kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
“Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari” -
rečenica koju je izgovorio rumunjski (pro)fašistički diktator i
kolaboracionist Ion Antonescu, dio je njegovog opsežnijeg,
dokumentiranog govora, a kontekst je nužnost što hitnijeg i
temeljitijeg uništenja “židovske rase”. Sam govor datira iz
1941. godine, kontekst je pohod rumunjske vojske po zapadu Ukrajine i
masakr počinjen u Odesi prilikom kojeg je ubijeno između 25 i 35
tisuća Židova, dok je još nekoliko desetaka tisuća protjerano i
moreno glađu u Transnistriji. Rumunji su se inače ‘istakli’ u
Holokaustu ubivši blizu 400.000 Židova i Roma, a pored efikasnosti
vojske u ubilačkim pohodima, bila je značajna i podrška
državno-crkvenih struktura, kao i osebujan, sadistički pristup:
žrtve su uglavnom bile zaklane, vješane ili žive spaljivane. Kada
je Rumunjska promijenila stranu u Drugom svetskom ratu, Antonescu je
uhapšen od strane novih vlasti i osuđen na smrt zbog zločina
protiv čovječnosti.
Izabranu rečenicu Radu Jude uzima kao naslov svog najnovijeg filma
kojim nastavlja borbu protiv nacionalno raširene mitomanije i
općeprihvaćenog diskursa u Rumunjskoj po kojoj su Rumunji vječite
žrtve, krotki i bogougodni, a na eventualne zločine natjerani od
strane povijesnih okolnosti i stranih sila, u slučaju Holokausta od
strane Hitlera i nacističke Njemačke. Ovo je već četvrti
uzastopni film u kojem Jude bez zadrške optira za temeljno
suočavanje s prošlošću, a protiv relativizacije i trivijalizacije
povijesnih činjenica. Tako je u Judeovom internacionalno
najuspješnijem filmu Aferim! na tapeti bio robovlasnički
sistem čija su žrtva bili Romi i već tada ukorenjene rasne i
nacionalne predrasude. Srca s ožiljkom, smještena u
psihijatrijski sanatorij u predvečerje Drugog svjetskog rata,
ciljala su na društvo bez empatije u kojima su užasi koji su
uslijedili bili mogući. Prošlogodišnji dokumentarni film Zemlja
mrtvih je, pak, ponudio sirove dokaze o rumunjskom Holokaustu,
koristeći se dnevničkim bilješkama i fotografijama na iskren i
jednostavan način. Judeova tematska opsesija je iskrena i nije plod
kalkulacije s festivalskim uspjehom, premda je u ne naročito jakoj
konkurenciji Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao
barbari trijumfirao u Karlovym Varyma, a listi nagrada se može
dodati i Zlatni šlep na Vukovar Film Festivalu.
Judeov pristup je ovdje unekoliko drugačiji, kao što je drugačija
i meta koju cilja. Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani
kao barbari je u svojoj osnovi meta-film o postavljanju suvremene
predstave političkog teatra s tematikom učešća u Drugom svjetskom
ratu i zločina počinjenih tada, u javni prostor u vremenu
sadašnjem. Zamislite, dakle, nešto slično onome što po bivšoj
Jugoslaviji radi Oliver Frljić, s tim da je u rumunjskom slučaju u
pitanju žena, Mariana (igra ju Ioana Iacob, izvrsna u svojoj prvoj
glavnoj filmskoj ulozi), i da za svoj posao ima makar nominalnu
podršku od gradskih vlasti koja, naravno, dolazi uz pritiske u
smislu pokušaja ograničenja umjetničke slobode. Oni se
manifestiraju u liku Movile (Alexandru Dabija), sekretara za kulturu
koji posjećuje probe, upušta se s Marianom u duge debate i pokušava
blago cenzurirati, odnosno ublažiti sadržaj njenog komada. Tema
predstave je, naravno, masakr u Odesi, što samo po sebi ne odgovara
nijednoj vlasti jer svaka, od perioda monarhije preko komunizma do
dana današnjeg njeguje isti kult samoviktimizacije i nevinosti
naroda, pa Movila pokušava makar da ublaži ono što će se zaista
prikazati/ odigrati na gradskom trgu. Mariana, s druge strane, ima
problema i sa svojim glumcima i statistima naturščicima jer nekima
smeta da hodaju skupa sa Romima (odnosno kako će to biti
protumačeno), a drugima da nose sovjetske uniforme (dok sa
nacističkima, očito, nemaju takvih problema).
Film balansira između dokumentarnog i igranog (film je igrani, ali
Jude koristi dokumentarističku tehniku) i oslanja se u različitim
omjerima na razne reference - filmske (cinema verité, francuski Novi
Val, Godard), kazališne (film počinje “brechtovskim”
razbijanjem četvrtog zida kada se Ioana Iacob obraća direktno
publici i objašnjava svoj, odnosno Marianin lik), književne,
političke i filozofske (u tekstu filma, odnosno u dijalozima između
Mariane i Movile se obilato spominju Hannah Arendt, Ludwig
Wittgenstein, Walter Benjamin i Elie Wiesel, ali i Steven Spielberg).
Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari film
je u kojem Jude ne bježi od didaktičnosti, ali joj prilazi na
dovoljno inteligentan i inspiriran način, tako da ona nije
suhoparna, već gađa i pogađa svoju pravu metu: današnju Europu
koja se u određenoj mjeri stidi antifašizma, dok za fašizam nalazi
različita opravdanja, Rumunjsku koja se savršeno uklapa u takvu
Europu, te općenito ljudske sebične sentimente koji tjeraju većinu
pojedinaca i društvo u cjelini da zatvara oči pred zločinom ili
čak otvoreno “navija” za krvnika ako se sa njim može
identificirati po statističkim kategorijama nacionalne ili vjerske
pripadnosti.
Film u svoj puni zamah ulazi na kraju, kada Jude prelazi na
video-format koji simulira televizijsku snimku i prikazuje predstavu
kao gotov proizvod, te pokazuje facijalne ekspresije i reakcije kako
u redovima glumaca, tako i iz publike, podvlačeći ono što je on
možda kao autor filma znao, ali Mariana kao filmski lik nije. S
druge strane, film ima svojih problema, prije svega vezanih za
trajanje od blizu dva i pol sata za čime nije bilo realne potrebe.
Ako je još i nekako moguće prihvatiti one prolongirane i
artificijelno intelektualne dijaloge između Mariane i Movile, scene
iz njenog privatnog života i podzaplet s njenim oženjenim
ljubavnikom (panika od neočekivane trudnoće) ostaju nekako
bledunjave i nepotrebne jer funkcioniraju tek kao opća mjesta o
umjetnicima čiji su privatni životi nesređeni zbog prirode posla
kojim se bave. Posebno u oči upada scena u kojoj Mariane svom
ljubavniku u realnom vremenu od nekoliko minuta u neprekinutom kadru
čita odlomak iz knjige koju koristi kao materijal za istraživanje.
No, u usporedbi sa značajem filma i njegovim kvalitetama, ove se
zamjerke, koje bi neki drugi film “pokopale”, mogu smatrati
sitnim i podnošljivim.
No comments:
Post a Comment