Frankenstein Created Bikers

2016.

scenario i režija: James Anthony Bickert

uloge: Jett Bryant, Laurence R. Harvey, Tristan Risk, Ellie Church, Madeline Brumby, Paul McComiskey, Jim Sligh, Jim Stacy

Baš čitam hvalospeve kritičara po internetu na temu Frankenstein Created Bikers, nastavka kultnog trasha Dear God No (2011) i ne mogu da verujem da smo gledali isti film. Pritom, odmah da kažem, nemam ništa protiv trasha, povremeno čak iznimno uživam u njemu i ovo što pišem (za promenu, reći će neki) nije iz ugla filmskog snoba. Nije čak ni problem u tome što mi generalno ne pašu nastavci, već činjenica da Frankenstein Created Bikers “ostaje duže nego što je dobrodošao” i to već na samom početku.

Nakon uvodne, jedine potpuno uspele scene u filmu, gde imamo pohotne turiste koji ni ne slute opasnost, pa budu pojedeni na brutalne načine od strane čudovišta pojavljuju se naši anti-junaci, motoristička banda The Impalers. Možda jesu redom zaginuli u prethodnom filmu, ali sam su još i neka vrsta zombija, vraćeni iz mrtvih i navučeni na serum kojim ih ludi naučnik koji ih je potamanio (zajedno sa svojim austrijskim pomoćnikom) drži u ropskom položaju. Sad, sa sestrom i bivšom devojkom (pritom badass jednookom) jednog od njih na slobodi, njenom armijom lovaca na ucene za vratom i policijom koja ništa ne kapira, ali će pre ili kasnije nabasati na njih, naši motoristi su u velikim problemima. Dodajte na to da ih novi gazda ne poštuje nimalo, a da njegov ljigavi pomoćnik konstantno rovari...

A, da, tu su i sise i guzice i krv i jeftini “gore” i pseudo-duhoviti dijalozi i nepatvoreno trash glumatanje i sve se dešava u južnjačkoj zabiti gde su retki oni koji ne prakticiraju incest. U teoriji, Frankenstein Created Bikers zvuči kao 125 minuta lude i nezaboravne zabave kultnog porekla i simpatične “pozadinske priče” (kampanja na Kickstarteru) sa još više svega nego prvi film, čak je i format maturirao od 16-ice do 35-ice, kako i dolikuje pravom, nepatvorenom trashu koji u sećanje priziva ako ne Cormana, a ono barem Russa Meyera.

U teoriji, kažem, i to sa dobrim razlogom, jer Frankenstein Created Bikers nije uspeo trash. Čak nije toliko problem ni nekoherentnost (to za trash nije nužno), koliko trajanje od 2 sata, što je stvarno previše i najbolje oslikava filozofiju iza ovog filma. Ona se svodi na onu “svega mi daj”, pa smo tako zasuti svim i svačim bez ikakvog filtera radi li to posao ili ne. Ovo nije ironijski odmak od trasha ili posveta istom, ovo je zasipanje sa štosevima i gegovima u maniru jeftinih loše napisanih komedija, čak bez simulacije da makar jedna (preduga( scena nečemu služi osim sama sebi. Jednostavno, nema poente, ma kako plitke, pa ni simulacije iste kao alibija.

Čak ni ta 35-ica nema poentu, tu neku hvaljenu toplinu i neposrednost, osim da se kaže da se na njoj snimalo, jer su većina kadrova (namerno) ružni srednji planovi i polu-totali, uz karikaturalno loše krupnjake koji su čak i “highlight” kad god se pojave. Tako kadriran, isto mu dođe neka digitala, retro filmski format ili čak VHS.

Drugi set problema je u tome što za tih dva sata akcije ima veoma malo ma kako se na prvi pogled ta tvrdnja činila potpuno besmislenom. Da svega i svačega je tu, biće i par predivno kretenskih smrti, klanja i čega sve ne, pa i poneka ne-loša fora, ali sve to ostaje u senci nečeg drugog čemu nije mesto u zabavnom trash filmu. Ljudi moji, kako svi oni pričaju i pričaju i pričaju! Pa tome nema kraja! A to stvara još i problem pratljivosti, jer od te silne priče pomislimo da jedan lik preuzima nekakvu veću ulogu u filmu, e da bi odmah zatim poginuo, pa možda bio ponovno oživljen (ako ima sreće), pa opet poginuo.

Dakle, kad imaš materijala za skeč, napravi skeč. Kad imaš materijala za seriju skečeva, napravi seriju skečeva. Kad imaš materijala za kratki film, napravi kratki film. Nije svaka tvoja ideja zlata vredna da se ne sme baciti i da bismo zbog nje, čak i kad je pristojna trpeli toliko praznog hoda, u ovom slučaju blebetanja na bilo koju temu uključujući i feminizam u nekoj autorovoj infantilnoj anti-izjavi. Nekih 70-ak minuta napunjenih akcijom i jednostavno posloženih bi bio pun pogodak. Frankenstein Created Bikers naprosto implodira. Srećom po gledaoca koji na njega naleti, to čini relativno odmah, pa može da prekrati muke. Neće ga spasiti ni sise i guzice...

