Lista - Jul 2021.

 

 
Ukupno pogledano: 79 (56 dugometražnih, 22 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 67 (44 dugometražna, 22 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Soldier Ahmet / Soldat Ahmet
Najlošiji utisak: Vanquish

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
01.07. video Night in Paradise / Nak won eui bam (Park Hoon-jung, 2020) - 7/10
01.07. kino Werewolves Within (Josh Ruben, 2021) - 7/10
02.07. video The Marksman (Robert Lorenz, 2021) - 4/10
**04.07. festival Carnivorous Bean Sprout (SeO, 2021) - 6/10
**04.07. festival Gold Is Eating People / Huang jin chi ren la (Su Xia, 2021) - 9/10
**04.07. festival Invisible Eyes (Jung Seung-hee, 2021) - 7/10
**04.07. festival Kids on Fire (Kyle Nieves, 2020) - 8/10
**04.07. festival Temple of Devilbuster / Fu Mou Dien (Wang I-Fang, 2020) - 8/10
**04.07. festival Night Bus (Joe Hsieh, 2019) - 9/10
**04.07. festival How to Die Young in Manila (Petersen Vargas, 2020) - 5/10
05.07. video False Positive (John Lee, 2021) - 7/10
**05.07. festival Wander in the Dark (Redic Hsu, 2016) - 6/10
**05.07. festival As Usual (Liu Kuan-Wen, 2018) - 7/10
**05.07. festival Long Land (Huang Liang-Hsin, 2017) - 6/10
**05.07. festival Where Am I Going? (Huang Yun-Sian, Tsai Yi-Chin, 2018) - 8/10
**05.07. festival Daisy (Yu Yu, 2018) - 7/10
05.07. video Shithouse (Cooper Raiff, 2020) - 7/10
06.07. video Godzilla vs. Kong (Adam Wingard, 2021) - 4/10
06.07. festival The Fourth Window (Yair Qedar, 2021) - 6/10
06.07. festival By the Throat (Effi Weiss, Amir Borenstein, 2021) - 7/10
06.07. video Minamata (Andrew Levitas, 2020) - 5/10
**06.07. festival My Friend Who Shines at Night / Mon ami qui brille dans la nuit (Grégoire de Bernouis, Jawed Boudaoud, Simon Cadilhac, Hélène Ledevin, 2020) - 6/10
**06.07. festival A Stranger from the past (Jan Verdijk, 2020) - 7/10 
**06.07. festival Escaping the Fragile Planet / Apodrasi apo ton efthrafsto planiti (Thanasis Tsimpinis, 2020) - 7/10
**06.07. festival Night of the Living Dicks (Ilja Rautsi, 2021) - 8/10
**07.07. festival Shoegazing (Servane d'Alverny, 2020) - 9/10
07.07. festival Soldier Ahmet / Soldat Ahmet (Jannis Lenz, 2021) - 9/10
08.07. video Censor (Prano Bailey-Bond, 2021) - 7/10
08.07. video The Lovebirds (Michael Showalter, 2020) - 7/10
08.07. video Be Good or Be Gone (Cathal Nally, 2020) - 6/10
**09.07. festival Healing / Hexabödeli (Adrian Perez, 2020) - 6/10
**09.07. festival Pressure Drop / Druckabfall (Andreas Elsener, 2021) - 6/10
**09.07. festival Kingdom (Bettina Oberli, 2019) - 8/10
**09.07. festival Little Miss Fate (Joder von Rotz, 2021) - 6/10
**09.07. festival Phlegm (Jan-David Bolt, 2021) - 7/10
09.07. video Drunk Bus (John Carlucci, Brandon LaGanke, 2020) - 7/10
09.07. video Grandson / Enkel (Aleksandar Reljić, 2018) - 8/10
***09.07. video The Sandžak Process / Proces Sandžak (Aleksandar Reljić, 2020) - 7/10
09.07. video Feels Good Man (Arthur Jones, 2020) - 6/10
09.07. video Lansky (Eytan Rockaway, 2021) - 5/10
10.07. video Bliss (Mike Cahill, 2021) - 5/10
11.07. video The Dissident (Bryan Fogel, 2020) - 7/10
12.07. video Black Widow (Cate Shortland, 2021) - 5/10
12.07. video Vanquish (George Gallo, 2021) - 2/10
12.07. kino The Ice Road (Jonathan Hengsleigh, 2021) - 5/10
13.07. video French Exit (Azazel Jacobs, 2020) - 6/10
13.07. video Concrete Cowboys (Ricky Staub, 2020) - 6/10
14.07. video The Vault / Way Down (Jaume Balagueró, 2021) - 6/10
16.07. kino Till Death (S.K. Dale, 2021) - 6/10
*16.07. festival 12 Hour Shift (Brea Grant, 2020) - 7/10
16.07. video Bumblebee (Travis Knight, 2018) - 5/10
*17.07. festival Violation (Madeleine Sims-Fewer, Dusty Mancinelli, 2020) - 7/10
*17.07. festival Spare Parts (Andrew Thomas Hunt, 2020) - 5/10
*18.07. festival Fanny Lye Deliver'd (Thomas Clay, 2019) - 6/10
18.07. festival My Lake / Liqeni im (Gjergj Xhuvani, 2020) - 5/10
18.07. festival Landscape Zero / Nulti krajolik (Bruno Pavić, 2020) - 4/10
19.07. festival Why Not You / Hochwald (Evi Romen, 2020) - 7/10
19.07. festival Games People Play / Seurapeli (Jenni Toivoniemi, 2020) - 7/10
20.07. festival Once We Were Good for You / A bili smo vam dobri (Branko Schmidt, 2021) - 6/10
*20.07. festival Kratt (Rasmus Merivoo, 2020) - 6/10
*21.07. festival Aporia (Rec Revan, 2019) - 3/10
*21.07. festival Red Screening / Al morir la matinée (Maximiliano Contenti, 2020) - 6/10
22.07. festival Murina (Antoneta Alamat Kusijanović, 2021) - 7/10
*22.07. festival Slashening: The Final Beginning (Brandon Bassham, 2020) - 4/10
*22.07. festival Post mortem (Péter Bergendy, 2020) - 8/10
23.07. festival Po tamburi (Stanislav Tomić, 2021) - 5/10
*23.07. festival Scavenger / Carrona (Luciana Garraza, Eric Fleitas, 2019) - 5/10
*23.07. festival Yummy (Lars Damoiseux, 2019) - 6/10
*24.07. festival Benny Loves You (Karl Holt, 2019) - 6/10
25.07. festival The Campaign / Berliner (Marian Crişan, 2020) - 6/10
26.07. festival Celts / Kelti (Milica Tomović, 2021) - 8/10
27.07. festival Fox in a Hole / Fuchs im Bau (Arman T. Riahi, 2020) - 7/10
27.07. festival A Blue Flower / Plavi cvijet (Zrinko Ogresta, 2021) - 8/10
**27.07. festival You Can Still Win / Ima još nade za pobjedu (Marko Bičanić, 2020) - 6/10
28.07. festival Human Factors / Der menschliche Faktor (Ronny Trocker, 2021) - 5/10
29.07. festival South Wind 2: Speed Up / Južni vetar 2: Ubrzanje (Miloš Avramović, 2021) - 6/10
29.07. video Fear Street: Part 1 - 1994 (Leigh Janiak, 2021) - 4/10
29.07. video Fear Street: Part 2 - 1978 (Leigh Janiak, 2021) - 5/10
29.07. video Fear Street: Part 3 - 1666 (Leigh Janiak, 2021) - 3/10

Po tamburi

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Stanislav Tomić

scenario: Stanislav Tomić, Mario Marko Krce

uloge: Momčilo Otašević, Tijana Pečenčić, Stjepan Perić, Nikola Kojo, Branko Uvodić, Hrvoje Barišić, Neven Aljinović-Tot, Andrei Meircure, Primož Petkovšek, Nives Ivanković, Milivoj Beader, Borko Perić, Areta Ćurković, Hristina Popović, Damir Martinović – Mrle, Zoran Prodanović – Prlja, Dubravko Mataković

Ako ste se ikada pitali kako bi izgledao kultni film The Warriors Waltera Hilla ako bi slučajno naslovni banditi zapravo bili tamburška banda, a morali bi da se vrate ne od Bronxa do Brooklyna, nego od nekud u Slavoniji do svog (fiktivnog) Velikog Sela, onda je Po tamburi, najnoviji film Stanislava Tomića, nešto što morate pogledati. Ako, pak, niste, onda ga svejedno možete pogledati, ako ni zbog čega drugog, a onda da se uverite kako je spoj osnovnih premisa postavljen na suviše klimavim nogama i sa prilično suludim rezonima.

Neke od stvari su prenete skoro pa »jedan na jedan«, poput zapleta odiseje, uključenja radija, s time da na toj poziciji imamo časnu sestru (Ćurković) i bivšeg televizijskog voditelja Branka Uvodića (koji igra samog sebe), opsesije železničkim prevozom, pa do ringišpila na kraju. Neke su i nadodate za začin, uključujući i celu tu šemu emisije Lijepom našom, i pravu pravcatu cigansku svadbu koja, doduše, malo predugo traje, ali uvodi možda i najinteresantniji lik mlade (Pečenčić) i dovodi je u vezu sa vođom naših tamburaša, Labudom (Otašević). Naši junaci su kvintet amatera koji prolazi i kroz krizu benda (a kako drugačije), a »negativci« su uglavnom profesionalci različitih profila, od pravih zlikovaca, preko ludih Australaca i hiper-seksualiziranih tamburašica do jednog profi-benda s rokerskim nastupom i jednog punokrvno-ubilačkog »redneck« sastava.

Rezultat svega je parodija, ali onako do kosti. Iako se zna sa čime se i iz kojih pobuda zeza, ceo taj pristup zna biti dosta rizičan u smislu odnosa pogodaka i promašaja u okviru pokušaja koje Tomić i Krce gomilaju jedan za drugim u maničnom tempu. Režija na nivou pojedinačnih scena zna biti i solidna, Krce kao direktor fotografije fino hvata tu nebulozno-stripovsku atmosferu koju je kao scenarista sa Tomićem zamislio. Međutim, u gomili likova na malom prostoru, kao i glumaca različitih profila i senzibiliteta koji ih igraju, čini se da upravo oni ostaju najviše oštećeni jer ne mogu da do kraja pokažu šta znaju i umeju. U tome, pak, oni neprofesionalni (a poznati iz drugih razloga) prolaze dosta bolje jer se od njih više očekuje poza nego prava gluma. Muzika kao kombinacija tamburašenja, elektronike, roka, ekstremnog metala i čega sve još ispostavlja se kao adut filma.

