The Hateful Eight

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 

Čini se da je Quentinu Tarantinu bilo žao da projekt propadne nakon skandala sa “curenjem” scenarija na internet, pa se predomislio i ponovo ga pokrenuo, ali je cijela ta zbrka bila samo početak paradoksa koji su se redali u javnom diskursu prije nego li se film pojavio u našim kino-dvoranama. Najavljen je epski format trajanja od skoro 3 sata, ali bi većina toga vremena otpala na dijaloge, nasuprot akciji. Film je snimljen analogno, na traci (što je Tarantinov običaj), ovog puta u predivnom Panavision 70 formatu, ali je radnja većinom smještena interijerno, u jednoj jedinoj prostoriji, pa se postavlja pitanje je li zaista bilo vrijedno upotrijebiti takav impresivan format gdje bi i “obična” 35-ica bila sasvim zadovoljavajuće rješenje. 

Da odmah riješim taj čvor, “Mrska osmorka” po tom pitanju nije promašaj, ali je prije svega namijenjena gledaocima koji i inače vole i cijene Tarantinov rad. Tri sata dijaloga s povremenim naletima akcije i krvavog nasilja neće se vući kao gladna godina i ni u jednom trenutku neće biti dosadni. Istini za volju, replike neće biti toliko duhovite i citatne na kakve smo navikli iz autorovih ranijih radova, ali će svejedno biti dovoljne da nam održe pažnju na zavidnom nivou. A ni vizualni aspekt neće biti potrošen bez obzira što se većina radnje odvija u jednoj prostoriji i u večernjim satima, jer Tarantino vješto režira, mijenjajući tempo, ubacujući “flashback” momente i na taj način izbacujući radnju van i na dnevnu svjetlost. 

Čak, za razliku od “Odbjeglog Django” s kojom će “Mrska osmorka” najviše biti uspoređivana, Tarantino bolje upravlja sa svojim likovima kao resursima, ne “ubija” zanimljivije na tri četvrtine filma i ne ostavlja nas s manje zanimljivima i manje razvijenima do kraja. “Mrska osmorka” ima sasvim dovoljno zanimljivijih likova da čak kad i neki od njih poginu kako bi radnju “ubacili u brzinu”, ostali mogu preuzeti priču na sebe. Također, za razliku od Djangovog tretmana vesterna kao manje ili više dekoracije za “blaxploitation” priču (mitologije su suviše različite da bi se tek tako spojile), u “Mrskoj osmorci” Tarantino fluidnije miješa žanrove, vestern spaja s detekcijskim krimićem na tragu Agathe Christie (“Deset malih crnaca” su svakako bili uzor). Spoj dijaloškog, manje događajnog i bliskog kazalištu s akcijom također je izveden perfektno, a muzička podloga legendarnog Enia Morriconea sjajno diktira tempo. 

Film zapravo i počinje s njom prateći raspelo prekriveno snijegom. Kadar se širi i udaljava, pa vidimo snježne vrhove, šumu, mećavu u daljini i kočiju koja juri kako bi od nje pobjegla, a onda se zaustavlja zbog prepreke na putu. Bivši časnik Unije Marquis Warren (Samuel L. Jackson) sjedi na naslaganim truplima i traži prijevoz. Putnik u kočiji nije baš time oduševljen jer je platio za privatnost. Kao i Warren, i on je lovac na ucijenjene glave, a u kočiji putuje sa svojom lovinom. Riječ je o Johnu Ruthu zvanom Krvnik (Kurt Russell), poznatom po tome da svoju lovinu isporučuje živu, a lovina je Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh), “ubilačka kučka”, kako ju on predstavlja. Dvojica muškaraca brzo sklapaju aranžman da jedan drugome čuvaju zaradu, a čini se da će to biti više nego potrebno. Dokaz za to je već sljedeći “stoper”, bivši južnjački bandit Chris Mannix (Walton Goggins) koji se predstavlja kao novi šerif gradića Red Rock u kojem dvojac mora ostaviti svoju lovinu. Vremenske prilike su takve da oni tamo neće stići prije mećave, pa moraju prenoćiti u Minnieinoj pozamanteriji, jedinom svratištu usput. Tamo će četvorka iz kočije upoznati još jednu četvorku, radnika Boba (Demian Bichir) i trojicu gostiju: putujućeg krvnika specijaliziranog za egzekucije na vješalima, Engleza Oswalda Mobraya (Tim Roth), te kauboja Joea Gagea (Michael Madsen) i bivšeg generala Konfederacije Sandyja Smithersa (Bruce Dern). 

