Beau Is Afraid

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U sportskom, najčešće nogometnom vokabularu postoji jedna suptilna, ali svrsishodna uvreda. Nazvati nekoga vječitim talentom znači ujedno nazvati ga i neodraslim, nedoraslim i nezrelim igračem. Talent je ipak nešto što se samo kod mladih i nadolazećih gleda kao nešto presudno, dok su zreliji igrači na njemu već uspjeli sagraditi nešto: ubojitu završnicu, koncentriranu obranu, pregled i organizaciju igre, liderske sposobnosti ili već nešto drugo ključno za igru i timski duh. U svijetu filma, posebno onog „uzdignutog” (engleski „elevated”) žanrovskog, čini se da je Ari Aster slika i prilika vječitog talenta. Njega je demonstrirao na samom početku svoje autorske karijere u kratkom metru. Vidjela se u njima ideja, kako općenita u smislu koncepta, tako i ona konkretizirana u izvedbi, pa se od Astera puno očekivalo i na „velikoj pozornici”, odnosno u dugometražnom formatu. Nakon već tri filma nastala u vrlo ozbiljnim produkcijskim uvjetima, Aster je, međutim, tek malo dodatno podgrijao očekivanja i potvrdio svoj status talenta. Ali nije izrastao u snažnog i konzistentnog autora sposobnog od početka do kraja provesti svoju ideju (ili više njih) i zapakirati ih u zaokruženi dugometražni film. Pritom je i sam termin „dugometražni” sva tri puta zlorabio, pakirajući filmove dva puta u format od dva i pol, i sada u format od tri sata.

Problem s dugometražnim prvijencem Naslijeđeno zlo bio je taj da ga Aster nije završio onako kako ga je započeo. Odnosno gustu je atmosferu problema unutar obitelji koja se nosi s tugom i pod njenim teretom raspada, na koncu okrenuo prema tipskom, čak i banalnom rješenju iz toliko drugih horor-filmova. Time je ostavio utisak da je film završio pod pritiskom, i da svoje izvorne ideje nije uspio nikako drugačije povezati. Opet, na zanatskom nivou, bilo je tu izuzetnih rješenja u pojedinim kadrovima, scenama i sekvencama koje su zaista bile maestralno izvedene, pa smo opravdanje za konačni neuspjeh filma mogli pronaći i u teškoj tranziciji s kratkog na dugi metar. I drugi Asterov dugometražni film, Midsommar, u nas preveden kao Festival straha,na kraju je ispao nekonzistentan i problematičan, s banalnom poantom na kraju. Tematski, dva su filma tek ovlaš tematski povezana, pa tako umjesto obitelji imamo vezu koja se raspada, grupu prijatelja na koju to utječe i specifičnu skandinavsku neopogansku komunu u kojoj su se prijatelji zatekli za proslavu najdužeg ljetnog polarnog dana. Odatle Aster dalje gradi poantu u smjeru sukoba između spolova, odnosno rodova. Glavni problem u koji je autor upao sa svojim drugim filmom bio je, pak, taj kojem se „privoljeti carstvu”, odnosno na koji efekt ići, cerebralni ili visceralni. Dok je kulminacija visceralnog smještena negdje na trećini filma, sa šokantnim ritualnim samoubojstvom starijeg para iz komune, Aster do konca ne odustaje od pokušaja da taj šok nadmaši; pritom polako uvodi cerebralni pristup koji cilja na pseudofilozofske poante i koji mu čak ovom prilikom bolje ide. Konačno, Midsommar je završio kao nešto bolji film od Naslijeđenog zla, ali tek minimalno.

