.

To se odnosi, pre svega, na glumu oboje glumaca u glavnim ulogama ove kamerne drame i njihovu izvedbu u kojoj se kombinuju najbolji elementi pozorišne i filmske glume, te na njihovo razgolićivanje, kako u doslovnom smislu, tako i u emocionalnom, zbog čega film demonstrira svežinu i moć da nam zaokupi pažnju celim tokom, iako od samog početka znamo šta će se dogoditi. Na kraju, oboma od glavnih likova možemo samo da poželimo sreću i to je dokaz da su i scenaristkinja Brend i režiserka Hajd uspele u namerama.

Fishing and Fishermen's Conversations / Ribanje i ribarsko prigovaranje

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Iako se u Hrvatskoj često ekraniziraju, što za film, što za televiziju, poznata literarna djela koja su dio nacionalne i šire kulturne baštine, pitanje je koliko su produkcijski uvjeti zreli da bi se zagrabilo u nešto dalju prošlost iz koje dolaze knjige s kojima se gimnazijalci muče tokom svog školovanja. Kako je u posljednje desetljeće ili dva Hrvatska postala vrlo poželjna destinacija za snimanje zvučnih svjetskih naslova (serija Igra prijestolja je tu najslikovitiji primjer), red je nekako došao i na to da se dostignuća suvremene filmske produkcije primjene i na klasik renesansne knjiženosti, spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića. Tog se zadatka dohvatio Milan Trenc, svojevrsna renesansna ličnost hrvatske umjetnosti, strip-crtač, ilustrator, animator, pisac i idejni tvorac globalnog hita Noć u muzeju koji se, ako ne računamo opskurni američki film Zen Stories nastao 2000., do sada nije hvatao ukoštac s režijom dugometražnog kino-filma. U svojoj ranijoj karijeri je, pak, potpisao režiju srednjemetražnog televizijskog naslova Priča o Duhu (1989) i kratkometražnog animiranog Veliki provod (1990). U godini obilježenoj pandemijom, zastojima u različitim produkcijskim i distribucijskim fazama, na nešto ambiciozno poput ekranizacije Hektorovićevog teksta možemo gledati kao na vrlo ambiciozan projekt i na još jedan otvoreni pravac u kojem se hrvatska kinematografija može razvijati.

U svojstvu scenarista, Trenc originalni tekst slijedi prilično vjerno, što je svakako dobra vijest za učenike spremne da dane čitanja zamjene gledanjem filma u trajanju kraćem od 100 minuta. Druga dobra vijest je da je film u distribuciju ušao „titlovan”, odnosno da je hvarski dijalekt preveden na književni hrvatski jezik. Autentičnost dijaloga izgovorenog u filmu, pak, nije potpuna: ma koliko sadašnji hvarski, posebno onaj kojim se govori u Starom Gradu, u osnovi bio sličan renesansnom, akcentuacija je promijenjena, a poneki talijanizmi su izbačeni. Opet, vrijedi zabilježiti da se Trenc potrudio očuvati što više izvornog teksta i ponuditi ga u svom filmu.

Trenc radnju otvara polovicom XVI. stoljeća. Plemić i pjesnik Petar Hektorović (igra ga, u svom stilu i svojom punom glumačkom veličinom Rade Šerbedžija) leži u postelji bolestan, a svećenik ga liječi onako kako se to tada radilo – pijavicama. Hektorović tada donosi jednu od svojih kapricioznih, naprasitih odluka: da pošalje slugu po dvojicu najboljih starogradskih ribara, te da s njima pođe na trodnevni „izlet” po lokalnim otocima ne bi li „prodrmao” svoju posrnulu pjesničku inspiraciju. Čini se da je veći dio života i djela, kako pjesničkog, tako i onog graditeljskog, iza njega: svoj životni projekt dvorca Tvrdalj je praktički dovršio, svoje rane ljubavne pjesme je objavio bez većeg uspjeha. Ribari Paskoj (Leon Lučev) i Nikola (Bojan Brajčić) zapravo nemaju puno izbora iako su svoj put do Komiže planirali kasnije, oni su Hektorovićevi podanici, on njihov vlastelin, a također mu duguju novac za najam zemljišta. Dok oni, skupa s Paskojevim sinom Antišom (Lorenzo Damjanić) u svojstvu „brodskog malog”, ribare, krate vrijeme zagonetkama („gatkama”), doskočicama, te počasnicama svome gospodinu, Hektorović to zapisuje sjedeći ili ležeći, povremeno izvoljevajući i dijeleći ulov prolaznicima i seljanima. Pjesnik tako obeća tri čaše vina onome tko riješi zagonetku, pa na to zaboravi, prijede mu se sira i janjetine, pa i na to zaboravi, prethodno tjerajući svoju posadu na veslanje u mahnitom tempu kako bi stigli prije mraka na drugi otok, ili, pak, odredi da se ide u crkvu na Šolti koju je posjećivao Marko Marulić i da se zbog toga propusti povoljno vrijeme za ribolov, iako je egzistencija ribara upravo od ribolova, a ne od molitve, ovisna. U tom svjetlu, Hektorović čak i kada hvali mudrost svojih neukih podanika („kao da su sve libre ovoga svijeta pročitali”), on to čini s visine, s očite pozicije moći i klasne privilegije, a prividna idila među klasama koje se kao „ulje i voda” ne miješaju, osim u tim trenucima prividne, deklarativne jednakosti (jer se i tada zna tko je tko, i tko što ima raditi), zapravo je tinjajući sukob. Pravi, krvavi sukob, odnosno pučka pobuna u kojoj je ubijen i Hektorovićev otac Marin, prisutan je, s druge strane, u živom sjećanju, svakako Paskojevom, vjerojatno i u Hektorovićevom.

