Scream

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kada se pojavio 1996. godine, film Vrisak režisera horor-veterana Wesa Cravena i scenarističkog debitanta Kevina Williamsona iz korijena je prodrmao horor kao filmski žanr koji se tada, uz par rijetkih i vrijednih iznimki, nalazio u ćorsokaku beskonačnih nastavaka, kopija i izdanja direktno namijenjenih video-tržištu. Uzimajući kao inspiraciju stvarni slučaj serijskih ubojstava koje je počinio „Rasparač iz Gainsvillea”, David Harold Rolling, i klasike podžanra „slashera” kao što su Noć vještica Johna Carpentera, Petak trinaesti Seana Cunninghama i Strava u Ulici brijestova samog Wesa Cravena, Williamson je svoje djelo smjestio između podžanrovskih odrednica „slashera”, „home invasion” trilera, misterije, samorefleksivne satire i meta-filma, što se pokazalo dobitnom kombinacijom za sve uključene. Wes Craven vratio se svom matičnom žanru, od kojeg je pokušavao pobjeći uslijed zasićenja, na način da ga je mogao komentirati i tako ga ponovo oživjeti. Williamson je, pak, izgradio respektabilnu karijeru prvo u žanru horora, a onda i u drugim žanrovima, na filmu i na televiziji čiji su kvalitativni produkcijski standardi skočili u novom mileniju. Vrisak je postao unosna franšiza, Ghostface ikonički zlikovac, Neve Campbell, Courtney Cox i David Arquette glumačke zvijezde... Originalni Vrisak na meti svoje satirične oštrice imao je „slashere” kao  takve, a nastavci su taj koncept dalje produbljivali i išli u detalje i specifičnosti. Drugi film koji potpisuje ista autorska ekipa nam je tako donio Ubod kao film u filmu, što je poslužilo kao uvod u satirizaciju adaptacija i nastavaka. Treći se Vrisak više okrenuo komičnim, satiričnim i parodičnim elementima, ostavljajući stravu i eksplicitno nasilje po strani, bio je smješten u okruženje Hollywooda i bavio se imperativom da se svaki hit razvuče na trilogiju, što nije odlikovalo samo horor-filmove, već hollywoodske uratke raznih žanrova. Treći se dio nije proslavio kod kritike, ali je svejedno opravdao svoju egzistenciju na kino-blagajnama, ali je do narednog nastavka ipak bila na snazi jedanaestogodišnja pauza. Vrisak 4 iz 2011.), inače posljednji film Wesa Cravena koji je preminuo 2015. godine, smatran je povratkom korijenima franšize u smislu mehanika zapleta i pripovijedanja, dok su na udaru satire bili tada dominantni horor-trendovi poput „torture porna” i lažnih „found footage” dokumentaraca, ali mu je publika uglavnom okrenula leđa: preferencije, način života i konzumacije sadržaja u međuvremenu su se izmijenile toliko da Cravenova i Williamsonova formula više nisu bile učinkovite.

