Widows

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

U dosadašnjem tijeku karijere Stevea McQueena ništa nije ukazivalo na to da ga zanima žanrovski film, i to triler pljačke koji je jedan od zahtjevnijih podžanrova u kojem treba dobro paziti na tempo radi pitkosti, zbog čega se smatra trivijalnim, ali i na ekonomiku pripovjedanja koja je esencijalna da bi takav film uspio. Bivši vizualni umjetnik s iskustvom u video-performansima, McQueen je za filmom kao medijem po pravilu posezao da bi se bavio temama koje njemu nešto znače, usput propitujući mehanizme nasilja i brutalnosti kao krajnje manifestacije odsustva humanosti, bilo da je riječ o štrajku glađu irskih političkih zatvorenika u filmu Glad, seksualnoj ovisnosti i urbanoj otuđenosti u filmu Sramota ili ropstvu, odnosno robovlasništvu u Americi u filmu 12 godina ropstva koji je bio obilato nagrađen Oscarima. Za takve teme McQueen je birao prigodan izraz, bila to minimalistička arthouse drama, kao led hladna i kao skalpel precizna psihološka drama pomalo na tragu Michaela Hanekea, ili kostimirana drama fokusirana na detalje perioda.

Sada priča zahtjeva trilerski pristup, odnosno mješavinu trilera pljačke, političkog trilera, socijalne i obiteljske drame, jer je materijal zapravo takav. Riječ je o temeljitoj preradi britanske mini-serije s početka 80-ih (čiji je McQueen bio fan kao mladić), prebačenoj u suvremeni vremenski kontekst i američko okruženje, što je vjerojatno i najjači adut filma Udovice po pitanju aktualnosti. Sam materijal je “pulp” i to do bez zadrške, ali McQueen od toga ne bježi, kao što ne pristaje ni na “plaćenički”, štanc-pristup, ali ni ne pokušava popraviti materijal, kao što pojedini “arthouse” redatelji čine. Rezultat je dobar i slojevit, kompleksan film sa svojim nedostacima, koji nalazi balans između prijemčivosti i dubinskih zaključaka koji se iz njega mogu izvući.

 

Sve počinje paralelnom montažom akcijske scene pljačke koja je pošla po zlu i scena iz dnevnog života u tu pljačku upletenih kriminalaca koje dijele sa svojim ženama. Vođa bande Harry Rawlings (Liam Neeson) živi naizgled idiličan život sa svojom crnom suprugom Veronicom (Viola Davis). Carlos više odmaže nego što pomaže supruzi Lindi (Michelle Rodriguez) u pokretanju biznisa. Florek tuče svoju ženu Alice (Elizabeth Debicki), ali joj po ukorijenjenom slavenskom patrijarhalnom modelu poklanja pozornost i omogućava finansijski ugodan život. Jimmy i Amanda imaju četvoromjesečnu bebu. Potjera za kombijem, skoro u cijelosti snimljena u atraktivnom kadru prvo fiksiranom, a onda pomičnom kamerom kroz zadnja vrata vozila, završava tragično kada policija pred garažom sačeka i izrešeta rezervni kombi. Pljačkaši ginu, a kombi i plijen u njemu odlaze u zrak.

Naslovne udovice i same znaju da su u problemu bez svojih muževa za koje možda i nisu znale da su karijerni kriminalci jer su navikle na određeni priljev sredstava: Linda ostaje bez radnje, Alice majka (fenomenalna Jacki Weaver) nagovara da se uključi u “dating industriju”, odnosno suvremeni oblik prostitucije preko interneta, a Amanda se mora sama brinuti o djetetu, ali je Veronica jedina pod dvostrukim pritiskom. Opljačkani novac je, naime, pripadao Jamalu Manningu (Brian Tyree Henry), kriminalcu koji je posao prepustio izuzetno nasilnom i beskrupuloznom bratu Jattemeu (Daniel Kaluuya), a sam se pokušava uključiti u lokalnu politiku kao kandidat za vjećnika u okrugu u kojem tradicionalno vlada obitelj Mulligan, stari rasist Tom (Robert Duval) i njegov naoko progresivniji sin Jack (Colin Farrell) koji se po prvi put kandidira. Manning želi svoj novac nazad, a Veronica ima mjesec dana da ga skupi. Na sreću ili da zbrka bude veća, muž joj je ostavio rokovnik s planom za sljedeći posao, pa ona odlučuje okupiti ekipu udovica koje će same, bez potrebnog iskustva, u gotovo očajničkom pokušaju, izvesti pljačku…

