Sisu: Road to Revenge / Sisu 2

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Da se podsetimo, „sisu“ je neprevodiva reč na finskom jeziku koja se može opisati kao hrabrost, odlučnost i svesno preuzimanje rizika na sebe kada se situacija čini beznadežnom. Sisu je takođe i naslov filma Jalmarija Helandera iz 2022. godine koji je, mimo svih očekivanja, postao globalni hit. U njemu smo pratili Jormu Tomilu u ulozi krupnog, ćutljivog bradonje Atamija Korpija i u postupku tamanjenja Nemaca po Laplandu 1944. godine. Sada imamo nastavak u kojem reditelj i glumac repriziraju saradnju, a kad god imamo planirani i još izdašnije nastavak originala koji se uspeo do statusa kulta postavlja se i pitanje koji tip nastavka ćemo ovde imati.

Jezikom franšiznih referenci, Sisu: Road to Revenge je prema originalu ono što je Evil Dead 2: Dead by Dawn u odnosu na originalni Evil Dead. Odnosno, prevedeno na jezik običnog sveta, dobili smo „isto to, samo malo drugačije“, možda čak i malo brže, jače, energičnije i zanatski zahtevnije. Upravo pred ulazak u globalnu bioskopsku distribuciju koja počinje u Evropi, film je prikazan u svojstvu posebne projekcije na festivalu Black Nights u Talinu. Lokacija za gledanje ovog i ovakvog filma teško da bi mogla da bude bolje odabrana, budući da se u ovom filmu finski heroj suprotstavlja ruskim zlikovcima.

Rat je, dakle, gotov, a nova granica između Sovjetskog Saveza i Finske je povučena tako da je Atamijeva kuća u Kareliji ostala relativno duboko na sovjetskoj strani. Zato on u teškom kamionu i u pratnji samo svog dosta pitomog psa odlazi da je uzme, razmontira, dasku po dasku namontira na kamion i preseli negde na teritoriju sadašnje Finske. Njegov dolazak, međutim, nikako nije prošao nezapaženo jer ipak je on pobio preko trista „crvenoarmejaca“, pa neimenovani oficir KGB-a (Ričard Brejk) iz sibirskog zatovra vadi prognanog ratnog zločinca Igora Draganova (Stiven Lang), istog onog koji mu je pobio porodicu, da mu, u zamenu za sopstvenu slobodu, „stane na rep“. Dosta priče, pripremite se za akciju u kojoj jednog čoveka love motorima, avionima, transporterima, tenkovima i čak vozom.

Jedna od Helanderovih referenci za prethodni film je svakako bio Mad Max serijal Džordža Milera, a to postaje još očitije u nastavku koji svojom dinamikom i nepatvorenom cirkuskom otkačenošću podseća na direktno Fury Road. Akcija u njemu je, u odnosu na original, još za par nijansi luđa i neobuzdanija, s rezultatima koji možda gađaju spektakl, ali svakako dobijaju njegovu B-filmsku verziju u kojoj je smeh u publici jednako bitan koliko i napetost. A kako biste vi reagovali na to da čovek pokušava da istovremeno pobegne od aviona iz kojeg mitraljezom pucaju na njega i pokušava da istom namesti zamku? Ili kada čovek sam sebi namesti eksploziju ne bi li se s ukradenim tenkom katapultirao preko granice?

Svi ti ekstremno komplikovani kaskaderski „stantovi“ itekako imaju svoju svrhu, baš kao i praktični efekti maske i šminke, nasuprot digitalnom pipkanju. Ako ništa drugo, oni podsećaju na stara vremena kada je akcionog filma bilo i više i kada je on bio nesputaniji, manje opterećen politikom i političkom korektnošću. S time u vezi, poslednja „Snowpiercer“ sekvenca u vozu deluje pomalo kao izdaja iz prostog razloga što je režirana na moderan način, uz drmusanje kamere i kratke rezove.

Opet, Sisu: Road to Revenge je strašno zabavan, lagan film s minimalnom pričom i puno entuzijazma i zanatske pismenosti u koju je sad dodato i nešto više novca. Ali, štos je da se, osim u smislu izbora negativaca i njihovog ponašanja (sada je razlika između njihovog brbljanja i Atamijeve tišine još upečatljivija), ovaj nastavak ni na koji način ne prevazilazi prethodnika koji je makar mogao da igra na kartu iznenađenja. Super je što se Lang, Brejk i Tomila zabavljaju igrajući u filmu i što i mi možemo gledajući ih, ali će za treći deo, ako ga bude, a sva je prilika da hoće, Helander morati da smisli nešto kako bi nas iznenadio.

Lista - Novembar 2025.

