False Positive

 kritka objavljena na XXZ

2021.

Režija: John Lee

Scenario: Ilana Glazer, John Lee, Alissa Nutting

Uloge: Ilana Glazer, Justin Theroux, Pierce Brosnan, Josh Hamilton, Gretchem Mol, Sophia Bush, Zainab Jah

Dubina filma False Positive koji je upravo sleteo na Hulu počinje od samog višesmislenog naslova. Sve i ako odbacimo „novonormalni“ termin lažnih pozitivnih testova (na koronu), ostaju nam lažno pozitivni testovi na nešto drugo (trudnoću) kao i lažno pozitivni (odnosno forsirano pozitivni) osećaj koje bi to stanje trebalo da inducira. Realnost je da nije nužno uvek tako, a da telo i um često često igraju igrice jedno protiv drugog čak i kada se neke „treće“ strane poput društva u celini, a posebno njegovog muškog dela tu ne umešavaju.

John Lee kao reditelj (uglavnom zaposlen na televiziji na serijama) i naročito koscenaristkinja i glavna glumica Ilana Glazer (sa kojom je Lee sarađivao na njenoj seriji Broad City) u filmu pokušavaju da zahvate duboko u neke od tih ukorenjenih fenomena, kao i da ipak očuvaju žanrovsku lakoću (ili blesavost, kako vam drago) punokrvnog žanrovskog filma (od psihološkog trilera do horora) sa obiljem referenci. Ugao gledanja, međutim, mnogo više odgovara njenom iskustvu nego njegovom, ali je sinergija između autorskog dvojca očita.

Ilana Glazer igra Lucy, mladu urbanu ženu sa dobrim poslom u marketinškoj agenciji i „stabilnim“, pomalo dominantnim mužem – doktorom po imenu Adrian (Theroux). Njihov jedini problem je, čini se, to što ona ne može da ostane trudna, pa zbog toga odlaze kod njegovog bivšeg šefa, svetski poznatog stručnjaka za plodnost Johna Hindlea (Brosnan) koji je pomogao mnogim parovima u beznadežnoj situaciji i koji, čini se, prejudicira da o plodnosti i trudnoći zna više od žena koje kroz iste prolaze. Njega kao senka prati njegova glavna medicinska sestra i asistentkinja Dawn (Gretchen Mol kao jedna od jačih komponenti u filmu), naizgled uslužna i pristojno distancirana, ali sa nekom pasivnom agresijom u sebi od koje se ledi krv u žilama.

Nakon tretmana, Lucy uspeva da zanese, ali, na sveopšte iznenađenje, ne jedan plod, nego čak tri: krupne blizance dečake i nešto sitniju samu devojčicu. John predlaže „asistiranu selekciju“, pravdajući to većim šansama da se zadržani plod(ovi) održe u životu i u tom smislu optira za zdrave i krupne blizance, za šta dobija podršku od Adriana. Lucy, međutim, intuitivno i emocionalno želi curicu i to baš po imenu Wendy, zbog čega par dospeva do svoje prve ozbiljnije rasprave.

Otprilike u isto vreme, Lucy počinje da sumnja u Johna i njegove dobre namere i da proživljava košmare koje se čine sasvim realni. Njena nova prijateljica, takođe trudnica Corgan (Bush) je uverava da je to samo plod fenomena zvanog „mommy brain“, da treba samo da se opusti i da će sve biti u najboljem redu. Međutim, kako joj vrag ne da mira, ona nastavlja sa istraživanjem i iskopava stvari koje se čine sve manje logičnima, ali su sve strašnije.

U svom filmu Glazer i Lee se dotiču brojnih fenomena iz savremenog sveta. Za početak, tu je trudnoća u uslovima svakodnevnog, stresnog života u gradu, u obilju informacija i opcija koje se serviraju. Druga stvar je taj „mommy brain“ koji može biti i prirodni fenomen, ali i društveni konstrukt kojim je moguće ućutkati trudnu ženu ili mladu majku, prokazujući njen stav kao manje validan jer je ona „emocionalna“, „histerična“, „puna hormona“, pa ne zna ni šta misli, ni šta priča. U kombinaciji sa muškom solidarnošću koju vidimo kroz odnos Johna i Adriana, pa i sa podsvesnim seksizmom koji je na snazi kod Lucy na poslu, to nas dovodi do toga da False Positive zapravo vrlo precizno cilja patrijarhat, ali i njegovu „pešadiju“ u smislu pokornih žena.

Negde do pred kraj filma, Lee i Glazer vešto pletu svoju priču balansirajući te ozbiljne uvide (ima tu još ponečeg, poput rasizma, klasizma i predrasuda nastalih iz neinformisanosti, odnosno smetenosti „infodemijom“) i žanrovsku lakoću. Pierce Brosnan izuzetno je efikasan kao slatkorečivo, a opet demonsko prisustvo, dok je Justin Theroux idealan kao naizgled pun razumevanja, a zapravo kontrole željan muž. U kombinaciji s hladnim, gotovo jezivo hladnim vizuelnim identitetom savršeno uhvaćenim kamerom Pawela Pogorzelskog (filmovi Arija Astera Hereditary i Midsommar) i obilja tekstualnih referenci, više ili manje uočljivih, False Positive je prilično efektan horor.

