Showing posts with label fernando léon de aranoa. Show all posts
Showing posts with label fernando léon de aranoa. Show all posts

15.7.18

A Film a Week - Loving Pablo

There must some kind of competition between the high-profile Spanish-speaking actors who will serve as the best Pablo Escobar ever featured on either big or small screen. And after Édgar Ramirez (Killing Pablo), Benicio del Toro (very good in Escobar: Paradise Lost, even though the film itself was a kind of bland experience) and a brief episode by Mauricio Mejía in last year’s American Made, the turn came to Javier Bardem to put on his fake belly / fatsuit and his mask and to try his luck as the notorious drug kingpin in Fernando Léon de Aranoa’s Spanish-Bulgarian co-production Loving Pablo. Maybe somebody should tell the whole crew behind this silly challenge that the goal has been already set pretty high by the Brazilian actor Wagner Moura of the Netflix TV series Narcos.

For his angle to this well-documented, told and re-told story, de Aranoa chose the best-selling memoir Loving Pablo, Hating Escobar by the drug lord’s former associate and lover, celebrated TV journalist Virginia Vallejo which he adapted himself. Generally speaking, de Aranoa is a reliable scriptwriter and even more reliable director of Mondays in the Sun fame, but after interestingly drafted, though cliché-ridden feature A Perfect Day and “on the right place at the right time” documentary Politics, Instructions Manual, Loving Pablo makes him look amateurish like a bottom of the class college boy trying to emulate the ultimate crime-drama bio-pic classics in the likes of Goodfellas. Long story short, everything he could do wrong – he did with vengeance.

His writing is lazy, relying to much on the source material and therefore clumsily patched with the god-awful voice-over narration done by Penélope Cruz who is also present as the semi-active co-leading character Virginia. The end result is that the voice-over is overlapping with the visual narration which would look better and more elegant without explaining the obvious. Even the structure is kinda pedestrian, lacking any kind of personal or political angle and simply lining up the biographical events in a chronological order. When he finally distances himself from the book, he does so in an atrocious fashion completed with borderline moronic dialogue and even more idiotic monologue.

The musical choices which were aimed to channel the scorsesian style of sorts are also lazy, reduced to often-heard 80’s cheesy pop, Latino and rock standards, with Carlos Santana’s Black Magic Woman (as the pillar of Latin rock) used completely out of context somewhere around the half an hour mark. The only interesting and humorous piece of soundtrack is the Christmas standard Let It Snow in the scene when the cartel’s transport jet lands on an American highway, but even this is too much on the nose (pun intended).

Also, the attempted use of torture and shock does not do any good for the film because it usually ends with some half-hearted brutality and over the top animal cruelty with a “top-down” approach in which a horse gets killed in the beginning, a dog gets beaten in an elaborate human torturing scene around mid-point and a flock of pigeons flies into the helicopter propeller near the end. And let us not speak about ripping off de Palma’s Scarface’s signature chainsaw scene.

Let us maybe speak about the use of the language(s) here. Filming mostly in English might seem as a reasonable, business-friendly solution, but with a heavy (as in totally fake) Spanish accent it just sounds ridiculous, especially underlined with Spanish curses and phrases known to every owner of a TV set. Unfortunately, that puts the central pair of actors between the rock and the hard place. They have some chemistry in the scenes they share (which is understandable given that they are a real-life couple), but their cartoonish accents, his constant mumbling and her occasional telenovella styled hysterical over-acting just remind us how both of them are not really on the top of their game when acting in English, like one The Counsellor or Vanilla Sky was not enough already. Finding the counter-argument might prove futile: Bardem’s performance in No Country for Old Men was wordless and the interaction between two of them in Vicky Christina Barcelona was mostly in Spanish which suits both of them better.

Speaking of acting, not that the rest of the crew fared better, with both Spanish or English dialogue, like Peter Sarsgaard as a DEA agent or Julieth Restrepo as Escobar’s slightly less glamourous wife Maria Victoria Henao, but that again is a strong case of seriously under-developed characters due to the lazy writing.

We might compare Loving Pablo to a car crash, but that would not be accurate. Trainwreck would be more adequate comparison, but still would not describe it completely. No, what comes to my mind is a mid-air collision over a densely populated area: leave any hope to be a survivor of this one.

31.8.15

A Perfect Day

kritika originalno objavljena na: monitor.hr
2015.
režija: Fernando Léon de Aranoa
scenario: Fernando Léon de Aranoa, Diego Farias (po romanu Paule Farias)
uloge: Benicio Del Torro, Tim Robbins, Olga Kurylenko, Mélanie Thierry, Feđa Štukan, Eldar Rešidović, Sergi López