Mike and Dave Need Wedding Dates

kritika originalno objavljena na Monitoru

2016.

režija: Jake Szymanski

scenario: Andrew Jay Cohen, Brendan O'Brien

uloge: Zac Efron, Adam Devine, Anna Kendrick, Aubrey Plaza, Stephen Root, Stephanie Faracy, Sugar Lyn Beard, Sam Richardson, Alice Wetterlund, Lavell Crawford, Mary Holland

Nešto očito ne štima sa američkim sistemom cenzorskih rejtinga, odnosno sa njihovom implementacijom. Moj problem nije dušebrižničke prirode, pa neću ni ulaziti u raspravu o nasilju na ekranu koje je dostupno i klincima (i neka je, akcije su zabavna stvar), nego logičke. Po sistemu rejtinga koji filtrira samo pojavne i formalne stvari poput jezika i slike, osoba mlađa od 17 godina sme pogledati filozofsku dramu koju verovatno neće razumeti, ali ne i nešto što prikazuje cigarete, krv, alkohol, drogu, gola tela, seks ili sadrži makar priču o tim stvarima. I eto nas u logičkom problemu jer bi sve te stvari, barem kada je o komedijama reč, mogle biti zabavne samo tinejdžerima. Osobe starije od toga bi u teoriji morale imati evoluiraniji smisao za humor...

Eto nas, dakle, na teritoriji komedija sa cenzorskom oznakom R. Komedija “za odrasle” koje po svojoj formi i sadržini same nisu odrasle i zapravo potcenjuju svoju potencijalnu publiku trudeći se da je nasmeju gegovima, gadostima, prostačenjem, kalkulantskom političkom nekorektnošću, transferom blama i, što je najgore, ponavljanjem svega toga u nedogled. Iskreno, od čistokrvne savremene hollywoodske komedije i ne očekujemo da ima koherentnu i razrađenu priču, precizan i pronicljiv scenario, čak ni profilirane, realistične likove, tako nešto možda uspemo dobiti u indie ili mumblecore varijanti, ali dokle više sa istim nesmešnim štosevima i usiljenošću? Jedini opipljivi rezultat toga je da smo svi napravljeni na majmune: scenaristi koji to štancaju, reditelji koji sve to moraju spakovati u polu-koherentnu celinu, glumci koji se blamiraju pred kamerama za honorar (ma koliko impresivna cifra to bila) i na kraju mi, gledaoci kao krajnji konzumenti.

Kako bih vam rekao, zeznuo sam se. Ne gledam trailere, pa sam se povodio za kratkim opisom i imenima glumaca, a naročito glumica koja ipak nešto znače. Anna Kendrick često uspeva da izvuče maksimum iz svoje smotano-slatkaste javne persone i nije tako retka pojava u indie i mumblecore filmovima. Aubrey Plaza ima ogroman komičarski talenat i tajming (posebno vidljiv u kraćim televizijskim formama), kao i hrabrost da ode korak dalje od očekivanog i “pristojnog”, što ume biti plus u pravim rukama. Zac Efron je jači u dramskoj igri kada se usudi da prihvati takvu ulogu (što nije često slučaj), dok mi je Adam Devine jednostavno prolazio ispod radara, premda sam na njega naletao i u pristojnim filmovima.

Uostalom, leto je umrtvljena sezona za zahtevniji filmski sadržaj (naravno, ako niste te sreće da ste se domogli nekog festivala), repertoari su krcati franšiznim nastavcima i filmovima za decu, pa zašto se ne kockati sa komedijom... Možda padne neki smeh i možda se kroz tu rutinu povuče kakva relevantna poenta o današnjem svetu. Međutim, kako se sve svodi na marketing, tako i o filmovima treba čitati i “sitna slova”. Istina, zbog lošeg filma nećete zaglaviti sa kreditom u francima, ali zašto biste trošili vreme na njih?

Premisa je krajnje jednostavna: dvojica naslovne braće (Devine i Efron) imaju običaj da svojim ludačkim ponašanjem zeznu svako familijarno okupljanje. Njihova mlađa sestra se sada udaje i roditelji su im dali ultimatum da na venčanje dovedu dve pristojne cure koje će ih držati u redu. E, da, venčanje je na Havajima... Burazeri će u tu svrhu dati oglas na Craigslist (film je prepun “product placementa”, što je još jedna hollywoodska tendencija koja svakom normalnom gledatelju ide na živce) i, naravno, javiće im se gomila lujki u potrazi za besplatnim odmorom, a među njima najnormalnije ispadaju Tatiana (Plaza) i Alice (Kendrick) koje su bazično ženske varijante njih dvojice: žurerke bez perspektive u životu.

