4.8.19

A Film a Week - Ohong Village

previously published on Asian Movie Pulse
In his debut feature "Ohong Village", the director "Luke" Lim Lung Yin aims to give a voice to the voiceless by portraying a milieu of a remote fishing village in the times where the nature and the economy are about to ruin its prospects. From a description like this, it sounds a bit like a bog standard "social issues" type of festival cinema, but it is more unusual and meditative than that. Nevertheless, the film should have a healthy festival exposure after the premiere at Jeonju and official selection at Taipei. However, we obtained it through our Submit Your Film initiative.

The film opens with two friends, Sheng (Lin Yu Hsu) and Kun (Chen Hsin Tai) on a motor-powered raft, approaching the beach where the abandoned Buddha statue is surrounded by trash. Sheng poses as a successful man, coming back from Taipei for his sister's wedding, dressed smartly and talking the big talk. The only one who does not buy it is his father Ming (the only professional actor in the cast, King Jie Wen), a man who has certainly seen some hardships in life. And he is right: Sheng is currently out of work and his life in Taipei was never idyllic.

Sheng's family was once considered rich and prosperous in the village with a huge land and water base for oyster farming. Those days are long gone now, the whole village is sinking, the salt fields providing jobs to many were the first to go and the oyster business is shrinking. Ming's idea of fighting to survive consists of constant visits to the medium supposedly connected to the General deity, while Kun has an idea for tourism-oriented business which is not bad and wants Sheng on board. The time of festivities approaches, unexpected things are about to happen and the villagers will expose themselves, for better or for worse.

In his film, Lim combines a number of influences, from Neorealism and the different schools of New Wave (mostly French, Japanese and Czechoslovak), to poetic realism of Andrei Tarkovsky. The European feeling a viewer can get watching "Ohong Village" is not by far strange and accidental, since Lim studiead at the famed FAMU in Prague. In his film he is interested in surroundings as it is in story and that shows as the film goes one, especially in scenes of festivities and rituals filmed in long takes.

The cast of non-professionals for most of the roles serves the purpose as the first-timing actors blend in perfectly to the social landscape and keep their composure since their job is more to "be" than to "act". However, for a person that carries the most of the emotional weight, Ming, Lin needs a proper actor and he finds one in King, also known as Hsi Hsiang, seen in numerous Taiwanese films and TV shows from mid-70s to mid-90s and in the last ten years. He is more than capable to carry the weight of a man who has possibly lived his life in vain.

On the technical side, "Ohong Village" is not just a competent film, it is pretty artful. Analogue camerawork by the young Russian DoP Alexander Elagin is pure poetry especially because it is rare nowadays to find something filmed on 16mm tape in all of its natural warmth and richness. Another thing to pay attention to is sound design that combines the natural sounds of a certain place that is no stranger to some extreme weather and the music score made of traditional folk tunes, a splash of modern pop and slow, droning electronic noises written by Paul Scar.

"Ohong Village" might not be everybody's cup of tea and it is a hard, demanding watch. But as a proof of craft and determination to fulfil the artistic vision, it most certainly works just fine.

2.8.19

A White, White Day / Hvítur, hvítur dagur

kritika objavljena na XXZ
2019.
scenario i režija: Hlynur Palmason
uloge: Ingvar Eggert Sigurdsson, Ída Mekkín Hlynsdóttir, Hilmir Snaer Gudnason, Sara Dögg Ásgeirsdóttir, Björn Ingi Hilmarsson, Elma Stefania Agustsdottir, Haraldur Stefansson

Koliko zaista volimo neku osobu, a koliko zapravo samo svoju viziju te osobe? Koliko je moguće nekoga istinski voleti? Makar istinski poznavati? Šta se dešava kada nam se objektivna istina i čista faktografija postave u kontru, kada moramo da se suočimo s njima? Šta ako se to dogodi kada nam se život već raspada, a na okupu ga drže tek neke navike, potrebe i rituali? Koliko ludilo može uzeti maha? Sve to, i još dosta toga što se verovatno nikada niste sami upitali, pašće vam na pamet gledajući islandski film A White, White Day po scenariju i u režiji Hlynura Palmasona.

