Killers of the Flower Moon

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Interesantno je da Martin Scorsese do sada još nije snimio film koji bismo mogli žanrovski okarakterizirati kao vestern, premda je elemente istog znao inkorporirati u neke svoje projekte. Scorsese se, pak, oprobao u većini zamislivih filmskih rodova i žanrova: u svojoj karijeri ima jedan animirani film, pregršt dokumentarnih (naročito muzičkih, pa čak i koncertnih), atipično realistički mjuzikl, poneku atipičnu komediju, jednu realističku dramu i kostimiranu melodramu, ponešto filmova na granici između misterije i „mekšeg” horora, par trilera i tako dalje. Filmove po kojima Scorsesea biramo pamtiti, međutim, možemo svrstati u tri kategorije. S jedne strane, tu su mračne psihološke drame sa snažnim likovima u središtu, u koje mogu biti umetnuti elementi trilera, biografske ili sportske drame (Taksist, Razjareni bik), posebno voljeni kako od strane kritike, tako i od strane publike. S druge, pak, meditacije o vjeri - kršćanstvu, budizmu, pa čak i njihovom burnom susretu (Posljednje Kristovo iskušenje, Kundun i dosta slabiji uradak Tišina) za koje nam je jasno da ih je autor snimao prije svega za sebe. Podžanr u kojem se Scorsese najbolje snalazio i u kojem je ostavio dubok trag gangsterske su drame, od niskobudžetnih Ulica zla iz 1973. koje su se „gangsterajem” bavile na najnižem nivou uličnih baraba i zgubidana, preko Dobrih momaka kojima je objasnio „političku ekonomiju” organiziranog kriminala, Casina u kojem je tematizirao proces legalizacije nelegalno stečenog novca, Bandi New Yorka kao svojevrsnog prednastavka u kojem se tvrdi da je organizirani kriminal u Americi postojao od samih njenih početaka, te hongkonškim izvornikom i istinitim pričama inspiriranih Pokojnih do, na koncu, filma Irac koji, primarno se baveći problematikom lojalnosti i starenja, priča priču o isprepletenosti organiziranog kriminala i unutarnje, a ponekad i vanjske politike u Americi. Poseban je pak slučaj film Vuk s Wall Streeta, u kojem su kriminalne prakse potpuno legalizirane i čak se smatraju motorom ekonomije.

Spajajući svoj „potpisni” žanr, koji po pravilu funkcionira po dramaturškoj mehanici uspona i pada, s onim u kojem se još nikad nije okušao, te koristeći se izvornom nefikcijskom knjigom Davida Granna, Scorsese je ove godine polučio uradak Ubojice cvjetnog mjeseca, premijerno prikazan ljetos na Cannesu. Usprkos trajanju od skoro tri i pol sata i rizično velikom budžetu, sva je prilika da će film solidno proći i na kino blagajnama i u sezoni nagrada jer je njegova kampanja snažna i glasna, i u njoj se naglašava trenutno vrlo trendovski antikolonijalni diskurs, postavlja pitanje američke (bjelačke) krivice i ističe kritika kapitalizma koja je, doduše, bila prisutna i u skoro svim Scorseseovim „mafijaškim” filmovima. Vesterna, pak, u bilo kom obliku, osim čisto dekorativnom, ima vrlo malo... Međutim, ton kojim Scorsese započinje svoj najnoviji film je dosta drugačiji od onoga na što smo od njega navikli. Prvi kadar nije vožnja kranom ili far-šinama, a u prvoj sceni smjenjuju se statični kadrovi u kojima se obredno zakapa lula mira, a poglavica na domorodačkom jeziku objašnjava zašto je tomu tako. Ova jaka i invertirana simbolička gesta (jer se ratne sjekire zakapaju, a lule mira puše) zapravo je opraštanje od starih običaja, budući da je plemenska zemlja sada integrirana u američki sustav, pa će se, rezervatskoj autonomiji unatoč, mlade generacije učiti tuđem engleskom jeziku i tuđim bjelačkim običajima. Odmah nakon scene obraćanja poglavice grupi okupljenih kojom dominiraju žene, djeca i starci, vidimo drugu, manju grupu mlađih muškaraca kako u polju čekaju nešto. To nešto je nafta koja počne šikljati iz rupe u zemlji. To kapitalno otkriće, saznajemo u sljedećoj sekvenci na tragu namjenskog, informativnog nijemog filma, učinilo je narod Osage najbogatijim na svijetu po glavi stanovnika, što je u oštrom kontrastu s njihovim ranijim siromašnim životom na neplodnoj zemlji. Stoga su odabrani članovi plemena brzo prihvatili nov način života, s kućama i poslugom, luksuznim automobilima i šoferima. Njihov teritorij na sjeveru savezne države Oklahoma postao je mjesto na koje su počeli dolaziti poslovni ljudi, radnici, avanturisti i kriminalci. S njima, došao je i zločin, brojne nerazjašnjene smrti i vrlo sumnjiva samoubojstva domorodaca, bez ikakve istrage ili osude, imajući u vidu nezainteresiranost bjelačke policije i bjelačkog sudstva. Dodatna začkoljica u tome je, saznajemo posredno iz razgovora jedne od protagonistica filma, Molly Kyle (glumi je Lilly Gladstone), da Indijanci, iako su vlasnici bogatstva, nemaju zakonsko pravo slobodno upravljati njime, već su, kao „nesposobni” dužni to činiti uz pomoć bjelačkih skrbnika, najčešće odvjetnika nižeg ešalona. Također, imajući u vidu nasljedne i ine bolesti koje domoroce kose u ranijoj dobi negoli bijelce, nasljeđivanje zemlje i naftnih tantijema putem braka djeluje kao sjajna financijska prilika za bijele došljake.

