19.5.21

The Living Man / Živ čovek

 kritika objavaljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Ako postoji jedna poruka koja se može izvuči iz masterpisa „Boyhood“ (Ričard Linklejter, 2014), onda je to da su pripadnici takozvane „generacije X“ užasni roditelji zbog sebičnog individualizma. Sa pozitivne strane, ta ista generacija je verovatno poslednja koja je mogla stoički da podnese surovost sveta; da bez ljutnje primi šalu; da artikuliše pobunu protiv generalne nepravde, a da to ne svede na jednu temu, ili makar da se rezignirano povuče u zonu ugodnosti cinizma. To je takođe poslednja generacija koja je shvatala i stvarala živu muziku u duhu rokenrola, težeći individualnoj slobodi kao osnovi na koju se može nakačiti sve ostalo što čini identitet i društvo.

U našem regionalnom kontekstu na sve to treba dodati i kolektivne traume raspada Jugoslavije, ratova i mobilizacija. Rezultat toga je zapravo potrošenost i nameštaljka u kojoj ti „poslednji rokeri“ zapravo nisu imali šansu da se ostvare onako kako su oni hteli. Jugoslavija je umrla, rokenrol je mrtav, „gen-X“ trpi gubitke, a za (bivše) aktivne rokere situacija je još gora. Šta se dešava kada se plan zvani „živi brzo, umri mlad“ izjalovi u ovom drugom delu?

Na beogradskom Festu, koji će trajati do 16. maja, održana je svetska premijera filma „Živ čovek“ Olega Novkovića, režisera i predstavnika generacije X koji je prvencem „Kaži zašto me ostavi“ (1993) među prvima artikulisao izazove i traume sa kojima je njegova generacija morala da se nosi.

Između ova dva filma isporučio je eksperiment „Normalni ljudi“ (2001), angažovani dokumentarac „Rudarska opera“ (2006) i „Beli beli svet“ (2010) - igrani film koji egzistira u istom miljeu; te konfuzni kolaž slika sa periferije „Otadžbina“ (2015), kao i urbanu (melo)dramu o temeljnoj sjebanosti i nemogućnostima bežanja od duhova prošlosti, „Sutra ujutro“ (2006), ujedno i najbolji film u dosadašnjoj karijeri. „Živ čovek“, koji stiže u regionalne bioskope 20. maja, kao da se nastavlja na tu poetiku i taj milje.

Naš antijunak je Igor Đelić – Đela (Nikola Đuričko u jednoj od najboljih uloga karijere), bivši gitarista rok-benda koji je u „svoje vreme“ važio za velikog frajera, a koji sa tim gubitkom ne može da se pomiri. Za razliku od druga Cere koji je umro od predoziranja, Đeli se desio život.

Njegova žena Sunčica (Nada Šargin, „typecast“ za ulogu) kretala se u istom društvu kao on, a „izrasla“ je u ogorčenu i prema njemu i deci zlobnu ženu. Njihova kćerka Vida neplanirano je zatrudnela u nežnoj dobi od 19 godina, a sin Vukan im je u nasleđenu kuću doveo devojku Jovanu koja tu kampuje i, čini se, gleda Đelu vođena pričama svoje majke o njegovoj mladosti.

Đela se sa krizom srednjih godina, ćelom i svakodnevnim životnim problemima poluzaposlenog bivšeg zavodnika nosi kako jedino zna i ume: cuganjem i otvorenim, nepristojnim flertovanjem sa svakom mlađom ženskom osobom sa kojom mu se ukrsti put: od podstanarke koja iznajmljuje stan u njihovoj kući, preko koleginice s posla, pa do bivše devojke koja je izrasla u svetski poznatu umetnicu.

Jasno je da Đela želi da iskoči iz sopstvene kože i vrati se u onu tinejdžersku za koju misli da bi mu bila udobnija, a jedno otkriće u kući poslaće ga na fizički ili mentalni „put“ sa kojeg se možda neće vratiti živ. Ali, uostalom, šta je život bez slobode i bez mladosti?

Način na koji Đuričko igra Đelu signalizira duboku identifikaciju glumca sa likom. On možda nije Đela, možda nikad i nije bio, ali je svakako takve likove poznavao do te mere da ih može odigrati bez truda, što i čini u nekom opuštenom, „blejačkom“ maniru, pritom ispaljujući citatne replike iz pera Novkovićeve kreativne partnerke i supruge Milene Marković. Većina je upotrebljena za foršpan, ali ostalo je ponešto i da se otkrije prilikom gledanja filma.

Deo citata dobijaju i Nada Šargin kao Sunčica i Bojan Žirović kao njihov drugar Šumar koji se s „odrastanjem“, odnosno sa starenjem, čini se, bolje, ili makar pomirenije, nosi. Sam Beograd kao grad u permanentnoj tranziciji i nezavršenom „odrastanju“ funkcioniše kao nešto između kulise, nemog svedoka i ilustracije Đelinog stanja uma. Direktor fotografije Miladin Čolaković vešto hvata panorame iz vazduha tih nekih novih delova i pejzaže s ulice onih starih, a Novković ih vešto komponuje u filmsko tkivo.

„Živ čovek“ je možda najiskreniji i najličniji Novkovićev film, što se i oseća u simpatijama za protagonistu čak i kada radi apsolutno grozne stvari i u generalno melanholičnom tonu. U smislu filmskih kvaliteta ga, pak, možemo svrstati pri samom vrhu režiserovog opusa, ispod senzibilitetskog parnjaka „Sutra ujutro“.

Generaciji koja se suočava sa krizom srednjih godina, ovaj film poslaće poruku podrške da nisu sami, a da aktivnim rokerima taj proces biva još i teži nego njihovim nekadašnjim fanovima. Generaciji nekih novih klinaca koji bi, pak, ponovo izmislili točak otvoriće prozor u svet njihovih roditelja koji su radili to isto u njihovim godinama.

Nama kao gledaocima na kraju ostaje da Đeli poželimo sreću, da pokušamo da ga razumemo, ali i da učimo na njegovom primeru i ne ponovimo njegove greške. Bolja prošlost je uglavnom iluzija, a vreme teče samo unapred.

No comments:

Post a Comment