Kada smo kod klasnog sukoba i sjećanja, Trencov film ima i još jedan fikcionalizirani sloj, a to su piščeva sjećanja na njegovu mladenačku ljubav s neimenovanom pučankom (nju igra Romina Tonković, dok je uloga Hektorovića u mladosti povjerena Filipu Mayeru). Njihova je romansa po njega završila neugodno, a za nju tragično: ona je zatrudnjela s njim, on ju nije oženio, pa se ona ubila, a on iz obaveze odgojio njihovu kćer, što govori o tome da su hijerarhijski odnosi uvijek bili fiksni, te da je deklarativna želja vlastele da budu uz narod tek floskula. Ti melodramatični „flashback” momenti svakako su slabiji dio filma i dramaturški i izvedbeno (premda je Romina Tonković dovoljno razigrana, Filip Mayer baš i nije), ali služe svrsi ritmičnog presijecanja dosta suhoparnog i zapravo nefilmičnog izvornog materijala. Trenc se nešto bolje snalazi s Hektorovićevim sanjarenjima, naročito u trenucima prelaska s nivoa realnosti na nivo snova, pa i košmara (u tom smislu ključna je scena u kojoj se Paskoj i Nikola pobune protiv njega, te opservacija da su bijesni pučani jednako silni kao obijesna vlastela), dok su snovi o talijanskoj plemićkoj galiji, te posjetama muze Eutherpe (Gala Nikolić kao glumački vjerojatno najslabija karika filma) dosta naivniji. Trencu se kao opravdanje može uzeti relativno neiskustvo s medijem igranog filma, ali i budžetski, možda čak i kadrovski manjak koji se u smislu produkcijskih vrijednosti vidi i u sceni oluje koja „puca” od loše kompjuterske grafike, pa i u tretmanu lokacija, iako priroda i opservacije o njoj zauzimaju dobar dio literarnog izvornika. Problema s lokacijama nema kada je riječ o enterijerima, pocrtanim diskretnim osvjetljenjem, te uvjerljivom scenografijom, kostimografijom i rekvizitom, ali se oni javljaju na otvorenom, na Hvaru, Braču i Šolti, iako su lokaliteti vjerni onima koje pjesnik spominje u knjizi, a likovi u filmu, tako da se čini da su se Trenc i direktor fotografije Ivan Zadro zadovoljili time da ih ogole i time sakriju vremenski raspon od četiri i pol stoljeća od vremena radnje do vremena snimanja.

Glumački, Ribanje i ribarsko prigovaranje je vrlo dobar film, a Rade Šerbedžija u ulozi Petra Hektorovića naprosto blista. Ima kod njega dovoljno ekspresije, pompe, pa čak i glumačkog ega, pa mu likovi Hektorovićevog profila i kalibra i inače dobro stoje. Na svom terenu je i Leon Lučev kao Paskoj, čovjek dovoljno star i iskusan da više nema iluzija, pa ni ideala od života. Bojan Brajčić je također solidan kao mlađi i emotivniji, eksplozivniji Nikola, a dinamika odnosa između njih dvojice jednako je bitna kao i dinamika odnosa njih dvojice s gospodarom. Sve u svemu, riječ je o korektnom, čak i solidnom filmu koji, kao i brojni drugi, ima svojih nedostataka. Školska će publika biti sretna, posebno kada se Ribanje i ribarsko prigovaranje nađe na video-platformama (o masovnim posjetima kino-dvoranama u doba korone možemo samo sanjati), a ni ona starija neće ništa izgubiti ako film pogleda.