Vera

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Vera nam donosi „istinitu“ priču o malo poznatoj povijesnoj ličnosti, Veri Pešić, koja je pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata za tuđ i za svoj račun igrala višestruku špijunsku igru između Kraljevine Jugoslavije, Ujedinjenog Kraljevstva i njemačkog Reicha. Ono „istinita“ je s razlogom u navodnicima, jer Kovačić i njegove suscenaristice Kristina Đuković i Danka Milošević zapravo oko prave Vere, vjerojatno sasvim marginalne u povijesnom smislu, pokušavaju konstruirati mit o nekakvoj srbijanskoj Mata Hari. I, što je još etički upitnije od toga, napraviti reviziju povijesnog pamćenja kako bi slika prošlosti bolje odgovarala sadašnjim mitomanskim koncepcijama odomaćenim u srbijanskoj politici i u društvu. Kovačićev film zapravo „miri“ više nepomirljivih strana iz Drugog svjetskog rata, poput partizana, ravnogorskih četnika, nedićevaca, četnika Koste Pećanca, a u određenom opsegu čak i nacističkih okupatora, dok krivicu svaljuje na „vjerolomne“ Engleze, napose na njihovog vojnog atašea koji je pritom i gej, dodajući tako „dobru mjeru“ homofobije. Film u konačnici ide toliko daleko da od samog zločinca i kvislinga Pećanca pravi nekakav tragičan lik, možda čak otvarajući vrata za buduću rehabilitaciju dotičnog.

Vera Pešić kao ličnost i njena nevješta konverzija u filmski lik zapravo su izvorni problem filma. Nije dovoljno u scenariju natuknuti jeftinu referencu na Jamesa Bonda (u jednom trenutku ona se predstavlja kao „Pešić, Vera Pešić“) ili nakalemiti akcijsku završnicu da bi se od materijala za tabloide, ili možda neku kostimiranu televizijsku melodramu, mogao napraviti uvjerljiv špijunski film. Motivacija glavne junakinje je upadljivo plošno odrađena, kao i njena pozicija u špijunsko-političkim igrama, pa samim tim teško nam ju je „kupiti“ bilo kao heroinu, bilo kao ženu koja sama „pliva“ u muškom svijetu. Prostora za razvoj Vere kao filmskog lika je bilo, ali Kovačić nije bio dovoljno maštovit da scenarij nadogradi na bilo koji način osim inzistiranjem na krupnim kadrovima; u njima je teret igranja emocija ili sakrivanja istih pao na Jovanu Stojiljković i njen ipak limitirani opseg. Drugi likovi nisu bili te sreće i zapravo su u inflaciji slično minornih povijesnih ličnosti svedeni na manje ili više uspjele karikature po jedne crte ličnosti. To su na primjer hladnoća kod Verine njemačke veze, doktora Krausa, odnosno prepredenost, bahatost, divljaštvo kod drugih likova. Iznimku jedino predstavlja Nikola Kojo u ulozi poslanika Dinića, ali to je prije plod njegove uvježbane improvizacije nego dobro napisanog lika i redateljskog vođenja. U obranu Kovačića, valja reći da redatelj tu i tamo demonstrira vizualnu raskoš, bilo da se radi o vanjskim totalima ili scenama interijerskog glamura, ali Vera je suviše statičan, dijaloški film da bi tako nešto činilo veliku razliku. Kao selektor materijala u montaži, Kovačić polučuje samo polovičan uspjeh, odnosno to čini u prvoj polovici filma u kojoj uvodi bitnije likove, dok se u drugoj, obremenjena likovima, njihovim podzapletima i odnosima, Vera kao film doslovno raspada.