Velike promene u životu potresaju Ingimundura (Sigurdsson), šefa policije u malom i po svemu sudeći zabačenom islandskom selu. Na prinudnom je odmoru već duže vreme i ima obavezu odlazaka kod psihoterapeuta otkako mu je žena poginula u saobraćajnoj nesreći prikazanoj u jednom dugom kadru na početku filma. Smisao života mu je, čini se, podizanje kuće van grada (islandske kuće su nešto posebno u svojoj ogoljenoj funkcionalnosti) i briga o unuci osnovnoškolskog uzrasta i imena Salki (Hlynsdóttir), delom zato što to želi, a delom i zato što njegova kći (Agustsdottir) na tome insistira i ubija više muva jednim udarcem. U teoriji, ona dobija više vremena za sebe i mlađe dete, devojčica ima ispravan uzor u životu, a Ingimundur ima obavezu koja mu skreće misli sa stvari koje vode direktno u depresiju.
Problem, međutim, nastaje kada on dođe u posed zaboravljenih stvari koje su pripadale njegovoj pokojnoj supruzi, a među tim stvarima je i video-kaseta kao dokaz bračne prevare sa jednim od meštana sa kojim je, gle čuda, Ingimundur igrao fudbal u svojstvu rekreacije. Sad, nije Ingimunur čovek nekih tvrdih, nehumanih moralnih principa, ali on sam nikada nije prevario svoju suprugu i bio je ubeđen da je i on njoj dovoljan. Sa svojim policijskim i detektivskim znanjem (što možda deluje smešno i neuverljivo za zemlju sa skoro nultom stopom kriminala), on kreće u konstrukciju krimi-priče i kreće na put osvete čoveku koji verovatno nije ni za šta kriv, osim za rušenje njegove iluzije o skladnom životu.

Ono što prvo upada u oči u filmu je njegova rigidna formalnost, dominiraju statični, simetrični kadrovi od kojih su velika većina njih situacione prirode i često se ponavljaju jedna za drugom iste ili tek varirane kompozicije u drugačijem svetlu. Radnje gotovo da i nema do sredine ili čak i malo iza, a u ekspoziciji je komponenta komfornog buržoaskog života predložena, ali i podigrana. U principu, gledamo starijeg, ali ne baš starog čoveka i udovca koji izgurava dan za danom uz pomoć svoje unuke. Sam trilerski zaplet, sa sve svojom opravdanom psihološkom potkom, bio bi, pak, idealan za neki kratkometražni film koji u ovom formatu ipak deluje pomalo i na silu razvučen.

Formalizam se mogao očitati i Palmasonovom prvencu Winter Brothers koji je u njoj ipak bio interesantniji film i po pitanju forme (radikalniji eksperimenti) i u pitanju sadržaja i tretmana istog, ispitujući izolaciju i grupnu dinamiku na putu za ludilo. U tom smislu je A White, White Day konvencionalniji festivalski film čiji se potencijal za adekvatni žanrovski tretman događaja otvara tek prekasno. Čak je i format konvencionalniji, iako opet analogan, umesto stešnjene 16mm zrnaste slike, sada imamo granulaciju, ali i toplinu 35mm filma koji čini da najrazličitije igre svetla budu uhvaćene prilično verodostojno i tako da ostave utisak.

Glumac Ingvar Eggert Sigurdsson je neko od koga u konačnici zavisi čitav film i on je zapravo razlog koji tek korektni, ali ne baš uspeli eksperiment u pričanju priče diže na nivo sasvim solidnog filma. Njegov portret sredovečnog, odnosno već i starijeg udovca sa svojim anksiozama je zaista nešto posebno, bez karikaturalnosti, bez sentimentalnosti, bez foliranja. Sigurdsson je inače glumac koji zna biti viđen i u internacionalnom kontekstu, ali njegove najbolje uloge su vezane za islandsku kinematografiju i filmove poput Of Horses and Men i Sparrows. Njegova sposobnost finog glumačkog podešavanja i doziranja kada je reč o različitim emocijama je izvrsna, kao i sposobnost igranja sa drugim glumcima, ovde naročito sa vrlo mladom Ídom Mekkín Hlynsdóttir.

Opet, čak i više nego Winter Brothers, A White, White Day je film autora koji očito ima priču i ideju kako da je ispriča, ali mu fali razrade, prilagodbe, fleksibilnosti. Bljeskova genijalnosti kod Palmasona ima, ali oni su tek bljeskovi, pa onda pogrešne odluke još i više istupaju. Ovo će biti jedan od onih poslovičnih "ranih radova", koji možda ne ispunjavaju sva očekivanja ali najavljuju dolazak majstora. Hoće li Palmason to postati već sa svojim narednim filmom, nekada kasnije ili neće nikada, ostaje da se vidi. I ta provera će biti uzbudljiva.