U takvu situaciju dolazi naš drugi protagonist, Ernest Burkhart (Leonardo DiCaprio), veteran Prvog svjetskog rata koji je kao kuhar u pješadiji ipak vidio nešto krvoprolića i zaradio rupturu crijeva, zbog čega ne može raditi teške fizičke poslove. On dolazi na ranč kod svog bogatog ujaka Williama Halea zvanog Kralj (Robert De Niro). Potonji je status i nadimak stekao vještim balansiranjem između bijelaca i domorodaca, te talentom za politiku pomoću kojeg je izgradio poslovni imperij bez nafte na svojoj zemlji. Ernesta na ranču čeka stariji brat Byron koji, za razliku od prostodušnog momka, djeluje hladnije i proračunatije, pa već ima status ujakovog glavnog pomagača. Ernest počinje raditi kao vozač i taksist, a na tom poslu upoznaje i Molly. Kako je ona, zajedno s majkom i tri sestre, vlasnica naftonosne zemlje, i kako svih pet žena pati od neke potencijalno smrtonosne bolesti (Molly od dijabetesa, što je u ono doba bilo jednako smrtnoj presudi čak i u sredinama s boljom medicinskom infrastrukturom), brak s njom koji mu sugerira ujak izgleda kao investicija u bezbrižnu budućnost. Uvjet za to je, naravno, da Molly sama naslijedi sve od majke, a smrt najmlađe sestre Minnie već izgleda kao korak u pravom smjeru. Majka je i sama stara, pa svi, uključujući i nju samu i njene kćeri, samo čekaju njenu smrt. Najstarija sestra Anna zbog svoje će svadljivosti i sklonosti alkoholu i sama prije ili kasnije upasti u nevolju, a Kraljev obiteljski klan ima konkurenciju i u Billu Smithu, još jednom „skvo-mužu” (pogrdni termin za bijelce koji se radi nasljedstva žene Indijankama), koji je nakon Minnie oženio drugu sestru Retu.

