3.8.24

A Film a Week - Summer Teeth / Šalša

 previously published on Cineuropa


It is easy to label any seemingly unserious piece of cinematic work as “trash”, but sometimes, there is a method to the madness. Dražen Žarković’s Summer Teeth, fresh from its premiere at the Pula Film Festival, might not be the only Croatian film of its kind (some might remember Predrag Ličina’s 2019 zombie-infested political satire The Last Serb in Croatia, for instance), but it is carefully thought out and meticulously executed in every respect, so it could prove to be a cinematic hit in the wider region of the former Yugoslavia. Its universal humour, anti-nationalistic message, and the fact that the film is a co-production between Croatia, Serbia, Montenegro and Bosnia and Herzegovina might seem like good arguments to support this claim further.

Close to losing his poorly paid job and the flat he is renting, Zagreb-based student Vatroslav (Montenegrin actor Momčilo Otašević) accepts an offer from his co-worker and buddy Filip (Roko Sikavica, glimpsed in The Uncle) to replace him and help his grandmother Mariljka (Snježana Sinovčić Šiškov, seen in Safe Place) with the summer chore of harvesting tomatoes on the remote Dalmatian island of Little Head. Once on the island, Vatroslav is met with its inhabitants’ general quirkiness, which sometimes turns into open hostility. It seems that the only person willing to help him is local dentist Irena (Ivana Gulin, so far mostly active on television), while the others, including granny and the couple of Serbian tourists who are staying in her property, Mića (Ljubiša Savanović) and his heavily pregnant wife Jelena (Milica Janevski), might seem too eccentric to be helpful in any way. Furthermore, there is clear resentment between the youthful, party-loving island minority and the intolerant majority…

The isle and its abandoned military base from Yugoslav times harbour more secrets that will soon be revealed, once it emerges that the brandy that the granny uses as fertiliser is not just an alcoholic beverage, and the tomatoes laced with it cause a zombie epidemic among the inhabitants. After a tomato-fuelled fiesta, Vatroslav and his new buddies have to run from an angry mob of zombie-vampires with pointy teeth, led by two incompetent cops played by Slavko Sobin and Damir Markovina.

Working from a playful but solid genre script written by Ivan Turković Krnjak and Maja Todorović, Žarković – whose most recent filmmaking credits include two movies for children and youth, The Mysterious Boy and My Grandpa Is an Alien (co-directed with Marina Andrée Škop) – does a superb job of directing a smooth blend of an action-horror and a comedy-parody-satire by mixing both types of ingredients deftly to tell a story in a dynamic and easy-to-follow manner. His command of the technical crew is stellar, since the cinematography by Saša Petković is always appropriately kinetic and picture postcard-pretty in terms of the colours, and the editing by Saša Karakaš Šikanić keeps the movie in a high gear most of the time. With the help of the award-winning visual effects by Krsto JaramSummer Teeth is a pure joy to watch.

The same could be said of Žarković’s work with the actors, whereby he allows their interplay with one another pretty freely, channelling the palpable dynamic between the characters. Momčilo Otašević is a natural-born leading man with the capability to achieve a smooth transformation between confusion and assertiveness, which helps him with the transition between genre keys, and the chemistry he shares with Ivana Gulin is undeniable, while Ljubiša Savanović’s, Milica Janevski’s and Snježana Sinovčić Šiškov’s characters have the most comedic “juice”.

2.8.24

The Magnet Man

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Tako to biva s cirkusom. O ovoj instituciji imamo dva jednako iritantna stereotipa koja koristimo kao svojevrsne štake. Jedan je plitko-pozitivan i po njemu je cirkus mesto slobode u kojem izopštenici i otpadnici uspevaju da pronađu svoje mesto pod Suncem. Drugi je melanholično-negativan, a izopštenici koji se u cirkusu okupljaju tamo ipak ne uspevaju da zaleče svoj bol.

The Magnet Man holandskog autora Husta van der Berha predstavnik je ove druge „škole mišljenja“ o cirkusu. Film je premijerno prikazan prošle godine u takmičarskom programu Black Nights Film Festivala u Talinu, a kod nas u region je prispeo na Festival Evropskog Filma na Paliću čije je ovogodišnje izdanje 31. po redu. Film je prikazan u glavnom takmičarskom programu na letnjoj pozornici, ali u manje atraktivnom, kasnom terminu.