31.7.19

Lista - Jul 2019


Ukupno pogledano: 62 (57 dugometražnih, 4 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 53 (49 dugometražnih, 4 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Lodge
Najlošiji utisak: Cold Blood Legacy

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.07. festival Dogs Don't Wear Pants / Koirat eivät käytä housuja (J.-P. Valkeapää, 2019) - 7/10
01.07. festival Scandinavian Silence / Skandinaavia vaikus (Martti Helde, 2019) - 4/10
02.07. festival The Lodge (Veronika Franz, Severin Fiala, 2019) - 9/10
02.07. festival In the Arms of Morpheus / In de armen van Morpheus (Marc Schmidt, 2019) - 3/10
02.07. festival Zizotek (Vardis Marinakis, 2019) - ?/10
03.07. festival The Man of the Future / El hombre del futuro (Felipe Rios, 2019) - 5/10
03.07. festival Sick, Sick, Sick / Sem Seu Sangue (Alice Furtado, 2019) - ?/10
04.07. festival Monsoon (Hong Khaou, 2019) - 5/10
05.07. video Never Grow Old (Ivan Kavanaugh, 2019) - 6/10
06.07. festival Koko-di Koko-da (Johannes Nyholm, 2019) - 7/10
07.07. video A Vigilante (Sarah Daggar-Nickson, 2018) - 7/10
08.07. festival The Father / Bashtata (Kristina Grozeva, Petar Valčanov, 2019) - 8/10
08.07. kino Red Joan (Trevor Nunn, 2018) - 6/10
09.07. kino Yesterday (Danny Boyle, 2019) - 4/10
11.07. festival Mamonga (Stefan Malešević, 2019) - 8/10
11.07. festival Half-Sister / Polsestra (Damjan Kozole, 2019) - 6/10
11.07. festival Aga's House / Shpia e Agës (Lendita Zeqiraj, 2019) - 6/10
11.07. kino Cold Blood / Cold Blood Legacy (Frédéric Petitjean, 2019) - 2/10
12.07. festival Mosaic Portrait / Ma sai ke shao nv (Zhai Yixiang, 2019) - 4/10
13.07. festival Five Million Dollar Life (Moon Sung-ho, 2019) - 7/10
14.07. festival Zagreb Equinox / Zagrebački ekvinocij (Svebor Mihael Jelić, 2019) - 7/10
15.07. kino The Hummingbird Project (Kim Nguyen, 2018) - 7/10
15.07. kino Anna (Luc Besson, 2019) - 3/10
16.07. special Ohong Village ("Luke" Lim Lung Yin, 2019) - 6/10
16.07. festival The Last Berliner / Der Letzte Mieter (Gregor Erler, 2018) - 5/10
16.07. festival His Master's Voice (Györgyi Palfi, 2018) - 8/10
16.07. festival Black Circle / Svart cirkel (Adrián García Bogliano, 2018) - 6/10
17.07. festival The Father's Shadow / A Sombra do Pai (Gabriela Amaral, 2018) - 5/10
17.07. festival The Nightshifter / Morto Nao Fala (Dennison Ramahlo, 2018) - 7/10
17.07. festival Here Comes Hell (Jack McHenry, 2019) - 6/10
17.07. festival X - The eXploited / X. (Károly Ujj Mészáros, 2018) - 4/10
*17.07. festival Lords of Chaos (Jonas Akerlund, 2018) - 7/10
18.07. festival The Dead Don't Die (Jim Jarmusch, 2019) - 3/10
18.07. festival Echoes of Fear (Brian Avenet-Bradley, Laurence Avenet-Bradley, 2018) - 3/10
18.07. festival The Night Sitter (Abiel Bruhn, John Rocco, 2018) - 6/10
18.07. festival Abrakadabra (Luciano Onetti, Nicolás Onetti, 2018) - 7/10
*18.07. festival Werewolf / Wilkolak (Adrian Panek, 2018) - 8/10
*18.07. festival The Wind (Emma Tammi, 2018) - 7/10
18.07. festival The Curse of Valburga / Prekletstvo Valburge (Tomaž Gorkič, 2019) - 4/10
*18.07. festival Tumbbad (Rahi Anil Barve, Anand Gandhi, Adesh Prasad, 2018) - 9/10
*18.07. festival In Fabric (Peter Strickland, 2018) - 8/10
*18.07. festival The Last Serb in Croatia / Posljednji Srbin u Hrvatskoj (Predrag Ličina, 2019) - 6/10
19.07. festival Extracurricular / Dopunska nastava (Ivan-Goran Vitez, 2019) - 8/10
19.07. festival Freaks (Zach Lipovsky, Adam B. Stein, 2018) - 7/10
*19.07 festival Cutterhead (Rasmus Kloster Bro, 2018) - 5/10
19.07. festival God's Hill / El Cerro de los Dioses (Daniel M. Caneiro, 2019) - 6/10
20.07. festival Bruce Lee and the Outlaw (Joost Vandeburg) - 8/10
20.07. festival Reborn (Julian Richards, 2018) - 6/10
*20.07. festival The Field Guide to Evil (grupa autora, 2018) - 6/10
*20.07. festival My Grandpa Is an Alien / Moj dida je pao s Marsa (Dražen Žarković, Marina Andree Škop, 2019) - 7/10
**20.07. festival Delectable You / Belle a croquer (Axel Courtiere, 2017) - 8/10
**21.07. festival The Last Well (Filip Filković, 2017) - 7/10 
**21.07. festival Session No. 78 (Bridget O'Driscoll, 2018) - 8/10
**22.07. festival The Camel Boy (Chabname Zariab, 2018) - 7/10
23.07. festival The Diary of Diana B. / Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević, 2019) - 8/10
23.07. festival Exit (Karen Winther, 2018) - 6/10
24.07. festival Laila's Birthday / Eid milad Laila (Rashid Masharawi, 2008) - 7/10
***24.07. video The Rex Will Sail in / Doplovit će Rex (Josip Lukić, 2019) - 9/10
26.07. festival Let There Be Light / Nech je svetlo (Marko Škop, 2019) - 8/10
27.07. festival A White, White Day / Hvítur, hvítur dagur (Hlynur Palmason, 2019) - 6/10
31.07. festival Hail Satan? (Penny Lane, 2019) - 8/10
31.07. festival The Factory / Zavod (Jurij Bikov, 2018) - 6/10