Ernest, jednostavan i ne baš bistar muškarac mora se odlučiti kome će biti lojalan. Ujaku, koji ga je uveo u svoje poslove, ili supruzi koju je zavolio, njenoj obitelji i plemenskom savjetu. Pritom, otvoreni sukob još uvijek ne postoji, ali se u okrugu događaju pljačke i ubojstva u kojima Kralj zasigurno ima prste, a možda ih ima i Ernest. Dok Ernest predstavlja našu točku gledišta, a Kralj figurira kao lutkar koji iza kulisa pokreće radnju, Molly predstavlja emocionalno i moralno središte filma. Iako je bolesna i fizički slaba, ona ipak svojom nepokolebljivom voljom pokreće niz događaja. Najvažniji od njih je dolazak Istražnog Biroa (preteča FBI-ja), oličenog u detektivu Tomu Whiteu (Jesse Plemons) i njegovom timu, sa zadatkom da se serija zločina rasvijetli. U pozadini događaja saznajemo ponešto i o rasnim nemirima u Tulsi u istoj saveznoj državi, o dolasku Klana u te krajeve, te o tome da Osage-Indijanci, iako su bili nominalno bogati, to bogatstvo nisu mogli pretvoriti u nekakvu društvenu moć, budući da su ovisili o bijelim liječnicima, odvjetnicima, sucima, policiji i političarima.

Ubojice cvjetnog mjeseca možda je i najjasnije dramaturški strukturiran film od svih Scorseseovih epopeja kakve uglavnom snima u poznoj etapi svoje karijere. Funkcionira zapravo kao klasična tročinka, s neizbježnim digresijama. Ipak, epski format se itekako osjeti, kako u prvoj trećini, koja funkcionira kao ekspozicija u kojoj se uvode likovi i postavljaju njihovi odnosi, tako i u onoj drugoj, podijeljenoj na dvije paralelne radnje, jednu gangstersku i jednu obiteljsku dramu, dok bi treći čin sveopćeg sukoba po više linija, obogaćen izabranim detaljima iz ekspozicije i zapleta, mogao funkcionirati kao samostalni uradak. To je zapravo i bio prvotni plan kad je DiCaprio predložio Scorseseu Grannovu knjigu za adaptaciju. Izvorna ideja je bila fokusirati se na istragu „proto-federalaca” i slučaj niza ubojstava, na tragu knjige, pretvoriti je u napeti triler, ali je plan putem, odnosno Scorseseovim otkrićem kulture naroda Osage, dubine i socijalnih implikacija problema, promijenjen. Nameće se pitanje koliko je to bila dobra odluka, iz niza razloga, prvenstveno čisto filmskih, jer važnost teme i opravdanost inzistiranja na antikolonijalnom diskursu nitko ne dovodi u pitanje. Naime, Scorsese ne može bez svojih digresija, ali one ovdje ne idu u smjeru nečega što je ključno za likove koji u principu ostaju tipski, već su to uglavnom prolongirane etno-antropološke vinjete koje se mogu tumačiti i kao nekakva benevolentna egzotizacija, budući da ključne odluke donose i ključne akcije poduzimaju likovi koji su bijelci. Drugo, iako je Molly etičko i emocionalno središte filma, a Lilly Gladstone igra ju iz sveg srca, ona je dobar dio vremena svedena na pasivni lik, što je autorova stara boljka – on dosta često ne zna što bi sa ženskim likovima koji nisu naprosto ekstenzije muških (izuzetak predstavljaju filmovi Alice više ne stanuje ovdje, New York, New York i Doba nevinosti, gdje su ženski likovi noseći ili makar ravnopravni muškima). Nadalje, možda možemo razumjeti i prihvatiti da Scorsese želi s Ubojicama cvjetnog mjeseca odaslati poruku, ili krik za Indijancima i njihovom sudbom, ali scenarij i režija ne ostavljaju nam ni najmanju sumnju tko dobar dio ubojstava čini i zašto, pa film ne funkcionira kao triler ili krimi-drama, što bi želio biti.