Ako se pozabavimo elementarnom matematikom, jasno nam je da brojka iz naslova ne štima (sa kočijašem ih je već devetoro), a ako smo pratili imena na uvodnoj špici, shvaćamo da nam je Tarantino priredio još poneko iznenađenje, kao i to da se neki od naših vrlih gostiju lažno predstavljaju... I eto nas u ozbiljnom problemu. Jasno, radnju možemo prepričati i kraće, u rečenici ili dvije, ali opet ne možemo sa sigurnošću odgovoriti na pitanje o čemu se tu radi, odnosno koja je tema filma, ta velika ideja koju nam autor želi poručiti. Znamo da je ima, Tarantinovi filmovi, naročito recentni, su naprosto takvi: kroz postmodernu multi-žanrovsku obradu ispostavljaju određenu relevantnu temu i stav. Jedna od tih tema može biti rasizam o kojem govore dvije najsnažnije replike u novom filmu, vremenski odvojene i tematski kontrastne, o osjećaju sigurnosti kod bijelaca, odnosno crnaca u američkom društvu, kako tada, nekoliko godina iza građanskog rata, tako i sada u svjetlu učestalih rasno motiviranih incidenata. U prilog tome govori i jedan od motiva koji se ponavljaju kroz film, Lincolnovo pismo koje posjeduje Warren.

Druga tema koja se može iščitati iz teksta filma je mizoginija i posljedična ženska osveta kad emancipacija i jednakost nisu moguće. Tarantino se time već bavio u svojim filmovima “Kill Bill” i “Death Proof”, ali ovdje imamo drugačiji tretman. Daisy nije nevina žrtva, već apsolutni negativac, lajava, otvoreno rasističkih stavova i ponosna na svoju banditsku karijeru. Kao takva, ona provocira, dobiva udarce, gubi zube, biva zalivena hranom i tjelesnim izlučevinama po licu, ali svejedno uvijek ustaje na noge. Ona je možda “ubilačka kučka”, ali je svejedno moramo poštivati kao jaku ženu. Opet, nijedna od te dvije teme nije toliko istaknuta da bi nosila cijeli film, pa možda odgovor treba potražiti dalje, u detaljima i kontekstu. Možda Tarantino “Mrskom osmorkom” promišlja vestern kao žanr. Imamo Morriconeovu muziku kao posvetu špageti vesternima, a i likovi i erupcije amoralnog, nihilističkog nasilja su na tom tragu. Opet, postratnim kontekstom Tarantino žanru prilazi iz novohollywoodske, revizionističke perspektive, ulazeći u polemiku s klasičnim, epskim vesternima (na koje opet asocira raskošna fotografija). Naime, veterani obje vojske pojavljuju se u vesternima, ali o svojim ratnim prošlostima ne govore, nego egzistiraju zajedno težeći k nekom zajedničkom cilju. Tarantino ratni kontekst i strane na kojima su se likovi borili izbacuje u prvi plan u njihovim razgovorima i sukobima. To se opet može vezati na rasizam i truli kompromis u temeljima američkog društva koji pokušava zadovoljiti sve strane, što je nemoguće i zbog čega je to društvo još uvijek nedovršeno. A možda se “Mrskom osmorkom” Tarantino zapravo bavi sobom i svojom karijerom.

          Većinu glumaca smo već vidjeli u njegovim filmovima, uglavnom igraju varijaciju na temu svojih tipičnih uloga, neki su čak ubačeni pomalo na silu. Čak se i Jennifer Jason Leigh uklapa u autorov modus operandi da u film ubaci zvijezdu čiji se sjaj pomalo ugasio. A i zatvoreno okruženje te pitanja kojima se likovi bave neodoljivo podsjećaju na autorov (službeni) prvijenac “Reservoir Dogs”.

