Pig

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Vjerojatno ne postoji energičniji i nepredvidljiviji glumac danas nego što je to Nicolas Cage. Dijete iz hollywoodskog plemstva Coppola, Nicolas je još u mladosti promijenio svoje prezime kako bi se sam probijao kroz svoju karijeru i bio njen potpuni gospodar. Doduše, Cage nije izbjegavao suradnju sa svojim stricem Francisom Fordom Coppolom koji ga je na početku uvrstio u glumačku postavu svojih filmova Rumble Fish, The Cotton Club i Peggy Sue Got Married. Opet, Cagea su birali i drugi veliki redatelji, poput Normana Jewisona (Moonstruck) ili Davida Lyncha (Divlji u srcu), a za taj rani period karijere možda je najznakovitija sinergija sa braćom Coen na filmu Arizona Junior: i autorski dvojac i glumac našli su se u sličnim razvojnim fazama kao obećavajući i puni potencijala. Polovicom 90-ih, Cage je već bio zaradio svog prvog i za sada jedinog Oscara za ulogu u filmu Napuštajući Las Vegas pod redateljskom palicom Mikea Figgisa, da bi nakon toga karijeru uglavnom okretao u smjeru komercijalnih akcijskih naslova kao što su Hrid, Con Air – Opasan let i Čovjek bez lica, ali i nešto artističnijih trilera, poput Zmijskih očiju, 8mm ili Između života i smrti, a mjesta se našlo i za druge žanrove, poput drama i komedija. U novom mileniju se, pak, čini kao da je Cage prestao birati uloge i projekte, pa čak i paziti na raspored snimanja. Razlog tomu svakako mogu biti financijski problemi nastali uslijed osebujnog načina života koji podrazumijevaju brakove i razvode, ali i razne „skupljačke” hobije, od rijetkih izdanja stripova do nekretnina u okolici Los Angelesa, te sukobe sa zakonom po liniji pijanstva i nereda te vožnje u pijanom stanju. Cage, doduše, nikada nije izričito pao u nemilost „mainstream” hollywoodske kinematografije, ali je postao unekoliko rizičan glumac za suradnju, a dugovi koje je napravio diktirali su da mora nastaviti raditi i snimati. Gomilali su se tako projekti „za plaću”, neki od njih čak i kod nekada velikih autora poput Paula Schradera, prije nego li je ovaj ponovo vratio karijeru u više sfere, a Cage je dobio epitet glumca koji ne bira uloge. To je, pak, okrenuo u svoju korist, pa je nastavio raditi isto, ali s dozom autoironije, kao da ima aspiracije ka tituli kralja treša. U posljednjih nekoliko godina s Cageom u prvom planu jedino što možemo očekivati je – neočekivano, a glumac, igrao on u dobrom ili lošem filmu, svakako ga svojim prisustvom dodatno boji. Sjetimo se tu naslova kao što su Joe, Dog Eat Dog, Mandy, Mom and Dad, Between Worlds ili Color Out of Space. Nekada je, van svih očekivanja, Cage tu bio „najnormalniji na ekranu”, a nekada je imao eskapade epskih razmjera. Opet, sjetimo se da je čak i u najkomercijalnijoj etapi karijere odigrao jednu od uvrnutijih uloga, kod Wernera Herzoga u Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans.

Ovaj dugački uvod ne služi samo potpisniku ovih redaka da iskaže svoje poštovanje prema jednom od najinteresantnijih živućih glumaca, već i da istakne njegovo ključno prisustvo u predmetnom filmu, uratku Svinja koji je nakon premijere u Cannesu i kino- i video-distribucije po Sjevernoj Americi konačno zaigrao i u hrvatskim kinima. Ni redatelj-debitant u dugometražnom formatu, Michael Sarnoski, ni producentica i koscenaristica Vanessa Block, također debitantica, nisu ključni faktor u privlačenju publike i pozornosti festivalskih programera, koliko je to glumac s više od stotinu uloga u karijeri, ovoga puta u roli koja mu savršeno odgovara i u kojoj bismo teško zamislili nekog drugog. Block i Sarnoski, pak, snose dobar dio odgovornosti za to da Svinja bude dobar, dapače jedan od najboljih filmova ove godine, iako mu je premisu moguće svesti na parodičnu varijaciju na temu Johna Wicka, ali sa svinjom namjesto psa i Nicolasom Cageom (od kojeg se očekuju eskapade u tonu glasa i začudnost u dikciji) namjesto Keanua Reevesa i njegovih akcijsko-akrobatskih vještina.

Lik kojeg Cage igra, Rob, pustinjak je koji živi u kolibi u šumi u zaleđu Portlanda, najvećeg grada savezne države Oregon na američkoj zapadnoj obali. Rob živi u prirodi i od prirode, skupa sa svojom svinjom koja mu je jedini izvor prihoda: inteligentna životinja pomaže mu u pronalaženju tartufa koje on prodaje gizdavom mladom trgovcu Amiru (igra ga Alex Wolff) koji ga na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi posjećuje u kolibi, vozeći se do tamo u sportskom automobilu iz kojeg odzvanja klasična glazba ili motivacijski govori o značaju iste za inteligenciju, sofistikaciju i prezentaciju. Kada ne traži tartufe i ne trguje s Amirom, Rob uglavnom kuha specijalitete od gljiva kojima časti sebe i svoju vjernu prijateljicu, ili se pokušava natjerati da posluša audio-traku s koje dopire ženski glas. Rob je očito psihički ranjen čovjek i to ima neke veze sa ženom s kazete, ali je makar našao svoj mir daleko od svijeta kao jedini način da s njim funkcionira.