Naš naslovni junak Lusijen (Deni Ronaldo), seljak iz ravne i blatnjave Flandrije. Ovaj naizgled ni po čemu poseban tupavac, međutim, ima jedan talenat: on je „čovek-magnet“, za njega se lepe metalni predmeti kao što su veći novčići, escajg, makaze i slično. „I u Antverpenu su rekli da tako nešto nisu videli“, kaže njegova umiruća majka putniku-namerniku, vašarskom muzičaru koji se u njihovu kuću sakrio od kiše.

Majka, međutim, uskoro umire, pa posle sahrane otac kuje plan: on će sa sinom u grad, pravo u nekakav pučki teatar, gde bi on mogao da pokaže svoje talente i da za to bude plaćen. Ali, kad otac pošalje sina s violinom punom nađenog novca na železničku stanicu da ga sačeka, dešava se nesreća (pogađate, magnetne prirode) i njih dvojica se razdvajaju. Lusijen na kraju u putujući cirkus prispeva sam...

A tamo ga čekaju klasični cirkuski tipovi: lažni egipatski fakir iz Zapadne Flandrije, klovn-najavljivač Pladijs (Jan Bijvoet, poznat po ulogama u filmovima Borgman, The Broken Circle Breakdown i The Embrace of the Serpent) s pesničkom dušom, dirigent koji je u stvari propali kompozitor, snagator i lažljivi, pohlepni šef cirkusa Sezar Malfe (Karel Kremers). Na prostodušnog pridošlicu će prijateljsku i ljudsku pažnju obratiti samo njegova kćerka, plesačica Žervez (Izolda Dihauk) s kojom će kasnije on imati zajedničku plesno-paranormalnu tačku.

Sve, čini se, ide kao po loju, sve dok nepismeni Lusijen ne dobije pismo iz svog zavičaja od komšinice Etel (Mieke Dobels) da mu je otac na samrti. Odlučuje da se vrati, pa silom prilika tamo i ostaje, dok ga seoski pastor (Bruno Vanden Breke) uverava da se okane snova i skrasi, odnosno da prihvati svoju sudbinu. Njega, međutim, nazad intimno vuku svetla pozornice, pa makar i provincijalne i prema njemu prevarantski nastrojene.

Prosede je, dakle, kliše do klišea, u potpunosti predvidljiv i do sada toliko puta ispričan u masi filmova o cirkusu. Autor Van der Berhe (čiji je film Lucifer imao zdrav festivalski život pre desetak godina) na taj kostur pokušava da kači razne detalje kao što su apsurdno-komični momenti (recimo na majčinoj sahrani ili sa vozom), ili, pak, oni melanholični (kao u sekvencama cirkusog života), ili, na kraju krajeva, oni sasvim čudni. Citiraju se klasici ovakvog ili onakvog humora, od „deadpan“ do groteskne i apsurdne varijante, od Bastera Kitona preko Žaka Tatija i Federika Felinija, pa sve do Žan-Pjera Ženea i Roja Andersona, a dizajnerski detalji poput scenografije, kostimografije i fotografije koja ih hvata u kontrastu od sivila, preko ispranih do sasvim živih boja su prilično upadljivi, iako ne nužno dopadljivi. Interesantan je i izbor glumaca: glavna uloga dodeljena je stvarnom cirkusom artisti, a njegovu primarnu partnerku igra Izolda Dihauk, glumica izuzetno zanimljive biografije široj publici najpoznatija po ulozi Lukrecije Bordžije u seriji.

Međutim, svi ti ukusi i arome se ne prožimaju baš najbolje jer apsolutno sve u filmu deluje slučajno i proizvoljno, kao kolekcija rasutih misli i ideja koje ne vode nikuda. U tome stereotipi o tužnim klovnovima, slaboumnicima dobrog srca, kradljivim gazdama, dokonim popovima i masi koja bi da se malo nasmeje iako rat (Prvi svetski) besni okolo služe kao ortopedska pomagala ne bi li film makar stvorio neku iluziju kretanja. Na kraju, manje od 90 minuta filma će nam se učiniti mnogo dužim, pa će nam ostati da se pitamo čemu sve to.


1.8.24

Summer Teeth / Šalša

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Nekome je prva asocijacija na leto – more, kupanje u slanoj vodi i izležavanje na suncu, a nekome – selo, recimo babino, livade, bašte i voćnjaci, ostavljanje zimnice, kuvanje ajvara i pekmeza. Sve ima svojih prednosti, ali zašto ne bismo zamislili najbolje od oba sveta. Recimo da je babino selo na moru, idealno na ostrvu, kuća kamena na vrh brda do kojeg vodi krivudava ulica, oko kuće masline i smokve, a u bašti paradajz, „pome“ velike kao jabuke i još sočnije od njih od kojih se kuva „šalša“ koja se ostavlja za zimnicu.