30.7.19

Exit

kritika objavljena na portalu dokumentarni.net

Nije teško pretpostaviti šta ljude privlači ekstremizmu i radikalizmu. Osoba, najčešće mlada, poseduje želju za pripadanjem, pažnjom i osećajem da čini razliku. Ključna razlika odnosi se na koketiranje s ekstremizmom, odakle se čovek čupa odrastanjem; odnosno ekstremizma kao tvrde vere te načina života i ponašanja. Kako bi pobegao iz potonjeg, pojedincu neretko treba vanjska ruka spasa. Dokumentarne i igrane filmove slične tematike gledali smo u nebrojeno varijanti, ali ono što “Exit” (2018) izdvaja od njih biografija je njegove norveške autorice Karen Winther, bivše nacistkinje koja se ovim dokumentarcem suočava sa svojom prošlošću, tražeći oprost sama za sebe i sama od sebe.

Winther ovo nije prvi film na istu temu: prethodni “The Betrayal” iz 2011. godine tematizira njenu konverziju od militantne levičarke u jednako zagriženu desničarku, odnosno izdaju koju je počinila prema svojim bivšim kolegama i prijateljima. Razloge i opravdanja za svoje postupke pronašla je u vlastitom lošem odgoju, koji ju je gurao prema haosu i nasilju kojima je kao takvima bila fascinirana. Toga se, u manjoj meri, dotiče i u “Exitu”, otvorivši film sa scenom iz “Christiane F.” (1981) nemačkog reditelja Ulricha Edela i komentarom o partijanju i fiksanju u Berlinu kao njenom prvom životnom snu.

Winther je, dakle, u mladoj dobi privlačilo devijantno ponašanje, stoga je uzročna ideologija ovde manje bitna dokle god je nasilje maksimizirano a strah minimiziran. U njenom slučaju čak ni konverzija i nagli otklon od ekstremne levice prema ekstremnoj desnici nije toliko čudan, jer se pre svega radilo o nasumičnom nasilju i naklapanju negoli punokvrnoj revoluciji; pre ili kasnije čovek se mora suočiti s posledicama svog delovanja i u tome Karen nije jedinstvena. “Exit” možda počinje kao sasvim lična priča, ali se brzo uključuju i drugi akteri koji potvrđuju da nije sama u svojoj odluci povratka na pravi put, jednako kao što nije usamljena u strahu od nasilja i odmazde.

Autorica je u svom filmu zapravo sporedan lik, gotovo sidekick. Prvo je tu Ingo, nekadašnji Führer Berlina koji je svoja iskustva napuštanja pokreta dokumentovao u knjizi i od tada živi u skrivanju. Zatim upoznajemo Manuela zvanog Pištolj, koji je napustio pokret suočivši se s kontradikcijama tek nakon dolaska u zatvor, pa je sad na meti svojih bivših kamerada. U Americi je Angela, takođe bivša nacistkinja, a sada gorljiva aktivistkinja koja formira mrežu za pomoć drugim ženama koje napuštaju ekstremističke organizacije. Nju je u tom pravcu pokrenulo suočavanje s posledicama bombaškog napada u Oklahoma Cityju, delo terorista njoj bliskih stajališta. S leve strane u filmu se pojavljuju bivši danski militantni antifašista Soren koji u jednom trenutku shvaća da se u igri nalazi uglavnom zbog nasilja kao takvog, dok antifašizam postaje samo ideološko opravdanje; i David, francuski dvostruki konvertit koji je prvo prigrlio Islam, pa džihad, da bi na kraju teškom mukom u zatvoru oboje napustio.