Peti se Vrisak zove naprosto Vrisak, bez arapskog ili rimskog broja dodanog naslovu, i za to možemo pronaći nekoliko razloga. U autorskoj ekipi nemamo ni Williamsona (koji je već odsustvovao iz procesa kreacije trećeg dijela) ni pokojnog Cravena kojem film odaje počast, i indirektno u samom filmu i posvetom na početku odjavne špice. S time u vezi, u središtu novog zapleta nalaze se novi likovi umjesto Sidney Prescott, Gail Weathers i Deweya Rileya, ali se i trojac iz originalne franšize u nekom trenutku pojavljuje, uz nekoliko preživjelih epizodista iz prethodnih nastavaka. Poveznica s originalom je ipak ponajprije duhovna,  a u svojoj provedbi je novi Vrisak osuvremenjen i svjestan toga da su i autori i potencijalni gledatelji ovog „ne-baš-nastavka” odrasli gledajući, uz ostale „mainstream” filmove, i originalni Vrisak i njegove nastavke, debatirajući na internetu i čitajući fanovske teorije po forumima i srodnim mjestima. Ipak, svojim se otvaranjem Vrisak direktno referira na original. Tinejdžerka Tara Carpenter (Jenna Ortega) sama je kod kuće u fiktivnom kalifornijskom gradiću Woodsborou, koji predstavlja tipičnu američku suburbiju, kada joj zazvoni kućni telefon (ovaj detalj je prilično bitan budući da su od prvog Vriska do danas kućni telefoni uglavnom „izumrli”). Sintetički glas s druge strane (Roger L. Jackson reprizira svoju ulogu) započinje razgovor s njom predstavljajući se kao poznanik njene majke. Tara je nepovjerljiva, ali razgovor skreće na temu filma, napose filmova strave koje ona navodno voli. Žanrovske preferencije dvoje sugovornika su, međutim, posve različite: Taru interesira „uzdignuti”, odnosno hibridni art-horor oličen u filmovima Babadook, Nasljeđeno zlo, Vještica i To dolazi, dok njega privlače „slasheri”, prije svega Ubod i njegovi nastavci. Igra je ista kao u cijeloj franšizi: ako ona odgovori točno na sva pitanja, ubojica će poštedjeti njenu prijateljicu Amber (Mikey Madison) koju drži pod prismotrom. Tara na posljednje pitanje daje samo djelomično točan odgovor, pritom „vara” koristeći se mobitelom za pretragu, i maskirani Ghostface-ubojica je pred njenim pragom. Napada ju i ozljeđuje, ali prije nego što je uspije ubiti, policija stiže na mjesto događaja. Tara se nakon napada oporavlja u bolnici, a u grad se vraća njena starija sestra Sam (Melissa Barrera) koja ga je napustila koju godinu ranije uslijed obiteljske traume.  U njenoj pratnji je i njen dečko Richie (Jack Quaid) koji figurira kao pokretna filmska enciklopedija. Njih dvoje će se za pomoć obratiti Deweyu (David Arquette), sada već bivšem šerifu, kao jednom od rijetkih koji su preživjeli napad serijskog ubojice, a on će alarmirati novinarku-spisateljicu Gail (Courtney Cox) i, naravno, Sidney (Neve Campbell), usput im sugerirajući da se napadač vjerojatno nalazi u krugu Tari bliskih osoba. Taj kružok uključuje Amber, blizance Chada i Mindy (Mason Gooding i Jasmine Savoy Brown), Chadovu djevojku Liv (Sonia Amar) i Wesa Hicksa (Dylan Minnette), sina zamjenice Judy Hicks (Marley Shelton) iz četvrtog nastavka. Većina njih, od Sam i Tare, preko Chada i Mindy, pa do Wesa i Judy, imaju poveznice s likovima iz ranijih nastavaka, što ih čini i potencijalnim žrtvama i potencijalnim ubojicama. Dok većina epizodnih i poneki od „glavnijih” likova ginu od sječiva maskiranog ubojice, raste nepovjerenje među onima još uvijek živima. Sve će se, i identitet i motivacija ubojice ili ubojica, međutim, otkriti u jasno i glasno najavljenom trećem činu smještenom u okvir epiloga „komemorativnog tuluma” koji se odvija u jednoj vrlo posebnoj kući... Dok mlađi tragaju za ubojicom i sumnjiče jedni druge vodeći se svojim afinitetima i ne libeći se ni spletkarenja, a stariji im u tome pomažu usput „liječeći svoje stare rane”, likovi će međusobno iznositi teorije bazirane na filmovima i o istim tim filmovima razglabati. Ubod je dogurao do osmog nastavka koji fanovi ne podnose (i čiju režiju potpisuje od fanovske subkulture omraženi Rian Johnson), ali se „original” pojavljuje čak u formi upute za preživljavanje. Kao prolazne reference spominju se i 'sveto trojstvo' „slasher” serijala, ali i Hitchcockov Psiho u kontekstu scene tuša. Na art-horore likovi se ne vraćaju toliko učestalo, premda će i Jordan Peele kao jedna od vedeta tog podžanra iskočiti kao  referenca, a temom satire će postati nova praksa franšizne kinematografije nazvana „requel”, što je kovanica engleskih termina „sequel”, odnosno „nastavak” i „reboot” koji podrazumijeva „resetiranje” franšize na novi početak. U praksi to znači upravo ono što smo dobili u Vrisku koji u tom aspektu podsjeća na novi Halloween serijal u režiji Davida Gordona Greena: nastavak koji dijelom „resetira” franšizu, s glavninom nekih novih likova, ali i sa likovima koji predstavljaju baštinu franšize. Reference kojima se likovi Vriska koriste ne zadržavaju se samo na hororima, već se tu spominju i Terminator i Jurski svijet i super-herojski stripovski filmovi, pa čak i Ratovi zvijezda.

  Vrisak je kao serijal uvijek bio zanimljiviji zbog svog meta-nivoa nego zbog same priče i zapleta koji je neminovno skrenuo u smjeru „trakavice” i čak sapunice. Novi se Vrisak po tome ne razlikuje, a manevarski prostor mu je uslijed zasićenosti ciljane publike filmskim sadržajem dodatno smanjen. U svojoj najnovijoj inačici, Vrisak ne može biti organski šokantan, zato se i posve novi autorski tim i ne trudi da ga takvim učini, fokusirajući se prije svega na meta-filmsku raspravu o trendovima u industriji. Scenarij zajedničkim snagama potpisuju iskusni James Vanderbilt, koji se oprobao u raznim žanrovima, i nešto mlađi Guy Busick najpoznatiji po radu na neugodnom trileru Ready or Not redateljskog dvojca Matt Bettinelli-Oplin / Tyler Gillett koji je za kormilom i novog Vriska. Njihov je pristup uglavnom funkcionalan, a tek rijetko kad ingeniozan kao u jednoj od sekvenci „prepada na odloženo” u prvoj polovici filma, u kojoj se napeta glazba Briana Tylera koristi kontra naših očekivanja. Glumački, osim nekih novih lica, film ne donosi puno toga novoga, budući da su novi likovi napisani uglavnom plošno kao u novijim nastavcima Vriska, a stariji su bazično postarane verzije samih sebe. Ipak, skupna dinamika Neve Campbell, čija je glumačka karijera nakon Vriska uglavnom išla silaznom putanjom, i Courtney Cox, kojoj je televizija ipak primarni medij, uvjerljiva je u zajedničkim scenama, naročito pri kraju filma, te donosi određeno osvježenje za gledatelje. U konačnici, peti dio serijala Vrisak korektno je i umjereno zabavno filmsko djelce koje se može pogledati i samostalno i u kontekstu franšize, ali koje vjerojatno neće ostaviti dubljeg traga ni u hororu kao žanru ni u filmskoj industriji kao takvoj.