A šta kad se u tu šalšu umešaju još ostrvske tajne, suludi meštani, dedina zaboravljena komovica, vojni eksperimenti, Srbi i zombiji s vampirskim zubima? Dobro, Srbe, rakiju i zombije smo već imali prilike da vidimo kod Predraga Ličine u njegovom šarmantnom i zabavnom, ali na momente neuglađenom „treš“-filmu Poslednji Srbin u Hrvatskoj (2019), ali Pula nas je ove godine počastila svojim poslednjim takmičarskim filmom koji ga nadmašuje. Ukratko, film Šalša Dražena Žarkovića, nastao u hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji je prava poslastica kojom je zaključen domaći takmičarski program hrvatskog nacionalnog festivala.

Ovaj simpatični, duhoviti, inteligentni i plemeniti „treš“ otvara se impresivnom CGI intervencijom u kojem vidimo Titov brod Galeb kako pristaje na minijaturni otočić Mala Glava jedne olujne noći 1980. godine. Maršalov izaslanik posećuje vojnu laboratoriju, a dvojica tamošnjih naučnika mu podnose raport o eksperimentu u kojem je trebalo prvo izolovati, a onda i uništiti nacionalistički gen i time osigurati „bratsvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“ za vijek i vijekov. Prvi deo je uspešno obavljen, a drugi...

Rez na savremeni Zagreb i momčinu, dostavljača hrane koji vozi „Vespu“ obučen u paperjasti kostim zeca sa sve kacigom s koje uvis štrče uši, dok trešti Valentino Bošković. Ispod kacige prepoznajemo Momčila Otaševića koji igra Vatroslava, a razlog za taj kostim je ime firme – Zeko ketering. Ali čak ni takva njegova žrtva, da nosi debeli, kretenski kostim po vrućini nije nagrađena: šef na poslu (Hrvoje Barišić) neće da mu isplati ni platu ni dogovorenu povišicu, pa stanodavka realizuje svoju verovatno već nekoliko puta izrečenu pretnju i daje mu rok od dva dana da se iseli iz stana. A kada Vatroslav stvori zabunu u kojoj nastrada njegov kolega Filip (Roko Sikavica), on neće imati izbora već da zameni Filipa na njegovom dogovorenom letnjem poslu branja paradajza kod njegove babe na otoku Mala Glava.

Otok kao otok, čudan je, ali je po nekim stvarima još i čudniji od uobičajenog. Recimo, tamo još uvek vrede kune i samo kune, signala za mobilni ima jedino kada se telefon okrene prema Visu, a meštani uglavnom variraju od ridikuloznih do onih agresivnih koji ne podnose strance i došljake. Baba Mariljka (Snježana Sinovčić Šiškov) stalno meša Vatroslava sa svojim unukom Filipom, iako njih dvojica nimalo ne liče, a dvoje turista iz Srbije kojima je izdala prikolicu, Mića (Ljubiša Savanović) i njegova trudna supruga Jelena (Milica Janevski) čudni su preko svake mere, čas brbljivi, čas preteći. Zapravo, čini se da je jedina normalna osoba na ostrvu zubarka Irena (Ivana Gulin), ali ona Vatroslavu može pomoći samo utoliko da ga upozna s normalnijom ekipom koja se skuplja u baru Majorka na plaži, dok ona, zajedno s njima, smišlja kako da se suprotstave korumpiranoj gradonačelnici u nameri da napušteni vojni objekat prepusti katoličko-konzervativnom udruženju koje bi tamo napravilo kamp.

Još čudnije je to šta se dešava s babinim paradajzom kojeg ona zaliva dedinom rakijom, od čega ovaj ubrzano raste, a kada se pojede, sirov ili skuvan u „šalšu“, u nekima izaziva mučninu, a u drugima agresivnost. Kada taj paradajz dospe na otočku feštu gde je jedna od „disciplina“ i prežderavanje od istog, pa se ionako netolerantni meštani pretvore u zubate zombije koje predvodi dvojac sirovih policajaca (Slavko Sobin i Damir Markovina), naši junaci Vatroslav, Irena, Mića, Jelena, baba i barmen s Majorke Matko moraće da beže, pruže otpor monstrumima i da usput otkriju šta se tu zapravo desilo...