Iako etički upitan zbog autoričine sklonosti ka apologiji vlastitih izbora, relativizacije i pokušaja izjednačavanja različitih ekstremizama čija je mehanika funkcionisanja možda ista, ali razmere i posledice nisu, “Exit” je neobično važan dokumentarac kao svedočanstvo o napuštanju opasne ideologije i prakse iz vlastitog iskustva. Kao takav je na IceDocs došao nakon ekstenzivne festivalske turneje (CPH:DOX, DOC NYC, DOK Leipzig, DokuFest, IDFA…) uz nekoliko manjih nagrada. S druge strane, jedan od najvećih problema dokumentarca norveške autorice, tretman je Manuelovog lika – stav je da on, samo zato što se odrekao nacizma, zaslužuje drugu šansu bez obzira na nasilje kojem je bio sklon i za kojim povremeno ponovo poseže (doduše, ovog puta ne prema ženama, deci i trudnicama), pa je pitanje koliko se zapravo promenio.

Čisto filmski, “Exit” dobacuje do nivoa solidnog, montaža van šablona koja obiluje naglim rezovima i odsustvom sinhronizacije između viđenog i izgovorenog je osvežavajuća, upotreba arhivskog materijala dodaje na verodostojnosti, dok su pokušaji poetizacije situacionim kadrovima koji često ostaju van konteksta češće neuspeli nego uspeli. Karen Winther, iako raspolaže znanjem i tehnikom, trenutno je ipak autorica od jedne jedine teme. Doduše, izuzetno važne.






28.7.19

A Film a Week - Five Million Dollar Life

previously published on Asian Movie Pulse
Even though the most of commercial success of Japanese cinema is reserved for other kinds of stories that have a significant fan base in other types of media (best-selling literature, manga comics), there is a certain surge in socially aware original cinematic stories in the last years. Last year's Palme d'Or winner Hirokazu Koreeda and the winning film "Shoplifters" could serve as an easy example, but it is not the only one. "Five Million Dollar Life", directed by the Korean-Japanese first-timer Moon Sung-ho must also be taken into an account. The film premiered recently at Shanghai International Film Festival before departing on a festival tour and hitting the theatres nationally in July. We were lucky enough to catch it at its North American premiere at New York Asian Film Festival.

The film starts with a bold, while not exactly confirmed, calculation that an average Japanese earns about the same amount of money that they will spend in their lifetime for covering the basic costs of life and the number is somewhere in the region of 200 million yen, or 2 million dollars. Let us say it is the figure how much someone's life is worth. Of course, there are exceptions from that basic rule and one of them is Mirai (the young Ayumu Mochizuki who has a potential of making a brilliant acting career in near future) who was born with a congenial heart disease because of which he had to have a transplant surgery that costed 5 million dollars and that made him a minor TV star of sorts.
He is sick and tired of his life like that, but on the other hand, he considers himself to be in debt to his mother who raised the funds and the society which provided them. So, naturally, he decides to enrol to a medical school and become a doctor in order to save lives, but he feels he is not actually cut out for that kind of mission. After a series of bullying text messages from a person signed as Kiyomaru, he decides to embark on a journey to earn enough money to repay his debt so he could kill himself in peace. Since the day labour odd jobs at the construction sites don't pay well enough, he gets entangled in activities that are questionable or even downright illegal, while actually remaining naive and kind in the process.

Mirai's mellowness and good heart, complete with the lack of common stupidity, are crucial to the script penned by TV writer Naomi Hiruta. The firm vision of the character transfers into relatively believable mechanics of his survival through exchanging kindness with strangers he encounters. It provides a perfect alibi for a string of pretty unorthodox events that are about to happen as soon as Mirai starts his self-searching journey. They are not necessarily pleasant, on the contrary, they might be very dark, but due to Mirai's character, the tone remains bright and breezy for the most of the time. However, in the background, the topics of "human capital", bullying, teenage suicides, broken families, class differences, underage prostitution, organized crime and even the echoes of Fukushima disaster are being touched and explored. However, there are other problems with the script mechanics itself, like the supporting characters being under-developed, the mystery of Kiyomaru's identity being solved too abruptly and in too neat fashion and the ending that makes little sense, but they are actually minor issues that come with the territory. 
Nevertheless, "Five Million Dollar Life" is easy to follow, never boring and easy to relate to due to Moon's sense of directing which is secure. Genre-mixing between coming to age and social issues drama, together with a pinch of mystery and a road movie (albeit not covering a great distance) is smooth and the realistic look due to Shigeru Tajima's mostly hand-held camerawork and the choice of the natural palette of colours suits the film well, while the occasional jump cuts are saved for crucial scenes, doing wonders breaking rhythm and providing dynamic accents. Moon's work with his principal actor Ayumu Mochizuki is also spot on and Mochizuki's interpretation of Mirai feels both studied and natural.

