Golden Boy / Zlatni dečko

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

S obzirom na to koliko je nogomet popularan kao igra i unosan kao biznis, pravo je čudo da do sada nije snimljeno više filmova na tu temu. Jedan od razloga može biti i taj što je nogomet kao igru doista teško režirati u zanatskom smislu u slikopisnu sekvencu, pa se na primjeru toga poznaju majstori kao što je to Juan Jose Campanella koji je u svoj inače izvrsni politički triler Tajna u njihovim očima (2009) ubacio jednu impozantnu nogometnu sekvencu koja se pretapa u akcijsku, i to na centralno mjesto filma, ali i tu je ona ostala više kao nekakav začin. Kao osnovna tema, pak, nogomet u filmovima uglavnom egzistira kao pop-kulturni fenomen, kao u britanskim filmovima Nogometna groznica (1997) ili My Summer with Des (1998), kao mehanizam za priču o uspjehu u „limunadama” kao što su Baš kao Beckham (2002) ili kao provokacija za filmsku obradu nekih sasvim drugih i egzistencijalnijih tema, kao kod Kena Loacha u Tražeći Erica (2009). U samu bit igre vjerojatno je ponajviše ušao rumunjski filmaš Corneliu Porumboiu sa svojim dokumentarnim filmovima Druga utakmica (2014) i Beskonačni nogomet (2018), premda je i tu teško reći da je nogomet bio baš tema. Prvi je film bio formalni eksperiment baziran na jednakim vremenskim formatima za nogometnu utakmicu i cjelovečernji film, u kojem je VHS snimka nogometne utakmice služila kao slikovna pozadina za razgovore između autora i njegovog oca; drugi je pak od dokumentacije ideje jednog autorovog znanca kako reformirati nogomet u beskontaktni sport, prerastao u odu bizarnosti i genijalnosti koja se može naći kod ljudi u malim mjestima.

U regionalnim okvirima priča o nogometu na ekranu (a da nije riječ o sportskim prijenosima ili reportažama) počinje na televiziji sa serijama tadašnjih Radiotelevizije Beograd i Radiotelevizije Zagreb iz jugoslavenskog razdoblja, Više od igre iz 1976. i Velo misto iz 1980., ali tematika obiju serija bila je prije svega ratna, dok su klubovi portretirani u njima bili možda ishodište, ali nikako jedina tema. Na taj pristup se nadovezao i Dragan Bjelogrlić koji je, pak, u centar stavio neočekivani uspjeh jugoslavenske nogometne reprezentacije na prvom svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930., portretirane u filmovima Montevideo, Bog te video i Montevideo, vidimo se početkom i sredinom prošlog desetljeća, te serijom realiziranom između njihova nastanka. Kombinirajući narativne obrasce priče o neočekivanom uspjehu simpatičnih autsajdera s romantiziranim pejzažom međuratne Kraljevine Jugoslavije i njene prijestolnice Beograda, Bjelogrlić je više ciljao na osjećaje nacionalnog ponosa, a manje na tematiziranje nogometa kao takvog. S druge strane, Stevan Filipović se u svom tezičnom filmu Šišanje iz 2010. dotakao i tema regrutacije ekstremista iz redova nogometnih navijača, te problematizirao činjenicu da su klubovi često u vlasništvu figura iz svijeta organiziranog kriminala. Novijim srbijanskim „nogometnim” filmovima možemo uvjetno pridodati i naslov Varvari Ivana Ikića koji se, doduše, bavio isključivo temom navijanja za lokalni klub i to koristio više u smjeru karakterizacije nosećih likova i risanje atmosfere u Srbiji u okolici Beograda.

Nogomet se, dakle, na ovaj ili na onaj način, u srbijanskoj kinematografiji nametnuo kao legitimna i potencijalno unosna tema, pa onda i ne treba čuditi da prvi ovogodišnji srbijanski kino-hit, film Zlatni dečko debitanta Ognjena Jankovića, za temu ima nogomet. Film odnedavno igra i u hrvatskim nezavisnim kinima, jašući na valu popularnih naslova iz Srbije kao što su to Južni vetar, Taksi bluz i Toma, ali otvorenje ipak ne sluti na hit. Razloga za to itekako ima, a prvi od njih bi mogao biti i taj da se hrvatska publika navikla na to da su filmovi koji dolaze iz Srbije u posljednje vrijeme u natpolovičnom broju slučajeva zapravo „premontirane” mini-serije koje se isplati sačekati na televiziji ili na internetskim servisima. Zlatni dečko u tom smislu nije nikakav izuzetak.