Konačno, i možda kapitalno: koja je poanta u centru priče imati lik koji je definiran svojom glupošću, što dovodi do toga da će se između dva pogrešna izbora on odlučiti za oba, a da se ta glupost kao takva nigdje ne adresira. Takvi likovi-budalaši funkcioniraju, primjerice, kod braće Coen, ali tamo je njihova tupost adresirana i akcentirana. Moguće da je u pitanju još jedan komentar na temu toga da za uspjeh u kapitalizmu nije potrebna neka naročita pamet (jer nju nema niti Kralj), već samo volja, sila, beskrupuloznost ili psihopatija. Pritom se pomalja zanimljiva dimenzija Ernestove moralne ambivalentnosti, primjerice da on iskreno voli svoju ženu dok organizira ubojstva njenih bližnjih, te da se iskreno brine za nju dok joj, vjerujući drugima, svjesno škodi, ali se ta dimenzija ne ispituje podrobnije. Na koncu, i to što su scene često dijaloške i što ih dijele dva Scorseseova omiljena „kućna glumca”, možemo uzeti kao dvosjekli mač u kojem je Leonardo DiCaprio na gubitničkoj strani. Naime, on se jako trudi udahnuti nekakav život Ernestu, ali mu ne ide s tom jednom te istom bolnom (ili tupom) grimasom na licu, dok ga Robert De Niro, lagano podglumljujući, „tuče” u svakoj sceni (u jednoj bizarnoj čak i fizički, ali to je nešto sasvim drugo). Opet, to ne znači da se u Ubojicama cvjetnog mjeseca ne može uživati kroz veći dio filma i u većini aspekata. Osim poigravanja s drugim filmskim formama (dokumentarni i namjenski film), Scorseseova režija je svedenija i manje razmetljiva nego inače, a montažerka Thelma Schoonmaker uspijeva učiniti autorovo pripovijedanje jasnim i lako pratljivim. Vizualno, film odlično izgleda, što zbog raskošnog dizajna, što zbog snimateljskog rada Rodriga Prieta koji sa Scorseseom surađuje četvrti put uzastopce na igranom filmu, dok izbor glazbe Robbieja Robertsona, još jednog autorovog stalnog suradnika, nakon izuzetne uvodne „fusion” pjesme, kreće u akustičnijem smjeru na tragu bluesa i američkog folka, kako bjelačkog, tako i indijanskog. Kada se na koncu sve sabere i oduzme, Ubojice cvjetnog mjeseca nisu loš film i u filmografijama nekih drugih autora ovakav bi uradak stajao pri vrhu, dok smo od Scorsesea navikli na bolje.

Hostiles

kritika originalno objavljena na DOP-u

Bivši glumac, a sada autor sa statusom večite nade Hollywoodskog filma Scott Cooper iza sebe kao scenarista i reditelj iza sebe ima četiri filma od kojih samo u slučaju prvenaca Crazy Heart, baladično-romantične country drame indie štiha, nije zagrizao više nego što je sposoban sažvakati. Usledili su filmovi koji su zacementirali njegov potencijal, koji su po delovima i na momente graničili sa savršenstvom filmske umetnosti, ali koji su se raspadali kao celina, “backwoods noir” Out of the Furnace (grandiozan kao Springsteenov album, sa dinamičkim akcentima na pogrešnim mestima za filmsko delo) i gangsterska drama Black Mass u kojoj je pokušao da u “matter of fact” maniru ponovi priču o Jamesu “Whiteyu” Bulgeru koju je Martin Scorsese onako koloritno ispričao u The Departed. Na red je došao western Hostiles nastao po starom i možda zaboravljenom manuskriptu pokojnog Donalda E. Stewarta (originalna Jack Ryan trilogija, Missing Coste-Gavrasa) koji je ostao razapet između različitih tendencija u narečenom žanru.

Western se kao žanr dosta menjao od ranih vremena kada je film služio samo kao novo oruđe za učvršćivanje mitoloških obrazaca iz usmenih legendi i jeftine literature, preko klasičnog i zlatnog doba Hawksa i Forda, novohollywoodskog revizionizma, početaka političke korektnosti 90-ih, Tarantinovog postmodernizma, pa do savremenih “dark & gritty” trendova koji oslikavaju manje glamurozne, realistične aspekte života na granici poznatog (civiliziranog) sveta. Hostiles svojim tonom pokušava da se uvrsti u poslednju kategoriju i Cooper to podvlači osećajem važnosti poruke koju film prenosi i kako je prenosi, ali i ta poruka (da neprijatelj nije nužno rasno/etnički kodiran) i način na koji se do nje dolazi pripada nekom drugom vremenu. Uostalom, je li zaista novina da su beli Amerikanci nad domicilnim indijanskim stanovništvom počinili genocid i treba li zaista kodirati indijanska plemena kao dobre i loše momke samo prema njihovom odnosu prema belim doseljenicima i načinu života gde su oni dobri istovremeno mudri i mistični, a oni loši potpuni divljaci žedni krvi?