Na kraju, međutim, film za nijansu preoštro skreće u domene osvetničke fantazije, premda je ista signalizirana „flash forwardom“ na početku. Sa jedne strane, to stvara izvesnu tonalnu nekonzistentnost sa ostatkom filma, a sa druge nam može poslužiti i kao signal da možda to što smo videli ne shvatimo previše ozbiljno, već kao još jedan od hororičnih tripova i žanrovskih etida koje limitirano imaju veze sa stvarnošću. U svakom slučaju, False Positive je jedna od interesantnijih pojava na streaming platformama trenutno.

A Film a Week - Dubica

 previously published on Cineuropa

From a car windscreen, we see a village that still bears its scars from the war that ended 25 years ago, and the narrator, filmmaker Marina Aničić Spremo, explains her connection to the place: Dubica is only an hour-and-a-half’s drive from Zagreb, and her grandparents still live there. It is also her source of inspiration, for better or worse, for her debut feature-length documentary, simply titled Dubica, which premiered in the Factumentary section of ZagrebDox.

Hrvatska Dubica is a village on the Una river, which divides Croatia and Bosnia. In the times of the former Yugoslavia, the whole area was somewhat prosperous and offered different job opportunities. Then the war came and left its mark: while the post-war reconstruction was limited to repairing and rebuilding some of the houses, the economic transition took its toll on the number of jobs available. The nearby, bigger town of Kozarska Dubica (formerly Bosanska Dubica) remained in another country, Republika Srpska (part of Bosnia and Herzegovina), the ties were severed, and both the village and the town are stagnating with no prospect of anything changing in the near future.

After this quick intro, Aničić Spremo opens the film with a bleak testimony by a local man: the field between the main road and the river was a mass grave site and the location of a war crime. The trauma of the war is still present in the village, but no one actually talks about the conflict any more, since there are more pressing matters: depopulation, the departure of young people and families with children in search of a better life either in Zagreb or abroad, the poor economic prospects, corruption among the ranks of national politicians, and the nonsensical new laws and regulations, such as a ban on gravelling that not only limits the local population’s chances of finding work, but also results in floods that occur after winter every year. It seems that only the cats and the dogs can properly enjoy life there.

But as the film progresses, Aničić Spremo and her subjects seem more and more prone to trying to look on the brighter side of life. The people of different nationalities who remained in the village stick together and enjoy the simple rituals that are usually connected to food, like sausage-making, barbecue parties, fishing, frying and grilling their catch, and cooking goulash for the local football team. The people have forgiven their neighbours for what happened in the past, and life goes on. The kids like school, the elders are discussing how to persuade their visiting dentist to stay in the village, and some young people are even coming back to the village after their studies.

Marina Aničić Spremo’s background is in TV journalism, and she is more than capable of seeing the wider picture and putting a large amount of information into the right context. She does not hide her presence from the subjects, who are completely aware of her and quite willing to engage in conversation, but she prefers to stay behind the camera and be an observer of people’s lives. Filmed by Aničić Spremo herself, following a code of sorts that informal conversations are shot in hand-held fashion, while the fixed camera is employed in the interviews with officials, like the mayor and the school headteacher, and deftly edited by Vesna Biljan Pušić, Dubica is a window to a forsaken place, but also a love letter providing a glimmer of hope for this village.

Werewolves Within

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Josh Ruben

scenario: Mishna Wolff

uloge: Sam Richardson, Milana Vayntrub, George Basil, Sarah Burns, Michael Chernus, Michaela Watkins, Harvey Guillén, Cheyenne Jackson, Catherine Curtin, Wayne Duvall, Rebecca Henderson, Glenn Fleshler

Kako je postalo suviše vruće suviše brzo, možda se hlađenje u klimatizovanoj sali multipleksa ne čini kao loša ideja. Zapravo, na ovoj vrućini, čak se ni snežna mećava ili makar zimska misterija kojoj je mećava pokretač zapleta, ne čine kao toliko loša ideja, ma koliko anti-intuitivna ona bila. Još kada u miks ubacimo i vukodlake koji su postali raritet na horor-repertoaru u poslednje vreme i sve začinimo sa malo komedije...

Werevolves Within je zapravo ekranizacija istoimene »multiplayer« video-igrice koja je, pak, nastala na temeljima misaone »sobne« društvene igre poznate kao Mafija ili Vukodlak. Koju god varijantu da uzmemo, princip je isti: manjina igrača su mafijaši ili vukodlaci, većina civili ili seljani, treba u »dnevnim« ili »noćnim« potezima otkriti ko je ko, manjina ima za cilj da prevlada nad većinom, bilo konverzijom, bilo eliminacijom protivnika, a većina da eliminiše opasnog neprijatelja. Transfer društvenih ili video-igara na film može biti prilično nezahvalan posao, ali snaga Werevolves Within je svakako to što je u rediteljskoj fotelji Josh Ruben čiji je prošlogodišnji prvenac Scare Me bio zapravo impresivan i inteligentan niskobudžetni nezavisni meta-horor.