Ovo zvuči kao tipičan zaplet „treš“-parodije ne mnogo različite od onoga što su u Hrvatskoj već znali servirati Predrag Ličina i Ivan Goran Vitez, ali prebačen u svet „začudne Dalmacije“ poznate iz filmova Vinka Brešana i YouTube klipova kolektiva Gitak. Deluje i više nego blesavo, ali je štos u tome da je scenario Ivana Turkovića Krnjaka i Maje Todorović stvarno robustan: jednostavan i čvrst, te stoga uglavnom otporan na digresije koje se dešavaju, ali ga ne izbacuju s glavnog toka, pritom sposoban da održi sijaset likova i vrlo bogat humorom. Štosevi se ispaljuju gotovo rafalnom brzinom, ali ipak ne naslepo, već ciljano. Ne pogađaju baš svi centar mete, poneki tu istu metu tek okrznu, ali makar potpunih promašaja gotovo da i nema. Pritom se plemenita i humana poenta gura s nešto malo više začina sprdnje, ali makar nema didaktičkog „nabijanja“.

Vidi se da je tekst sjajno legao i glumcima, da su oni sami po sebi talentovani i raspoloženi za međusobnu igru zbog čega su se na snimanju verovatno sjajno zabavljali, da im je reditelj dao dovoljno slobode i usmeravao ih koliko je to bilo potrebno. Momčilo Otašević ima retko kada u tolikoj meri izraženu prezentnost u kadru i harizmu neophodnu za glavnog glumca, a pritom je sposoban za transformacije, nekad lagane, a nekad skokovite zbog čega može da igra u različitim žanrovskim ključevima. S Ivanom Gulin svakako ima dosta hemije u zajedničkim scenama, Snježana Sinovčić Šiškov ima svoj šou u ulozi možda malo ćaknute babe, Ljubiša Savanović vrlo dobro igra razmetljivog, ali dobrohotnog i prostodušnog srpskog turistu, a Milica Janevski njegovu hormonima uslovljenu, ali i inače glasnu i pomalo histeričnu suprugu. I negativci dok ne postanu bezoblična zombi-masa pokazuju ponešto od ljudskih pomalo karikiranih negativnih osobina koje glumci uspevaju da odigraju relativno lako.

Dražen Žarković tom materijalu pristupa zanatski krajnje ozbiljno i pametno proračunato, ali i u dovoljnoj meri igrivo. Od reditelja koji je nakon veteranskog statusa koji je stekao na televiziji da bi se kasnije profilirao s dečijim filmovima Tajanstveni dječak (2013) koji je bio ekranizacija jednog od romana iz popularne serije o Koku i Moj dida je pao s Marsa (2019, u ko-režiji s Marino Andre Škop). Oba ta dečija filma bila su razigrana, a „Dida“ je čak bio i pomalo bizaran u svojoj fantastičnoj pomaknutosti, pa se u Šalši može videti i ponešto od kontinuiteta. Žarković zapravo do maksimuma iskorištava sjajne tehničke komponente, sjajno kadrira, postavlja akcente i drži sve konce priče u svojim rukama. Kinetična kamera Saše Petkovića zna se ponekad zaustaviti na nečemu impresivnom i lepom kao na razglednici, dinamična montaža Saše Karakaša Šikanića čini da film ne ostane bez daha ni u jednom trenutku od 100 minuta trajanja, ali da zato dođe do usporavanja i relaksacije kada je to potrebno.

Na kraju, Šalša koju nam je Žarković smućkao i servirao u Puli savršeno je hranljiva i ukusna, kao naručena za uživanje. Ostaje nam da se nadamo da nas neće proći glad za interesantnim, inteligentnim, zabavnim, parodičnim i napetim komadom filma dok nam ne dođe u bioskope. Jer ovo je film kao naručen za užitak.


31.7.24

Lista - Jul 2024.

 


ukupno pogledano: 41 (svi dugometražni)
prvi put pogledano: 36 (svi dugometražni)
najbolji utisak (prvi put pogledano): 8 Views of Lake Biwa
najlošiji utisak: The Woman with the Rubber Gloves