 

Film odatle kreće u mnogim pravcima kojima McQueen vješto žonglira. Tako imamo pripreme za pljačku s momentima koji bi drugdje djelovali komično, poput nabavke automobila na dražbi i oružja na sajmu, praćenih apsurdnim nesporazumima, ali ovdje to nije slučaj. Prvo, znamo da je Veronica pod pritiskom, kao što znamo da je Linda vrlo svjesna razmjera neprilika koje samo što joj ne zakucaju na vrata. Također, u krajnjoj liniji, znamo da je Alice ruina od žene, žrtva prvo svoje majke, pa onda svog pokojnog muža, žena nenaviknuta i nesposobna da se uzdržava radom, i koja kao takva mora u kratkom roku izgraditi ličnost u poslovnoj transakciji - kroz vezu s klijentom Davidom (Lukas Haas) za kojeg je ona investicija poput kuće ili automobila, ali mora se izgraditi i u životu općenito.

Druga linija radnje je sam pritisak koji Manningovi vrše na Veronicu pletući mrežu oko nje, i naročito napdajući i ubijajući Harryjeve znance, vlasnika kuglane u kojoj je često boravio i vozača. U tome se za McQueena karakteristična brutalnost iskazuje kroz lik Jatemmea kakav nismo imali prilike vidjeti vjerovatno još od tv-serije Žica, brutalnost koja kulminira scenom nasilja njegovih suradnika prema vozaču izvan kadra, dok sam Jatemme mirno gleda utakmicu na televiziji. Žica se može iščitati i kao ideja-vodilja zapleta o političkoj kampanji, propratnoj korupciji i razmimoilaženju između stare i nove “škole” koje pak skreće u pravcu obiteljske drame između oca i sina.

 

Sve to kvalitetno je snimljeno kamerom Seana Bobbitta koji materijalu pristupa gotovo pjesnički, a opet proračunato, fokusirajući se na hladno-sive tonove urbanog pejzaža, te podjednako kvalitetno montirano od strane Joea Walkera (obojica su McQueenovi stalni saradnici), dok redatelj svoju viziju pokazuje između ostalog i uzdržavajući se od upotrebe muzike negdje do polovice filma, a da pritom ne gubi ništa na napetosti (glazbu je skladao Hans Zimmer, i to mu je jedan od najdiskretnijih radova u opusu). Glumačka postava je takođe jedan od aduta filma – tu je McQueen opet na svom terenu kao jedan od najvećih majstora u radu s glumcima, ma koliko pojedini od njih imali zapravo sitne uloge. Viola Davis briljira kao nikada do sada u karijeri, pred Cynthiom Eviro, čiji lik Belle kasnije ulazi u priču kao Lindina dadilja i istovremeno zaposlenica u frizerskom salonu koji Mulliganovi reketiraju, blistava je budućnost, Liam Neeson i Daniel Kaluuya igraju kontra svog tipa, a Elizabeth Debicki pravo je otkriće.