Nakon što je nešto zeznuo na prethodnom poslu i popio »korpu« od svoje devojke, a da toga još nije ni svestan, novi rendžer Finn Wheeler (Richardson) dolazi u gradić, zapravo planinsko selo Beaverfield negde u Vermontu baš u trenutku kad se očekuje mećava. Smešta se u pansionu koji vodi starija, duhom odsutna gospođa koja želi da ugodi, Jeanine (Curtin). Po gradu se muva i tip iz naftne kompanije Sam Parker (Duvall) koji bi tu gradio gasovod, a koji je seme razdora među meštanima, a u krčmi odseda i naučnica Dr Ellis (Henderson) koja se protiv gasovoda aktivno bori. Na istom mestu, privremeno ili stalno, živi i poštarica Cecily (Vayntrub) prema kojoj Finn oseća privlačnost.

Ona ga vodi u šetnju po mestu, upoznaje sa malobrojnim lokalcima i otkriva im njihove tajne. Bogati gej par (Guillén, Jackson) su doseljenici iz Brooklyna koji žele da žive blizu prirode, pa se bore protiv gasovoda. Mehaničarka Gwen (Burns) i njen naduvani dečko Marcus (Basil) su zapravo »white trash« eksplozivni ludaci koji »gasiraju« jedno drugo, a od budućeg gasovoda očekuju da će im kapnuti neka kinta. Histerična konzervativka Trisha (Watkins) i njen muž, ljigavac i pipadžija Pete (Chernus), pak, podržavaju gasovod jer će onda ona moći da otvori svoju radnju s rukotvorinama od novca koji dobiju. Na kraju, izvan sela duboko u šumi živi do zuba naoružani survivalista Emerson Flint (Fleshler) koji se možda bavi krivolovom, a svakako ne priznaje ničiji autoritet.

Prvi koji strada je Trishin psić od kojeg jedne olujne noći ostane samo ogrlica. Nakon njega, svi generatori za struju. Otkriva se i da Jeaninin muž Dave nije pobegao iz sela, već da ga je napala i pojela neka zver koja je ostatke zakopala blizu pansiona. Počinje da se šuška da je selo na meti vukodlaka, odnosno da je jedan od meštana ili došljaka, od kojih svako krije svoju tajnu, zapravo vukodlak. Mada koliko su posvađani po linijama koje same po sebi raskrajaju američko društvo, čini se da im vukodlak čak i ne treba da bi se poklali međusobno...

Te svetonazorske razlike između zainteresovanih strana zapravo su najnaglašenije u cilju povezivanja s publikom, ali su zbog te prenaglašenosti zapravo i najslabija komponenta u inače zabavnom filmu koji se preko poznatih elemenata mehanike zapleta bavi i time šta zapravo znači biti dobar sused i dobar građanin. To prenaglašavanje svetonazorskih razlika, pak, otvara glumcima jednu novu i neočekivanu mogućnost da svoje likove igraju na rubu karikature, a da to nekako fukncioniše. Imajući u vidu da ovde pred kamerom nemamo »prave« filmske zvezde, već glumce koji dolaze s televizije, iz redova epizodista ili stand-up komičara, to je zapravo štos koji prolazi. Rendžer je tako karikatura dobričine, naftaš karikatura seljačine, poštarica progresivne »woke« ženske, a i ostali upadaju u stereotipe koje je lako prepoznati, a koji su sasvim funkcionalni za priču.

Mehanika zapleta, pak, kombinuje poznate elemente koje Ruben meša u pravilnim proporcijama. U osnovi svega je misterija na tragu romana Agathe Christie i društvene igre Cluedo koja je, pak, zgodnija za filmsku adaptaciju i od izvorne kompjuterske igre i od misione društvene igre na osnovu koje je ona nastala. Druga dva elementa su komedija (odnosno parodija) na temeljima stereotipnih karaktera i njihovih internih sukoba, kao i horor-avantura koja hvata na iznenađenje. Josh Ruben je dovoljno verziran da to spoji u jednu glatku celinu i da sve začini dozom blesavosti kroz kombinaciju muzike sačinjene od stereotipne horor-teme na gudačkim instrumentima sa povremenim skretanjem u ambijentalno puštene pop-hitove iz 90-ih. Werevolves Within tako postaje i ostaje pero-laka i krajnje ugodna bioskopska zabava, kako za zimu, tako i za vruće leto.