"Five Million Dollar Life" is a promising debut for its director, scriptwriter and main actor and it is more than a showcase of talent. It is simply a good, hearty and warm film that is well worth seeing.


25.7.19

The Dead Don't Die

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda i na portalu Analitika
Drugi put u toku jedne godine imam poriv da već u prvoj rečenici filmske kritike opsujem nekog. Neću to uraditi, ipak su ovo pristojne i poštene filmske novine, ali mi svejedno teško pada to što bi meta moje psovke bio autor kojeg izuzetno poštujem i čiju većinu filmova čak iracionalno volim.

Još od prvih glasina nadao sam se najboljem, a pribojavao najgoreg. Potonje se i dogodilo: novi film Džima Džarmuša, satirična zombi komedija sa meta-momentima „The Dead Don't Die“ potpuni je promašaj.

Film ima mnogo problema. Između ostalog, inflaciju dobrih glumaca koji igraju slabe likove, lenjo i loše napisane pseudohumorne replike, političku agendu koju Džarmuš gura svim silama, lopatom nabacane reference na žanrovske klasike i njihovog tvorca Džordža Romera i sasvim detinjasto razbijanje „četvrtog zida“.
„The Dead Don't Die“ je bez konkurencije najgori film koji je Džarmuš snimio u karijeri koja traje više od 30 godina. Miljama je daleko od filmova kao što su „Stranger Than Paradise“ (1984), „Mystery Train“ (1989) i „Night on Earth“ (1991). Da stvar bude gora, Džarmuš se odnosom života, smrti i civilizacije ekstenzivno bavio u skoro svim autorskim delima, ali ranije je uspevao da pronađe ključ, ostane originalan i bude dubinski human.

Setimo se samo filmova „Dead Man“ (1995), „Ghost Dog: The Way of the Samurai“ (1999) i „Only Lovers Left Alive“ (2013)... Nažalost, šta je Džarmušu uspelo sa britanskim romantičarem na Divljem Zapadu, plaćenim ubicom koji u Njujorku živi po samurajskom bušido kodeksu i dekadentnim vampirskim parom koji deli večnost, nije mu pošlo za rukom sa zombijima. Ali, krenimo redom.

Mesto radnje je Sentervil, sedište ruralnog američkog okruga sa manje od hiljadu živih duša. U njemu red drže tri policajca, šef Klif Robertson (protraćeni Bil Marej), Roni Piterson (pogrešno izabrani Adam Drajver) i nervozna Mindi Morison (Kloe Sevinji, bez zamerki, ali i bez pravog zadatka). Čini se da je najveći problem u selu kada Skitnica Bob (Tom Vejts) ukrade kokošku rasistički nastrojenom farmeru Frenku (Stiv Bušemi). No, prava apokalipsa dolazi tek nakon što mrtvi počnu da ustaju iz grobova.
Razlog je, kaže nam Džarmuš, uništavanje eko-sistema vađenje nafte iz škriljaca i činjenica da su ljudi „prodali dušu vragu za Gejmboj konzolu“, kako tvrdi Bob. Mrtvi ustaju iz grobova (tu imamo i Igija Popa u raskopčanoj košulji), napadaju ljude i traže omiljene stvari uspevajući da izgovore samo njihove nazive. „Šardone“, „ajfon“ i tako dalje, svako prema sopstvenim željama.

Ova slika potpuno je na Romerovoj liniji o zombijima konzumeristima. Ako to nije dovoljno slepima da vide i gluvima da čuju o čemu se tu radi, Džarmuš će uvesti još i kultni automobil „Pontiac LeMans“ i nazvati ga kroz usta jednog od likova „romerovskim“. Eto, sad znamo, a Romero se okreće u grobu.

Kao ni policajci, tako ni lokalni meštani, a ni turisti-hipsteri iz Klivlenda (predvođeni Selenom Gomez) nisu spremni za ono što ih čeka. Konobarica u gostionici (Ester Balint, „Stranger Than Paradise“), vlasnik gvožđare (Deni Glover, „Lethal Weapon“), vlasnik lokalnog motela (veteran nezavisnih horora Leri Fesenden), pa čak i radnik na benzinskoj pumpi (Kejleb Lendri Džouns) koji je makar fan stripova i filmova i stoga upućen u zombi triviju - ubrzo će postati hrana.
Izuzetak je možda samo Zelda Vinston, pogrebnica poreklom iz Škotske koja poput samuraja vešto vitla katanama i moli se velikom zlatnom Budi. Ona je ujedno i najuspeliji, pa čak i najdžarmuševskiji lik zahvaljujući poslovično nadahnutoj interpretaciji Tilde Svinton. No, ona ne može sama da nosi film, posebno imajući u vidu ograničenu minutažu zbog brojnosti likova.