Zaista logično zvuči da se ratna komedija / melodrama smeštena u Bosnu potkraj rata pojavi na festivalu u Sarajevu. Zapravo rat u Bosni postaje opšte mesto modernog, a opet staromodnog konflikta. Prošlo je ipak nešto vremena i neke rane su se zalečile, možda je i međunarodna zajednica nešto shvatila u međuvremenu, a možda to više nije ni bitno, bar aktuelnih ratova ima u našem svetu. Opet, logično je da ovakav film, jedan u nizu na sličnu temu, nije baš izazvao oduševljenje kod sarajevske publike.
Sa druge strane, to se ne može reći za Benicia Del Tora, koji je bio glavna internacionalna zvezda ovogodišnjeg festivala. Ima to smisla, on je jedan od koloritnijih glumaca danas sa širokim spektrom, uglavnom otkačenih uloga u otkačenim filmovima poput The Usual Suspects i Fear and Loathing in Las Vegas, ali je u svojoj karijeri odigrao i Che Guevaru. Ovde ima retku priliku da igra “clooneyevskog” lika, pomalo romantičnog, najčešće duhovitog šarmera.
Ovde igra Mambrua, veterana humanitarnog rata po silnim ratištima na svojoj možda poslednjoj misiji u Bosni, pre nego što se vrati kući u London gde ga čeka verenica. Dolazi inspektaža koju vodi njegova bivša devojka Katya (Kurylenko) i od koje zavisi budućnost daljnje misije. To u suštini ima manji upliv na Mambrua nego na njegove kolege, okorelog, ciničnog logističara B.-a (Robbins), “novu curu”, tipično idealističnu i “by the book” Sophie (Thierry) i prevodioca Damira (odlični Feđa Štukan) kome je to jedini stabilni izvor prihoda. Efektivno, oni imaju nekoliko dana da svoje šefove uvere u opravdanost i učinkovitost misije. Pritom, na terenu je rat koji još uvek traje, bez obzira što je proglašen prekid vatre i što su pregovori u toku. Humanitarci su pritom “zadnja rupa na svirali”, iza UN vojske, birokratije, lokalnih vojski, vlasti i bandi.
Naslovni savršen dan počinje tako što naša škvadra veselih humanitaraca nađe leš nekog debelog frajera u jedinom funkcionalnom bunaru u okolini. Debelog, znači, treba izvaditi, ali to je mnogo veći problem nego što se čini, i logistički i birokratski. Treba srediti nadležnosti ili ih makar kvalitetno ispreskakati i treba naći konopac, što je mnogo veći problem nego što se to čini. A i debelog je možda neko namerno bacio tamo, iz ovog i onog razloga. Kada im se, sticajem okolnosti, pridruži i lokalni dečak Nikola (Rešidović), njihova zajednička, na momente smešna, na momente tužna “avantura” može da počne...
I to na trenutke radi. Ima tu i humora i odličnih glumačkih ostvarenja (odrasli muški deo škvadre je jako raspoložen), ima i teške ljudske drame, pa čak i patetike. Sve je lepo i atraktivno snimljeno, španske lokacije dobro imitiraju Bosnu, a dugi kadrovi i scene koji bi inače stvarali prazan hod su podvučene dobrom gitarskom muzikom koja ističe duh filma. Čak je i priča univerzalna i shvatljiva u kontekstu svakog rata, a ne samo jednog.
I tu dolazimo do problema: A Perfect Day u celini je pomalo nekompletan film, ni tamo ni ovamo. Ima tu i smisla i dubine, ali samo do određene granice. Poruke filma se obično završavaju na floskulama tipa: “Rat je sranje” ili “Birokratija je sranje”, iako je tema humanitarnih radnika relativno sveža i nepotrošena u brojnim ratnim filmovima. Naravno, od takvog posla čovek razvija određene mehanizme odbrane i film pokušava na tome da kapitalizira, ali to je bolje izgledalo u knjizi nego na filmu. Humoristične replike i “one-lineri” bolje izgledaju na papiru, ali retko kad pogode cilj na filmu. To su uglavnom tipske fore i uspevaju da ih izvuku samo raspoloženi glumci, a ni to nije slučaj uvek.
Deo problema se skriva i u tipskim, grubo skiciranim i iskonstruiranim likovima. Kod muških se to rešava frajerskim stavom i bleskastim ponašanjem, posebno u slučaju B.-a, Mambru je ipak nešto ozbiljniji i sličniji tipu nekakvog “vođe projekta”, dok je prevodilac Damir u Štukanovoj izvedbi tako predivno “deadpan” i u stanju da sa jednom facijalnom ekspresijom podvuče balkanski apsurdistan. Ženski likovi su, međutim, skoro pa lišeni ličnosti, svedeni na po jednu ili dve karakterne osobine.
Sa druge strane, imamo i nemalu dozu patetike, takođe šablonizirane i ustrojene tako da udari ispod pojasa. Opet je i to tako namešteno da film nikad ne odlazi suviše u težinu i da ga je moguće gledati sasvim normalno i opušteno. Spoj humora i melodrame sa ratnim okruženjem i postavkom filma ceste i apsurdnim zapletom je tonalno nekonzistentan i zbog toga A Perfect Day nikad nije ništa više od tek gledljivog filma i prolaznog iskustva.
Opet, i takav kroz apsurd ili baš zbog apsurda evocira uspomene na neke druge, uspelije filmove. Ima tu daška Kusturičinog i Kovečevićevog Undergrounda, Altmanovog M.A.S.H.-a, kao i romana i filma Catch 22. Kao i od poslednjeg, tranzicija sa jednog medija na drugi jednostavno nije tako glatka. Ako ne očekujete previše, A Perfect Day će biti sasvim solidno iskustvo.