Persona Non Grata / Hvor kragerne vender

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Lisa Jaspersen

scenario: Lisa Jaspersen, Sara Isabella Jonsson Vedde

uloge: Rosalinde Mynster, Adam Ild Rohweder, Ana Sofie Wanstrup, Bodil Jorgensen, Jens Jorn Spottag, Jesper Groth, Thomas Hwan

Priče o selu i gradu, selidbi iz jednog u drugi i promenama koje ona izaziva stare su otprilike koliko i koncepti sela i gradova. Još je Ezop u svojim basnama pripovedao u tome. U moderna vremena, fokus te priče se seli sa razlika u životnom stilu na odnose između onih koji su otišli i onih koji su ostali i obavezno dolazi do »ukrštanja kopalja« na porodičnim okupljanjima. Napeti porodični odnosi koji izlaze na površinu prilikom okupljanja su, pak, standardna tema danskog filma (videti pod Festen), ali je pristup Lise Jaspersen u njenom debitantskom dugometražnom filmu Persona Non Grata nešto lakši i relaksiraniji, što bi ovom filmu, premijerno prikazanom u Gothenburgu i viđenom na junskom delu ovogodišnjeg Rotterdama, teoretski moglo otvoriti neku širu bioskopsku distribuciju posle festivalske turneje.

Laura (Mynster) se odselila iz sela na Jutlandu u Coppenhagen i postala spisateljica poznata po bildungs-romanu s puno autobiografskih elemenata. Ime je promenila u Irina, promenila je i imidž, kao i prehrambene navike. Ona se sada vraća na selo na svadbu svog brata Jannicka (Rohweder) koji se ženi Catrinom (Wanstrup), devojkom koja ju je aktivno zlostavljala u školi. Iako se Catrina pravi da je to prošlo svršeno vreme, prilično je jasno da ni ona, kao ni Laura, to zlostavljanje nisu zaboravili.

Sa druge strane, Laurina majka Jane (Jorgensen) ne samo da nema ništa protiv braka, već Catrini prepušta i porodični venčani prsten i svoju cvećaru, što je za Lauru dodatna uvreda, ali racionalizacija svih prisutnih je da je ona napustila i familiju i selo svojom voljom, a da oni ne znaju živeti drugačije. Tu je još i misterija krađe dnevnog pazara u cvećari, Catrinino zanovetanje oko svakog detalja venčanja, Laurin sadašnji dečko, pisac i eko-aktivista koji čim dođe postane seljanima meta za zezanje, kao i njen bivši dečko, sada Jannickov kum, koji je jedini prijateljski nastrojen prema njoj.

Pičvajz će, očekivano, kulminirati na svadbi, a u korenu svega toga stoji temeljno nepoznavanje između Laure / Irine i njene kompletne familije. Nije tu samo stvar da je ona veganka, a oni stočari, niti to da oni nisu pročitali njenu knjigu (jer da jesu, znali bi šta misli o njima, Catrini i kompletnom okruženju), već je to nepoznavanje i odsustvo komunikacije obostrano. Oni se nikad nisu razumeli.

Zanimljivo dizajniran tako da se susreću svakodnevno i svečano, snimljen pomalo u maniru Dogme 95 (kamera iz ruke, prirodno osvetljenje), sa perfektnom glumačkom podelom iz redova nešto manje poznatih (iako ne sasvim nepoznatih) danskih glumaca, Persona Non Grata je i više nego interesantno filmsko ostvarenje koje na svež način obrađuje poznatu temu. Glavni adut filma je ipak scenario koji zajedničkim snagama potpisuju Lisa Jaspersen i Sara Isabella Jonsson Vedde, odnosno tretman likova u njemu. Oni su orisani relativno jednostavno i širokopotezno, ali bez stereotipije i sa dozom humanosti, čime je možda suviše zgodan i prigodan kraj nekako i zavređen. Ipak, tema je večita, a možemo je zamisliti i u upravo tom kontekstu, ali bez problema i u nekom drugom.

A Film a Week - Hold Me Right / Zaceli me

 previously published on Cineuropa

In 2012, actress Danijela Štajnfeld was raped by a man whom she described as influential and powerful within the ranks of Serbian cinema and culture. She then left Serbia, where she was considered to be a rising star of stage theatre, television and cinema, thanks to her roles in popular films like Ivko’s Feast (2005) and The Wounded Eagle (2009), and moved to the United States to start her life and career afresh. She did not talk about the rape for years. The documentary Hold Me Right that she has made has proven to be an integral, even essential, part of her recovery.

The film premiered at last year’s virtual edition of the Sarajevo Film Festival, and the identity of Štajnfeld’s rapist was the talk of the town, since she did not reveal it either in the film (where his voice was heavily processed so as not to be recognisable) or during numerous interviews. She only disclosed it this March, before the scheduled Serbian premiere at the Martovski Festival in Belgrade (the festival itself was moved from March to April), and it turned out to be Branislav Lečić, the star actor and former Minister of Culture. Štajnfeld’s accusations contributed to the movement against rape and sexual harassment within acting circles in a number of former Yugoslav countries, which started with multiple actresses’ accusations that well-known Belgrade acting teacher Miroslav Aleksić raped them when they were underage.