Upravo sa tim kodiranjem film i počinje. Uvodna sekvenca je parafraza Fordovog klasika The Searchers (koji će i kasnije biti citiran u vezivnom tkivu Hostiles, vistama-vedutama sa kolom na konjima pod Suncem) gde divlji Komanči usred bela dana napadaju usamljenu farmu doseljenika, ubijaju oca porodice i troje dece, dok se majka Rosalee Quaid (Rosamund Pike) spasava tako što beži u šumu i skriva se tamo. Ta sekvenca stoji u opoziciji sa sledećom scenom u kojoj kapetan američke vojske, Joseph Blocker (Christian Bale) nadgleda kako njegovi vojnici lasom hvataju Apače, odvode ih u zarobljeništvo i čiste teren za nove doseljenike. Blocker će još dodatno biti uspostavljen kao noseći lik filma, veteran pred penzijom koji mrzi Indijance, u sceni razgovora sa svojim suborcem narednikom na rubu PTSP-a Metzom (Rory Cochrane), čime je određena njegova polazna tačka u razvoju lika.

S tim u vezi, misija, ona arhetipska poslednja misija koju dobija, da po predsednikovom naređenju sa grupom odabranih ljudi sprovede umirućeg čejenskog poglavicu iz zarobljeništva u New Mexicu do tradicionalnog obrednog mesta za sahranu u Montani, biće i njegov put transformacije i iskupljenja na kojem će shvatiti da neprijatelji mogu biti i od izolacije poludeli traperi i psihopate u vlastitim redovima, pa i zemljoposednici koji misle da su iznad zakona, a ne samo Indijanci, naročito ne oni od mudre i mistične vrste. Naravno, na tom putu će njegova ekipa vrlo brzo upoznati istraumiranu udovicu iz prve scene, pa će se između ovo dvoje nagriženih ljudi uporedo s linearnom pričom razvijati i tinjajuća ljubavna priča.

Priča o belačkoj krivici i iskupljenju prirodno pripada valu westerna iz ranih 90-ih (manuskript, pak, datira iz perioda kasnih 80-ih), ali svoj toj briljantnoj fotografiji Masanobua Takayanagija i emocijama nabijenoj orkestraciji Maxa Richtera, kao i glumi vrhunski izabrane postave uprkos ne uspeva dostići nivoe koji su zacrtali Dances with the Wolves i The Unforgiven. To ne znači da je reč o lošem filmu, daleko od toga, pre svega zbog interakcije među glumcima i pojedinim briljantno napisanim i sjajno postavljenim scenama koje zaista zalaze u dubinu ljudskog bola (kao što je razgovor kapetana sa ranjenim suborcem ili udovičino insistiranje da sama pokopa svoju familiju dok Blocker i njegovi ljudi to posmatraju). U tim trenucima Cooper dokazuje da je reč o izuzetno darovitom autoru.

Problem je, međutim, domet filma koji dobacuje negde do nivoa The Revenant, što nije nimalo laskavo. Jednako tako je linearan i oslonjen na dramaturške klišee, jednako tako arbitraran prema istoriji i jednako tako manjak “mesa” pokušava da nadoknadi viškom stava kako reč o nečemu iznimno važnom. Dobro, Cooperov film ipak dobacuje malo više od toga, ali zaista ume da iritira idejom da bi se zbog tobožnje slobode gledaoca da poveže motive istom uskrate relevantne informacije. One, doduše, ponekad bivaju promumlane u kadru, ali to nije ni izbliza dovoljno da bismo stekli realnu i detaljnu sliku.

I tako nešto imamo od samog početka (zašto bi, osim zato što je to zgodno, Komanči jurišali na familiju danju, a ne noću). I nastavlja se u motivaciji našeg protagoniste (otkud on zna čejenski jezik), pa i celoj postavci misije (otkud čejenski poglavica u zatvoru daleko na jugu SAD). Otkud Francuz koji ne govori engleski u američkoj vojsci i zašto ga igra Timothée Chalamet ako služi samo da pogine u prvom obračunu. Nekakva faktografija se mora uspostaviti ako se već priča priča koja ima ambicije da nadiđe tipične sage o kaubojima i Indijancima, dobrim i lošim momcima, crnim i belim šeširima. Ili čisto filmski, zašto su likovi koji imaju potencijala da budu nešto više od ispaljivača stavova i figura u rekreaciji komadića istorije, toliko podređeni centralnom dvojcu (možda trojcu, sa poglavicom, ili četvercu ako se pridoda još i Metz) da se čini kao da ih van filma i nema? Ponavljam, Hostiles je daleko od lošeg filma, ali ga njegova nedomišljenost čini izuzetno ranjivim na nezgodna pitanja.