Sad, venčanje kao venčanje: familija, među kojima je i jedna kompetitivna lezbejka (kad smo već kod političke nekorektnosti), prijatelji, lagano uštogljeni mladoženja, mlada koja šizi, kuma koja šizi još više, elaborirani dekor, proba večere i sve što već ide. I naravno sve odlazi u vražju mater na najpredvidljiviji mogući način, pa će tu biti gegova, nezgoda, seksualno intoniranih šala i uzbuđeni muškarci će govoriti piskavim glasovima jer neko očito misli da je to još uvek smešno.

I ta autorska lenjost obeležava film: iako jedna dobra šala vredi više nego milion loših, autori nijednu jedinu nisu izgradili, čak nisu niti pokušali, pa film od 100 minuta pune glupiranjima i neumesnim provokacijama. Nerealno je očekivati da svaka šala pogodi metu, ali da nijedna ne pogodi je već impresivno loš rezultat.

Rekao bih šteta glumaca, ali oni su to blamiranje naplatili i u njemu svojevoljno učestvovali. Anna Kendrick i Zac Efron kao jedan par pokazuju u pojedinim scenama zrnce životnosti svojih likova, ali takvih scena je malo. Umesto toga, on se vozi na tipu lika uspostavljenom sa Neighbors filmovima, a ona se trudi da ne karikira previše, pa ne dolazi do izražaja. Drugi par koji čine Adam Devine i Aubrey Plaza je zarobljen sa još karikaturalnijim i neuverljivije napisanim likovima. On vrišti, pišti i afektira nadajući se najboljem rezultatu, a ona fura imitaciju Amy Winehouse za siromašne (glede cuganja i prostačenja, ne i glasa) kao opciju da koliko-toliko izvuče prokleto očajni scenario.

Ne treba potcenjivati jednostavnost premise, pa ni tipskost likova. Veštiji scenaristi i reditelji bi se sa tim tipovima poigravali, razradili dijalog i okrenuli ga na milion jednu od nebrojeno strana. Teme su već tu, familija, odgovornost, produženo detinjstvo, prisilno odrastanje, imperativ uspeha i odgoj koji propagira da je dozvoljeno sanjati, ali ne upozorava na posledice. Zapravo bilo šta što tišti milenijumsku generaciju, njihove roditelje i prijatelje. Ali za to treba poraditi na likovima i dijalozima i treba imati ideju šta reći. Lakše je sa inflacijom jeftinih šala, površnim filmskim referencama (naravno da se pominju i Hangover i Wedding Crashers) i nazovi-seksom koji više ni ne provocira. Producenti su se već namirili sa reklamama za najrazličitije proizvode u filmu, a kod publike - ako prođe. Jedno je jasno: svaka roba nađe svog kupca, ali plašim se da sam se našao među kupcima koji nisu našli svoju robu...

Scherzo Diabolico

2015.

scenario i režija: Adrian Garcia Bogliano

uloge: Francisco Barreiro, Daniela Soto Vell, Jorge Molina, Milena Pezzi, Vita Vargas

Naslov asocira na klasičnu muziku i tu nećemo ostati kratkih rukava. Nje na soundtracku ima onoliko, a Adrian Garcia Bogliano uspeva da iz nje izvuče ono što mu treba: jezu, napetost, pa čak i komičnu notu. Klasika je divna stvar i mnogi su autori to prihvatili, ali to ne znači da svaki autor koji soundtrack žanrovskog filma napuni klavirskim koncertima umesto nekim logičnijim i modernijim izborom (punkom, metalom, rapom) zna šta radi. U tom pogledu, Bogliano nije (tek) pretenciozna neznalica.

Ovaj relativno mladi reditelj bogate i zanimljive karijere u hororu je i na drugim poljima, u drugim filmovima, dokazao da nije balvan. Stvarajući filmove nekad sa bratom Ramirom, nekad sam, po celom svetu, najčešće u Argentini, ali i širom Latinske Amerike, sa povremenim izletima u Evropu i Severnu Ameriku, Bogliano je već dokazao da ima sposobnost i rutinu da izbaci i po dva filma godišnje, često sa veoma limitiranim budžetima, ali zato sa vrlo različitim idejama. Pod-žanrovska i stilska raznolikost su za svaku pohvalu, ali problem sa Boglianovim filmovima je to što najčešće ne konvergiraju u onoliko dobre uratke kakvi bi morali biti na osnovu ideje. To se vrlo jasno oslikava i na primeru ove “vražje šale” u kojoj nas Bogliano šeta kroz žanrove u okruženju sub-urbanog Mexico Cityja.

Naš junak je Aram (Barreiro), kukavni računovođa sa pripadajućim brkovima (ali bez leptir-mašne) kojeg šef izrabljuje na poslu, a žena i klinac dave kod kuće. Na njemu se prazni čak i njegov drtavi otac u staračkom domu, pa nam je jasno da će Aram pre ili kasnije popizdeti i razjebati ih sve u napadu pravedničkog (belačkog) besa po modelu filma tipa Falling Down. Neće Aram, međutim, tek tako otkriti svoju divlju muškost (za to mu služi prostitutka Perla, jedina osoba sa kojom on ima odnos bez interesa), on ima plan. Računovođe su metodični ljudi.