 

Razlog za uspješnost filma donekle leži i u rukopisu koscenaristice Gillian Flynn, koji smo već imali prilike pročitati u Fincherovom kompleksnom trileru Nestala. Dolazeći iz svijeta novinarstva, kritike i literature, ona voli u filmu obraditi više tema, od kojih je ona oko koje se gradi centralni zaplet zapravo i najtrivijalnija, otkrivajući daljom razradom podzapleta splet anomalija poput korupcije, reketiranja, institucionalnog rasizma i naslijeđenog patrijarhata koje tvore današnje društvo. Navedene teme relevantne su za Udovice, u Nestaloj se, na primjer, bavila roditeljskom eksploatacijom djece, masmedijskim društvom, tabloidizacijom, “reality” programima i bračnim nevjerstvom. Takav pristup u Udovicama ipak uspjeva samo donekle, jer opterećuje centralnu priču odveć oštrim skretanjima koja podrivaju elementarnu internu logiku do tada viđenog ili, pak, odveć brojnim i prečestim obratima koji osnovni žanrovski zaplet izbacuju iz tračnica. Preskoci u logici su pritom manji problem, jednostavno dolaze s pulp literaturom i pulp filmom, a i oplemenjeni su s nešto artističkog pristupa i socijalnog angažmana. Pravi problem je, međutim, autoričina manira da pod svaku cijenu pokušava održati originalni materijal u integralnom obliku, pa makar i na štetu filma u konačnici. To je bilo razumljivo u slučaju Nestale jer ipak je adaptirala za film vlastiti roman, ali ovdje za tako što nema opravdanja: izvorni materijal nije njen i već je bio obrađen u jednom drugom formatu koji ima svoje zakonitosti po pitanju ritma i logike, te stoga trpi i zapravo traži više obrata, doduše drugačije raspoređenih. Steve McQueen s glumcima i kao redatelj-pripovedač čini što je u njegovoj moći, a to nisu čuda, pa tako film ne može spasiti od pada u poslednjoj četvrtini ili čak trećini, samo može učiniti toliko da ne potone do kraja. Rezultat na kraju je dobar, možda čak i vrlo dobar film koji ipak nije odličan, a to je mogao biti.

12 Years a Slave

2013.
režija: Steve McQueen
scenario: John Ridley (prema autobiografiji Solomona Northupa)
uloge: Chiwetel Ejiofor, Lupita Nyong'o, Michael Fassbender, Sarah Paulson, Brad Pitt, Paul Dano, Benedict Cumberbatch, Liza J. Bennet, Adepero Oduye, Alfre Woodard, Paul Giamatti, Dwight Henry, Quvenzehane Wallis, Ashley Dyke


U poslednjoj sceni u kojoj je još uvek slobodan čovek, crnac sa Severa Solomon Northup (Ejiofor) sedi u kafani i uživa u večeri sa dvojicom elokventnih i dobrostojećih vlasnika putujućeg cirkusa, ne sluteći nikakvo zlo. On je muzičar sa nemalim talentom i vešti stolar, cenjen i poštovan u svojoj zajednici, ponosan na sebe, čak i gord, a očekuje da će biti bogatiji za dvomesečnu platu nakon turneje sa cirkusom. Razgovor trojice muškaraca u washingtonskom restoranu deluje neautentično, kao da je u pitanju scena iz fantaziskog filma.

Kasnije ćemo u toku filma na još barem dva mesta videti sličnu izveštačenost, monolozi prvog Solomonovog gospodara Forda (Cumberbatch) će zvučati kao da su prepisani iz Shakespeara i “prevedeni” na učeni južnjački, i Solomonova sećanja na slobodni život u Saratogi sa ženom, decom i komšijama i prijateljima obeju rasa deluju suviše zašećerena da bi bila istinita. Rasizam nije samo južnjački izum, ni slobodni crnci na Severu nisu bili baš sasvim ravnopravni sa belcima. Ko mi ne veruje, neka pogleda Lincolna.

Ako uzmemo u obzir da scenarista Riley i reditelj McQueen nisu amateri ili bezidejni štanceri, onda nam se neautentičnost čini namernom, bilo kao manipulacija ili kao stav i socijalni komentar. Ako bi to bio samo socijalni komentar, 12 Years a Slave bi bio najprovokativniji i najdrskiji film godine, prst u oko Hollywoodu koji je izgradio mit o civilizovanim robovlasnicima, mekim kao pamuk, sa filmovima poput Gone With The Wind, a sad nema hrabrosti da dozvoli etabliranim crnim rediteljima (na pamet mi pada Spike Lee) da kažu koju o ropstvu. Naime, 12 Years a Slave je delo britanskog reditelja kome rasna tematika nije primarna, i sa većinom britanskih i afričkih glumaca. Ono što ostavlja gorak utisak je to da autentičnost nije žrtvovana zbog stava, koliko radi emocionalne manipulacije.