Štajnfeld opens her documentary, which has now had an airing at ZagrebDox, with a phone call to her mother during which she admits she was raped years ago in Serbia, but she now feels okay to speak about it. She also states her intention to make a documentary with other rape victims in America in order to help them, and herself, deal with the trauma.

Those victims are three women and two men who also survived instances of rape. One, a policewoman, was raped by her superior; she did not have the support of her colleagues, and she was forced to quit her job. Another woman suffered marital rape, andher husband was later sentenced to seven years in prison for the act. The third woman was raped at the age of 15, and her boyfriend at the time even waged a campaign against her because he didn’t believe her. One of the men, who is gay, was taken by surprise and by force, and raped at a party, but no one believed him. The other man, a marine, was raped by his navy colleagues at the age of 17, leaving his life in tatters. Štajnfeld also interviews three convicted rapists, trying to find some compassion for them. Two of them still have trouble admitting their guilt, while the third, a former sexual abuse victim himself, does realise what he has done.

The interviews and talks are interspersed with excerpts from Danijela’s own video diary, from 2012 up until years later, in which she explains how she deals with her own trauma, making her connection to the interviewees completely organic. The interviews and Štajnfeld’s testimonies to the camera are also mixed with two types of animation, one that serves as an illustration of the trauma that the victims had to endure, and the other in the form of an old video game that helps with the film’s structure. With the interesting sound design consisting of montages of testimonies, and the tension-inducing, pulsating electronic musical score by Jason Binnick and Christian Ruggiero, edited masterfully into the rest of the material by Štajnfeld and Kelsey Lynne Payne, it is clear that Hold Me Right is not just a serviceable documentary on an important subject, but also a deeply personal, well-crafted and gripping one.

A Quiet Place Part II

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prije tri godine, talentirani filmski i televizijski glumac John Krasinski, najpoznatiji po ulogama u verbalnim komedijama, ispostavio se kao talentirani autor u horor-žanru. Mjesto tišine je te 2018. godine »na juriš« osvojilo kino-dvorane i uvuklo publiku u svoj jedinstveni filmski svijet na razmeđi »grindhouse« i »blockbuster« viđenja žanrovskog filma. Te su godine na projekciji toga filma čak i poslovično bučni tinejdžeri bili tihi, a Krasinski nam je, skupa s timom scenarista i tehničkom ekipom, uspio podvaliti i neke ne baš tako dobre stvari, poput konzervativne potke survivalizma, »pro life« agende i tvrdog patrijarhata koji su izbijali iz svake pore narativa i vizuala, ali i nekoliko zjapećih nelogičnosti u mehanici svakodnevnog funkcioniranja likova u tom unikatnom filmskom svijetu. Krasinski se ispostavio kao mađioničar sposoban da odvuče gledateljsku pažnju toliko da se čak ni profesionalna zanovijetala poput filmskih kritičara ne upitaju o tome kako je moguće u potpunoj tišini požnjeti kukuruz ili obaviti porod, zašto je kozmologija tog svijeta nedorađena i zapravo reciklirana (vanzemaljci-predatori zapravo su mješanica ksenomorfa iz Alien serijala i insektoida iz Svemirskih marinaca, dok postapokaliptično ozračje podsjeća na djela zombi-podžanra, od 28 kasnije do serije The Walking Dead), pa i da nam »proda« simplističko otkriće za trijumfalni kraj koji sve do tada viđeno svodi na apsurd. Razlog tome je bila posvećenost nekim od detalja u audio-vizualnoj prezentaciji filma, od pješčanih staza na imanju i oko njega, preko iznimnog dizajna zvuka i svjetlosnih signala pomoću kojih preživjeli komuniciraju, pa do izvrtanja hendikepa u istovremeno izazov i prednost. Obitelj Abbottovih koja se nalazi u centru zbivanja, naime, ima gluhu kćer koja nije svjesna buke koju može proizvesti, ali i cijela obitelj zbog nje poznaje znakovni jezik, što im olakšava međusobnu komunikaciju.

Nastavak je bio najavljen za prošlo proljeće, a odgađanje njegove kino-distribucije odmah nakon svečane premijere u New Yorku bilo je jedan od sigurnih znakova da će se korona-virus i realnost ograničenja kretanja i okupljanja zadržati ipak nešto duže vremena. Za razliku od nekih drugih naslova i produkcijskih kuća iza njih, u slučaju nastavka Mjesta tišine i kompanije Paramount, nije bilo trulih kompromisa u vidu puštanja filma direktno na kućne platforme ili hibridne distribucije istovremeno u ograničeni broj kino-dvorana i na streaming servisima, već se išlo na čekanje na stabilizaciju stanja. U trenutku pisanja ovog teksta, dan nakon puštanja filma u distribuciju na teritorijima Europe i Severne Amerike, financijski rezultati takve odluke još uvijek su nepoznati, ali mjereno čisto filmskim aršinima, ona se pokazala kao apsolutno ispravna. Za film ovog profila i ovog kalibra, kino-dvorana je uvjet, a ne opcija. Niti najbolji sustavi kućnog kina ne mogu zamijeniti grandioznost velikog platna (tim prije što je direktorica fotografije Polly Morgan snimala analogno, na 35-milimetarsku vrpcu) i zvuka u kinu. Nama, pak, ostaje da procijenimo domete ovog nastavka kao rijetkog primjera unutar današnje kinematografije da je autor prvog dijela ne samo zadržan na svojoj poziciji, već i da je dobio još više slobode i sredstava za realizaciju svoje vizije.

