Indigo Crystal / Indigo Kristal

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Pored distribucijskih koincidencija i države porijekla, jedino što je zajedničko Kovačićevom i Mihailovićevom filmu je to da su im počeci „jači“ od krajeva. Indigo kristal je, primjerice, temeljno suvremen uradak koji se bavi društvenom stvarnošću, odnosno jednim njenim dijelom – kriminalnom i kriminogenom marginom, i to na način da društvena kritika nije nikad otvoreno dnevno-politička. Glamura nema, a ionako neglamurozno okruženje provinicijalnog grada Šapca i njegove blokovske četvrti Bara dodatno je „brutalizirano“ crno-bijelom fotografijom u kojoj se našlo mjesta i za oštre kontraste, ali i za nijanse sive koje njome dominiraju. Naslov koji korijene vuče iz New Age terminologije i vjerovanja kako će se u drugoj polovici XX. i prvoj XXI. stoljeća na svijetu pojaviti tri sukcesivne generacije posebne djece (indigo, kristalne i zvjezdane/dugine) koje će porušiti stari i iz temelja izgraditi novi, bolji svijet, pompozan je i zapravo nema nikakve opipljive veze s filmom (one simboličke, pak, nategnute su do pucanja). Film, doduše, govori o smjeni generacija „izvođača radova“ u provincijalnom kriminalnom miljeu (dok organizatori i naručioci ostaju isti i povezani kako u legalnim, tako i u ilegalnim aktivnostima), koristeći se glavnim antijunakom Vukom kao fokalnom točkom. Postavka priče je zasnovana na žanrovskim standardima: na početku filma, Vuk izlazi iz zatvora nakon odsluženja višegodišnje kazne i vraća se u matično susjedstvo s čvrstom namjerom da živi pošteno, ali ga legalna sfera društva odbija zbog njegove prošlosti. On se također vraća starim navikama konzumacije opijata i starom društvu koje je pretrpjelo određene, ali zapravo nesuštinske promjene. Njegov prijatelj Godži postao je interventni policajac koji sada operira s obje strane zakona, drugi prijatelj Mare, koji se kriminalom bavio više iz hobija, sada drži kafić u kojem se okuplja društvena i kriminalna elita, a četvrti član ekipe Toške izvršio je samoubojstvo. Vuk na sebe uzima zadatak da urazumi Tošketovog mlađeg brata Šoneta, koji se sada predstavlja kao Zizi i ima svoju ekipu gladnih i divljih klinaca koji ne prežu ni od čega, a konce cijelog biznisa drži bosanski kriminalac Kuridža, povezan s korumpiranim policajcima i sucima. Možda je slamka spasa za Vuka Maretova sestra Maja, a četiri dana u starom kraju mogu se ispostaviti kao dovoljna da on, ne svojim izborom, ponovo završi iza brave.

Priča o porijeklu filma i njegovom uspjehu u srbijanskim kinima, gdje je već skupio preko 100.000 gledatelja, svakako je zanimljiva. U pitanju je Mihailovićev diplomski rad, a njegov potencijal prepoznali su glumac Miodrag Radonjić i redatelj Miloš Avramović koji su iza njega stali kao producenti. Ne treba čuditi da su baš njih dvojica taj potencijal prepoznala: Radonjić je odigrao bitnu sporednu ulogu, a Avramović je režirao Južni vetar, koji je zapravo uspostavio suvremenu poetiku krimi-margine u srbijanskom filmu. Osim okruženja blokovske periferije, još jedna poveznica između dva filma je i glazbena podloga sačinjena od domaćih hitova „trap“ i „drill“ muzike, odnosno elektroniziranih derivata gangsterskog „rapa“, što unosi još jednu dozu realističnosti. Vizualno, pak, Mihailović se najviše poziva na Mržnju Mathieu Kassovitza, uz začin Trainspottinga Dannyja Boylea. Indigo kristal je izuzetno solidno režiran film u kojem Mihailović pokazuje određenu pripovjednu vještinu praćenja više likova na malom prostoru, a u određenim aspektima i sjajno odglumljen film u kojem briljiraju glumci mlađe generacije. Radonjić sada ima daleko zahtjevniji dramski zadatak nego u Južnom vetru, a izvrsno mu pariraju i Miloš Petrović Trojpec kao Godži, Nina Janković kao Maja i nekadašnje „čudo od djeteta“ Denis Murić (Ničije dete, Agape), koji još uvijek može odigrati uloge emocionalno nabijenih, „nabrijanih“ klinaca. Problem je, međutim, odsustvo snažnijih glumačkih imena u ulogama starije garde kriminalnog miljea, dok je Gorica Popović svedena na polukomičnu ulogu Vukove bake (odsustvo roditelja kod svih nosećih likova veoma je znakovito). Scenaristički, Mihailović demonstrira dobro uho time što suvremeni ulični žargon uklapa u vrlo fluidne dijaloge, ali pokazuje i određeno neiskustvo u ishitrenom i blago proizvoljnom raspletu priče i ponavljanju očitih poanti, što kroz simboliku, što korištenjem instrumenta naratora. Indigo kristal, dakle, nije savršen film ali zaslužuje određene pohvale i otkriva potencijal Luke Mihailovića da izraste u pažnje vrijednog autora.