Na kraju krajeva, možda je suština toga što Tomiću i Krceu komedija kao žanr ne leži (prethodni film Lavina je prošao poprilično katastrofalno i kod kritike i kod publike), iako je forsiraju. Smisla za humor imaju, ali taj humor je pomalo i interan, a samim time dosta često samo njima razumljiv, a »na van« se utapa u očekivanim gegovima, psovkama i prostačkim vicevima sa seksualnim aluzijama. Možda bi i bilo vreme da se okušaju u nekom drugom žanru i iznenade nas, baš kao što su sa svojim ne uvek smislenim, ali zato prilično spektakularnim prvencem Josef u kojem su ludilo i klanica Prvog svetskog rata ispripovedani iz vizure jedne uniforme i jedne pločice s imenom. Po tamburi ostaje uglavnom propuštena šansa, ali, s pozitivne strane gledano, makar ne opterećuje gledaoca.

Murina

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Murina je riba pomalo zastrašujuće, zmijolike pojave i veličine koja bi čoveka mogla uplašiti, ali i izrazito ukusnog mesa koje je poslastica na lokalnim menijima na obali toplih mora. U debitantskom filmu Antonete Alamat Kusijanović, nedavno nagrađenom „Zlatnom kamerom“ (kansko priznanje za najbolji dugometražni debi), naslovna riba pojavljuje se dva puta u fizičkom obliku, na samom početku i pred kulminaciju, ali njeno odsustvo iz sredine još je i „glasnije“ nego što bi prisustvo moglo biti. Jer upravo ono služi kao ilustracija, ako ne i okidač frustracija u okviru najuže porodice...

Hrvatska premijera u Areni, gdje je „Murina“ otvorila 68. izdanje Pulskog filmskog festivala, „pala“ je baš na dan kada su u Kanu objavljene nagrade, dok ime Martina Skorsezea na popisu producenata i „sales“ kuće „The Match Factory“ govore u prilog tome da će festivalska turneja biti duga i verovatno plodna, te da Zlatna kamera verovatno neće biti poslednja nagrada za ovu koprodukciju Hrvatske, Slovenije, Brazila i SAD.

Antoneta Alamat Kusijanović se, dakle, vraća u morski i obalski krajolik istražen i pokazan u višestruko nagrađivanom kratkometražnom filmu „U plavetnilo“ (2017) koji je nagrađen u Sarajevu i Berlinu, i sa kojom „Murina“ deli i glavnu glumicu Graciju Filipović, a možda čak i glavnu junakinju, budući da se obe nose ime Julija. Antonetine Julije, međutim, ne traže nužno Romea, nego oslobođenje od opresivnog okruženja. Slobodu pronalaze u vodi, naročito u morskim dubinama.

Primarni izvor neugodnosti za obe Julije jeste otac. U „Murini“ ih upoznajemo nakon kratke uvodne špice u kojoj je plavetnilo mora auditivno obojeno elektronskom neoklasikom. Julija i njen otac Ante (Leon Lučev) rone zajedno, u lovu su na murine. Baš ova delikatesna riba mora se naći na meniju za izuzetno važnu večeru koju Ante i njegova žena Nela (srpsko-danska glumica Danica Ćurčić, najpoznatija po ulozi u drugom, ponajboljem delu serijala o Q-odeljenju za zaboravljene slučajeve, „Ubice fazana“, 2014) pripremaju za uvaženog stranog gosta.

Ante, i inače klasičan primerak patrijarhalnog despota, želi da ostavi jak utisak na gosta, pa kontroliše svaki aspekt, od izbora ženine haljine, do toga kada će punoletna kći recitovati (i koju) pesmu za goste, te kada će ići u krevet. Dok Nela na takvo ponašanje nevoljno pristaje, pravdajući to višim ciljem, u Juliji se budi poriv za pobunom.

Gost Havi (novozelandski glumac Klif Kertis) kojeg Ante opisuje kao „Boga na Zemlji“ izrazito je bogat i naoko sofisticiran čovek za kojeg je Ante 20 godina ranije radio kao skiper. On se pojavljuje sa svitom prijatelja i tokom večere galantno deli komplimente Neli i Juliji, a oni upućeni Anti imaju nekakvu žaoku, što govori da dvojica muškaraca imaju neke neraščišćene račune, i poslovno i privatno, a verovatno i neku istoriju rivalstva.

Ante ima sasvim opipljive materijalne pobude za ugošćavanje Havija: želi mu prodati zemlju na nenaseljenom ostrvu, gde bi ovaj mogao da napravi elitno odmaralište, dok su Havijevi razlozi za posetu možda i sasvim privatni, ali ne nužno iskreni.

Počinju psihološke igrice u okviru porodice u kojima se očeva gruba sila susreće s kćerinim veštim eskivažama i kratkim „ubodima“, a gde majka pokušava da smiri situaciju. U igru je uključen i Havi, za čiju se pažnju bore svi troje, a na kojeg Julija projektuje sopstvene želje da njoj i majci upravo on bude spasitelj i dobročinitelj. Iako zapravo film posmatramo iz Julijine perspektive, nama je kao gledaocima jasno da je njen račun bio „bez krčmara“ pre nego što ona to shvati.

Osnovni problem sa „Murinom“ je dramaturgija, odnosno scenario Antonete Alamat Kusijanović i Frenka Gracijana koji pati od boljki tipičnih za „mejnstrim arthaus“ festivalsku produkciju, ali i za postjugoslovenske filmove smeštene u uska okruženja porodice i bliskih prijatelja.

Reč je o svojevrsnoj kalkulaciji s otkrivanjem, odnosno doziranjem važnih detalja i motivacija likova za pojedine postupke. Alamat Kusijanović i Gracijano do pred kraj filma uspevaju održati višesmislenost, ako ne i misteriju, ali onda prebrzo bacaju sve karte na sto kroz nepotrebno eksplikacijske dijaloge. Antoneti Alamat Kusijanović je uspevalo da nas u kratkoj formi održi dovoljno dugo u mraku, odnosno u difuznoj podvodnoj svetlosti, u prethodnom filmu, ali dugi metar ima neka svoja pravila kojima ona još mora ovladati.

Sa pozitivne strane, njena režija je na višem nivou nego što je scenario, posebno u smislu audio-vizuelnog pripovedanja, kreiranja atmosfere i miljea. Originalni muzički skor Jevgenija i Saše Galperina diktira dinamiku na za to predviđenim mestima, a upotpunjen je i „odležalim“ hitovima domaće (Magazin) i strane produkcije (ruske romanse, italijanske kancone i španska gitara) koji signaliziraju nivoe sofistikacije likova, odnosno različite svetove u kojima obitavaju.

Montaža Vladimira Gojuna izuzetno je glatka, a najjači adut filma je svakako fotografija Elen Luvar, poznate po radu na filmovima „Invisible Life“ (Karim Ainous, 2019), „Never Rarely Sometimes Always“ (Elajza Hitman, 2020) i „Happy as Lazzaro“ (Aliće Rorvaćer, 2018), naročito kada naša junakinja i filmska akcija zarone ispod površine vode.

Jedan od aduta filma je svakako i kasting, odnosno glumačka podela. Leon Lučev je standardno dobar kao Ante, njemu i inače uloge sirovih „kućnih diktatora“ odlično leže. Klif Kertis uglavnom nije imao prilike da igra uloge svetskih plejboja, ali se ovde sasvim dobro snalazi, osim u aspektu španskog akcenta za koji se čuje da mu nije prirodan. Danica Ćurčić ima nezahvalan zadatak da pronađe balans između žene-majke, žene-žrtve i „žene-žene“, odnosno da igra više različitih uloga u raziličitim socijalnim situacijama.

Otkriće filma je svakako Gracija Filipović pred kojom je još teži glumački zadatak da sa minimalnim promenama izraza lica nas kao gledaoce drži u neizvesnosti što njen li misli, smera i planira, u čemu njen lik i njena gluma pomalo podsećaju na Marijanu, protagonistkinju filma „Ne gledaj mi u pijat“ (Hana Jušić, 2016) u interpretaciji Mie Petričević.

„Murina“ je film koji pati od nekih sitnih nesavršenosti i „dečjih bolesti“, ali je za dugometražni debi na sasvim zadovoljavajućem nivou. Još jedna od stvari koje filmu idu u prilog, bilo da je reč o pažljivoj kalkulaciji ili slučajnoj podudarnosti, jeste ambijent leta i mora. More možda ne može sprati svu nelagodu, ali ono svakako ponekad može promeniti odnos snaga i osloboditi potlačene.

Why Not You / Hochwald

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Evi Romen

uloge: Thomas Prenn, Noah Saavedra, Helmuth Häusler, Ursula Ofner, Katja Lechthaler, Walter Sachers, Josef Mohamed, Kida Khodr Ramadan, Claudia Kottal, Elisabeth Kanettis

Život u maloj i zatvorenoj sredini može biti ubitačan za onoga ko se ne uklapa u vrlo striktne i jasno definisane standarde. U takvoj sredini percepcija traume se povećava eksponencijalno, baš kao i (auto-)destruktivno ponašanje kao reakcija na istu. U svom rediteljskom prvencu, montažerka Evi Romen studira upravo te mehanizme u skoro pa laboratorijskim uslovima malog sela u Južnom Tirolu, odnosno pokrajini Alto Adige u Italiji koja je naseljena uglavnom austrijskim stanovništvom. Film je trijumfovao već na svojoj premijeri na Zurich Film Festivalu, a kolekciju trofeja je upotpunio i na festivalu Diagonale u Grazu. Regionalnu premijeru je imao sinoć u međunarodnom programu Pule.