Bone Tomahawk

2015.

scenario i režija: S. Craig Zahler

uloge: Kurt Russell, Patrick Wilson, Richard Jenkins, Matthew Fox, Lilli Simmons, Evan Jonigkeit, Fred Malamed, Sid Haig, David Arquette, Michael Pare, Sean Young

Western filmovi su u istoriji svog postojanja započeli sa svojom slavnom mitološkom fazom, prešli revizionističku, novohollywoodsku fazu i uporedo s njom invaziju stranih autora i posle toga jednostavno ispali iz mode. Bilo je pokušaja ponovnog oživljavanja, romantizacije, osavremenjivanja i rekontekstualizacije, ali uspesi su bili retki. Western žanr je otišao u tri pravca koji realno nemaju budućnosti. Postali su “vanity” projekti ostarelih glumaca koji bi želeli pokazati da, za razliku od svojih mlađih kolega, oni zapravo znaju jahati. Postali su inspiracija za postmoderne i “artsy” autore koji su koristili western okruženje ili neke od njegovih elemenata kako bi zapravo pričali o nekim drugim stvarima koje sa westernom veze nemaju. I konačno, postali su cirkus, vašarska atrakcija za blentave pokušaje parodije.

U poslednjih par godina se, međutim, dešavaju sasvim solidne stvari glede žanra. Prvo, imamo talas malih, nezavisnih westerna sa skromnijim budžetima koji u jedan stari žanr uvode nove teme, a stare čitaju na jedan svež način. I drugo, u toj indie navali se očitava trend spajanja i mešanja žanrova koji su uglavnom stajali odvojeno. Horor-western možda deluje nezamislivo, ali zašto ne probati. Mislim, u muzici ti motivi se sasvim solidno slažu.

Bone Tomahawk, klasično strukturiran u tri čina plus prolog je jedan takav izuzetno zanimljiv i uspeo pokušaj. Prolog će nam već pokazati o čemu se tu radi i šta tačno možemo očekivati. Dvojica bandita (Haig, Arquette) prekopavaju po stvarima para koji je imao nesreću da ih sretne. Jedna od prvih replika, “Što moraju uvek da se sami upišaju?” jasno govori o lagano komičnom, “tarantinovskom” tomu koji će Bone Tomahawk furati, a prebiranje po knjigama u potrazi za skrivenim novcem i komentar na Bibliju koju “uvek možeš prodati nekoj budali” to nastavljaju kroz živahni verbalni ping-pong. Jedan od bandita će uskoro imati sastanak sa sudbinom prilikom prolaska kroz indijansko groblje, sačekaće ga ratnici čija je koža obojena prašinom, njihove strele i sekire. Rizik posla.

Drugi će pobeći u nimalo glamurozni gradić na granici poznate teritorije optimistično nazvan Bright Hope, ali ni tu neće imati puno sreće. Videće ga već neko kako zakopava stvari na ulazu u grad i u saloonu će ga saleteti šerif Hunt (Russell) i njegov ostareli zamenik Chicory (Jenkins) i izvesti mu uigrani štos sa metkom u nogu, pa će ranjeni nesrećnik završiti u ćorci. Iako mu predviđa vešala prvom zgodnom prilikom, šerif ipak ne želi da uhapšenik crkne od sepse, pa poziva gradsku bolničarku Samanthu O'Dweyer (Simmons) da mu izvadi metak iz noge. Ona ostavlja svog povređenog muža Arthura (Wilson) kod kuće, ali otkriva da ranjenik pati od groznice, pa ostaje preko noći da ga neguje.