Bilo kako bilo, “Mrska osmorka” daje nam misliti, a u tim nesavršenostima, neujednačenostima i nedoumicama može se i uživati. U trajanju od skoro tri sata sigurno će se naći nepotrebnih djelova, poput naratora koji je tu samo da bi redatelj održao tradiciju pojavljivanja u svojim filmovima. Jedan flashback će skliznuti u nepotrebnu vulgarnost, a ni drugi, duži, neće biti neophodan, mada dolazi u pravo vrijeme da presiječe ustaljeni ritam. Uvod će možda biti pretjerano elaboriran, Mannixovo premišljanje je možda nedovoljno, a mogli bi se naći i logički nedostaci u ustroju priče usljed ograničenog prostora na kojem se zbivaju pozadinske priče pojedinih likova. No i pored toga dobit ćemo ono po što smo došli: osebujan film koji nam ni u kom slučaju neće biti dosadan.

Tri Dritare dhe nje Varje / Three Windows and a Hanging

2014.

režija: Isa Qosja

scenario: Zymber Kelmendi

uloge: Irena Cahani, Luan Jaha, Donat Qosja, Leonora Mehmetaj, Doresa Rexha, Aurita Agushi, Mirjana Karanović

Kosovo ima kinematografiju, kakvu-takvu, ali je ipak ima. Istina, retko viđamo filmove sa Kosova čak i na regionalnim i evropskim festivalima, ali ove godine smo samo u Motovunu imali šansu da vidimo dva filma. Babai mi je, čini mi se, temeljno »pobegao«, ali sam za Three Windows and a Hanging ipak dobio priliku za popravni ispit na LIFFE-u. Da ne bude da ja tu nešto pametujem, reći ću otvoreno: o kosovskoj kinematografiji znam vrlo malo. Moje znanje se svodi na to priznajem belodanu činjenicu da su se na Kosovu snimali filmovi na albanskom jeziku i za vreme Jugoslavije, te na to da mogu prepoznati tri kosovska glumca (Bekima Fehmiua, Faruka Begolija i Envera Petrovcija), doduše više zbog njihovih uloga u srpskim i ostalim jugoslovenskim filmovima. Ništa na ovom svetu nije savršeno, pa ni moje znanje.

Nazad na temu. Moram priznati da sam ovom filmu prišao sa zanimanjem, ali i sa određenim predrasudama. Prvo, kinematografija je meni nepoznata. Drugo, film dolazi iz zemlje koja se percipira kao siromašna, ne baš najsretnija i u konačnici nedovršena i nedefinirana. I treće, kosovska država je rođena u ratu koji se nije vodio tako davno i to još uvek ima upliva na društveni, pa samim tim i filmski diskurs. To sa sobom povlači određeni izbor tema, mitologizaciju i samo-viktimizaciju i ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za film kao određenu vrstu društvene kritike.

Predrasudama doprinosi i opis radnje filma koji počinje sa »Kosovo, godinu-dve posle rata« i nastavlja se na priču o silovanim ženama i njihovim traumama koje su usledile. Plašio sam se da ćemo možda dobiti kosovsku Grbavicu, odnosno komad filma snimljenog za festivalske žirije koji većinu gledalaca ubija u pojam usporenim tempom, ispadima patetike i mučnom atmosferom. Dobro je da sam se prevario makar u nečemu – Three Windows and a Hanging nije takav samo-viktimizirajući, patetični film, ne bavi se svaljivanjem krivice na "neprijatelja", ne bavi se neprijateljem uopšte (on je došao i prošao pre početka radnje filma) i zapravo se bavi esencijom ruralnog kosovskog društva koje je takvo kakvo je od pamtiveka. Osnovni postulat tog društva je patrijarhat, što je u praksi samo eufemizam za sistemsku mizoginiju.

Učiteljica Lusha (Cahani) živi sama sa sinom u selu gde se muške glave okupljaju u kafani, a ženske ostaju u kućama. Njen muž je nestao za vreme rata i njen položaj je težak. Ona nosi i traumu koji ne može i ne želi da pospremi pod tepih. Naime, ona je silovana i o tome je dala izjavu za novine, anonimno, ali iskreno, i u njoj rekla da su istu sudbinu doživele još tri žene iz sela.

E, tu je ona već u velikom problemu. Nije smela ništa govoriti jer to »sramoti selo«. Ako je već govorila, mogla je tu »sramotu« preuzeti samo na sebe, a ne u to uplitati druge. Svi muškarci iz sela, od lokalnih pijandura do njenog nekadašnjeg prijatelja Sokola (Donat Qosja) žele znati jesu li njihove žene silovane i kako se sa time nositi.

