22.8.18

All Alone / Sam samcat

kritika originalno objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Bobo Jelčić
uloge: Rakan Rushaidat, Predrag “Miki” Manojlović, Snježana Sinovčić, Lea Breyer, Ksenija Marinković

Pojava Bobe Jelčića na regionalnoj filmskoj sceni pre nekoliko godina predstavljala je pravo osveženje. Inače aktivan pre svega u teatru, Jelčić je sa Obranom i zaštitom (2013) demonstrirao da poznaje ljude, likove i glumce, šta i kako treba raditi s njima, da polazeći od njih zna konstruirati i ispričati priču, a usput i da ume režirati sa stilom i sigurnošću jednog prekaljenog veterana. Ako je i prvi put bilo slučajno, drugi nije: nakon premijere u takmičarskom programu Sarajeva belodano je jasno čak i na prvo gledanje da je Sam samcat delo istog autora (Autora sa velikim A), da nije u pitanju isti film, ali da je on u najmanju ruku jednako dobar kao i prethodni.

Poveznica sa Obranom i zaštitom je mnogo. Prvo, u centru stoji običan, odnosno sjeban i nemoćan čovek. On je sada nešto mlađi, sveže razvedeni Marko (igra ga Rakan Rushaidat) koji se bori za starateljstvo nad svojom kćeri (Breyer) ne samo sa bivšom ženom, nego još i više sa šumom kontratiktornih i promenama podložnih birokratskih potpisa. Kao što se Obrana i zaštita završava u policijskoj stanici pri pokretanju određene procedure, tako sa kancelarijskim žamorom koji se, skupa sa radnjom u toj prvoj sceni ponavlja u krugovima po oprobanom birokratskom modelu “fali ti jedan papir, ovde datum i potpis, ako ste ovo, onda ne može ono” i sve u tom stilu. Marka žongliraju razne državne službe, a on, sasvim ljudski želi samo jedno: da provodi više sa kćerkom.
 
Jasno nam je da je on gubitnik, stalno na istom dosadnom poslu, stalno u istoj “lonac-plavoj” jakni, sa izbezumljenim i izmučenim pogledom. I jasno da taj gubitnik neće dobro završiti, ma kako se svi oko njega trudili da mu pomognu. Ili možda čak zbog toga. Tu su pre svega njegovi tetka (Sinovčić) i tetak (Manojlović) sa kojima živi koji su takođe svako za sebe u svom svetu. Oboje buncaju sebi u bradu i govore sami sa sobom čak i kad govore s nekim, tetka se žali kako nju niko ne sluša, dok tetak stalno spominje tog nekog svog znanca koji je nekada radio u nekom ministarstvu i ima veze. Prijatelji koji mu dolaze u posetu nisu ništa bolji: i oni su puni saveta i ideja, doduše manje razrađenih i svako je uveren da je baš njegov predlog najpametniji.

Kada govorimo o stilu, nameće se pitanje kontinuiteta. U prethodnom filmu se oslanjao ponajviše na glavnog glumca i fotografiju Erola Zupčevića (nalik na filmove s početka rumunskog novog vala, sa kamerom iz ruke koja snima izbliza, naglim švenkovima, čudnim uglovima i grubim pokretima). U novom filmu je to još dodatno razradio: glumac sa najviše autoriteta, Miki Manojlović, diktira tempo iz pozadine, igrajući sporednu ulogu (što je majstorsko dostignuće ne samo zato što je toliko pasivni lik teško igrati, već i zato što drugima ne oduzima priliku da se i oni pokažu), Rakan Rushaidat svoj posao odrađuje nezavisno, potpuno ulazeći u svoj lik koji je tek delimično svestan okoline, a Zupčevićeva fotografija je nešto prefinjenija, manje napadno sirova, ali opet prepoznatljiva.
Novina sa kojom se Jelčić poigrava je dizajn zvuka kao oruđe dramaturgije. Dakle, u svoju “rumunsku” poetiku on uvodi elemente ranog Altmana: dijalog koji se preklapa i stapa u iritantniji ili tiši šum. Razlog je jasan – svi govore i niko nikog ne sluša, a kako sve gledamo iz Markove perspektive, agresivnost prisustva buke savršeno korespondira sa njegovim raspoloženjem, pa mu taj šum ili stvara dodatni pritisak ili je u stanju da se iz njega makar delimično isključi.

Važan element za razumevanje filma je i prilično detaljan kontekst. Reč je o periferiji Zagreba i krugu Hercegovaca koji tamo žive. Jelčić to nigde ne spominje eksplicitno, ali to je jasno iz svakog detalja i malog socijalnog rituala. Opet, to može biti unekoliko problematično gledaocima koji taj kontekst neće prepoznati bilo zato što im je suviše lokalan i stran ili egzotičan, bilo zato što sami nemaju koncept kulta zavičaja.

Ono što je možda i najveći domet filma je uklopljenost svih elemenata sa kojima Jelčić žonglira i kao scenarista i kao reditelj. Tehnički i zanatski, film je onakav kakav treba biti. Na narativnom nivou zna se šta je tu bit priče: borba čoveka sa stoglavom aždajom korupcije, sa svojom okolinom i sa samim sobom, zna se šta je tu neprijatelj, a ko je “levo smetalo”, da kontekst ne preuzima priču, pa ovo nije još jedan od kultur-rasističkih filmova o seljačinama sa periferije kakti metropole. Jelčić dobro kalkulira koliko se gubi kada se neki od slojeva odstrani, Sam samcat možda nije savršeno komunikativan film niti film po svačijem ukusu, ali bi bilo potpuno krivo reći da ne valja.


No comments:

Post a Comment