Nastavak se, zanimljivo, otvara kao pred-nastavak. Vrijeme radnje je Dan prvi, dakle sam dan invazije, a svijet djeluje potpuno normalno. U gradiću, doduše, nema buke jer su svi na dječjoj bejzbol-utakmici, osim protagonista prethodnog filma, Leeja, igra ga sam redatelj John Krasinski, koji se, podsjetimo, na koncu prvog dijela žrtvovao kako bi spasio svoju obitelj. On sluša vijest o neobjašnjenoj tragediji u Šangaju i odlazi do radnje po grickalice. Pored terena, gdje već buka uzima maha, čeka ga supruga Evelyn (redateljeva supruga Emily Blunt) i dvoje djece, kći Regan (gluha mlada glumica Millicent Simmonds) i mlađi sin Beau koji, opet podsjetimo, gine na početku prethodnog filma, dok je jedan od učesnika utakmice i stariji sin Marcus (Noah Jupe). Ta nam scena služi za još nešto osim podsjećanja na »staro-normalni« život , jer uvodi lik susjeda Emmetta (Cillian Murphy) koji će imati značajnu ulogu u nastavku priče. Baš u trenutku kada je Marcus na redu da po posljednji puta udari lopticu, postane heroj ili ispadne iz igre, na nebu se pojavljuju vatra i dim, nastaje gungula i mještani počinju bježati prema centru gradića. Prije nego li postanu svjesni opasnosti i kako se s njome nositi, insektoliki vanzemaljci su već tu i čine pokolj. Na nekoliko trenutaka razdvojeni, Abbottovi ipak preživljavaju taj prvi susret u kojem Krasinski s pozicije redatelja vješto reinterpretira standardne sub-žanrovske scene iz filmova katastrofe, ubacujući tu i jurnjavu automobilom i skrivanje u baru. Potom se radnja prebacuje na dan 474. od početka invazije, odnosno dan nakon Leejeve pogibije, paleža na farmi Abbottovih i senzacionalnog otkrića da mikrofonija paralizira insektolike vanzemaljce i otvara im lubanje u koje se onda može pucati. Preživjeli Abbottovi, dakle Evelyn, Regan, Marcus i novorođenče kojem se ne spominju ni spol ni ime, moraju napustiti farmu i potražiti skrovište drugdje, pritom noseći oružje, audio-opremu i Reganin improvizirani slušni aparat koji će se kasnije pokazati kao bitan. Put ih vodi prugom čiji pragovi omogućavaju bešuman hod, sve do napuštene čeličane. Obitelj će tamo proizvesti buku, Marcus će upasti u zamku za medvjede i glasno zajaukati, a sve će to kroz nišan lovačke puške promatrati nepoznat netko sve dok Evelyn ne upotrebi trik s kraja prvog filma s mikrofonijom i puškom pumpericom. Ispostavlja se da je nepoznati promatrač zapravo Emmett koji će im utočište ponuditi samo privremeno, jer ni sam ne stoji najbolje sa zalihama. Emmett je u međuvremenu ostao bez svojih sinova koji su poginuli još prvog dana i supruge koja je podlegla bolesti, ali i bez vjere u čovječanstvo, posebno one koji su preživjeli. S druge strane, barem je pronašao zvučno izolirani bunker u kojem se može normalno komunicirati i radio-stanicu koja stalno pušta jednu te istu pjesmu, što je možda poruka preživjelima. Tu će poruku, shvativši da je riječ o obližnjem otoku, prva dešifrirati Regan i neustrašivo se uputiti tamo, Emmett će je slijediti na Evelynin nagovor da je vrati, dok će Evelyn, ranjeni Marcus i beba ostati u bunkeru.

Od tog trenutka, radnja teče na dva paralelna kolosjeka. Regan i Emmett se isprva sukobljavaju, ali onda skupa otkrivaju razmjere razaranja u svijetu, ali i u dušama preživjelih ljudi, usput bježeći od vanzemaljaca ili se boreći s njima, sve dok se ne domognu sigurnosti otoka gdje život, gle čuda, teče relativno normalno i glasno, što nas dovodi do drugog bitnog otkrića da vanzemaljci ne trpe vodu. Na drugom kraju radnje, Evelyn će otići na Beauov grob i u nabavku prijeko potrebnih boca s kisikom u istoj onoj ljekarni u kojoj je Beau pokupio svirajuću igračku koja ga je poslala u smrt. Dok je ona odsutna, Marcus će otići na ničim izazvanu ekspediciju unutar čeličane, napraviti buku, privući insektoida i ugroziti i sebe i bebu. Herojem filma tako postaje njegov montažer Michael P. Shawer koji ove dvije odnosno tri odvojene linije priče uspjeva spojiti zajedničkim klimaksom i skupnim razrješenjem na tragu prvog dijela filma, čime serijal sigurno osigurava još jedan nastavak, a možda i pred-nastavke, poneki »spin-off« i cijelu franšizu.