Mario (debitant Thomas Prenn) je po svemu crna ovca u svom selu koje je zapravo i originalni, nemački naslov filma. Gej je, otpadnik od crkve, zaljubljenik u ples i rekreativni narkoman. Njegov najbolji prijatelj i možda višegodišnja simpatija Lenz (Saavedra) je praktično isto to, uz jednu ključnu razliku. Mario dolazi iz rasturene radničke familije, pa mora da se izdržava povremenim poslovima umesto da ganja umetničku karijeru, a Lenz je sin lokalnih bogataša i vlasnika vinarije, pa su mu audicije u Beču i Rimu dostupnije. Obojica, pak, vole da se ekscentrično oblače i sitnim glupostima sablažnjavaju lokalne seljane, ali nijedan od njih nije spreman da zapravo »izađe iz ormana«.

Situacija za Marija se menja kada se njih dvojica nađu na meti islamističkih terorista u gej klubu u Rimu. U tom napadu Lenz gine, a Mario ostaje sam i pod lupom svojih suseljana spremnih da ga osude za bilo šta, što ga nagoni ka ne baš zdravim obrascima ponašanja koji uključuju konzumaciju heroina i eskapade na javnim mestima u selu i obližnjem gradu Bolzanu. Jedini koji bi možda mogao da mu pomogne je nekadašnji školski drug Nadim (Mohamed) koji je u međuvremenu pronašao smisao života u veri pod paskom mudrog i dobronamernog imama (Ramadan). Može li Mario prevladati traumu dodatno pojačanu inherentno rasističkim i islamofobnim stavovima koji su mu ugrađivani tokom odrastanja?

Međunarodni naslov na engleskom jeziku Why Not You svoje poreklo vodi od jedne od replika koju Lenzova majka (Lechthaler) uputi Mariju nakon što sazna za njegovu smrt i ta replika je zapravo ključni mehanizam psihološkog fenomena zvanog krivica preživelog. Nemački naslov koji poreklo vuče od centralnog mesta radnje sjajno funkcioniše kao nadopuna internacionalnom, ukazujući na to da je zatvorena i zatrovana sredina odgovorna za potenciranje te krivice, ali i za destruktivne mehanizme pomoću kojih Mario pokušava da se nosi s time.

Ta bi krivica i reakcija na nju mogle biti centralne, ako ne i jedine teme filma, ali Evi Romen otvara još nekoliko specifičnih uglova koje možda ne zna kako ili ne može da razradi i zatvori, dakle odnose u porodici, klasne odnose, motiv prijateljstva i pripadnosti, narkomaniju, napete odnose među religijama i kulturama, kao i gej aspekt. Prosto i jednostavno, ona nije scenaristkinja po obrazovanju i afinitetima, pa u tom pogledu Hochwald deluje pretrpano motivima po kojima se tek zagrebalo.

Ono što manjka u scenariju, Evi Romen uspeva da pokrije dobrim rediteljskim instinktima za postavljanje scene, čak i kada one u dramaturškom smislu u formi repeticije »udaraju na isto mesto«. Pojedinačne scene su atraktivne, posebno kada su propraćene eklektično izabranom muzikom, scenografija i kostim su na nivou, kamera i montaža takođe, a Evi Romen svime time diriguje bez ikakvih problema. Izvrstan je i njen rad s glumcima, posebno sa Thomasom Prennom koji je izuzetno talentovan i kojem ona pomaže da tu divlju energiju kanalizira. Hochwald tako postaje i ostaje sasvim solidan film i prilično dobar debi.

A Film a Week - The Fourth Window

 previously published on Cineuropa

There is no doubt that Amos Oz was one of the key figures of Israeli literature and also the country’s political life, not just because of his impressive output of literary works and newspaper columns, but also because of their quality in the sense of touching the young nation’s heart and asking all the right questions. Oz was already the subject of a documentary, Masha and Yonathan Zur’s Amos Oz: The Nature of Dreams (2009), and his works also got their own film adaptations (Natalie Portman’s 2015 directorial debut, A Tale of Love and Darkness, based on Oz’s memoir, being the best-known one). This time, Israeli documentarian Yair Qedar, who has considerable experience of directing biographical documentaries about literary figures, as demonstrated in his 2015 works The Awakening and Zelda: A Simple Woman, takes on the task of telling the complete story with The Fourth Window. The film premiered almost simultaneously internationally in the official selection of the Thessaloniki Documentary Festival and on home turf in the national competition of Docaviv.

As stated near the start of the film, Oz’s life was influenced by two tragedies. One happened early on: his mother committed suicide when he was just 12. But the other one occurred just before his death, when his daughter Galia accused him of physical, emotional and mental abuse. The first tragedy is properly explained and leads to a conclusion: that it eventually turned a rebellious Jerusalem boy who did not fit in with the crowd into a writer whose topics revolved around families. Meanwhile, the second one is somehow under-explained, which could be seen as one of the film’s flaws, but given that Galia’s book Something Disguised as Love was published earlier this year, Qedar’s decision to avoid entering a tabloid conflict either for or against Oz was probably a smart choice.

In the meantime, we get to see and hear about the transformation of a boy into a man, a writer and a political activist, and about the social consciousness of Israel. We learn about his moving into a kibbutz, his life and literary beginnings there, his marriage to Nili, his political views evolving along the lines of left-wing Zionism and the application of these ideals in light of the conflicts with the neighbouring Arab nations. We also get to see a temporary fall from grace in the eyes of the public and his comeback, while his friend and biographer Nurith Gertz serves as our guide.

Granted, the phone conversations between Gertz and Oz accompanied by the visuals of a particular Tel Aviv street are the backbone of the film, but we also get to see the interviews with Gertz and other Israeli and global powerhouses in the domains of literature, publishing, journalism and culture, such as David Grossman, Etgar Keret, Nicole Krauss and Natalie Portman, among others. We hear the excerpts from his books read aloud by Dror Keren and set against the various archival footage, with Chris Marker’s Description of a Struggle (1960) being the most recognisable material.

Shot by a small army of cinematographers, with one single dynamic shot near the end of the film, and edited by Nili Feller, The Fourth Window is a well-crafted, respectful and highly informative film that better serves the existing fans of Oz’s literature and politics, while potential new ones might need more time to process the amount of the material they are presented with here.

Till Death

 kritika objavljena na XXZ

2021.

Režija: S.K. Dale

Scenario: Jason Carvey

Uloge: Megan Fox, Eoin Macken, Callan Mulvey, Jack Roth, Aml Ameen

Šta se dogodilo sa Megan Fox? Počela je sa sapunicama i sitcomima, trenutak slave doživela sa prva dva Transformers filma, odigrala ulogu u inicijalno loše primljenom, a kasnije nešto cenjenijem teen-hororu Jennifer’s Body i utopila se u bezbrojnim epizodnim ulogama i B produkciji. Nakratko je „vaskrskla“ kao April O’Neil u dva Ninja Turtles filma i ponovo iščezla. Po spisku uloga, neko bi rekao da ona nikad i nije bila neka glumica, te da je bila tražena koliko je tražen i taj specifičan tip lepote koju ona poseduje. Sa Till Death ima priliku da to demantuje i tu priliku delimično koristi.

Relativno anonimni scenarista Jason Carvey i reditelj kratkih filmova S.K. Dale kojem je ovo prvenac iskovali su jednu budžetski jeftinu, a relativno efektnu kros-žanrovsku varijantu i u njen centar postavili baš Megan Fox, pritom se dotičući pitanja braka, vernosti i zloupotrebe u takvom društvenom okviru. Film je uglavnom snimljen u Bugarskoj za relativno sitne novce i zapravo je čudo da ga uopšte imamo priliku pogledati u bioskopima jer se VOD tržište čini kao prirodnija platforma za njega.

Film počinje prisnim razgovorom dvoje ljudi koji nekako sluti na prekid veze. Emma (Fox) i Tom (Ameen) se rastaju jer prosto tako mora biti. Ubrzo otkrivamo da je ona „trofejna žena“ newyorškog advokata Marka (Macken) koji uglavnom ima kriminalce za klijentelu, a da je Tom njegov zaposlenik u firmi, a raskid se dešava baš na Emminu i Markovu godišnjicu braka. Mark je tip čoveka čija je pasivna agresija zapravo vrlo preteća, i tip koji nekako uvek istera svoje u maniru elementarno uglađenijeg patrijarhalnog despota. Emmin brak s njim zapravo je nešto luksuzniji kavez u kojem on bira šta će ona obući, šta će se naručiti u restoranu i kako će njih dvoje provoditi vreme.

Isprva se možda čini da on ne zna nužno za njenu prevaru, ali to ne znači da je njoj išta prijatnije u njegovom društvu i da je ne drma paranoja, naročito kada je zavezanih očiju muž odvede na tajnu lokaciju, zapravo njegovu izolovanu vikendicu na zaleđenom jezeru, gde je sačeka suviše elaborirano pripremljeno veče romantike. Sutradan se Emma budi vezana lisicama za Marka koji njoj pred očima izvršava samoubistvo, optužujući je za nezahvalnost. Da stvar bude gora, on je osigurao da ona ostane vezana za njega i zarobljena u kući tako što joj je uništio mobilni telefon, ispraznio rezervoar u autu i sklonio svako upotrebljivo oruđe osim praznog pištolja.

Na licu mesta se pojavljuje i unezvereni Tom, ali dvojica navodno majstora i navodno provalnika, psihotični zlikovac Bobby (vrlo efikasan zlikovac i večiti epizodista Callan Mulvey) i njegov smotaniji brat Jimmy (Roth). Markovo samoubistvo i pojavljivanje dvojice kriminalaca na licu mesta ima veze i sa Markovim poslom, ali i sa okolnostima njegovog upoznavanja sa Emmom jedanaest godina ranije dok je još radio kao tužilac. U svakom slučaju, njoj predstoji dovijanje i borba kako bi se oslobodila i preživela.

Glavni štos na koji se u svom scenariju oslanja Jason Carvey jeste ekscentričan, ali ne i naročito originalan jer je na njemu izgrađen jedan od slabijih romana Stephena Kinga, Gerald’s Game čiju filmsku adaptaciju iz 2016. godine potpisuje Mike Flanagan. Ovde se, doduše, metafora braka bez ljubavi kao lešine za koju je osoba zavezana cilja direktnije i žanrovski preciznije, bez plitke psihologizacije. Druga polovina filma hoda po kanalima „home invasion“ trilera, što Dale režira precizno, izvlačeći maksimum iz vrlo ograničene lokacije sa vrhunskim smislom za lokalnu topografiju.