Seoski »predsednik«, odnosno načelnik Uka (Jaha) samo želi da se sve zaboravi i da se život vrati na staro: pripisivanje zasluga za donacije, šefovanje u svojoj radnji i u selu uopšte. Njegova uverenja su svakako konzervativna (što vidimo i po tome kako tretira ženu i kćerku) i svakako mu je lakše napasti i izopštiti učiteljicu zbog lajavosti nego joj držati stranu pred celim selom. A i on je sam smatra krivom za skandal, a njeno ponašanje sramotnim.

Three Windows and a Hanging je redak primerak »slice of life« filma, pojave inače toliko učestale po festivalima da postaje iritantna, koji me nije iznervirao. Naprotiv, film je odlično odmeren, a odnos između zahvatanja širine i dubine je skoro idealan. Jedan od eminentnijih kosovskih reditelja Isa Qosja uspeva da locira temu i da je obradi iz više uglova, te da na marginama toga prikaže zaostalost kosovskog zabačenog sela koja može biti romantična i plemenita, ali i otupljujuća. Ono što posebno iznenađuje je svežina kojom film odiše na vizuelnom planu, i ta svežina dodatno gura priču u smeru stiliziranog balkanskog westerna. Fotografija Gokhana Tiryakija (Ceylanovog redovnog saradnika) je izuzetno atraktivna i filmu daje jedan novi nivo.

Gledanje Three Windows and a Hanging je bilo pozitivno iznenađenje. Ponekad je dovoljno otvoriti se i pogledati nešto sa svežim parom očiju, otvorenog uma i bez predrasuda. One su, kao i skepsa, neizbežne, ali treba dozvoliti radoznalosti da nas ponese. Šta je najgore šta nas može snaći? Loš film? Izgubljenih sat i po vremena? Međutim, ako radoznalost ne sledimo, možemo mnogo toga propustiti. Recimo ovaj film.

Bad Words

kritika originalno objavljena na www.fak.hr

2013.

režija: Jason Bateman

scenario: Andrew Dodge

uloge: Jason Bateman, Kathryn Hahn, Rohan Chand, Philip Baker Hall, Allison Janney, Anjul Nigam

Ah, spelling... Noćna mora za većinu američkih školaraca i odraslih i “sport” za retke štrebere. Kao i većina aktivnosti, i spelling ima svoja suluda takmičenja, legendarne šampione, zaslužne direktore i zajebane zadatke. Ono što spelling izdvaja od raznih drugih imbecilnih takmičenja je to što je malo filmova snimljeno o ovom “sportu za mozak”, a Bad Words je, mislim, prvi ili drugi koji sam pogledao.

U pitanju je oštra komedija koja obiluje uvredljivim, politički nekorektnim, seksualnim i povremeno rasističkim i mizoginim humorom u stilu Maddoxovog bloga centrirana oko četrdesetogodišnjeg drkadžije Guya Trilbija (Bateman) koji se nekako umuljao kroz rupu u pravilima spelling prvenstva, pa se takmiči sa četiri puta mlađom decom na svom nekakvom osvetničkom pohodu. Jedina osoba koja ga u tako besmislenom i groznom pohodu podržava (i finansira) je novinarka Jenny (Hahn) koja se nada da će iz Guya izvući ekskluzivnu priču o motivima njegovog delovanja. Svinja kao što već je, Guy će je dva puta iskoristiti u prilično neprijatnim seksualnim scenama. A protivnika je mnogo: tu su neka bistra, usamljena i posvećena deca, njihovi ambiciozni roditelji koji vrše razne pritiske (Guy će sa njima voditi psihološki rat i bezočno ih vređati), te sam bord organizatora prvenstva predvođen “velikanom” Dr Bowmanom (Hall) i administratorkom Dr Deagan (Janney). Oni svi žele da stanu na put tom odvratnom sredovečnom gubitniku na njegovoj travestiji od pohoda.

 

Pored toga imamo i pod-zaplet o čudnom prijateljstvu između Guya i jednog od konkurenata, simpatičnog i usamljenog indijskog desetogodišnjaka po imenu Chaitanya (Chand). Njih dvojica će biti konkurenti, ali čak i svinja poput Guya će naći “soft spot” za klinca kojeg emotivno distancirani otac (Nigam) forsira preko svake mere. Dva drugara će provesti jednu zabavnu noć (poduža montažna sekvenca) u hrani, piću, provodu i psinama (pazite se jastoga!), a Guy će postati dečaku nešto poput očinske figure ili izgubljenog starijeg brata.