Primera radi, u inflaciji se gube i Džarmušovi veterani, reper RZA i Kerol Kejn, inače simpatična Rosi Perez, pa čak i režiserova supruga Sara Drajver. Najviše prostora, skoro dovoljno dobija Bil Marej, ali sav njegov komičarski talenat odlazi u rastur. Verovatno je Džarmušov cilj bio da šef Klif bude „deadpan“ komični lik, onaj koji sa istim izrazom lica ispaljuje urnebesno smešne replike. Nego, problem je u tome što te replike jednostavno to nisu, pa izgovorene sa ozbiljnim izrazom lica i ravnim glasom ostaju, prosto i jednostavno - ravne.

Još jedan veliki promašaj na polju humora je meta nivo koji ide do tolikih granica očitosti, da imamo replike tipa „Džim mi je rekao“ i „Tako piše u scenariju“ ili „Ovo je tema filma“, misleći na tematsku kantri pesmu Sturdžila Simpsona koja je simpatična, ali loše tempirana. Simpson ima i jednu od boljih epizoda kao zombi sa gitarom, pa eto i malo poena za humor.
Jedan od meta-momenata vezan je i za komentar da se „ovo neće dobro svršiti“, imajući u vidu sudbinu filmskih likova i celog sveta. Gorka ironija u svemu tome je da se taj komentar može savršeno odnositi i na film koji će svakako biti jedno od najvećih razočaranja godine i u kojem nema čak ni dovoljno stila da prekrije banalnost supstance i ošljarenje u njenom transferu do nas kao gledalaca. Ako je žanrovsko dostignuće to da umesto krvi i creva imamo crni prah i dim, onda svaka čast!

„The Dead Don't Die“ je mrtvorođenče koje nikada i nije imalo šansu da preživi. Potencijalnih razloga je mnogo, od toga da Džarmušu očito ne leže zombiji kao filmski standard (njegovi najuspeliji likovi bili su elitni i unikatni, živi mrtvaci su ipak masa i tu važe druga pravila), do toga da je veliki autor možda zašao u godine kada inspiracije zna da usfali, a proizvodnja filmova po svaku cenu služi da mu održi sliku o sebi kao o aktivnom stvaraocu.

Zapravo, „The Dead Don't Die“ deluje kao film koji nije radio Džarmuš. Više liči na delo nekakvog netalentovanog studenta koji se preko veze upisao na neku provincijalnu akademiju i sa znanjem od deset filmova, što Džarmušovih, što onih iz zombi žanra, pokušao da rekreira kako bi to izgledalo kada bi veliki Džim snimio zombi komediju sa političkom oštricom.

Sigurno postoje i gori i besmisleniji i štetniji načini da ubijete 104 minuta života od gledanja lošeg, tek na momente iskričavog i zabavnog filma, ali da li je to zaista vredno rizika?

22.7.19

The Hummingbrid Project

kritika objavljena na XXZ
2018.
scenario i režija: Kim Nguyen
uloge: Jesse Eisenberg, Alexander Skarsgard, Salma Hayek, Michael Mando

Većini nas brzina interneta, jednom kada dostigne tu tačku da možemo neometano da otvaramo stranice, slušamo muziku, gledamo filmove i serije u "streamu" ili razmerno brzo skinemo nešto, prestaje da bude bitna, odnosno postaje predmet rasprave i nadgornjavanja među kompjuterašima i ložačima opšte prakse. Sve te mikrosekunde pinga, širina protoka i ostale trice i kučine postaju savršeno nebitne jer njihove posledice u principu ne osećamo. Ako nismo profesionalno ili drugačije vezani za to jer određene operacije zahtevaju više protoka i brži odaziv. Recimo cela hi-tech grana industrije, ili, recimo, trgovanje na berzi koja se odvija preko programa i gde onaj koji u najkraćem roku može dati najbolju ponudu privlači najviše korisnika i stvara najviše profita svojim vlasnicima.