Glumci uposleni na filmu svakako dolaze iz nižih ešalona, ali Dale vrlo vešto izvlači maksimum od njih u zadatim okvirima. Macken je efikasan kao jezivi muž Mark, a Mulvey kao negativac poganjan pohlepom i osvetom. Junakinja ove priče je ipak Megan Fox koja ipak nije samo „telo“ i koja uz lepotu može nositi i dozu sete, ali i volje za preživljavanjem i oslobođenjem. Ne bi bilo neočekivano da joj baš Till Death prelomi karijeru i usmeri je prema kvalitetnijim projektima i karakternijim likovima.

The Ice Road

 kritika objavljena na XXZ

2021.

Scenario i režija: Jonathan Hensleigh

Uloge: Liam Neeson, Marcus Thomas, Laurence Fishburne, Amber Midthunder, Benjamin Walker, Martin Sensmeier, Holt McCallany, Matt McCoy, Chad Bruce, Matt Salinger

Liam Neeson očito nema nameru da stane sa svojim akcijanjem na pragu sedamdesete godine života, već, štaviše, ubrzava i podiže tempo. The Ice Road je već treća „neesonijada“ u godinu dana i druga u šest meseci. Krajem prošle godine nam se ukazao The Honest Thief, početkom ove The Marksman. Ono što The Ice Road čini različitim od običnog akcionog filma u kojem se Liam Neeson sveti nekome ko je povredio njegovu čast ili nekoga njemu dragog, njegovo je okruženje (Neeson spisku akcionih veština pridodaje i vožnju kamiona po ledenim cestama), te žanrovsko ukrštanje s filmom katastrofe i preživljavanja. Opet, ne očekujte da će The Ice Road biti Wages of Fear (ili njegov „remake“ Sorcerer) ili makar The Convoy na ledu, ali za to ne treba kriviti Liama Neesona.

Njegov lik ovde je kamiondžija Mike McCann, dobar vozač i pristojan čovek obremenjen brigom o svom hendikepiranom bratu Gurtyju (Thomas) koji se iz rata u Iraku vratio s afazijama i teškim PTSP-om. Gurty je vrstan mehaničar, ali je kognitivnu sposobnost za bilo šta drugo skoro potpuno izgubio. Kako mora da vuče brata svuda sa sobom, tako Mike upada u nevolje s kolegama i šefovima i redovno fasuje otkaze što ga stavlja u nezavidnu situaciju da mora da prihvati i očajničke poslove.

Jedan takav se upravo nudi u Kanadi. Naime, dogodila se nesreća u rudniku u Manitobi, eksplodirao je metan, okno se urušilo i grupa od 26 rudara je ostala zatrpana. Da bi se spasili, potrebno je dopremiti opremu. Problem je u tome što je april mesec, ekipa „ledenih“ kamiondžija je na odmoru, a ceste preko zaleđenih jezera su još opasnije jer se sneg topi, a led stanjuje. Plan je poslati grupu od tri vozila s identičnim tovarom, uz optimističnu procenu da će makar jedan uspeti da savlada sleđeno jezero, planinske puteve i stari most koji se pod teretom može srušiti.

Mike i Gurty će tako dobiti jedan kamion, uz solidnu novčanu motivaciju koja im obećava učešće za kredit za vlastito vozilo da ne moraju da zavise od šefova i kolega. Drugi kamion će voziti šef firme Jim Goldenrod (Fishburne, vrlo simpatičan), dok će u trećem biti još jedna očajnica, Indijanka Tantoo (Midthunder) sveže pokupljena iz zatvora zbog prekršaja čiji je brat Cody (Sensmeier) jedan od zarobljenih rudara, a sa njom i procenjivač rizika iz osiguravajuće kuće, kukavni Varnay (Walker).

Sranja se dešavaju, Jimov kamion je verovatno sabotiran, pa on relativno brzo gine, odnosno utapa se u sleđenom jezeru dok ostali moraju da pojure da spasu živu glavu u jednoj od impresivnih sekvenci inspirisanih „reality“ serijom Ice Road Truckers. Sumnja pada na Tantoo koja je sklona temperamentnim ispadima, krađi i avanturama za velike novce, ali zapravo Varnay je tip sa skrivenom agendom koja doseže sve do uprave rudnika koji ne eksploatiše samo prirodu, nego i svoje vlastite radnike. Ono što predstoji je grčevita borba...

Jonathan Hensleigh ni u kom slučaju nije novajlija u akcionom žanru, nego se u svojstvu ko-scenariste oprobao i na serijalu o mladom Indiani Jonesu i u filmovima kao što su treći Die Hard, Jumanji, The Saint i Armageddon. U režijske vode se bacio s ekranizacijom stripa The Punisher (2004) koju je kritika dočekala na nož. Ali je svejedno drugu priliku dobio s gangsterskom dramom Kill The Irishman (2011) koja nije bila naročito zapažena. Posle 10 godina se „vratio u sedlo“, ali pitanje je, nepreglednom video-tržištu zvanom Netflix uprkos, koliko će u njemu ostati. Oslanjajući se na Neesona koji više ni ne mora da se trudi da bi prošao kao akcioni junak pokupljen iz penzije, Hensleigh demonstrira to da zna da razradi i režira pojedinu scenu ili sekvencu, kao i to da ume da ekonomično započne priču i pošalje je putem po žanrovskoj špranci.

Problem je, međutim, što ne zna kada treba da je završi, odnosno kad „muža“ lakih akcionih poena uzima danak ne samo u smislu, logici, fizici i mogućnosti repeticije, već i po pitanju gledalačke pažnje. Da je Hensleigh film priveo kraju s trajanjem od 85 ili 90 minuta, za šta je imao savršenu priliku, opet bi „rekao“ sve što je trebalo da se kaže. Film se, međutim, protegao na čitavih 110 minuta, sve dodatno vreme je potrošeno za sekvence šoferske akcije i obračuna s likom koji naprosto odbija da umre, pa stalno ustaje iz mrtvih. Te akcione scene imaju kvalitet sam za sebe, ali ipak ne toliki da bi u potpunosti opravdale svoje postojanje, a o skliznuću u melodramu kao poslednje utočište tankih stvaralaca koji bi da naprave očekivanu poentu ne vredi ni trošiti reči. Na kraju, The Ice Road je film koji će protutnjati bioskopima i Netflixom u letnje ne-doba i odvesti se pravo u zaborav.

A Film a Week - Night in Paradise / Nak won eui bam

 previously published on Asian Movie Pulse

Tradition is just an empty word in the world of gangsters, and the same could be said also for the world of film distribution. One might expect that a genre fare with an elite festival premiere (last year’s Venice, out of competition) should end up on the regular repertoire in movie theatres, regionally if not worldwide, but Park Hoon-jung’s Night in Paradise landed on Netflix instead earlier this year. We might blame it on the pandemic, but the fact is that the streaming services are expanding regardless of it.

As a screenwriter, Park is best known for his work with Kim Jee-won on the iconic serial killer flick I Saw the Devil (2010), but as a director, his most breakthrough work would be his second feature, New World (2013). The latter was a crime drama with a dash of action and gangster epic, so it is somewhat expected for the filmmaker to go back to the familiar territory after more or less successful excursions to other genres, like historical adventure (Daeho), spy flick (V.I.P.) and supernatural mystery action (The Witch: Part 1 – The Subversion whose sequel is already announced.

Our protagonist Park Tae-gu (Eom Tae-goo, glimpsed in I Saw the Devil and The Age of Shadows) is a mid-level gangster in the clan lead by the old and weary Mr Yang (Park Ho-san). His sister urges him to consider a change in career before it is too late, but Tae-gu thinks that there is still job that needs to be done. After his sister and the cute niece are killed in an assassination masked as a car accident, Tae-gu and his boss are quick to blame the rival clan lead by Chairman Doh (Son Byung-ho) and Mr Yang greenlights his employee’s idea to assassinate the rival boss.

In the aftermath of the assassination, Tae-gu has to run and hide on Jeju Island until Yang joins him and the two get away to Vladivostok. The hiding place is at the house the former gangster Kuto (Lee Gi-yeong) whose schtick is packing the arms he sells in smelly fish. Kuto’s niece Jae Yeon (the up-and-coming actress Jeon Yeo-bin) who is dying of a mystery disease also lives there and, after the initial mistrust, the two outcasts forge an unlikely alliance to survive, to die or to kill for each other. Meanwhile, in Seoul, Yang’s war does not go as planned, especially after Doh is succeeded by an even more ruthless Director Ma (Cha Seung-won), and the police captain Park (Lee Mun-shik) has to interfere and set up negotiations where some pawns have to be sacrificed.

There is a lot of stuff to be enjoyed in Night in Paradise, like the nihilistic attitude about the honour among the gangsters, occasionally clever plotting, masterful shot framing and action set pieces directing by Park Hoon-jung, laced with some unashamed melodrama and operatic tone. Park also proves to be a clever visual storyteller and a master user of metaphors, such as the rotating tray on the negotiations table that signals how luck quickly turns.

The trouble with the screenplay is, however, that some of the sharper turns and plot twists needed some deeper motivation and Park did not make an effort to develop it. For instance, the friendship/romance angle between Tae-gu and Jae Yeon feels completely unexplored, and her disease is used as a generic movie excuse to make her desperate enough to lean on another soon-to-be-dead “loser”. Probably the biggest flaw of the film would be its unnecessary long runtime of over two hours that is mostly felt at the beginning of the film while the plot still slaloms through the expected checkpoints.

On the other hand, there is a lot of craft involved in making Night in Paradise (which is, by the way, an awfully generic title) from all the parties involved. The characters from the gangster milieu are interesting and unique, with their own perfectly defendable angles, which helps the actors to make their portraits quite compelling. Played by Park Ho-san and Cha Seung-won, Yang and Ma could reach the status of the iconic movie gangsters. On the other hand, the leads Eom Tae-gu and Jeon Yeo-bin seemingly have less work to do and less things to show with their characters, but the calibration of the acting performances on their side is good enough for a viewer to buy them completely. Coolly lensed by the veteran cinematographer Kim Young-ho that subtly highlights the differences between the busy city and the “paradise” island under the building threat of touristic gentrification, Night in Paradise is also an eye-candy and a film worth seeing even at home.