Dobro, ovakve apsurdne nebuloze smo već gledali mnogo puta. Razmišljajte u pravcu mešavine filmova poput Bad Santa i Little Miss Sunshine. Likovi su uglavnom nebulozni i nesimpatični (osim klinca), samo takmičenje sa sve televizjskim prenosom je toliko samoljubivo ozbiljno da to graniči sa auto-ironijom i sve je nekako prenaglašeno i “big deal”. Međutim, pao sam na foru iako mi je od početka bilo jasno da je ovo “second hand” film, sastavljen od recikliranih sastavnih delova.

Prvo, Bad Words je Batemanovo autorsko čedo, njegovo debitantsko ostvarenje u rediteljskoj fotelji. Bateman je dobar i duhovit komičar koji je napravio karijeru od uloga najpametnijeg tipa u prostoriji, oslanjajući se na verbalni ping-pong. Bad Words je prvi film gde on igra govnarčinu, a ne finog pametnjakovića i odlično mu ide. Drugo, scenario je mestimično duhovit, ali je uglavnom nezreo koliko i glavni lik i često ide na provokaciju radi provokacije i šok radi šoka. Nešto od toga je duhovito, a nešto baš i nije, i film bi vrlo brzo postao dosadan u svojoj neprijatnosti da Bateman glumačkim i režijskim trikovima ne unosi veštačku napetost na jedan skoro pa majstorski način. I to je fora na koju sam pao.

 

To je onaj osećaj kada znate da vas neko “radi”, ali svejedno ne znate baš kako i zašto vas radi. Sve je artificijelno oko motivacije glavnog lika, dok su ostali likovi samo “plot devices” ili surogat-uho za publiku. Znate da ta velika tajna, jednom kada izleti kao duh iz boce, neće ispuniti očekivanja, i da će sve skliznuti u ljigavštinu na granici patetike, ali svejedno napeto pratite. Za tako nešto je potrebno dosta zanatskog umeća, i Bateman ga pokazuje i dokazuje, pre svega u domenu tajminga, ali i kreiranja apsurdne retro atmosfere oko takmičenja, kroz mizanscen i sephia fotografiju.

I pored, kako će se otkriti, reciklirane motivacije glavnog lika, Bateman briljira kao glavni glumac i showman, ispaljujući uvrede brzinom svetlosti i ponašajući se kao kreten pušten s lanca. Ostali glumci nemaju nimalo zahvalne uloge. Mladi Rohan Chand je još i dobio najživotniji lik, ma koliko upadao u standard malog štrebera, i njegova izvedba je sasvim na mestu, iznad standarda za tako mladog glumca. Kathryn Hahn je ponajviše zakinuta, jer ima dovoljno vremena na ekranu, ali joj je lik pasivan. Samo na početku ima jedno zanimljivo prepucavanja i kasnije dve scene seksa, dok ostatak vremena samo sluša šta Guy ima da kaže i nevešto pokušava da izvuče neke odgovore iz njega. Allison Janney donosi svoju tipsku ulogu, njoj leže uloge kučki sa nekakvim, najčešće profesorskim autoritetom, međutim to ovde nije ništa posebno, još manje novo, jer je takvih epizoda glumica imala pun kufer. Philip Baker Hall je jednako tako sveden na stereotip džangrizavog starog intelektualca, što je više nego sposoban da izvede.

 

Sve u svemu, Bad Words, iako nije ništa spektakularno, predstavlja simpatičan i solidan debi za glumca koji se uhvatio režije. Nevezano za to, u pitanju je jedna blesava i apsurdna feel-good komedija za koju vam neće biti žao da ste odvojili vreme. Za više od toga, film bi morao imati i više integriteta. Satirizacija tupavih takmičenja, američke izvitoperene kompetitivnosti i neumerene roditeljske ambicije se ne računa u neki poseban integritet, toga imamo na pretek poslednjih nekoliko godina. A konačnom utisku ne pomaže ni obilje plitkog i uvredljivog humora. Ali film barem nije dosadan.