Idila će biti naprasno prekinuta kada Rob bude napadnut kod kuće, a njegova svinja oteta od strane napadača koji očito rade za nekog moćnog. To će Roba natjerati da, skupa s Amirom, krene nazad u grad koji je petnaestak godina ranije napustio u potrazi za njom kao jedinim bićem do kojeg mu je u ovom trenutku stalo. Put će ih voditi kroz ponore podzemnih tučnjava koje evociraju Klub boraca i Odbjeglog Djanga, ali i kroz glamur portlandske restoranske scene, sve do moćnika Dariusa (Adam Arkin), Amirovog oca i kralja nabave rijetkih sastojaka za portlandske restorane. Pritom se ispostavlja da je Rob, u doba dok je bio „netko i nešto”, odnosno kuharska zvijezda Robin Felt, s Dariusom i Amirom povezan jednim ključnim trenutkom za prošlost obojice.

Svinja, dakle, ima još dodirnih točaka s originalnim Johnom Wickom, barem u tome da je restoranska scena u Portlandu jednako očuđena i kodirana kao i svijet plaćenih ubojica kroz koji se Wick probija. Ključna razlika je, međutim, u tome da Svinja nije akcijski film, već se ponajprije može opisati kao meditativni, inteligentni triler koji svoju snagu crpi iz izrazito teške atmosfere. Apsolutnoj linearnosti i predvidljivosti prosedea unatoč, scenarij Michaela Saronskog i Vanesse Block inteligentno je konstruiran kao tročinka s poglavljima naslovljenim po ingenioznim receptima visoke kuhinje u kojoj se polako i smireno otkrivaju detalji ruiniranosti glavnog lika. Također se otkrivaju i detalji o oštećenosti njegovog partnera u akciji (Amir je daleko od komičnog pomagača, iako isprva liči na taj tip lika), pa i glavnog antagonista. Svaki detalj je odmjeren i na mjestu, od lokacije Portlanda kao suvremene američke prijestolnice hipsteraja i čudnovatosti koji tamo poprimaju ekstremne razmjere, pa do detalja razvoja karaktera. Rob možda djeluje kao tipični pustinjak, polu-beskućnik i paranoik koji se odvojio od svijeta, slično kao veteran Will, protagonist još jednog portlandskog filma, Bez traga Debre Granik, ali on je daleko od stereotipa: čak i njegov solilokvij o zemljotresu koji će uništiti sve nije obična tirada, već prije metafora o svijetu koji žurno hita ka svom neumitnom kraju. Rob možda nije akcijski heroj, ali može proći kao nekakav zen-ratnik čije su oružje riječi, korištene rijetko, ali zato s oštrinom koja može povrijediti, možda i ubiti. Rob zna da je svijet restorana, gostiju, kritičara i snobizma lažan i ne libi se to reći onima koji kroz tu iluziju grade sebe i svoju osobnost. U konačnici, i svinja kao jedini zahvalan kompanjon, za njega je ta jedna osoba ili stvar do koje mu je stalo s dobrim razlogom i zbog koje je spreman promijeniti svoje principe po kojima operira. Svinja tako postaje i ostaje film o ogromnoj unutarnjoj boli i načinima nošenja s njom, a Amir, Darius i Rob samo su prividno na različitim stranama.

Svinja možda nije veliki film, ali spada u red onih malih koji ostaju stajati čvrsto i tako postaju monumentalni. Na svaku tehničku komponentu se pazilo, od glazbene podloge koja je sasvim u skladu s raspoloženjem koje film kreira, a opet je nenametljiva, preko detalja scene i kostima, pa do fotografije u mutnim, kišom natopljenim sivim tonovima, i ritmične montaže. Opet, ono što prvo upada u oči je gluma trojice ključnih glumaca. Adam Arkin je uglavnom imao iskustva na televiziji i sa epizodama na filmu, a ovdje ima jednu od koloritnijih epizoda svoje karijere. Alex Wolff je glumac širokog raspona, ali i s dozom diskrecije, koji sjajno funkcionira u interakciji s drugim glumcima. Nicolas Cage se pokazao kao pravi glumac oko kojeg se može izgraditi jedan ovakav dojmljiv i pamtljiv film. Nema tu njegovih pretjeranih kadenci u govoru, nema namjernog šmiranja i „trešerskog” glumatanja, već sve uglavnom ostaje u domenu mikro-glume, mimike, pojave i autoriteta s kojim preuzima ključne scene zbog kojih nas bez problema može uvjeriti u iskrenost svoga lika. Zbog toga je, između ostalog, Svinja jedan od filmova koji će obilježiti tekuću godinu.