Censor

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Prano Bailey-Bond

scenario: Prano Bailey Bond, Anthony Fletcher

uloge: Niamh Algar, Michael Smiley, Nicholas Burns, Vincent Franklin, Sophia La Porta, Adam Schiller, Clare Perkins, Beau Gadson, Amelie Child Villiers, Clare Holman, Andrew Havill

Kao pojam, cenzura se obično konotira usko politički i vezuje se za nedemokratske, diktatorske režima kojima je ona uvrežena praksa. Postoji, međutim, šire shvatanje pojma cenzure, i tu nije reč o političkoj kontroli, nego o forsiranju određenih privatnih i društvenih vrednosti. Ta šire shvaćena cenzura itekako je bila praksa pluralističkih, demokratskih društava koja su itekako blokirala »nepoćudan« sadržaj, odnosno gurala ga u ilegalu. Ako smo mislili da će takva praksa sa internetom postati prevaziđena i besmislena, prevarili smo se, cenzura nam je danas verovatno življa nego ikad, i u formi »cancel culture« za taj širi smisao, a i ona politička i informativna.

Film Censor, dugometražni prvenac britanske autorice Prano Bailey-Bond, ipak nije film o cenzuri i cenzurisanju. Zapravo, više od svega je posveta jednom vremenu kada se cenzura radila na stari način, ali je takođe i posveta materijalu koji je pod cenzorskim makazama završio: kultnim nasilnim filmovima, skandaloznim videima koji su se posuđivali ispod pulta po video-klubovima i generalno britanskom izrazu modernog horora koji se naslanja na retro-stil. Nakon premijere u noćnom programu Sundance Festivala, sada je dostupan na »streaming« platformama.

Usamljena i nekako tunjava Enid (Algar) radi kao cenzorka u komitetu negde sredinom 80-ih u Londonu. Njen posao je da gleda grozne filmove (uglavnom iz horor- ili triler-registra) i da s kolegama određuje mere, odnosno šta se može rešiti etiketiranjem, šta irezivanjem određenih delova, a šta je za bunker. Dok je ona pogođena nasiljem muškaraca nad ženama, njen kolega (Burns) koristi svoje obrazovanje i poznavanje literature kako bi poentirao kako je gadosti u umetnosti uvek bilo, a da je njihov posao zapravo birokratski i besmislen, što potvrđuje i šef (Franklin) kojeg može pogoditi afera nastala zbog toga što su Enid i kolege propustile film koji je, navodno, poslužio kao inspiracija za zločin jednom ubici.

Enid takođe duboko u sebi nosi i jednu tešku traumu: njena sestra Nina je nestala u detinjstvu, od tog slučaja je i policija digla ruke, pa su Enidini roditelji (Homan, Havill) potpisali umrlicu čak i bez tela. Enid se ne miri s time, a prizor iz filma koji je gledala na poslu joj daje možda lažnu nadu da je Nina još uvek živa i da je upravo ona glumica Alice Lee koja se kao muza pojavljuje u eksploatacijskim filmovima reditelja Fredericka Northa. Potežući veze na poslu, ona uspeva da dođe prvo do producenta Douga (Smiley) koji je u prijateljsko-koruptivnom odnosu s njenim šefom, pa onda i do Fredericka (Schiller), sve u nadi da će pronaći Alice (La Porta).

Istini za volju, Censor nije ni izbliza dovoljno krvav film da bi poslužio kao relevantan omaž svim onim krvavim filmovima kojima »skida kapu«, ali to ne znači da na nekim drugim poljima nije izvedbeno elegantan ili čak impresivan. Gluma je vrlo dobra, »casting« perfektan, Niamh Algar možda baš sa ovim filmom podigne karijeru na neki viši nivo. Izuzetna je i režija Prano Bailey-Bond, posebno u smislu isticanja detalja vremenskog perioda i poigravanja s različitim analognim formatima od 16mm i 35mm filma do VHS-a (kapa dole montažeru Marku Townsu takođe), kao i u kreiranju guste i neugodne atmosfere koja ima svoje zasluženo nasilno finale.

Prano Bailey-Bond, međutim, uspeva da nam u tom paketu uvali i jednu veliku istinu na koju dosta često ne obraćamo pažnju. Cenzura i pamćenje su zapravo dva vrlo bliska procesa, iako im je namena, hajdemo reći, suprotna. Ono što ih spaja je selektivnost. Na kraju, svi smo mi cenzori, montažeri, scenaristi i kreatori svojih sećanja jednako kao što je to i junakinja filma. I to nas vrlo često može uvaliti u neprilike ili makar u raskorak s realnim, sivim svetom koji nas okružuje.

Soldier Ahmet / Soldat Ahmet

 kritika objavljena na Dokumentarni.net

"Sretnu se tako negde krokodil i hijena i zapletu u razgovor. Krokodil kaže hijeni:
- Nije meni lako. Kad god zaplačem, drugi me gledaju i kažu: 'Evo ga, opet roni krokodilske suze!', a ne pomisle da sam možda stvarno tužan.
Hijena mu odgovori:
- Misliš li da si jedini kojeg ne razumeju? Dogodi se tako da se nasmejem, a drugi gledaju i kažu: 'Vidi je kako se smeje kao budala!', a ja sam zapravo samo radosna zbog lepote ovog sveta što nas okružuje."

Poruka ove basne, ako je uopšte ima, bila bi da se ne povodimo za stereotipima i predrasudama, već da pokušamo svom sagovorniku pogledati duboko u dušu i probamo shvatiti. Ova se basna pojavljuje dva puta u filmu "Soldat Ahmet" (2021) reditelja Jannisa Lenza, prvi put na samom početku i u ozbiljnom tonu, kao priča junakove majke koju je zapamtio u detinjstvu, a drugi na kraju, nekako šaljivo i na distinktivnom bečkom dijalektu nemačkog jezika, bez jasne poruke, ali sasvim dovoljno za opisivanje nekih od paradoksa Ahmetovog života.

Ahmet je sin turskih imigranata, na prvu čini se savršeno integrisanih u austrijsko društvo, koji ipak drže do nekih tradicija koje su doneli sa sobom. Kako ima tridesetak godina, cela familija na Ahmeta vrši pritisak da se oženi, i to devojkom koju će dovesti iz stare domovine. Njemu to nikako nije privlačna ideja. S druge strane, Ahmet je iskreni austrijski patriota i vojnik, zapravo vojni bolničar s određenim ratnim iskustvom zbog čega je uznapredovao do pozicije vojnog instruktora. Paradoksi tu ne završavaju jer je Ahmet još i amaterski bokser, koji uživa u borbi i koji itekako u sebi nosi dozu agresije. No, naš glavni junak takođe je i amaterski glumac, dakle čovek pun emocija koje želi podeliti sa svetom, a čini se da nije odustao ni od sna o profesionalnoj karijeri u teatru.

Ko je onda pravi Ahmet, a šta tek njegove uloge? Istini za volju, odgovor na postavljeno pitanje ne zna ni sam Ahmet, zato ga i upoznajemo na svojevrsnoj psihoterapeutskoj seansi, koja jednako tako može ličiti i na privatnu rundu razgovora s učiteljicom glume. Istina je, međutim, da ovaj oseća kako mu vreme za odluku prolazi, otud i pritisak zbog kojeg se može slomiti. Tokom 76 minuta trajanja filma, Ahmeta ćemo pratiti u različitim kontekstima i ulogama na putu njegovog samospoznavanja.

Nemački filmaš s austrijskom adresom Jannis Lenz autor je nekoliko kratkih igranih i dokumentarnih filmova od kojih je "Wannabe" (2017) čak bio nominovan za nagradu EFA-e. "Soldat Ahmet" njegov je dugometražni prvenac, u kojem nije samo demonstrirao sposobnost pronalaska prave priče i pravog lika oko kojeg bi ona bila izgrađena ili zanatsku veštinu etički neupitne opservacije svoga subjekta u vreme ponovnog zidanja vlastitog osobnog identiteta, već i izuzetnu dozu empatije i mogućnost savršene komunikacije s gledateljima koje tako uvlači u Ahmetov svet, odnosno u svetove koje ovaj istražuje.

Zahvaljujući montaži koju skupa s Lenzom potpisuju Roland Stöttinger i Nooran Talebi, film je izuzetno dinamičan i savršeno pratljiv. Kamera Jakoba Fuhra ("Democracy, Ltd.") našeg junaka i njegovu interakciju s okruženjem, ma kakva ona bila, prati iz blizine, ali pritom nije invazivna. Ahmet je zbog toga jednako zanimljiv kao (igrano)filmski lik, a opet posve stvaran i životan kao dokumentarni subjekt kojemu samo možemo poželeti sreću. Sreću možemo poželeti i Lenzu budući da je "Soldat Ahmet" tek na početku svoje festivalske turneje. Svetsku premijeru imao je na Visions Du Réelu, ove godine održanom u hibridnom obliku, a nacionalnu na Festivalu austrijskog filma Diagonale koji se od 8. do 13. juna održavao u Grazu, i to pred živom publikom. Nikoga zapravo ne bi smelo da začudi da Lenzov dokumentarac počne sa žetvom nagrada, obzirom da je ovako elegantan spoj univerzalnih i intimnih tema zapravo retkost.

False Positive

 kritka objavljena na XXZ

2021.

Režija: John Lee

Scenario: Ilana Glazer, John Lee, Alissa Nutting

Uloge: Ilana Glazer, Justin Theroux, Pierce Brosnan, Josh Hamilton, Gretchem Mol, Sophia Bush, Zainab Jah

Dubina filma False Positive koji je upravo sleteo na Hulu počinje od samog višesmislenog naslova. Sve i ako odbacimo „novonormalni“ termin lažnih pozitivnih testova (na koronu), ostaju nam lažno pozitivni testovi na nešto drugo (trudnoću) kao i lažno pozitivni (odnosno forsirano pozitivni) osećaj koje bi to stanje trebalo da inducira. Realnost je da nije nužno uvek tako, a da telo i um često često igraju igrice jedno protiv drugog čak i kada se neke „treće“ strane poput društva u celini, a posebno njegovog muškog dela tu ne umešavaju.