Plan je oteti jednu partikularnu srednjoškolku imena Anabella (Soto Vell) i za nju iskamčiti novac. Ona je, naravno (ako niste primetili, SPOILER) šefova kćerka, a u svrhu otmice se naš Aram priprema tako što skuplja savete za vezivanje od Perle, koliko koga treba daviti da bi izgubio svest od mafijaša-klijenata (mada bi i tu znanje prostitutke bilo od pomoći, to je ubilo Billa na Tajlandu), koliko je zapravo teško telo određene mase (on nosi sina kroz stan, a sin nosi utege u vidu lonaca), te sve meri štopericom i smiruje se slušajući kompilaciju klasike iz super-marketa.

Jednom kada Aram uspe (nije SPOILER, ne bi bilo filma bez toga), on uspeva i u životu: nasleđuje šefov posao, kancelariju i sekretaricu (a znamo čemu sekretarice služe u muškim fantazijama), žena pokazuje više poštovanja za njega ili makar za njegovu materijalnu potkoženost i sve u tom stilu. Ispada da se zločin isplati ako je metodično pripremljen i izveden bez emocija. Bogliano tu vrlo vešto profilira Aramovu motivaciju kao strogo materijalnu, a ne seksualnu, sa tek malom dozom sadizma ili bolje rečeno klasne osvete.

  Ali, tu nije kraj, slede nam još neki obrati i još neke pravedničke osvete, a šonja koji je skupio snage da se suprotstavi sistemu sad postaje sistem i meta. Ono što sledi je nasilna i tripozna eksploatacijska jurnjava komičnim krvoliptanjem, prosutim crevima i otkinutim udovima. Možda je ta moralna slika malo zbunjujuća, kao i ton koji se kreće od potpuno komičnog do potpuno ozbiljnog i nazad iz scene u scenu. Međutim, ako ga se gleda rasterećeno, bez jakih predrasuta (Bogliano ima status umereno mizoginog autora i ovde to delimično potvrđuje sa obiljem ženskih likova koje skida često bez razloga, mladu Danielu Soto Vell čak podvrgava ograničenom mučenju, ali ipak je muškarac glavna meta nesigurnosti i različitih tortura), Scherzo Diabolico ostaje u znaku apsurda ljudske egzistencije i predodređenih uloga.

Problem je u tome što je film po detaljima dosta bolji nego u celini. Recimo, Aramov lik je fantastičan u prvoj polovini filma i izvrsno odglumljen, ali u drugoj kao da postaje druga ličnost, jednako zanimljiva za fenomenološko posmatranje, ali nekako naglo presečena i tu već ni glumac ne zna šta bi. Srećom pa je Anabellina transformacija u drugom smeru, a glumica dovoljno samouverena da bi to izvela bez svoje dodatne ironije, pa je Scherzo zanimljivo delce za pogledati. Problem je samo u tome što je tu na kupu previše tema i ideja, pa ih se puno načinje i napušta, ne završava ili završava nepotpuno i prigodno, kao i žanrovski roller coaster kojim nas Bogliano vozika kao realizacijska pratnja za takav kup ideja, ali i pored toga, klasika, pristojna gluma, horor i komedija su dovoljni razlozi za gledanje ovog meksičkog delca.

The Weather Inside / Das Wetter in geschlossen Räumen

note: This is an English translation of a previously published review in Serbo-croatian. The original version can be found on FAK.hr

2015.

Written and directed by: Isabelle Stever

Cast: Maria Furtwängler, Mehmet Sözer, Anne von Keller, Christoph Rath, Dorka Gryllus, Jim Broadbent, Barbara Bouchet

An unnamed Middle Eastern country exists in relative peace, but its first neighbour is in middle of a bloody war. The borders are closed. The ceasefire agreement is about to be signed, which means the opening of the borders and the coming of the refugees.

The city's hotel is packed with foreigners, professionals of war: journalists, reporters, humanitarian workers, delegates of international institutions and non-government organizations. They all wait for the refugees to flock to the refugee camps to take photos of them or with them, give them the packages of help etc.

Being a refugee is a dreadful condition. Just think of it: you work, try to live an honest and decent life, but then suddenly a war comes and although you have nothing to do with it (or are just a pawn in politicians' games) - you lose everything, fearing for your and your family's life. Your only option is to run, to hide, to live in inhumane conditions until you reach some kind of safety and start from scratch, if this is at all possible.

Those refugees are welcomed and helped by people with varying and underlying interests. Some of them honestly believe in postulates of humanity on which the society is built and which are, at least nominally, preached by every existing religion. Others are selfish and do it to feel better and/or morally superior, to gain some good karma or at least to prove to themselves and others that they are good people. Then there are those who do it professionally- without doubt we could call this a cultural achievement - but they are also only human beings with their flaws and vices.

What happens when all those worlds collide? Well, this is the focal point of German authoress' Isabelle Stever's newest movie, “Das Wetter in geschlossenen Räumen” (“The Weather Inside”).