Izvorni tekst je prekrojen i to sa namerom da se svidi današnjoj publici i kritici, i da pritom nikoga ne uvredi. Neke promene su neophodne radi transfera sa jednog medija na drugi, ali ne bi valjalo menjati kontekst, naročito kada su u pitanju autobiografska dela. McQueen je mogao da izabere fikciju, recimo Uncle Tom's Cabin, knjigu koja ima izuzetan emotivni naboj, a već dugo nismo imali filmsku adaptaciju, pa bi mogao da je čita kako hoće. Ovako, Northup ne dobija dovoljno poštovanja kao čovek i pisac.

Kontekst je opasno izmenjen, izmenjen je Fordov lik kako film ne bi bio uvredljiv hrišćanima. On je u originalu bio sveštenik, koji je svoje robove tretirao humano, poštovao njihova znanja i nije im odricao čovečnost, ali je jednostavno koristio njihov rad. Njegova religioznost je u filmu utišana. Izmenjen je Solomonov lik, tako da je on postao pasivan, više posmatrač svog života nego učesnik i žrtva. Mi ne vidimo ni njegovu borbu, a njegov mehanizam prilagođavanja radi preživljavanja je pojednostavljen. Mi nigde ne vidimo da se predao, da je shvatio da ga samo čudo može spasiti iz ropstva i da je prihvatio da se to verovatno neće desiti, pa je usmerio svoju inteligenciju prema napredovanju u hijerarhiji među robovima. Ako je verovati knjizi, on nije skrivao svoju veštinu i inteligenciju, pa je od berača pamuka dogurao do kočijaša i nadzornika, te da je sprovodio disciplinu na drugim robovima. Za razliku od prethodna dva McQueenova filma, sjajnih Hunger (2008) i Shame (2011), ovde nemamo skoro nikakav pogled u unutrašnji svet centralnog lika, vidimo samo mešavinu patnje, besa, straha i difuzne nade. Istina, Ejiofor to maestralno izvodi, dovoljno je samo da pogleda u daljinu, ali igranje na jeftine emocije je očito.

Ni sporedni nisu bolje prošli. Michael Fassbender sjajno igra surovog robovlasnika Eppsa, samoprozvanog lomitelja crnaca, ali to ne znači da je njegov lik kvalitetno napisan. Da, strašan je, ali njegova poremećenost je objašnjena jeftinom psihologijom (alkoholizam + impotencija + neskladni odnos sa ženom). Svugde nahvaljeno ostvarenje Lupite Nyong'o u ulozi nežne robinje Patsey, koja bere rekordne količine pamuka, a za uzvrat trpi silovanje svog gospodara i ljubomorne ispade svoje gospodarice isto pati od jednodimenzionalne koncepcije lika koji je sveden na standard “paćenik u lancima”. Sarah Paulson kao gospodarica Epps je karikaturalan lik, žena nižeg porekla od svog muža, čije čisto zlo izvire iz ljubomore na muževljev odnos sa Patsey.

Likovi koji deluju životnije nemaju dovoljno vremena na ekranu. Paul Giamatti je zanimljiv kao trgovac robljem, hladni biznismen koji ljude prodaje kao stoku, ne prezajući da odvoji decu od roditelja. Paul Dano je stravično dobar u svojoj ulozi psihopate niskih pobuda. Alfre Woodward igra gospodaricu Shaw, bivšu robinju koja se udajom za svog gospodara digla u klasi i prema robovima pokazuje sličan prezir koji imaju ostali robovlasnici.