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.07. festival Windless / Bezvetrije (Pavel G. Vesnyakov, 2024) - 7/10
02.07. festival Mutt (Vuk Lungulov-Klotz, 2023) - 7/10
02.07. festival Gasoline Rainbow (Bill Ross IV, Turner Ross, 2023) - 6/10
03.07. festival Explanation for Everything / Magyarázat mindenre (Gábor Reisz, 2023) - 6/10
03.07. festival Celebration / Proslava (Bruno Anković, 2024) - 9/10
03.07. festival Pierce (Nelicia Low, 2024) - 6/10
04.07. festival MaXXXine (Ti West, 2024) - 7/10
04.07. festival Stranger (Yang Zhengfan, 2024) - 5/10
04.07. kino A Quiet Place: Day One (Michael Sarnoski, 2024) - 6/10
05.07. festival Tatabojs.doc (Marek Najbrt, 2024) - 6/10
06.07. festival When the Light Breaks / Ljósbrot (Rúnar Rúnarsson, 2024) - 7/10
09.07. festival Real (Oleh Sentsov, 2024) - 5/10
09.07. festival Xoftex (Noaz Deshe, 2024) - 5/10
*11.07. festival Celebration / Proslava (Bruno Anković, 2024) - 9/10
11.07. festival The Girl with the Needle / Pigen med nalen (Magnus von Horn, 2024) - 5/10
11.07. festival Rumours (Evan Johnson, Galen Johnson, Guy Maddin, 2024) - 7/10
*13.07. festival Forever Hold Your Peace / Živi i zdravi (Ivan Marinović, 2023) - 9/10
14.07. festival The Rescue - The Weight of the World / El rapto (Daniela Goggi, 2023) - 8/10
14.07. festival M (Vardan Tozija, 2023) - 6/10
15.07. festival This Is Not a Love Song / Šlager (Nevio Marasović, 2024) - 7/10
16.07. festival It All Ends Here / Svemu dođe kraj (Rajko Grlić, 2024) - 6/10
*16.07. festival Bosnian pot / Bosnischer Topf / Bosanski lonac (Pavo Marinković, 2023) - 7/10
17.07. festival The Wrath of God / Božji gnjev (Kristijan Milić, 2024) - 8/10
17.07. festival Trouble / Frka (Svebor Mihael Jelić, 2024) - 4/10
17.07. festival The Woman with the Rubber Gloves / Žena s gumenim rukavicama (Mario Šulina, 2023) - 2/10
18.07. festival Parthenope (Paolo Sorrentino, 2024)
*18.07. festival It All Ends Here / Svemu dođe kraj (Rajko Grlić, 2024) - 6/10
19.07. festival Summet Teeth / Šalša (Dražen Žarković, 2024) - 8/10
21.07. festival Tiny Lights / Světýlka (Beata Parkanová, 2024) - 5/10
21.07. festival Forever-Forever / Nazavzhdy-nazavzhdy (Anna Buryachkova, 2023) - 5/10
22.07. festival Kyuka: Before Summer's End (Kostis Charamountanis, 2024) - 4/10
23.07. festival Five and Half Love Stories in an Apartment in Vilnius, Lithuania / 5 1/2 meiles istorijos viename Vilniaus bute (Tomas Vengris, 2023) - 6/10
24.07. festival In the Face of Gravity / Magasmentés (András Fésős, 2023) - 7/10
24.07. festival Andrea's Love / El amor de Andrea (Manuel Martín Cuenca, 2023) - 5/10
*25.07. festival Summer Teeth / Šalša (Dražen Žarković, 2024) - 8/10
25.07. festival The Magnet Man (Gust Van den Berghe, 2023) - 5/10
25.07. festival A Good Jewish Boy / Le dernier des Juifs (Noé Debré, 2024) - 7/10
26.07. festival The Second Act /Le deuxieme acte (Quentin Dupieux, 2024) - ?/10
28.07. festival Kinds of Kindnes (Yorgos Lanthimos, 2024) - 5/10
29.07. festival 8 Views of Lake Biwa / Biwa järve 8 nägu (Marko Raat, 2024) - 9/10
30.07. festival April in France / April en France (David Boaretto, 2023) - 7/10

28.7.24

A Film a Week - The Wrath of God / Božji gnjev

 previously published on Cineuropa


Kristijan Milić returns to the Pula Film Festival with one more genre piece, based on a novel by Josip Mlakić centred around the 1990s wars in the former Yugoslavia. The filmmaker once again blends different genres into a smooth and consistent amalgam with The Wrath of God, which has just premiered in the Croatian competition of the national festival. As a genre piece with universal appeal, one could expect specialised festivals to book the film in the future, but it could also fare reasonably well in the regional theatrical distribution landscape.

Central Bosnia, the winter of 1993. Ilija (Ivo Krešić, glimpsed in Milić’s previous feature, Dead Fish), formerly a maths teacher, is now a miner in the Croatian forces fighting against the Bosnian ones. His war routine is broken when he hears the news that his brother Goran was killed in action in a village several kilometres behind enemy lines, without his death having any strategic significance for the struggle. Furthermore, there is no official record of the action, and Goran and his comrades received a cash payment in US dollars for their involvement.