Its English title is certainly more poetic, but the German one is revealing the true paradox of the situation. The movie's protagonist, Dorothea (Maria Furtwängler) is a seasoned PR manager of a humanitarian organization, always near the war and human suffering – but at a safe distance. Despite the raging explosions outside, she feels completely safe in her luxury hotel room while she's working on a project of scholarship funding for the female refugees in Europe. Despite its noble intentions, the project itself is elitistic and completely removed from the refugees' dire reality – a kind of utopia that could be conceived by someone who lives in luxury hotels, attends business meetings and fundraising dinners and enjoys all the benefits of egotistical and self-serving civilization.

Dorothea will happily live her illusion until the moment she meets 24-year old Alec (Mehmet Sözer), one of the few in the area that speak German. They will meet in alcohol-drenched atmosphere of a gala fundraising evening and start an affair, full of expensive liquor, drugs and rock-star attitude. But young Alec is neither stupid nor naïve. He knows Dorothea is his “golden goose” and a ticket to a better life, somewhere far away from the harsh reality of war.

Dorothea, on other hand, doesn't realize her life is slipping from her hands; both her career and life are at jeopardy, with her younger boss (Anna von Keller) being equally unimpressed by her former career achievements and her reckless destruction of the fancy hotel room - all the while Dorothea's scholarship project is bursting at the seams.

There is something deeply cynical and disturbing, terrifying almost, when it comes to professional humanitarianism - and we can see that on Dorothea. Maybe her comment: “My hairdo is part of my job” doesn't seem monstrous enough and flies under the radar, but we'll definitely get an insight into the depravity that hides under the facade of a beautiful and educated middle-aged woman with (fake) integrity. We'll come to understand that there's a reason she's sad and lonely, that her life doesn't have any deeper meaning and that her goal is not the world peace or at least a stable society and education for women. Her goal isn't even money (though she mercilessly spends it) or fame. No, she's a vampire that feeds on reputation and gratitude of both the mighty and the oppressed, and in doing so she's a part of a cynical, vampiric machine that is the humanitarian industry in itself, its main purpose being the mighty high-fiving each other while being admired by the oppressed.

Dorothea is not the worst example of this, just a representative. Her boss is maybe giving off more humanity just by being younger and more inexperienced, believing in the system and sticking by the procedure. Dorothea has been here too long to believe that she would change the world, but this career is everything she has and all that she could draw her reputation from, so her losing control isn't so much a result of her subconscious effort to rebel as it is a simple collision with reality.

Despite all this, Dorothea is not a one-dimensional character and her story is not being told with an arbitrarily founded judgement from a safe distance by the director or the screenwriter. The character herself is very complex and proves to be a major task for the actress, best known for the role in one of the longest-running cop shows in Germany. Maria Furtwängler has accepted the role of Dorothea after a long negotiation and has played it perfectly. Her screen appearance matches the type of her character: elegant, blond, beautiful and cold, with an aristocratic stance. She enters her character fully and wholly and it's a pleasure to watch her.

Alec is also not a simple or typical character. He may be a victim of specific life circumstances, but he doesn't want to stay passive and uses whatever means necessary to get out of his situation. It may not be moral thing to do, but the people he gets involved with are the same or even worse. So Alec has no qualms about playing domination games with Dorothea, and actor Mehmet Sözer matches his colleague Furtwängler perfectly.

Other characters are simpler, but mostly because they don't get a lot of screen time - which is still enough for director Isabelle Stever to deliver shrewd and venomous observations through them. For instance, Jim Broadbent plays an indifferent English ambassador willing to make any deal as long as the price is right, and Barbara Bouchet plays a fictionalized and almost cartoonish version of herself, lost in an unfamiliar world.

Isabelle Stever sets (at least) two themes in this movie and gets to the heart of them. “The Weather Inside” is a portrayal of a destructive relationship and falling out of a personality, but it is also a harch criticism of the bureaucratic relationship the humanitarian business has evolved toward something that should be, and remain, humane compassion. The director doesn't mask her punches, exercising them with utmost control and changing the mood from upsetting, then nuancing it through black humour to openly toxic, all the while staying dead set on target.

As a screenwriter she composed her material from the stories she heard from the humanitarians themselves, and she's not sparing any party in this story. As for her directing, she's reckoning on “Berliner school”; building the atmosphere from humoristic to chaotic and back again through absurdity, playing with the lights and shadows and brilliantly guiding her actors through depths of exploration. Late Harun Farocki's signature script is present in the characters and their relationships, which is no wonder since he is signed as a script consultant for the movie.

“The Weather Inside” is a strong and self-assured movie; one of those that aren't hard to interpret at one's own will. One thing is sure - Isabelle Stever is not giving us a feeling of false security with her portrayal of a society where everyone's either pretending or pretending to be doing something. With this movie she won't be getting attention from wider audiences usually uninterested in serious topics and experiences, but this is potentially thrilling experience for a mindful and observant viewer, interested in the different kinds of people we're sharing the world with. 