Generalno, ženski likovi u ovom filmu su prošli mnogo gore nego muški. Osim Patsey, koja je očajna i pasivna i čiji je duh slomljen, i Solomonove familije koja se pojavljuje na samom početku i samom kraju, sve ostale su prikazane kao osobe niskih strasti i sklone manipulaciji. Tako imamo Elizu, čija se tužna sudbina može iščitati i kao kazna za manipulaciju koju je pokušala. Imamo i Fordovu ženu koja će nauditi Elizi zato što je praviše blazirana i ne može da sluša njeno plakanje. Sve to pored karikaturalne gospodarice Epps i manipulativne gospodarice Shaw.

Film 12 Years a Slave se može oceniti kao kalkulantski uradak koji se preko svake mere trudi da izvuče emocije iz gledaoca. Problem je u tome što ne mora: McQueen samim svojim izrazom i autentičnim rediteljskim izborima i slikom bez ulepšavanja može za tren oka izvući emocije, i to iskrene, a ne fingirane. Ko je gledao Shame i Hunger, zna o čemu pričam. I 12 Years a Slave bi imao isti potencijal, kada ne bi patio od “hollywoodizacije”. U filmu ima pravih malih dragulja od scena koje udaraju u stomak, recimo kad rob Clemens otrči u zagrljaj svom gospodaru koji je došao da ga pokupi od dripaca koji su ga oteli. Ili kada Paul Dano za žarom peva posebno brutalnu pesmu “Run Nigger Run”, ili scene u kojima Solomon radi u polju sa ostalim crncima i peva preteču bluesa sa njima, ili scena crnačke sahrane na improvizaciji od groblja na plantaži.

McQueenu nije potreban čak ni narativ da bi se izrazio. On dolazi iz miljea video-performansa, njegov primarni medij su kratki eksperimentalni filmovi zasnovani na “čistim formama” slike i zvuka. Više od toga, njegovi dugometražni filmovi su sjajno postavljeni na scenu, minimalistički, svedeno, ali sugestivno. Toga se donekle drži i u 12 Years a Slave, njegov kadar je savršen, fotografija sugestivna, izbor prave plantaže za lokaciju daje prelepu sliku Juga kao u Gone With The Wind, ali ujedno i strašnu, i sve to stoji u kombinaciji sa veoma liričnom muzikom Hansa Zimmera, i veoma glatkom, meditativnom montažom.

Većina kritike je ukazivala na brutalnost kao McQueenovo oružje. Ja ne delim njihovo mišljenje, nego sam suprotnog: 12 Years a Slave u izrazu nije ni izbliza onoliko brutalan koliko bi morao biti ako se drži priče i McQueenovog stila iz ranijih filmova. Jedno bičevanje i jedan pokušaj linča nisu nešto za šta treba imati poseban stomak. Ja bih pre zamerio nekakvu distanciranost u takvim scenama koje moraju biti potresne, dok se otvoreno igra na melodramatičnost i patetiku tamo gde za to nema mesta.

I pored svih mana i kalkulantstva, 12 Years a Slave je solidan film, usuđujem se reći čak i dobar. Problem je što je u detaljima bolji nego u celini i što nema dovoljno srca da se do kraja obračuna kako sa Hollywoodom, tako i sa svim reliktima robovlasništva na ozbiljan i dostojanstven način. Solomonovu sudbinu tretira i kao civilizacijski, a posebno kao pravni problem. Time se već bavio Spielberg u Amistadu i u Lincolnu, i tome se nema šta dodati.

Takav kakav je, 12 Years a Slave je do sada najbolji ozbiljni film o robovlasništvu u Americi, ali to mu ne govori mnogo u prilog, pošto je većina filmova na tu temu ili prepatetična, ili zlonamerno krivi sliku, ili eksploatacijska ili jednostavno neozbiljna. Nadajmo se da će se Steve McQueen vratiti skromnijoj produkciji i da će ostati u domenu Velikih tema, koje ne moraju biti rasne. Ono što me brine je da će 12 Years a Slave pokupiti silne Oscare zato što Akademija prosto voli takve filmove i da će to od McQueena načiniti reditelja “crnačkih filmova” i politički korektnih dramuljina. A to ne bi valjalo.