John Lee kao reditelj (uglavnom zaposlen na televiziji na serijama) i naročito koscenaristkinja i glavna glumica Ilana Glazer (sa kojom je Lee sarađivao na njenoj seriji Broad City) u filmu pokušavaju da zahvate duboko u neke od tih ukorenjenih fenomena, kao i da ipak očuvaju žanrovsku lakoću (ili blesavost, kako vam drago) punokrvnog žanrovskog filma (od psihološkog trilera do horora) sa obiljem referenci. Ugao gledanja, međutim, mnogo više odgovara njenom iskustvu nego njegovom, ali je sinergija između autorskog dvojca očita.

Ilana Glazer igra Lucy, mladu urbanu ženu sa dobrim poslom u marketinškoj agenciji i „stabilnim“, pomalo dominantnim mužem – doktorom po imenu Adrian (Theroux). Njihov jedini problem je, čini se, to što ona ne može da ostane trudna, pa zbog toga odlaze kod njegovog bivšeg šefa, svetski poznatog stručnjaka za plodnost Johna Hindlea (Brosnan) koji je pomogao mnogim parovima u beznadežnoj situaciji i koji, čini se, prejudicira da o plodnosti i trudnoći zna više od žena koje kroz iste prolaze. Njega kao senka prati njegova glavna medicinska sestra i asistentkinja Dawn (Gretchen Mol kao jedna od jačih komponenti u filmu), naizgled uslužna i pristojno distancirana, ali sa nekom pasivnom agresijom u sebi od koje se ledi krv u žilama.

Nakon tretmana, Lucy uspeva da zanese, ali, na sveopšte iznenađenje, ne jedan plod, nego čak tri: krupne blizance dečake i nešto sitniju samu devojčicu. John predlaže „asistiranu selekciju“, pravdajući to većim šansama da se zadržani plod(ovi) održe u životu i u tom smislu optira za zdrave i krupne blizance, za šta dobija podršku od Adriana. Lucy, međutim, intuitivno i emocionalno želi curicu i to baš po imenu Wendy, zbog čega par dospeva do svoje prve ozbiljnije rasprave.

Otprilike u isto vreme, Lucy počinje da sumnja u Johna i njegove dobre namere i da proživljava košmare koje se čine sasvim realni. Njena nova prijateljica, takođe trudnica Corgan (Bush) je uverava da je to samo plod fenomena zvanog „mommy brain“, da treba samo da se opusti i da će sve biti u najboljem redu. Međutim, kako joj vrag ne da mira, ona nastavlja sa istraživanjem i iskopava stvari koje se čine sve manje logičnima, ali su sve strašnije.

U svom filmu Glazer i Lee se dotiču brojnih fenomena iz savremenog sveta. Za početak, tu je trudnoća u uslovima svakodnevnog, stresnog života u gradu, u obilju informacija i opcija koje se serviraju. Druga stvar je taj „mommy brain“ koji može biti i prirodni fenomen, ali i društveni konstrukt kojim je moguće ućutkati trudnu ženu ili mladu majku, prokazujući njen stav kao manje validan jer je ona „emocionalna“, „histerična“, „puna hormona“, pa ne zna ni šta misli, ni šta priča. U kombinaciji sa muškom solidarnošću koju vidimo kroz odnos Johna i Adriana, pa i sa podsvesnim seksizmom koji je na snazi kod Lucy na poslu, to nas dovodi do toga da False Positive zapravo vrlo precizno cilja patrijarhat, ali i njegovu „pešadiju“ u smislu pokornih žena.

Negde do pred kraj filma, Lee i Glazer vešto pletu svoju priču balansirajući te ozbiljne uvide (ima tu još ponečeg, poput rasizma, klasizma i predrasuda nastalih iz neinformisanosti, odnosno smetenosti „infodemijom“) i žanrovsku lakoću. Pierce Brosnan izuzetno je efikasan kao slatkorečivo, a opet demonsko prisustvo, dok je Justin Theroux idealan kao naizgled pun razumevanja, a zapravo kontrole željan muž. U kombinaciji s hladnim, gotovo jezivo hladnim vizuelnim identitetom savršeno uhvaćenim kamerom Pawela Pogorzelskog (filmovi Arija Astera Hereditary i Midsommar) i obilja tekstualnih referenci, više ili manje uočljivih, False Positive je prilično efektan horor.

Na kraju, međutim, film za nijansu preoštro skreće u domene osvetničke fantazije, premda je ista signalizirana „flash forwardom“ na početku. Sa jedne strane, to stvara izvesnu tonalnu nekonzistentnost sa ostatkom filma, a sa druge nam može poslužiti i kao signal da možda to što smo videli ne shvatimo previše ozbiljno, već kao još jedan od hororičnih tripova i žanrovskih etida koje limitirano imaju veze sa stvarnošću. U svakom slučaju, False Positive je jedna od interesantnijih pojava na streaming platformama trenutno.

A Film a Week - Dubica

 previously published on Cineuropa

From a car windscreen, we see a village that still bears its scars from the war that ended 25 years ago, and the narrator, filmmaker Marina Aničić Spremo, explains her connection to the place: Dubica is only an hour-and-a-half’s drive from Zagreb, and her grandparents still live there. It is also her source of inspiration, for better or worse, for her debut feature-length documentary, simply titled Dubica, which premiered in the Factumentary section of ZagrebDox.

Hrvatska Dubica is a village on the Una river, which divides Croatia and Bosnia. In the times of the former Yugoslavia, the whole area was somewhat prosperous and offered different job opportunities. Then the war came and left its mark: while the post-war reconstruction was limited to repairing and rebuilding some of the houses, the economic transition took its toll on the number of jobs available. The nearby, bigger town of Kozarska Dubica (formerly Bosanska Dubica) remained in another country, Republika Srpska (part of Bosnia and Herzegovina), the ties were severed, and both the village and the town are stagnating with no prospect of anything changing in the near future.

After this quick intro, Aničić Spremo opens the film with a bleak testimony by a local man: the field between the main road and the river was a mass grave site and the location of a war crime. The trauma of the war is still present in the village, but no one actually talks about the conflict any more, since there are more pressing matters: depopulation, the departure of young people and families with children in search of a better life either in Zagreb or abroad, the poor economic prospects, corruption among the ranks of national politicians, and the nonsensical new laws and regulations, such as a ban on gravelling that not only limits the local population’s chances of finding work, but also results in floods that occur after winter every year. It seems that only the cats and the dogs can properly enjoy life there.

But as the film progresses, Aničić Spremo and her subjects seem more and more prone to trying to look on the brighter side of life. The people of different nationalities who remained in the village stick together and enjoy the simple rituals that are usually connected to food, like sausage-making, barbecue parties, fishing, frying and grilling their catch, and cooking goulash for the local football team. The people have forgiven their neighbours for what happened in the past, and life goes on. The kids like school, the elders are discussing how to persuade their visiting dentist to stay in the village, and some young people are even coming back to the village after their studies.

Marina Aničić Spremo’s background is in TV journalism, and she is more than capable of seeing the wider picture and putting a large amount of information into the right context. She does not hide her presence from the subjects, who are completely aware of her and quite willing to engage in conversation, but she prefers to stay behind the camera and be an observer of people’s lives. Filmed by Aničić Spremo herself, following a code of sorts that informal conversations are shot in hand-held fashion, while the fixed camera is employed in the interviews with officials, like the mayor and the school headteacher, and deftly edited by Vesna Biljan Pušić, Dubica is a window to a forsaken place, but also a love letter providing a glimmer of hope for this village.

Werewolves Within

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Josh Ruben

scenario: Mishna Wolff

uloge: Sam Richardson, Milana Vayntrub, George Basil, Sarah Burns, Michael Chernus, Michaela Watkins, Harvey Guillén, Cheyenne Jackson, Catherine Curtin, Wayne Duvall, Rebecca Henderson, Glenn Fleshler

Kako je postalo suviše vruće suviše brzo, možda se hlađenje u klimatizovanoj sali multipleksa ne čini kao loša ideja. Zapravo, na ovoj vrućini, čak se ni snežna mećava ili makar zimska misterija kojoj je mećava pokretač zapleta, ne čine kao toliko loša ideja, ma koliko anti-intuitivna ona bila. Još kada u miks ubacimo i vukodlake koji su postali raritet na horor-repertoaru u poslednje vreme i sve začinimo sa malo komedije...

Werevolves Within je zapravo ekranizacija istoimene »multiplayer« video-igrice koja je, pak, nastala na temeljima misaone »sobne« društvene igre poznate kao Mafija ili Vukodlak. Koju god varijantu da uzmemo, princip je isti: manjina igrača su mafijaši ili vukodlaci, većina civili ili seljani, treba u »dnevnim« ili »noćnim« potezima otkriti ko je ko, manjina ima za cilj da prevlada nad većinom, bilo konverzijom, bilo eliminacijom protivnika, a većina da eliminiše opasnog neprijatelja. Transfer društvenih ili video-igara na film može biti prilično nezahvalan posao, ali snaga Werevolves Within je svakako to što je u rediteljskoj fotelji Josh Ruben čiji je prošlogodišnji prvenac Scare Me bio zapravo impresivan i inteligentan niskobudžetni nezavisni meta-horor.

Nakon što je nešto zeznuo na prethodnom poslu i popio »korpu« od svoje devojke, a da toga još nije ni svestan, novi rendžer Finn Wheeler (Richardson) dolazi u gradić, zapravo planinsko selo Beaverfield negde u Vermontu baš u trenutku kad se očekuje mećava. Smešta se u pansionu koji vodi starija, duhom odsutna gospođa koja želi da ugodi, Jeanine (Curtin). Po gradu se muva i tip iz naftne kompanije Sam Parker (Duvall) koji bi tu gradio gasovod, a koji je seme razdora među meštanima, a u krčmi odseda i naučnica Dr Ellis (Henderson) koja se protiv gasovoda aktivno bori. Na istom mestu, privremeno ili stalno, živi i poštarica Cecily (Vayntrub) prema kojoj Finn oseća privlačnost.

Ona ga vodi u šetnju po mestu, upoznaje sa malobrojnim lokalcima i otkriva im njihove tajne. Bogati gej par (Guillén, Jackson) su doseljenici iz Brooklyna koji žele da žive blizu prirode, pa se bore protiv gasovoda. Mehaničarka Gwen (Burns) i njen naduvani dečko Marcus (Basil) su zapravo »white trash« eksplozivni ludaci koji »gasiraju« jedno drugo, a od budućeg gasovoda očekuju da će im kapnuti neka kinta. Histerična konzervativka Trisha (Watkins) i njen muž, ljigavac i pipadžija Pete (Chernus), pak, podržavaju gasovod jer će onda ona moći da otvori svoju radnju s rukotvorinama od novca koji dobiju. Na kraju, izvan sela duboko u šumi živi do zuba naoružani survivalista Emerson Flint (Fleshler) koji se možda bavi krivolovom, a svakako ne priznaje ničiji autoritet.