Pred sobom sada imamo treći film Arija Astera, Beau se boji, koji, pak, ne sliči nijednom od dugometražnih prethodnika. Razlog može biti i to da je ovdje riječ o ekspanziji (i to vrlo izdašnoj) autorovog kratkometražnog uratka Beau iz 2011. godine. Bilo kako bilo, Beau se boji je, kao surealna horor-dramedija s psihoanalitičkom potkom, film u potpuno drugačijem žanrovskom okviru od svojih prethodnika. Dok su dva prethodna filma bila uglavnom sporovozna, Beau se boji je, naprotiv, „zauzet” i natrpan, pa čak i u trajanju od tri sata teško možemo uhvatiti predah. U njemu je čak upitna i Asterova originalnost, budući da se oslanja na općepoznate, banalne i potrošene ideje, na rješenja koja su isprobali brojni autori prije njega. Konačni je rezultat takav da se samo možemo upitati za razloge postojanja ovakvog filma; uostalom, i sam ga je njegov autor usporedio s odlaskom u trgovinu pod utjecajem jakih halucinogenih droga.

Naslovni junak Beau (igra ga Joaquin Phoenix) sredovječan je čovjek koji se boji. On se boji svega: drugih ljudi, samog sebe, svojih anksioza, ruiniranog i opasnog mjesta u kojem živi, a najviše svoje dominantne majke. S novom zalihom novog lijeka prepisanog od psihijatra, te nakon neprospavane noći, on se upućuje baš njoj u unaprijed zakazani posjet. Već na samom početku stvari krenu po zlu: dok se Beau vraća po zaboravljeni predmet, ispred stana mu netko ukrade kofer i ključeve od stana, čime osujeti njegov plan. Slijedi rasprava s majkom preko telefona, odlazak do trgovine po bočicu vode koji rezultira invazijom propalica na njegov otključani stan, povratak u stan i saznanje da je majka nesretnim slučajem nastradala (na nju je pao luster i otkinuo joj glavu). Slijedi još jedan panični izlazak iz kuće, susret s naoružanim manijakom i prometna nezgoda u kojoj na Beaua nalijeće dostavni kamionet. Ovako hektičan i na momente, dakle od kadra do kadra i od scene do scene, maestralno izveden, ovo je tek uvodni i vjerojatno najrealističniji čin filma od nekoliko njih koji će uslijediti na Beauovoj odiseji.

U drugom činu, Beau je na brizi kod konzervativnog i pristojnog sredovječnog bračnog para. Ona, Grace (Amy Ryan), domaćica je osposobljena za posao medicinske sestre, a on, Roger (Nathan Lane), radi kao kirurg u bolnici. Njih dvoje žaluju za svojim sinom koji je poginuo kao vojnik, i to do mjere da njegovom sasvim poludjelom ratnom drugu Jeevesu (francuski glumac Denis Ménochet) pružaju krov nad glavom. Najveća opasnost, čini se, prijeti od Toni, kćeri-tinejdžerice bračnog para koja ima destruktivne i autodestruktivne porive koji mogu, a ne moraju biti očajnički pokušaji zadobivanja roditeljske pozornosti. Nenametljivi Beau samo želi da ga netko od njih odveze do majčinog doma, što se zbog njegovog oporavka i nepredviđenih problema u kući odlaže. Za to vrijeme u „flashback” sekvencama, smještenima u njegove snove, saznajemo ponešto o njegovom ranijem životu. O prirodi odnosa s majkom, odsustvu oca (koji je, navodno, preminuo tokom ejakulacije kojom je Beau začet, što objašnjava Beauove strahove od intimnosti), te o epizodi na krstarenju u kojoj je kao dječak upoznao djevojku Elaine, jedinu osobu prema kojoj je osjetio privlačnost. Kada se situacija okrene na njegovu štetu, Beau mora bježati u šumu gdje upoznaje grupu nomada zvanih Siročad šume, koji se sele od jednog nedostupnog mjesta do drugog, organizirajući kazališnu predstavu za kraj svakog boravka, što predstavlja treći čin filma. Četvrti, kada se Beau konačno domogne doma u kojem je odrastao, podijeljen je u dva dijela. Prvi od njih obilježen je ponovnim susretom s Elaine (kao odraslu glumi je Parker Posey) nakon majčine sahrane, a drugi otkrićem da je majka Mona (u postarijoj dobi tumači je Patti LuPone) još uvijek živa, moćna (ranije smo saznali da je uspješna poslovna žena diktatorskih manira) i jako ljuta na svoga sina. Pritom se ispostavlja da Beau ima i brata blizanca, prigodno zaključanog na tavanu, koji je ni manje ni više nego čudovište dobrog srca u tijelu divovskog penisa. Slijedi finale na suđenju našem protagonistu, u očigledno montiranom procesu u kojem mu se sudi za nedjela prema majci.