Aaaaaaaah!

2015.

scenario i režija: Steve Oram

uloge: Steve Oram, Julian Barratt, Noel Fielding, Lucy Honigman, Holly Dempsey, Tom Meeten, Shelley Longworth, Alice Lowe, Toyah Wilcox, Julian Rhind-Tutt

Jeste li možda gledali Sightseers? Ako niste, pogledajte ga. Prvi razlog za to je da je s njim Ben Wheetley dobio status najinovativnijeg i najhrabrijeg britanskog žanrovskog autora. Drugi razlog je sama uvrnost filma koja je detaljna, slojevita i dorađena, iako se premisa o paru društveno ispravnih serijskih ubica čini potrošenom jednako koliko jednostavnom. Treći razlog je lansiranje u svet filma Stevea Orama i Alice Lowe, koji su do tada uglavnom nastupali kao lokalni stand-up komičari u srednjoj Engleskoj, da bi svojim scenariom baziranim na njihovim stage personama postali alt-umetnici u nastajanju od kojih se dosta očekuje.

Sada imamo Oramov autorski celovečernji prvenac, čudan i artističan, a opet tako opojno nezreo i direktan kakav se od njega i očekuje. Premisa je opet jasna koliko je i luda: zamislite distopijski svet koji izgleda u dlaku kao naš, sa skoro svim pomagalima modernog života, ali u kome se ljudi nisu razvili dalje od čovekolikih majmuna ili su na taj nivo devoluirali. Ako vam na pamet pada Planet of the Apes, niste baš na pravom tragu, jer ovde nema ni tragova epičnosti, spektakla, iznenađenja, pa čak ni “in character” pogleda sa strane. Aaaaaaaah! više deluje kao mešavina dogma-filma, alter-teatra i lažnog dokumentarca koji svoje obučene izrazito čovekolike majmune koristi kao test-subjekte da bi govorio o ljudima kao vrsti.

Alfa-mužjak Smith (Oram) i njegov potčinjeni Keith (Meeten) slučajno ili ne dolaze iz šume u grad i pokušavaju da silom i taktikom preuzmu kuću u predgrađu. Gazda te kuće svejedno nije originalni, i on je kuću preuzeo na silu, a starog poglavicu (Barratt) prognao u dvorište. Kćerka (Honigman) oca krišom hrani, dok se majka (Wilcox) trudi da se prilagodi novom stanju u kući. Isprva se čini da su Smithove ambicije usmerene pre svega na osvajanje kćerke i da dolazi kako bi u kući izvršio restauraciju starog gazde, ali moć je ipak moć...

To bi bio sažetak iscepkane radnje date u dugim scenama i drmusavim kadar-sekvencama, a u pauzi između događaja gledamo orgiju nasilja, neodgovornosti, kopulacije, male i velike nužde, provoda, spački, plemenskih borbi i krupnih i sitnih osveta. Iako se naši likovi glasaju kao životinje, a imena vidimo tek na odjavnoj špici, svi njihovi postupci su tako poznato ljudski, možda primitivni ili primordijalni, ali svejedno.

Problem je, međutim, što Oramov antropološki i filmski eksperiment nije perfektno razrađen i dorađen, pa osim prvotnih šokova i bljeskova pronicljivosti, uglavnom gledamo bulažnjenje koje je humorno dok ne postane naporno i čudaštvo radi čudaštva. Jasno, tu je i centralni dvojac iz uvrnute i zahtevne humorističke serije koja na drugo gledanje ulazi pod kožu, The Mighty Boosh, a Julian Barratt fino varira svoju ulogu Howarda Moona, ali Aaaaaaaah! na prvo gledanje (a pretpostavljam i na drugo ili treće) ne ulazi pod kožu i deluje jednostavno off.

Primera radi, naši “majmuni” se gađaju hranom i govnima kao von Trierovi Idioti posle žurke na kojoj je bilo lošeg alkohola i droge, ali ne samo da nose zatečenu odeću, nego je menjaju i kradu. Čemu sve to? Ne kažem da sve mora biti objašnjeno, ali svađama sa elementarnom logikom se teško stiže nekuda. Međutim, neki drugi detalji, poput majmunskih televizijskih emisija (Alice Lowe ima kameo u tim “emisijama”) i reakcija ljudi-majmuna na njih su naprosto genijalni. Ali neujednačenost je standardni pratilac free-form komedije.

Oram zaslužuje čestitke na osebujnosti i hrabrosti da napravi film koji izgleda tako ponosno amaterski. Osnovna narativna radnja i motivi koji se prožimaju govore u prilog tome da je on imao šta da kaže, a ne da se samo majmunisao (pun intended), ali ono što nas zanima je kako je to izveo. Čini se da je išao logikom skečeva i stand-up rutina, i da je imao nekoliko razrađenijih, a nekoliko manje razrađenih ideja, pa ih je ubacio u miks. Najveća mana filma je upravo to što ga nije prijatno gledati u kontinuitetu i pored čvrste ideje vodilje i nekoliko solidnih idejica sa strane, Aaaaaaaah! biva malo naporan i troši se. Sa druge strane, ta neugledna odbojnost podvučena estetikom ružnog i šokantnog će nekome film učiniti privlačnim i ne bi me čudilo da Aaaaaaaah! u budućnosti bude smatran kakvim opskurnim kultom.