With the help of his contact in the intelligence department Zoran (Marko Cindrić, in his third collaboration with Milić), Ilija sets off on a mission to uncover who sent his brother and his comrades to death and what for. The conspiracy he discovers leads all the way to Zagreb and the shady deals between both sides of the conflict, with military and political officials involved. Ilija's investigation threatens to turn into revenge…

The war, or at least its echoes, serve as a primary topic in Milić's films, but the filmmaker's approach is always different in terms of genre. His debut The Living and the Dead (2007) blended WWII and the 1990s war in a mix of war movie, mystery, fantasy and supernatural horror. The subsequent Number 55 (2014) told the true story of the Croatian War for Independence as a pure high-octane war-action movie, while Dead Fish (2017) was an Altman-esque account of post-war human destinies in a divided city. This time, the foundation of the war movie is converted into a thriller with its sub-genres, such as the crime procedural, the film noir and the 1970s-style paranoid conspiracy thriller.

As a director, Milić makes all the calculated, smart moves to keep the plot going and intriguing for the viewers throughout the 110 minutes of its runtime. The pacing is usually moderate, which gives the sense that the plot breathes, while the shifts in genres are underlined by shifts of styles. For instance, the colour palette of Mirko Pivčević’s cinematography moves from the greys and browns of the war landscape to more bluish tones more suitable for an urban noir, and the music by Andrija Milić turns from old school orchestration with some acoustic guitar highlights, to something more jazzy and progressive as the plot moves to a different genre.

The same level of meticulousness can be observed in Milić’s choice of actors from the ranks of those he knows and has previously directed. Ivo Krešić as a leading man in a genre piece might have seemed a risky idea before, but the actor seizes the opportunity to prove himself capable of such an endeavour. He gets a lot of help from Marko Cindrić who plays Zoran in a very grounded fashion, Slaven Knezović (also the producer of the film) who plays Ilija's benevolent commander, while for Domagoj Mrkonjić in the role of Ilija's closest buddy could be a career-starting performance.

In the end, The Wrath of God is a slightly retro but never outdated, fulfilling genre movie experience. This kind of rock-solid but never flashy genre piece has become more and more of an oddity today.


27.7.24

A Film a Week - It All Ends Here / Svemu dođe kraj

 previously published on Cineuropa


Everything has to end at some point, and legendary Croatian filmmaker Rajko Grlić supposedly decided to wrap up his career with a genre piece along the lines of a crime and political thriller, film noir, romance and satire all in one, which was also intended to rail against the corruption and the abuse of power deeply rooted in Croatian society. It All Ends Here premiered at 71st Pula Film Festival, the same place where Grlić showcased his feature debut, Whichever Way the Ball Bounces (1974), for the first time 50 years ago.

Written by Grlić and novelist Ante Tomić as their fourth collaboration, It All Ends Here is actually an adaptation of Miroslav Krleža’s 1938 novel On the Edge of Reason. The novel itself is tough to adapt owing to its structure of concentric circles, but the duo did a fine job of streamlining it and converting it to an eventful, linear plot that’s easy to follow and suits the genre cinematic approach. Their decision to move the plot from the first half of the previous century to a contemporary setting also proved to be a good way for them to make their point.

At the centre of the story we have lawyer Maks Pinter (Živko Anočić, seen in last year’s Pula entry Escort), who becomes fed up with serving his client, tycoon Dinko Horvat (played by Serbian actor Boris Isaković, best known for the role of Ratko Mladić in Quo Vadis, Aida?), after getting him off the hook for the murder of two trespassers, both former workers of a meat-packing facility that Horvat ran into the ground. Maks is willing to sacrifice his social status and even his cosy family life, so he turns to his former lover Nina (Jelena Đokić, glimpsed recently in 78 Days), who also has her own motives to try to hurt Horvat. Maks actually has a video that he can use to blackmail Horvat, but can the duo endure the pressure exerted by the powerful, psychopathic magnate, who also has strong political ties?

The main problem with the film lies in its dialogues, which sometimes sound as if they have been lifted directly from a work of literature and at times are overly theatrical. This is compounded by Grlić’s and Tomić’s tendency to speak through the characters in order to make a point, which is something that does not sit well with genre filmmaking that “likes” certain rules, but which cannot abide unsubtle didacticism. Also, this type of dialogue puts pressure on the actors to deliver the lines, which all of the leading trio do fairly well. Živko Anočić is a standout here, since those ambivalent types of characters suit him, while Boris Isaković does enough recycling of his preferred type of menacing characters to make Horvat compellingly scary, and Jelena Đoković adds a bit of craziness and vulnerability to the seductiveness of a noir femme-fatale type.