To se ispostavlja kao jako loša odluka jer ih iste noći neko napada i otima, zajedno sa pet konja iz gradske štale. Pretpostavlja se da su u pitanju Indijanci, ali ih lokalni učenjak, k tome i sam Indijanac uverava da to nisu obični Indijanci, nego “trogloditi”, pećinski kanibali toliko primitivni da čak i ne govore. Okuplja se ekipa za poteru, zadatak se čini više samoubilačkim nego optimističnim, a šerifu, starom zameniku i povređenom, ali svejedno motiviranom Arthuru se priključuje i lokalni kicoš, avanturista, revolveraš i nepopravljivi rasista Brooder (Fox) koji se hvali da je ubio na stotine Indijanaca.

Drugi čin je zapravo njihova potraga, baksuzni “road movie” na konjima, koji uskoro postaje pešački i u kojem se stalno dešavaju nova sranja. Prvo, ekipa nije ni brojna, ni naročito profesionalna, a posebno nije kompaktna, jer se naši junaci stalno prepucavaju. Šerif kao pokušava da ih smiri svojim ponekad grubim opaskama, ali samo je pitanje gde će sledeće pući. Sve to je začinjeno obiljem crnohumornih replika koje se izmenjuju sa egzistencijalnim razmišljanjima i uvidima u pozadine njih četvorice, pre svega Chicorija i Broodera. Njihove pozadine otvaraju nekoliko rupa u priči veličine Teksasa, ali ishod bi u suštini bio svejedno sličan: družina bi umesto žene tražila nekog drugog.

A onda – paf! Zaseda. Brutalno nasilje. Horor. Torture porn. Zastrašujući divljaci i njihove prakse. I jedan “kulinarski savet” kako najlakše istranžirati čoveka kada na raspolaganju imate samo primitivno oruđe. I promućurna žena kojoj je zarobljeništvo ubilo svaku iluziju o smislu života i njen komentar da na granici najopasnija stvar nisu ni vremenske prilike ni Indijanci, koliko su to idioti koji su sami i slabo opremljeni došli po nju.

Bone Tomahawk može poslužiti kao sjajan uvod za Tarantinov The Hateful Eight, ali to je moj prvi i relativno površan utisak, jer je film bolji od toga da bilo čemu bude uvod. Razlog za takvu paralelu je pojavljivanje Kurta Russella koji se na velika vrata vraća u filmsku industriju. Ovde ovaj versatilni junak igra ulogu koja mu sjajno stoji i svojim brčinama potvrđuje da misli ozbiljno. Njegov šerif je na tragu Roostera Cogburna u izvedbi Jeffa Bridgesa, ali bez toliko alkohola, ta hrabrost sa nešto, ali ne mnogo, manje taštine.

I ostali imaju dovoljno vremena da zabriljiraju, a i likovi su im napisani toliko kvalitetno da i u samom tekstu ima soka, a glumački lični pečati mogu samo doprineti dobrom utisku. Tako je Matthew Fox apsolutno sjajan kao jedan od onih nemilosrdnih revolveraša i pre svega hohštaplera, jakih na rečima za koje ne zapravo ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakvi su na delu. Jasno nam je da nije pizdun, ali i da sigurno nije tako opasan kako se hvali. Patrick Wilson ima nezahvalnu ulogu da igra “slabu kariku”, ali scenario mu nudi priliku da se iskupi prema kraju. Glavna neočekivana zvezda filma je Richard Jenkins koji je sa svojim staračkim pričama ponekad “comic relief”, a ponekad duša i ljudskost ovog filma. Naći balans između ta dva je težak zadatak, ali Jenkinsu uspeva. Na tako jaku i karakternu postavu možemo komotno dodati i još dosta poznatih faca u malim, ali pamtljivim cameo ulogama.

Bone Tomahawk je jedan pametno i pažljivo osmišljen, napisan i realizovan film od početka do kraja kod kojeg se ne da naslutiti da je snimljen sa ne baš impozantnim budžetom od ispod dva miliona dolara. Možete li poverovati da je njegov autor zapravo amater, pisac i muzičar, k tome još i debitant kao scenarista i reditelj? S. Craig Zahler je svakako otkrio svoj novi talenat i već sa prvim filmom skrenuo pažnju na sebe kao na žanrovskog autora čiju karijeru treba pratiti. Preporuka se podrazumeva.