Per amor vostro / Anna

2015.

režija: Giuseppe M. Gaudino

scenario: Giuseppe M. Gaudino, Isabella Sandri, Lina Sarti

uloge: Valeria Golino, Massimiliano Gallo, Adriano Giannini, Eduardo Cro, Elisabetta Mirra, Daria D'Isanto, Salvatore Cantalupo

Kada film uspe u svojoj nameri, kažemo da je ambiciozan. Posebno ako je ta namera grandiozna i skoro nemoguća, a prisutna otkad je umetnosti. U ovom slučaju, to je spoj unutarnjeg sveta naslovne junakinje i mističnog i opasnog neposrednog okruženja, to jest spoljašnjeg sveta oličenog u Napulju kao gradu i njenoj nimalo veseloj porodičnoj situaciji. Kada film, odnosno njegov autor, ne uspe u svojoj nameri, možemo jedino reći da je pretenciozan, u konačnici čak i banalan, što je ovde svakako slučaj.

Anna (Golino) je još u uvodu, neo-tradicionalnoj napuljskoj pesmi napisanoj za potrebe filma, nazvana lakomislenom. Nakon nesrećnog i traumatičnog detinjstva, čini se da je uspela u životu: radi posao koji voli (prompter je na setu gde se snima sapunica), bogato se udala za bivšeg pop-pevača, sa njim ima troje dece i živi u penthausu koji gleda na zaliv. Ali Anna je nesrećna i to je vidljivo na njenom licu i u filmskim postupcima: njen život je snimljen crno-belo (autor bi rekao u nijansama sive, ali to je to), dok njene more ponekad dobijaju boju, a uvek su i neizostavno preteće. Šta to zapravo mori Annu?

Pa, recimo da je to život. Njen muž Gigi (Gallo) je nasilan prema njoj i pevačku karijeru je zamenio kriminalnom, pa je sav taj njegov novac zapravo teret. Njihov sin (Cro) je gluvonem, a kćeri (Mirra, D'Isanto) su hirovite tinejdžerke. Njeni roditelji i brat koji su joj priredili traumatično iskustvo u prošlosti je još uvek iskorištavaju u sadašnjosti. Čak i posao dolazi sa prtljagom: prijatelj i bivši mentor (Cantalupo) je optužuje da mu je uzela posao i preko potrebni izvor prihoda. Srećom pa se na poslu zbližila sa glumcem Micheleom (Giannini) i sa njim započela vezu koja je može ispuniti. Ili to baš i nije srećna okolnost...

Sve u svemu, vrlo standardna priča o ženi na granici nervnog sloma ili spoznaje. Problem je, dakle, u realizaciji. Crno-beli vizuali i povremeni uleti nadrealizma deluju zanimljivo do određene tačke, ali posle toga ostaju samo maska za relativno tanku priču. Posebna priča je muzika, odnosno pesma koja se ponavlja na još nekoliko mesta na filmu i u maniru renesansnih trubadura najavljuje šta će se dalje dešavati. Shvatam plemenitu nameru da se priča iz života u filmu poveže sa tradicijom podneblja, ali to je potpuno nepotrebno, naročito zato što već imamo standardni katolički motiv žene kao žrtve. Drugo od Napulja kroz vekove i Napulja sad (recimo vrlo razvijenu krimi-scenu) baš i ne vidimo...

Dosta toga je na plećima glavne glumice i ona se toga hvata hrabro. Pritom je sve vreme u nebranom grožđu jer je njen lik, iako sveprisutan, jednostavno tanko napisan. Valeria Golino je velika glumica sposobna za mikro-glumu i brzu promenu ključeva od realnih do nadrealnih i to ovde demonstrira i gotovo sama čini Per amore vostro gledljivim iskustvom, što su prepoznala dva žirija u Veneciji i dodelila joj nagrade. Ostatak glumačkog ansambla je prati koliko može, zapravo se u tome najbolje snalaze mladi i nesputani glumci, dok odrasli manjak karakterizacije “rešavaju” prenaglašavanjem te jedne ili dveju osobina do maksimuma.

Giuseppe M. Gaudino je poznatiji kao autor dokumentarnih filmova nego li igranih, Per amor vostro mu je tek drugi i to posle pauze od 18 godina. Pohvalno je da se kao muškarac odlučio za priču o ženi i to u sredini razapetoj između patrijarhalne tradicije i modernosti, ali to ni uz najbolju nameru nije sproveo na zadovoljavajući način. Zapravo, sve što je pokušao deluje kao umetničarenje sa ciljem da stvori iluziju kreativnog haosa (priča se da je i snimanje bilo takvo) kojom maskira generičnost priče. Nema tu neke velike istine i umetnosti, možda možemo da kupimo osnovnu emociju, ali i ona ostaje nekako nemušta.