The technical aspects are also well done. Branko Linta’s camerawork uses a lot of bluish tones that suit the genre, while Tomislav Pavlic’s precise editing keeps the viewer engaged during the merciful running time of 89 minutes. Grlić’s directing is generally unobtrusive and invisible, so it lacks a bit of the flavour and flare much needed for a genre piece, but it does not overly hamper the film, which uses spoken threats as its primary fuel. With this “message over both style and substance” approach, It All Ends Here lands in the territory of a decent film that also serves up a strong statement.

26.7.24

Parthenope

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda


Paolo Sorentino možda ima psihu starog perverznjaka i voajera skrivenu u telu još uvek držećeg sredovečnog muškarca, ali moramo mu priznati da to makar nikada nije krio. Uz to, njegovi filmovi su zaista puni lepote, i to ne samo ženske, mladalačke i telesne, premda ima i toga. Najnoviji Sorentinov uradak, Parthenope, premijerno prikazan u Kanu, a s naše strane uhvaćen na jednoj jedinoj projekciji u Karlovim Varima, nešto je što je samo baš ovaj italijanski autor mogao da snimi. I povrh toga, nešto čemu je njegova dosadašnja karijera težila i što je moralo da dođe baš sada.

Nećemo sada gnjaviti s kompletnom retrospektivom njegove karijere, njegovom opsesijom lepotom, mladošću, raskoši i raskalašenošću, ali, kako bismo smestili Parthenope, moramo se prisetiti dva Sorentinova filma. Kao i u slučaju najhvaljenijeg i najnagrađivanijeg The Great Beauty (2013), Parthenope je, barem jednako koliko je portret naslovne junakinje, ujedno i portret grada. Baš kao i u slučaju Sorentinovog prethodnog filma The Hand of God (2021), taj grad je Napulj, njegov rodni grad. Razlika je, doduše, u tome što, iako se Sorentino kvalifikuje za Felinijevog naslednika, ovo nisu njegova sećanja i njegov Amarcord, već pre metafora upakovana u priču o odrastanju jedne nestvarno lepe, pametne i stoga potencijalno opasne žene u jednom nestvarno lepom, ne baš „pametnom“ i svakako opasnom gradu.

Na ovom mestu možda bi najbolje bilo opisati poveznicu između žene, grada i naslova filma. Prema legendi, Partenope je bila jedna od sirena koja je i osnovala Napulj. Naša naslovna junakinja, pak, rođena je u morskoj vodi podno porodične vile u Napulju. Kako se familija još nije odlučila za ime, kum, inače brodski magnat i očev pretpostavljeni, krstio ju je imenom legendarne osnivačice grada.

Osmanaest godina kasnije, Partenope (debitantkinja Selest Dala Porta) je izrasla u pravu „sirenu“ u koju se muškarci (a ponekad i žene) zaljubljuju, često na svoju štetu. Na nju nisu imuni ni otac, ni brat Raimondo (Daniele Rienco), a ni kućni prijatelj, sluškinjin sin Sandrino (Dario Aita). Troje mladih će zajedno napraviti jednu vrlo „ne-napolitansku“ stvar i otići na Kapri bez novca i plana (jer su Napolitanci ili previše siromašni ili previše lenji za odlazak na to mondensko letovalište), gde će Partenope dobijati pažnju raznih ljudi i ljubavne i poslovne ponude od njih. Nakon scene u kojoj Sorentino implicira situaciju iz Bertolučijevog filma Dreamers, stvar otklizava prema tragediji (uzrokovanoj Partenopinom lepotom i požudom muškaraca oko nje) za kraj prvog čina.

Partenope je, pak, vrlo svesna svoje lepote i uticaja koju ona može imati na muškarce, ali u tim vodama pliva sa sigurnošću „boginje u bikiniju“. Razlog tome je što ona ni u kojem slučaju nije glupa, premda će je jedan od bogatih udvarača prozvati da nije pametna koliko misli da jesta, pritom previđajući da činjenicu da ona nije nekakva siromašna očajnica kojoj je udaja jedina opcija, pa zato može sebi dopustiti i lakomislenost. Ona pritom ima i gard dosetljivosti, brzog jezika i sklonosti ka verbalnom pariranju.