Prvi koji strada je Trishin psić od kojeg jedne olujne noći ostane samo ogrlica. Nakon njega, svi generatori za struju. Otkriva se i da Jeaninin muž Dave nije pobegao iz sela, već da ga je napala i pojela neka zver koja je ostatke zakopala blizu pansiona. Počinje da se šuška da je selo na meti vukodlaka, odnosno da je jedan od meštana ili došljaka, od kojih svako krije svoju tajnu, zapravo vukodlak. Mada koliko su posvađani po linijama koje same po sebi raskrajaju američko društvo, čini se da im vukodlak čak i ne treba da bi se poklali međusobno...

Te svetonazorske razlike između zainteresovanih strana zapravo su najnaglašenije u cilju povezivanja s publikom, ali su zbog te prenaglašenosti zapravo i najslabija komponenta u inače zabavnom filmu koji se preko poznatih elemenata mehanike zapleta bavi i time šta zapravo znači biti dobar sused i dobar građanin. To prenaglašavanje svetonazorskih razlika, pak, otvara glumcima jednu novu i neočekivanu mogućnost da svoje likove igraju na rubu karikature, a da to nekako fukncioniše. Imajući u vidu da ovde pred kamerom nemamo »prave« filmske zvezde, već glumce koji dolaze s televizije, iz redova epizodista ili stand-up komičara, to je zapravo štos koji prolazi. Rendžer je tako karikatura dobričine, naftaš karikatura seljačine, poštarica progresivne »woke« ženske, a i ostali upadaju u stereotipe koje je lako prepoznati, a koji su sasvim funkcionalni za priču.

Mehanika zapleta, pak, kombinuje poznate elemente koje Ruben meša u pravilnim proporcijama. U osnovi svega je misterija na tragu romana Agathe Christie i društvene igre Cluedo koja je, pak, zgodnija za filmsku adaptaciju i od izvorne kompjuterske igre i od misione društvene igre na osnovu koje je ona nastala. Druga dva elementa su komedija (odnosno parodija) na temeljima stereotipnih karaktera i njihovih internih sukoba, kao i horor-avantura koja hvata na iznenađenje. Josh Ruben je dovoljno verziran da to spoji u jednu glatku celinu i da sve začini dozom blesavosti kroz kombinaciju muzike sačinjene od stereotipne horor-teme na gudačkim instrumentima sa povremenim skretanjem u ambijentalno puštene pop-hitove iz 90-ih. Werevolves Within tako postaje i ostaje pero-laka i krajnje ugodna bioskopska zabava, kako za zimu, tako i za vruće leto.

Persona Non Grata / Hvor kragerne vender

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Lisa Jaspersen

scenario: Lisa Jaspersen, Sara Isabella Jonsson Vedde

uloge: Rosalinde Mynster, Adam Ild Rohweder, Ana Sofie Wanstrup, Bodil Jorgensen, Jens Jorn Spottag, Jesper Groth, Thomas Hwan

Priče o selu i gradu, selidbi iz jednog u drugi i promenama koje ona izaziva stare su otprilike koliko i koncepti sela i gradova. Još je Ezop u svojim basnama pripovedao u tome. U moderna vremena, fokus te priče se seli sa razlika u životnom stilu na odnose između onih koji su otišli i onih koji su ostali i obavezno dolazi do »ukrštanja kopalja« na porodičnim okupljanjima. Napeti porodični odnosi koji izlaze na površinu prilikom okupljanja su, pak, standardna tema danskog filma (videti pod Festen), ali je pristup Lise Jaspersen u njenom debitantskom dugometražnom filmu Persona Non Grata nešto lakši i relaksiraniji, što bi ovom filmu, premijerno prikazanom u Gothenburgu i viđenom na junskom delu ovogodišnjeg Rotterdama, teoretski moglo otvoriti neku širu bioskopsku distribuciju posle festivalske turneje.

Laura (Mynster) se odselila iz sela na Jutlandu u Coppenhagen i postala spisateljica poznata po bildungs-romanu s puno autobiografskih elemenata. Ime je promenila u Irina, promenila je i imidž, kao i prehrambene navike. Ona se sada vraća na selo na svadbu svog brata Jannicka (Rohweder) koji se ženi Catrinom (Wanstrup), devojkom koja ju je aktivno zlostavljala u školi. Iako se Catrina pravi da je to prošlo svršeno vreme, prilično je jasno da ni ona, kao ni Laura, to zlostavljanje nisu zaboravili.

Sa druge strane, Laurina majka Jane (Jorgensen) ne samo da nema ništa protiv braka, već Catrini prepušta i porodični venčani prsten i svoju cvećaru, što je za Lauru dodatna uvreda, ali racionalizacija svih prisutnih je da je ona napustila i familiju i selo svojom voljom, a da oni ne znaju živeti drugačije. Tu je još i misterija krađe dnevnog pazara u cvećari, Catrinino zanovetanje oko svakog detalja venčanja, Laurin sadašnji dečko, pisac i eko-aktivista koji čim dođe postane seljanima meta za zezanje, kao i njen bivši dečko, sada Jannickov kum, koji je jedini prijateljski nastrojen prema njoj.

Pičvajz će, očekivano, kulminirati na svadbi, a u korenu svega toga stoji temeljno nepoznavanje između Laure / Irine i njene kompletne familije. Nije tu samo stvar da je ona veganka, a oni stočari, niti to da oni nisu pročitali njenu knjigu (jer da jesu, znali bi šta misli o njima, Catrini i kompletnom okruženju), već je to nepoznavanje i odsustvo komunikacije obostrano. Oni se nikad nisu razumeli.

Zanimljivo dizajniran tako da se susreću svakodnevno i svečano, snimljen pomalo u maniru Dogme 95 (kamera iz ruke, prirodno osvetljenje), sa perfektnom glumačkom podelom iz redova nešto manje poznatih (iako ne sasvim nepoznatih) danskih glumaca, Persona Non Grata je i više nego interesantno filmsko ostvarenje koje na svež način obrađuje poznatu temu. Glavni adut filma je ipak scenario koji zajedničkim snagama potpisuju Lisa Jaspersen i Sara Isabella Jonsson Vedde, odnosno tretman likova u njemu. Oni su orisani relativno jednostavno i širokopotezno, ali bez stereotipije i sa dozom humanosti, čime je možda suviše zgodan i prigodan kraj nekako i zavređen. Ipak, tema je večita, a možemo je zamisliti i u upravo tom kontekstu, ali bez problema i u nekom drugom.

A Film a Week - Hold Me Right / Zaceli me

 previously published on Cineuropa

In 2012, actress Danijela Štajnfeld was raped by a man whom she described as influential and powerful within the ranks of Serbian cinema and culture. She then left Serbia, where she was considered to be a rising star of stage theatre, television and cinema, thanks to her roles in popular films like Ivko’s Feast (2005) and The Wounded Eagle (2009), and moved to the United States to start her life and career afresh. She did not talk about the rape for years. The documentary Hold Me Right that she has made has proven to be an integral, even essential, part of her recovery.

The film premiered at last year’s virtual edition of the Sarajevo Film Festival, and the identity of Štajnfeld’s rapist was the talk of the town, since she did not reveal it either in the film (where his voice was heavily processed so as not to be recognisable) or during numerous interviews. She only disclosed it this March, before the scheduled Serbian premiere at the Martovski Festival in Belgrade (the festival itself was moved from March to April), and it turned out to be Branislav Lečić, the star actor and former Minister of Culture. Štajnfeld’s accusations contributed to the movement against rape and sexual harassment within acting circles in a number of former Yugoslav countries, which started with multiple actresses’ accusations that well-known Belgrade acting teacher Miroslav Aleksić raped them when they were underage.

Štajnfeld opens her documentary, which has now had an airing at ZagrebDox, with a phone call to her mother during which she admits she was raped years ago in Serbia, but she now feels okay to speak about it. She also states her intention to make a documentary with other rape victims in America in order to help them, and herself, deal with the trauma.

Those victims are three women and two men who also survived instances of rape. One, a policewoman, was raped by her superior; she did not have the support of her colleagues, and she was forced to quit her job. Another woman suffered marital rape, andher husband was later sentenced to seven years in prison for the act. The third woman was raped at the age of 15, and her boyfriend at the time even waged a campaign against her because he didn’t believe her. One of the men, who is gay, was taken by surprise and by force, and raped at a party, but no one believed him. The other man, a marine, was raped by his navy colleagues at the age of 17, leaving his life in tatters. Štajnfeld also interviews three convicted rapists, trying to find some compassion for them. Two of them still have trouble admitting their guilt, while the third, a former sexual abuse victim himself, does realise what he has done.

The interviews and talks are interspersed with excerpts from Danijela’s own video diary, from 2012 up until years later, in which she explains how she deals with her own trauma, making her connection to the interviewees completely organic. The interviews and Štajnfeld’s testimonies to the camera are also mixed with two types of animation, one that serves as an illustration of the trauma that the victims had to endure, and the other in the form of an old video game that helps with the film’s structure. With the interesting sound design consisting of montages of testimonies, and the tension-inducing, pulsating electronic musical score by Jason Binnick and Christian Ruggiero, edited masterfully into the rest of the material by Štajnfeld and Kelsey Lynne Payne, it is clear that Hold Me Right is not just a serviceable documentary on an important subject, but also a deeply personal, well-crafted and gripping one.