Možda potonje zvuči kao suviše blentavo i trivijalno da bi se o tome snimio film, ali bivalo je i filmova koji su se bavili blentavijim i trivijalnijim temama od toga, a da ne pričamo kolikim smo blentavijim nadmetanjima svedočili u poslednjih 30-ak godina. Uostalom, nisu li svi sportovi, svi sukobi i svi ratovi u stvari samo puko nadmetanje, što nadmetanje kao takvo čini izuzetno interesantnim za one koji ga imaju priliku pratiti. Tom generalnom idejom se vodi kanadski reditelj Kim Nguyen čiji je film War Witch privukao puno pažnje kritike i publike, te osigurao nominaciju za Oscara, u svom američkom debiju The Hummingbird Project.
Rođaci Vincent (Jesse Eisenberg) i Anton Zaleski (neprepoznatljivi Alexander Skarsgard) uz pomoć eksperta za bušenje Marka Vege (Mando) žele da polože optički kabl između tehnološke berze u Kansasu i Wall Streeta koji će brzinu odziva smanjiti na 16 milisekundi, odnosno jedan klepet kolibrijevih krila (pogledati naslov), što bi njihovom bogatom investitoru i njegovom programu za trgovinu deonicama osiguralo vrtoglavi profit. Obojica rođaka su ruskog porekla i za sve u životu su se morali grčevito boriti, s tim da je Vincent slatkorečivi poslovnjak, a Anton skoro pa autistični kompjuteraški genije. Obojica, pak, gaje izvestan prezir prema korporativnom svetu i manje ili više ga žele pobediti njegovim oružjem.

Njihov poslovni plan ne seda dobro njihovoj bivšoj poslodavki Evi Torres (sasvim deglamurizirana Salma Hayek) čija kompanija pokušava da i sama pronađe sistem za rekordno brzu komunikaciju među berzama, ali koristeći drugačiji tip prenosa. Ona deluje kao neko koga ne treba izazivati i spremna je na osvetu, a Antonova izdaja je posebno pogađa. Hoće li rođaci uspeti u svom naumu da prokopaju potpuno ravni kanal za optički kabl kroz privatne posede, rečna korita, tvrde stene u nacionalnom parku na Apalačkim Planinama i zemlju prema tehnologiji poslovično skeptičnih Amiša pre nego što ih Eva, u jednakim proporcijama "Bond-zlikovac" i Cruella De Vil, pretekne ili im stane na put?
Korporativni triler je ovde ime igre i tu jedan drugi naslov, onaj koji je proslavio Jesseja Eisenberga, Fincherov The Social Network, predstavlja zlatni standard kojem se The Hummingbird Project približava, ali ga ne dostiže. Reč je o solidnom i solidno napetom filmu koji pokreću izvrsne uloge inače prepoznatljivih, versatilnih i verziranih glumaca. Eisenberg je tu pouzdan i u svom tipu, ali će više pažnje privući svakako Skarsgard koji igra apsolutno kontra svog tipa lepih, samouverenih i hladnih frajera. Nije tu stvar ni fizičke transformacije uz pomoć šminke i protetike, već je reč o pravoj glumi - stavom, pokretom, držanjem i tonom glasa. Skarsgardov Anton jedan je od temeljitijih filmskih čudaka u poslednje vreme. Michael Mando je pouzdan kako samo verzirani epizodista zna biti, a Salma Hayek se očito dobro zabavila karikirajući Evu preko svake mere, uz oslonac na meksički akcenat koji je toliko jak da para uši i nesvakidašnji fizički izgled sa sedom kosom i zatamnjenim naočarima.

Nguyen insistira na mnoštvu lokacija koje se čine autentičnima i čestoj upotrebi širokih kadrova snimljenih iz drona koje, pak, vešto kombinuje sa kratkim krupnim kadrovima u scenama verbalnog ping-ponga koje predstavljaju osnovu filma, što je sasvim dovoljno da vreme od bezmalo dva sata, koliko The Hummingbird Project traje, naprosto proleti, nekolicini očitih nedostataka uprkos. Najočitiji je svakako česta promena tona, od ozbiljnog do parodičnog do trilerski napetog, koja nije uvek baš glatka i logična, ali generalni okvir da se imitira mehanika filmova po istinitim događajima uz često isticanje preciznih vremenskih i prostornih koordinata titl-karticama taj nedostatak u solidnoj meri "pegla".

Donekle su upitni i motivacijski i moralni aspekt filma, odnosno zašto bismo gledali nadmetanje očito dobrostojećih ili nepristojno bogatih ljudi, kao i to da je činjenica da naše junake vodi prilično jednostavna pohlepa, ma koliko se oni trudili da je zamaskiraju iza velikih reči o tome kako žele pokazati srednji prst sistemu od kojeg itekako profitiraju. Ali to se sve da lako otkloniti sa sportskim analogijama: kao što su neki ljudi plaćeni da udaraju lopticu reketom, šutiraju loptu, trče u ravnoj liniji ili skaču u vis i u dalj, tako se naši junaci i zlikovci takmiče ko će osigurati brži protok podataka internetom. A takmičenja su, po prirodi stvari, zabavna za gledanje slično kao i za učestvovanje u njima.