Kod nastavaka su pravila igre, naravno, unekoliko drugačija nego u slučaju prvih i samostalnih filmova. Drugi dio nekog serijala dosta često služi premošćavanju od ingenioznog prvog dijela do finala trilogije, ili do statusa franšize. Kod unaprijed osmišljenih trilogija i serijala on također može služiti servisiranju fanova. U najboljoj varijanti, nastavak je prilika za ekspanziju svijeta i produbljivanje narativa započetog s prvim dijelom, a dosta rijetko se događa da nastavak čak i originalu da neku novu kvalitetu. U tom smislu, Mjesto tišine 2 je nastavak u pravom smislu te riječi jer priču o Abbottovima doslovce nastavlja, te vrlo lagana ekspanzija zadanog post-apokaliptičnog svijeta, i to u širinu prije nego li u dubinu: o vanzemaljcima smo saznali još dva podatka, jedan uglavnom nebitan (da su došli na kometi ili meteoritu), i drugi, onaj da su neplivači; o ljudima i manje od toga, tek toliko da neki imaju moralne dileme, a da su neki već toliko duboko posrnuli da im nema spasa, a lik Leeja, kojeg je igrao sam režiser Krasinski, uzdignut je do statusa mesije ili makar vizionara čija učenja supruga i kći slijede bespogovorno. Pohvalno je, međutim, to da se Krasinski suzdržao od toga da Mjesto tišine odmah podigne na nivo franšize, pa je opet napravio relativno kompaktan, pratljiv i sasvim korektan film koji zna što će sa svojim jačim stranama, poput dizajna zvuka i akcijskih set piece sekvenci. Nevolja je, međutim, u tome da su nam »pravila igre«, o tišini, o gluhoći, o važnosti držanja plana, ali i o važnosti samostalne akcije, već od ranije poznata, a nekih novih trikova kao scenarist i redatelj John Krasinski u svom arsenalu naprosto nema, pa se za sljedeći nastavak mora ipak nečeg novog dosjetiti. Konačan rezultat je takav da je Mjesto tišine 2 korektan, ali limitiran film koji će vjerojatno ostaviti samo prolaznu impresiju, odnosno da kao takav ne predstavlja korak unaprijed u odnosu na original.

The Hitman's Wife's Bodyguard

 kritika objavljena na XXZ

2021.

Režija: Patrick Hughes

Scenario: Tom O'Connor, Brandon Murphy, Phillip Murphy

Uloge: Ryan Reynolds, Samuel L. Jackson, Salma Hayek, Antonio Banderas, Frank Grillo, Morgan Freeman

Glupavi akcioni filmovi pašu u letnji termin baš kao što limunada paše na vruć dan. Patrick Hughes je, izgleda, pogodio u centar pre četiri godine sa osvežavajućom budalaštinom The Hitman's Bodyguard gde su za potrebe suđenja u Hagu spojeni osramoćeni telohranitelj opsednut pravilima i plaćeni ubica koji je hodajući haos. Rezultat je bila u suštini tipična »buddy-buddy« akciona komedija koja ni u kojem slučaju ne bi smela biti toliko zabavna zbog mase propusta, što slučajnih, što namernih, očite reciklaže klišea, debilnog i prostačkog humora i ofrljeg scenarija kojem je jedina funkcija bila da premosti prazninu između akcionih sekvenci glupavim dijalozima. Ali cela stvar je solidno štimala zbog glumaca, Ryana Reynoldsa kao telohranitelja (prisetimo se, on je tada reciklirao štoseve iz Deadpoola), Samuela L. Jacksona kao plaćenog ubice (u čemu je posezao za trash-personom iz, recimo, filma 51st State), ali i zbog Salme Hayek u ulozi ubičine uhapšene žene koja u vrlo ograničenom okruženju uspeva da maltretira zatvorsko osoblje i svoju cimerku dok radi jogu i psuje.

Četiri godine kasnije, eto nama nastavka od manje-više iste autorske ekipe koja pokušava da nam servira još malo istoga uz poneku varijaciju. Rezultat je, blago rečeno, razočaravajući i to uglavnom zbog tih varijacija. Neke stvari ipak funkcionišu samo jednom i nikad više, ali filmska industrija opsednuta sa sigurnošću profita na osnovu »fan-baze« to kao da ne želi da prihvati. S tim u vezi, možda se ne bi trebalo čuditi i još slabijem trećem nastavku negde u budućnosti.