Approaching the Unknown

2016.

scenario i režija: Mark Elijah Rosenberg

uloge: Mark Strong, Luke Wilson, Sanaa Lathan

Ako postoji nešto što nas fascinira, onda je to svemir. Zato što je ogroman, odnosno beskonačan. Zato što je nasilan i bespoštedan. Zato što je malo reći da je naše znanje o njemu ograničeno i samo teorijsko, ono je zapravo neznatno i često potpuno neproverljivo. Zato što ga se, u krajnjoj liniji plašimo kao nepoznatog.

Zato želimo da ga osvojimo. Da budemo prvi negde, na Mesecu, na Marsu, van Zemlje koju smo toliko upoznali i koja nas ograničava. Da zgrabimo najviše. Zato pišemo pesme i romane, zato snimamo filmove o svemiru, od kičastih svemirskih opera preko kojih na svemir projektujemo ljudska, zemaljska iskustva, pa do komornih i mono-drama koje ispituju našu psihu u neposrednom kontaktu sa nepoznatim. Neke stvari nikad ne ostare...

Approaching the Unknown je te komorne, psihološke i filozofske sorte, ali zaista nemojte očekivati neku dubinu i spoznaju. Razlog tome je jednostavan: u poslednje vreme imamo zasićenje filmovima o nama u svemiru prepuštenima samima sebi, svome egu i svojim sposobnostima (Interstellar, Gravity, The Martian, Moon, Europa Report) i Approaching the Unknown od svih njih ponešto pozajmljuje, ali ostaje ravan i derivativan.

Kapetan Stanaforth (Strong) će biti prvi čovek na Marsu. U razmaku od nekoliko nedelja (putovanje traje 9 meseci), za njim je poslata Emily Maddox (Lathan). Njih dvoje će pripremiti teren za prvu ljudsku koloniju na “crvenoj planeti” sa proređenom atmosferom. Zašto su poslati pojedinačno i u malom razmaku, ne može nam objasniti ni kontrolor misije na Zemlji Skinny (Wilson).

Znamo samo da je sve Stanaforthova zamisao: on poznaje svaki šraf na svemirskom brodu i dizajnirao je reaktor koji izvlači vodu iz peska, kamena i prašine i već ga je testirao u pustinji. Ideja tog reaktora je da prvo izvuče elemente, kiseonik i vodonik, pa ih onda spoji u pijaću vodu. Mogao bih se setiti nekoliko objašnjenja zašto je to “bull”, ali recimo da prihvatimo to. Opet, zašto se ide na Mars pre testiranja istog recimo na Mesecu mi nije jasno, naročito ako uzmemo u obzir sa koliko budžetskih ograničenja se susreću svemirske agencije. Ali da prihvatimo i to kao premisu, jer je nužno da je Stanaforth sam na svom putu, naoružan znanjem i čeličnom voljom i opsednut raznim mislima, naročito kako put odmiče.

To je svakako šlagvort za filozofiju i naklapanje, ređe kroz debatu u dijalogu sa koleginicom koja ga sledi u drugom brodu i arhetipski opreznim kontrolorom, a češće u naratorskim monolozima. Prava je šteta što sve to ostaje u sferi naklapanja i gotovo nikad ne dođe do nivoa filozofije. Očiti su uticaji Solarisa i 2001: A Space Odyssey, čak i ambicija i samouverenost da se ti uzori dostignu, ali Rosenberg jednostavno nije autor sa dovoljnim iskustvom, ali ni talentom za takav podvig. U tom smislu, Approaching the Unknown deluje kao “second hand” roba.

Svaka čast Marku Strongu, on je odličan glumac sposoban za različite transformacije, i činilo se kao dobra ideja pustiti ga samog na ekranu da pokaže šta ume, ali solo-igra nije njegov “forte”, a za to nema čak ni prikladnog lika, Stanaforth deluje suviše metodično i dosadno, pa se to prenosi i na putovanje, ma šta se na njemu dešavalo, a ne dešava se mnogo toga. Stvar je dramaturgije: Gravity se oslanjao na iznenadne katastrofe, The Martian na komične “ho-ruk” momente, Moon na improvizaciju, Europa Report na grupnu dinamiku, a Interstellar se ionako izgubio putem. Approaching the Unknown kao da pokušava da mazne pomalo od svakog, a da se to ne primeti, pa ostaje nedorečen i mlak. Naprosto, fali drame, unutrašnje i spoljašnje.

No dobro, sve je to oprostivo ako je barem vizuelno impozantan. Ali nije ni to: budžet je bio neznatan, pa tako imamo radnju ograničenu na studijsku kreaciju svemirskog broda i nekoliko podnošljivih CGI kadrova svemira. To je to. Nema čak ni igrarija sa gravitacijom.

I poslednja mogućnost da opravdam njegovo postojanje je potrošena... Nema smisla...