A Quiet Place Part II

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prije tri godine, talentirani filmski i televizijski glumac John Krasinski, najpoznatiji po ulogama u verbalnim komedijama, ispostavio se kao talentirani autor u horor-žanru. Mjesto tišine je te 2018. godine »na juriš« osvojilo kino-dvorane i uvuklo publiku u svoj jedinstveni filmski svijet na razmeđi »grindhouse« i »blockbuster« viđenja žanrovskog filma. Te su godine na projekciji toga filma čak i poslovično bučni tinejdžeri bili tihi, a Krasinski nam je, skupa s timom scenarista i tehničkom ekipom, uspio podvaliti i neke ne baš tako dobre stvari, poput konzervativne potke survivalizma, »pro life« agende i tvrdog patrijarhata koji su izbijali iz svake pore narativa i vizuala, ali i nekoliko zjapećih nelogičnosti u mehanici svakodnevnog funkcioniranja likova u tom unikatnom filmskom svijetu. Krasinski se ispostavio kao mađioničar sposoban da odvuče gledateljsku pažnju toliko da se čak ni profesionalna zanovijetala poput filmskih kritičara ne upitaju o tome kako je moguće u potpunoj tišini požnjeti kukuruz ili obaviti porod, zašto je kozmologija tog svijeta nedorađena i zapravo reciklirana (vanzemaljci-predatori zapravo su mješanica ksenomorfa iz Alien serijala i insektoida iz Svemirskih marinaca, dok postapokaliptično ozračje podsjeća na djela zombi-podžanra, od 28 kasnije do serije The Walking Dead), pa i da nam »proda« simplističko otkriće za trijumfalni kraj koji sve do tada viđeno svodi na apsurd. Razlog tome je bila posvećenost nekim od detalja u audio-vizualnoj prezentaciji filma, od pješčanih staza na imanju i oko njega, preko iznimnog dizajna zvuka i svjetlosnih signala pomoću kojih preživjeli komuniciraju, pa do izvrtanja hendikepa u istovremeno izazov i prednost. Obitelj Abbottovih koja se nalazi u centru zbivanja, naime, ima gluhu kćer koja nije svjesna buke koju može proizvesti, ali i cijela obitelj zbog nje poznaje znakovni jezik, što im olakšava međusobnu komunikaciju.

Nastavak je bio najavljen za prošlo proljeće, a odgađanje njegove kino-distribucije odmah nakon svečane premijere u New Yorku bilo je jedan od sigurnih znakova da će se korona-virus i realnost ograničenja kretanja i okupljanja zadržati ipak nešto duže vremena. Za razliku od nekih drugih naslova i produkcijskih kuća iza njih, u slučaju nastavka Mjesta tišine i kompanije Paramount, nije bilo trulih kompromisa u vidu puštanja filma direktno na kućne platforme ili hibridne distribucije istovremeno u ograničeni broj kino-dvorana i na streaming servisima, već se išlo na čekanje na stabilizaciju stanja. U trenutku pisanja ovog teksta, dan nakon puštanja filma u distribuciju na teritorijima Europe i Severne Amerike, financijski rezultati takve odluke još uvijek su nepoznati, ali mjereno čisto filmskim aršinima, ona se pokazala kao apsolutno ispravna. Za film ovog profila i ovog kalibra, kino-dvorana je uvjet, a ne opcija. Niti najbolji sustavi kućnog kina ne mogu zamijeniti grandioznost velikog platna (tim prije što je direktorica fotografije Polly Morgan snimala analogno, na 35-milimetarsku vrpcu) i zvuka u kinu. Nama, pak, ostaje da procijenimo domete ovog nastavka kao rijetkog primjera unutar današnje kinematografije da je autor prvog dijela ne samo zadržan na svojoj poziciji, već i da je dobio još više slobode i sredstava za realizaciju svoje vizije.

Nastavak se, zanimljivo, otvara kao pred-nastavak. Vrijeme radnje je Dan prvi, dakle sam dan invazije, a svijet djeluje potpuno normalno. U gradiću, doduše, nema buke jer su svi na dječjoj bejzbol-utakmici, osim protagonista prethodnog filma, Leeja, igra ga sam redatelj John Krasinski, koji se, podsjetimo, na koncu prvog dijela žrtvovao kako bi spasio svoju obitelj. On sluša vijest o neobjašnjenoj tragediji u Šangaju i odlazi do radnje po grickalice. Pored terena, gdje već buka uzima maha, čeka ga supruga Evelyn (redateljeva supruga Emily Blunt) i dvoje djece, kći Regan (gluha mlada glumica Millicent Simmonds) i mlađi sin Beau koji, opet podsjetimo, gine na početku prethodnog filma, dok je jedan od učesnika utakmice i stariji sin Marcus (Noah Jupe). Ta nam scena služi za još nešto osim podsjećanja na »staro-normalni« život , jer uvodi lik susjeda Emmetta (Cillian Murphy) koji će imati značajnu ulogu u nastavku priče. Baš u trenutku kada je Marcus na redu da po posljednji puta udari lopticu, postane heroj ili ispadne iz igre, na nebu se pojavljuju vatra i dim, nastaje gungula i mještani počinju bježati prema centru gradića. Prije nego li postanu svjesni opasnosti i kako se s njome nositi, insektoliki vanzemaljci su već tu i čine pokolj. Na nekoliko trenutaka razdvojeni, Abbottovi ipak preživljavaju taj prvi susret u kojem Krasinski s pozicije redatelja vješto reinterpretira standardne sub-žanrovske scene iz filmova katastrofe, ubacujući tu i jurnjavu automobilom i skrivanje u baru. Potom se radnja prebacuje na dan 474. od početka invazije, odnosno dan nakon Leejeve pogibije, paleža na farmi Abbottovih i senzacionalnog otkrića da mikrofonija paralizira insektolike vanzemaljce i otvara im lubanje u koje se onda može pucati. Preživjeli Abbottovi, dakle Evelyn, Regan, Marcus i novorođenče kojem se ne spominju ni spol ni ime, moraju napustiti farmu i potražiti skrovište drugdje, pritom noseći oružje, audio-opremu i Reganin improvizirani slušni aparat koji će se kasnije pokazati kao bitan. Put ih vodi prugom čiji pragovi omogućavaju bešuman hod, sve do napuštene čeličane. Obitelj će tamo proizvesti buku, Marcus će upasti u zamku za medvjede i glasno zajaukati, a sve će to kroz nišan lovačke puške promatrati nepoznat netko sve dok Evelyn ne upotrebi trik s kraja prvog filma s mikrofonijom i puškom pumpericom. Ispostavlja se da je nepoznati promatrač zapravo Emmett koji će im utočište ponuditi samo privremeno, jer ni sam ne stoji najbolje sa zalihama. Emmett je u međuvremenu ostao bez svojih sinova koji su poginuli još prvog dana i supruge koja je podlegla bolesti, ali i bez vjere u čovječanstvo, posebno one koji su preživjeli. S druge strane, barem je pronašao zvučno izolirani bunker u kojem se može normalno komunicirati i radio-stanicu koja stalno pušta jednu te istu pjesmu, što je možda poruka preživjelima. Tu će poruku, shvativši da je riječ o obližnjem otoku, prva dešifrirati Regan i neustrašivo se uputiti tamo, Emmett će je slijediti na Evelynin nagovor da je vrati, dok će Evelyn, ranjeni Marcus i beba ostati u bunkeru.

Od tog trenutka, radnja teče na dva paralelna kolosjeka. Regan i Emmett se isprva sukobljavaju, ali onda skupa otkrivaju razmjere razaranja u svijetu, ali i u dušama preživjelih ljudi, usput bježeći od vanzemaljaca ili se boreći s njima, sve dok se ne domognu sigurnosti otoka gdje život, gle čuda, teče relativno normalno i glasno, što nas dovodi do drugog bitnog otkrića da vanzemaljci ne trpe vodu. Na drugom kraju radnje, Evelyn će otići na Beauov grob i u nabavku prijeko potrebnih boca s kisikom u istoj onoj ljekarni u kojoj je Beau pokupio svirajuću igračku koja ga je poslala u smrt. Dok je ona odsutna, Marcus će otići na ničim izazvanu ekspediciju unutar čeličane, napraviti buku, privući insektoida i ugroziti i sebe i bebu. Herojem filma tako postaje njegov montažer Michael P. Shawer koji ove dvije odnosno tri odvojene linije priče uspjeva spojiti zajedničkim klimaksom i skupnim razrješenjem na tragu prvog dijela filma, čime serijal sigurno osigurava još jedan nastavak, a možda i pred-nastavke, poneki »spin-off« i cijelu franšizu.

Kod nastavaka su pravila igre, naravno, unekoliko drugačija nego u slučaju prvih i samostalnih filmova. Drugi dio nekog serijala dosta često služi premošćavanju od ingenioznog prvog dijela do finala trilogije, ili do statusa franšize. Kod unaprijed osmišljenih trilogija i serijala on također može služiti servisiranju fanova. U najboljoj varijanti, nastavak je prilika za ekspanziju svijeta i produbljivanje narativa započetog s prvim dijelom, a dosta rijetko se događa da nastavak čak i originalu da neku novu kvalitetu. U tom smislu, Mjesto tišine 2 je nastavak u pravom smislu te riječi jer priču o Abbottovima doslovce nastavlja, te vrlo lagana ekspanzija zadanog post-apokaliptičnog svijeta, i to u širinu prije nego li u dubinu: o vanzemaljcima smo saznali još dva podatka, jedan uglavnom nebitan (da su došli na kometi ili meteoritu), i drugi, onaj da su neplivači; o ljudima i manje od toga, tek toliko da neki imaju moralne dileme, a da su neki već toliko duboko posrnuli da im nema spasa, a lik Leeja, kojeg je igrao sam režiser Krasinski, uzdignut je do statusa mesije ili makar vizionara čija učenja supruga i kći slijede bespogovorno. Pohvalno je, međutim, to da se Krasinski suzdržao od toga da Mjesto tišine odmah podigne na nivo franšize, pa je opet napravio relativno kompaktan, pratljiv i sasvim korektan film koji zna što će sa svojim jačim stranama, poput dizajna zvuka i akcijskih set piece sekvenci. Nevolja je, međutim, u tome da su nam »pravila igre«, o tišini, o gluhoći, o važnosti držanja plana, ali i o važnosti samostalne akcije, već od ranije poznata, a nekih novih trikova kao scenarist i redatelj John Krasinski u svom arsenalu naprosto nema, pa se za sljedeći nastavak mora ipak nečeg novog dosjetiti. Konačan rezultat je takav da je Mjesto tišine 2 korektan, ali limitiran film koji će vjerojatno ostaviti samo prolaznu impresiju, odnosno da kao takav ne predstavlja korak unaprijed u odnosu na original.