Da odmah otklonimo sve nedoumice, Zlatni dečko nije film o nogometu, nego film o nogometašu, njegovom padu i ponovnom usponu, a još više o njegovim odnosima s ljudima oko sebe: menadžerima, trenerima, prijateljima i djevojkama. Kada upoznamo naslovnog junaka, momka po imenu Denis Marković (igra ga Denis Murić kojeg je hrvatska publika mogla vidjeti u filmovima Ničije dete Vuka Ršumovića i Agape Branka Schmidta), njegova karijera je već u padu: bahati se, partija, konzumira alkohol i drogu, svađa se s trenerima, suigračima i sucima, ali barem je u inozemstvu. Nakon postignutog gola i nekorektnog radovanja koje rezultira crvenim kartonom, dobiva otkaz u klubu, ali čini se da do njega ne dopiru ni prijetnje njegove trofejne djevojke Dijane (Alisa Radaković), ni upozorenja i savjeti njegovog menadžera i prvog karijernog mentora Čakija (Andrija Kuzmanović koji manje ili više reciklira ulogu menadžera Drde iz Tome). Nemajući kamo, njih se troje vraćaju u Beograd, što za Denisa praktički znači još više razuzdanog tulumarenja, ali i susret s prijateljicom iz djetinjstva i rane mladosti, Sarom (Jovana Gavrilović), dok o nogometu niti ne razmišlja. Do prvog obrata dolazi kada ga Čaki, pritisnut kockarskim dugovima, „proda” kamatarima braći Uskoković, Soniju (Petar Strugar) i Džoniju (Ljubomir Bulajić) koji kroz građevinske poslove i zastupanje nogometaša pokušavaju oprati nelegalno zarađeni novac. Oni mu angažiraju trenera, svog nekadašnjeg „kolegu” Makija (Igor Benčina), bivšeg boksača te robijaša svježe puštenog iz zatvora koji se tamo naučio stoicizmu i istrajnosti. Maki će Denisa vratiti u kondiciju, a između njih će se razviti i nekakav osjećaj prijateljstva i mentorstva, što ujedno predstavlja i najbolji dio filma. To ne iznenađuje imajući u vidu da je jedan od scenarista filma Vuk Ršumović, koji je tu temu uvjerljivo obradio u svom spomenutom filmu Ničije dete. Tako preporođeni Denis privući će pažnju mnogih, između ostalih i Omera, menadžera nešto višeg profila koji mu obećava povratak u inozemstvo, ali pitanje je koliko je on častan...

Od svih „nogometnih” filmova, Zlatni dečko se ponajprije može usporediti s dosta opskurnim belgijskim ostvarenjem Skautiranje za Zebre (2014) koji se još izraženije bavio mračnijim stranama nogometnog biznisa i danka koji tako nemoralan posao uzima, kako u slučaju nogometaša (robova), tako i njihovih skauta (trgovaca robovima). Tematski, ambicije su im donekle slične, ali osnovna razlika je u tome da je belgijski film razvijan isključivo kao dugometražni igrani film u registru karakterne drame, dok je Zlatni dečko razvijan kao hibrid filma i televizijske serije, s naglaskom na potonju formu, i u registru koji kombinira onaj dramski s uplivima žanrovske kinematografije. Probleme koje film ima sa dramaturgijom bilo bi previše lako svesti samo na razlike između filma i serije, posebno izražene u činjenici da Čaki kao lik iznenada nestaje negdje na polovici filma, ili da se ljubavni trokut između Denisa i dviju djevojaka ne razvija prirodno, već djeluje skokovito i nemotivirano. Zlatni dečko problema ima i sa najbazičnijim elementima dramaturgije, budući da likovi, a samim time i odnosi među njima, rijetko kada izlaze iz okvira najosnovnijih klišeja. Scenarij povrh toga pati i od loše napisanih dijaloga koji se više doimaju drvenim nego li prirodnim, što pod poseban pritisak stavlja glumce. Denis Murić se s time još i solidno nosi, kanalizirajući kliše mladog nogometaša koji je bezobrazan i na terenu i izvan njega, vješto mijenjajući registar kada film u svom srednjem dijelu postane priča o prijateljstvu i mentorstvu, u čemu do izražaja dolazi kemija koju Murić ima s Igorom Benčinom. Strugar i Bulajić utjelovljuju relativno grubo orisane filmske zlikovce, ali obojica zapravo igraju pomalo kontra svog uobičajenog tipa, tako da je Strugar onaj smireniji, a Bulajić onaj nervozni. Glumice Alisa Radaković i Jovana Gavrilović praktički nemaju što raditi, budući da njihovi likovi služe više za ukras, i to na potencijalno etički problematičan način. Upareno je to s Jankovićevom režijom koja sliči na prikazivanje portfolija trikova u poigravanju s načinima snimanja (kamera iz ruke, kontraplanovi mirnijom kamerom u dijaloškim scenama, poneka vožnja dronom i upotreba „Go Pro” kamere u ne tako čestim „nogometnim” akcijskim scenama) i brzim montažnim rezovima uronjenima u kičasti dizajn i popraćenima glasnom i napadnom glazbom, tako da sve zapravo najviše sliči prolongiranoj reklami ili video-spotu. Zapravo, da nije onog srednjeg, mirnijeg i izrazito dramskog dijela presječenog jednom solidno izvedenom montažnom sekvencom, malo toga bi u Zlatnom dečku doista bilo vrijedno gledanja.