Telohranitelj Michael Bryce (Reynolds), dakle, i dalje pati zbog gubitka svoje AAA dozvole, toliko da svake noći sanja kako mu upravo Darius Kincaid (Samuel L. Jackson) uvek pokvari dodelu zlatne plakete. Njegova psihoterapeutkinja mu, međutim, savetuje odmor, na moru u Italiji, recimo na ostrvu Capri, ali logika nalaže da će Brycea nevolja već nekako pronaći. Ta nevolja dolazi u obliku Kincaidove još luđe supruge Sonje (Hayek) koja ga diže s plaže u trenutku dok se on sprema da prespava pokolj koji se odvija u pozadini. Dariusa je, naime, oteo mafijaš Carlo i on joj mora pomoći da ga spasi. Ta akcija će ih sve troje uvaliti još dalje u nevolju…

Naime, dotični Carlo je doušnik američkog agenta Interpola Bobbyja O'Neilla (Grillo) koji mu pomaže u operaciji hvatanja neviđenog zlikovca i sprečavanja zločina neviđenih razmera – napada na čvorišta podataka svugde po Evropskoj Uniji što dovodi do otkazivanja kompletne infrastrukture i do potpunog haosa, što se videlo na primeru napada na jedno takvo u Zagrebu. Iza tih napada stoji izvesni Aristotel (Banderas), megaloman besan zbog ponovo produženih ekonomskih sankcija EU njegovoj voljenoj zemlji Grčkoj.

Nije teško pogoditi: baš njih troje idiota moraju pomoći Interpolovom agentu u zaustavljanju opasnog zločinca koji deluje kao kombinacija Onazisa, Liberacea i Stavre Bloomfelda. Usput ćemo takođe saznati i njihove pozadine, da je Bryce šonjav zbog trauma iz detinjstva, te da ga njegov otac, odnosno očuh, i sam slavljeni i cenjeni telohranitelj, kojeg igra Morgan Freeman nikada nije voleo ni cenio, odnosno trenutne preokupacije, recimo da Darius i Sonia pokušavaju dobiti dete, zbog čega upadaju u nepredviđene situacije.

U tome je zapravo i problem s The Hitman's Wife's Bodyguard: ne samo da pokušava da natrpa previše stvari u jedan film (zapravo 20-ak minuta kraći od prvog dela), već se i previše trudi da maksimizira humorni efekat jefitim trikovima poput psovanja, trućanja i opsednutosti seksom. Problem sa humorom je pogrešno shvatanje maksime da će kvantitet pre ili kasnije doneti kvalitet, što u ovom slučaju donosi inflaciju loših štoseva, pa onih par solidnih pre deluju kao slučajni pogoci nego kao nešto osmišljeno i planirano. Na kraju je tom inflacijom treša i akcija kao glavni kvalitet filma i kao verovatno najjače oružje reditelja Patricka Hughesa potisnuta u drugi plan i film je zapravo dosta manje zabavan (pa čak i na onaj bezuman način) nego prethodnik.

U svemu tome najveću cenu plaćaju glumci koji sa tako loše sklepanim likovima nemaju mogućnost da se iskažu. Antonio Banderas i Morgan Freeman su u poslednje vreme uglavnom postali sinonim za treš i obojica to potvrđuju na različite načine, Freeman samoreciklažom, a Banderas preterivanjem i šmiranjem. Reynolds i Jackson zapravo nemaju ništa novo da pokažu u odnosu na prethodni film, niti se njihova hemija na bilo koji način produbljuje. Glumački, najgore je prošla Salma Hayek čiji je lik podignut od koloritne epizode u prethodnom delu u vodeći u ovom, a da zapravo nije ni na koji način razrađen, pa joj je jedini zadatak (kad ne puca i ne mlati se) da psuje i truća na akcentu koji joj beži. Frank Grillo jedini u toj priči prolazi solidno, njegov lik je nov, doduše tipski, ali makar ga on igra sa šarmom barabe i drkadžije.

Ne bi bilo fer ne primetiti još jedan napredak u glumi. Naime, Hrvatska bolje igra samu sebe i Italiju (gde je većina radnje smešteno) nego što su to lokacije u Bugarskoj činile u prethodnom filmu kao zamena za Veliku Britaniju i Holandiju. Što se hrvatskih glumaca tiče, njima je, pak, namenjena uloga statista sa zadatkom da poginu kao poslovične Švabe u dotiranom filmu. Napredak je takođe postignut i u smislu fotografije koja je atraktivnija i upeglanija. Za pohvalu je, mada to sa samim filmom nema naročito veze, i nadahnut i profesionalno urađen prevod u hrvatskim bioskopima koji unekoliko obogaćuje inače siromašni scenario.

Kada se crta podvuče, The Hitman's Wife's Bodyguard ipak nudi i nešto užitka i zabave, bilo da je reč o onih par štoseva za poluglasni smeh, par akcionih scena ili par dovitljivo odabranih muzičkih intervencija. Ali to ne znači da je ovakav kakav je na bilo koji način potreban film i značajan dodatak na prilično siromašnom bioskopskom repertoaru.