Zapravo, Partenope je jako inteligentna, ambiciozna i zahtevna, pa je njeno poštovanje teško zaslužiti. To će poći za rukom samo dvojici starijih muškaraca, njenom ciničnom profesoru antropologije Maroti (Silvio Orlando) koji je kao mentor uzima pod svoje krilo i piscu Džonu Čiveru (stvarnog književnika igra Geri Oldmen, fantastično) koji, kao alkoholičar, depresivac i gej, „ne želi trošiti ni sekunde njene mladosti i lepote“.

Dalje, u periodu od nekih sedam godina, sve dok u vremenski udaljenom epilogu njenu ulogu ne preuzme diva Stefania Sandreli, Partenope će upoznavati zanimljive ljude i s njima ulaziti u neobične interakcije. Oprobaće se kao glumica pod mentorstvom Flore Malve (Izabela Ferari) koja nikad ne pokazuje svoje lice, nagađa se zbog neuspele plastične operacije. Upoznaće milansku zvezdu Gretu Kul (Luiza Ranieri), neku vrstu Sofije Loren „za siromašne“ na jednoj zabavi na kojoj će ova izvređati domaćine i prozvati Napulj i Napolitance za kukavičluk i licemerje. Imaće kratku aferu s „kraljem slamova“ Robertom koji će je kao svoju pratnju odvesti na „plemićko venčanje“ krunisano bizarnom javnom ceremonijom prve bračne noći. A susrešće se i sa manipulativnim, pohlepnim, demonskim biskupom (Pepe Lanceta), čuvarom blaga svetog Đenara, odnosno Januarija, kojem će se predati u crkvi.

Opis radnje možda navodi na krivi trag da se tu radi o relativno banalnom i plitkom filmu o odrastanju jedne bogate i lepe žene koja nije morala da se suoči s pravim problemima u svom životu, ali to nije slučaj ovde. Jer Partenope nije samo lepa, nego je i pametna, a pritom i sa bogatim unutrašnjim životom, a na kraju i etična. Ona istovremeno može biti i daleka, nestvarna i neuhvatljiva, ali i jedna među nama, iako ne nužno jedna od nas, osoba koju smo nekada videli, o kojoj smo nekad nešto čuli, pa stoga na filmu egzistira i fizički i kao ideja i metafora. Takođe, Sorentino se svesno poigrava s našim očekivanjima namećući nam barem jednu misteriju koja to i nije.

Reditelju tu u prilog igra i savršeni kasting glumice-početnice i rasne lepotice Selest Dala Porte kojoj čak ne treba ni šminka da bi privukla našu pažnju. Novootkrivena diva svakako ima zvezdani potencijal u vidu svojih fizičkih predispozicija, a zapravo nije ni loša kao glumica, makar za tu ulogu koja je svakako kompleksna. Ostaje još da se vidi hoće li Selest Dala Porta na tome izgraditi karijeru i kakvu, odnosno hoće li izrasti u veliku glumicu ili u specijalistkinju za jednu ulogu, odnosno jedan tip uloge.

Lepota je itekako prisutna i oko glavne glumice u filmu, pa bilo to kristalno čisto tirkizno more, renesansne i barokne vile i palate, stene oko Napulja i na Kapriju. I tu nas Sorentino pomalo golica, koristeći fotografiju Darije D‘Antonio u živim bojama i kostime Karla Pođolija i Entonija Vakarela (potonji je kreativni direktor modne kuće Iv Sen Loran i na špici filma je potpisan kao umetnički direktor za kostim) koje pakuje u nešto nalik na reklamu za liniju visoke mode ili za ekskluzivni parfem. To u teoriji nije daleko od istine, budući da je francuska modna kuća jedan od producenata filma, ali bi ipak bilo neodgovorno i pomalo smešno svoditi Sorentinov osećaj za estetiku na čisti kič i „pornografiju luksuza“. Konačno, i montaža Kristijana Travaljolija dosta pomaže da ovaj „ep o ženstvenosti“ protekne glatko u svih 136 minuta trajanja.

Na kraju, Parthenope je jedan naoko starovremenski, punokrvan „filmski film“, veći i lepši od života u kojem je prisutna određena doza eskapizma, ali bez patetike. Kao i u naslovnu junakinju i u grad u koji je radnja smeštena, u njega nije teško zaljubiti se, a nije nezamislivo ni da se zbog njega zaljubimo u filmsku magiju. Paolo Sorentino je opet uspeo da nas opčini.