Vlastiti Asterov opis atmosfere filma uglavnom stoji: Beau se boji zaista djeluje kao besmisleni odlazak u trgovinu osobe koja je pomoću psihoaktivnih supstanci odvojena od realnosti, ali to svejedno ne opravdava njegovo postojanje. Ono na što Aster cilja u filmu nije pretjerano teško otkriti. Raspon ide od epidemije anksioznosti, preko socijalnih okolnosti koje su pomogle njenom izbijanju i neadekvatnog liječenja „eksperimentalnim” farmakološkim produktima, pa sve do psihoanalitičkih tropa odnosa odraslih, odnosno stvarno neodraslih, muškaraca s njihovim majkama; i, naravno, koncepta dominantne, zaštitničke i osvetoljubive židovske majke. Pri tome se Aster tu tek kači na vlak kojim su se, uglavnom u komičnom ključu, „vozili” drugi židovski filmaši prije njega. Čisto filmski gledano, primjetne su brojne reference na koje se autor poziva. Tu je nezaobilazni David Lynch kao „kum” modernog nadrealizma, ali još više William S. Borroughs i David Cronenberg s uratkom Goli ručak, kao i Hunter S. Thompson i Terry Gilliam s filmom Strah i gađenje u Las Vegasu, te kao začin braća Coen i njihovo postmoderno čitanje Homerove Odiseje s naslovom Tko je ovdje lud? Problem sa svime time je što Aster može imitirati njihove postupke i dodati ponešto svojih ideja na užem planu „set piece”-a, ali ne i spojiti ih u konzistentnu i koherentnu igranofilmsku cjelinu. Tu ne pomažu mnogo ni uhodane suradnje s članovima ekipe, iako direktor fotografije Pawel Pogorzelski može realizirati skoro svaku Asterovu zamisao, a montažer Lucian Johnston održati kakav-takav ritam u ovom nepredvidljivom kaosu, dok skladatelj Bobby Krlic pokušava diktirati emocionalni ton gledateljima. Glumci su, pak, prepušteni svojim solo-točkama koje izvode uglavnom neovisno jedni od drugih, i koje su uglavnom karikaturalne. U većini slučajeva imaju problem da te svoje jednodimenzionalne karikature održe zanimljivima na duže staze. Stoga se može reći da Aster nije do kraja iskoristio talente i vještine Amy Ryan, Nathana Lanea i Parker Posey, dok se veteranka Patti LuPone ipak nešto bolje drži, ali nedovoljno za nekakav karijerni „restart”. Sve uglavnom ovisi o Joaquinu Phoenixu koji je doista glumac širokog raspona, ali Beau nije toliko širok i kompleksan lik, pa ga Phoenix igra kao kompozit Jokera iz prve polovice filma Todda Phillipsa i nekog od kukavnijih likova koje je u posljednjih desetak godina odigrao. Primjerice profesora Abea Lucasa iz filma Iracionalni čovjek Woodyja Allena ili Theodorea iz filma Ona Spikea Jonzeja, ali bez nekog unutarnjeg „ludila” kakvo je imao, recimo kao Doc Sportello iz filma Skrivena mana Paula Thomasa Andersona. Kao Beau koji se boji, čak i versatilan glumac kao što je Phoenix ima problema pogoditi ton; stoga se stalno giba između preglumljivanja i podglumljivanja. Ali prvenstveni je problem što nekog konzistentnog tona i nema, što nije njegova, nego autorova greška. Na koncu, Beau se boji vjerojatno bi bolje funkcionirao u nekom drugom formatu od iznurujuće predugog dugometražnog filma. Možda kao kakva interaktivna video-igra koja bi automatski napravila vezu između materijala i recipijenta.