 

Ukupno pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Prvi put pogledano: 41 (40 dugometražnih, 1 kratkometražni)

Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Stranger

Najlošiji utisak: Sisa

*ponovno gledanje

**kratkometražni

***srednjemetražni

**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

darum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

01.11. video A House of Dynamite (Kathryn Bigelow, 2025) - 7/10
01.11. kino A Big Bold Beautiful Journey (Kogonada, 2025) - 7/10
04.11. festival Elephants & Squirrels (Gregor Brändli, 2025) - 6/10
04.11. festival Active Vocabulary (Yulia Lokshina, 2025) - 7/10
05.11. festival Melt (Nikolaus Geyrhalter, 2025) - 5/10
06.11. video Young Mothers / Jeunes meres (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2025) - 7/10
06.11. festival The Thing to Be Done / Ono što treba činiti (Srđan Kovačević, 2025) - 8/10
08.11. festival The System / Xing gui (Peter Yung, 1979) - 7/10
08.11. festival The Smashing Machine (Benny Safdie, 2025) - 6/10
10.11. festival Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song / Ida, ki je pela tako grdo, da so še mrtvi vstali od mrtvih in zapeli z njo (Ester Ivakič, 2025) - 7/10
12.11. festival Greetings from Mars / Grüsse vom Mars (Sarah Winkenstette, 2024) - 7/10
12.11. festival Adam's Sake / L'intéret d'Adam (Laura Wandel, 2025) - 8/10
12.11. festival Undercover / La infiltrada (Arantxa Echevarría, 2024) - 7/10
13.11. festival 3670 (Park Joon-ho, 2025) - 5/10
13.11. festival Sentimental Value / Affeksjonsverdi (Joachim Trier, 2025) - 7/10
13.11. kino Predator: Badlands (Dan Trachtenberg, 2025) - 6/10
13.11. festival Solomamma (Janicke Askevold, 2025) - 7/10
14.11. festival Pixie. A New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek (Krzysztof Komander, 2025) - 6/10
14.11. festival My Father's Shadow (Akinola Davies, 2025) - 6/10
14.11. festival A Poet / Un Poeta (Simón Mesa Soto, 2025) - 5/10
**16.11. festival Arrythmia / Arütmia (Maria Reinup, 2025) - 7/10 
17.11. festival Elena's Shift (Stefanos Tsivopoulos, 2025) - 6/10
17.11. festival Hungarian Wedding / Magyar Menyegző (Csaba Káel, 2025) - 6/10
18.11. festival The Stories (Abu Bakr Shawky, 2025) - 6/10
18.11. festival Interior (Pascal Schuh, 2025) - 9/10
18.11. festival Veins / Nervures (Raymond Saint-Jean, 2025) - 5/10
19.11. festival Oh, What Happy Days! (Homayoun Ghanizadeh, 2025) - 7/10
20.11. festival The Stranger / L'étranger (François Ozon, 2025) - 9/10
20.11. festival Pillion (Harry Lighton, 2025) - 5/10
20.11. festival No Comment / Ingen kommentar (Petter Naess, 2025) - 6/10
21.11. festival Urchin (Harris Dickinson, 2025) - 7/10
21.11. festival Sunday Ninth / Zondag de negenste (Kat Steppe, 2025) - 7/10
23.11. festival On a String (Isabel Hagen, 2025) - 8/10
24.11. festival The Moon Is a Father of Mine (George Ovashvili, 2025) - 4/10
24.11. festival Think of England (Richard Hawkins, 2025) - 6/10
26.11. festival Sisa (Jun Robles Lana, 2025) - 3/10
26.11. festival China Sea / Kinu jura (Jurgis Matulevičius, 2025) - 8/10
26.11. festival The History of Sound (Oliver Hermanus, 2025) - 5/10
27.11. festival Sisu: Road to Revenge (Jalmari Helander, 2025) - 7/10
27.11. festival Couture (Alice Winocour, 2025) - 6/10
29.11. video Highest 2 Lowest (Spike Lee, 2025) - 5/10

A Film a Week - Pixie. The New Beginning / Skrzat. Nowy poczatek

 previously published on Cineuropa

We might pretend it’s not true, but children can be cruel and manipulative. They can inflict a lot of pain, and even torture, on peers of theirs who do not fit in with the group. Being the new kid somewhere and not meeting the unwritten “standards” of the environment can sometimes constitute an almost hopeless situation. This is the case for the protagonist of Krzysztof Komander’s feature-length directorial debut, Pixie. The New Beginning. This film, clearly targeting younger audiences, premiered in Locarno Kids, enjoyed a decent run while in domestic distribution in Poland and competed at Schlingel before playing in the Zagreb Film Festival’s KinoKino sidebar.

Despite being 11 years old, Hania (Amelia Golda) still believes in pixies, the mythical creatures that her mother (Agata Turkot, in flashbacks) taught her about, and she is more than willing to express and defend her beliefs. Unfortunately, she is the new kid in a provincial school, and her peers are way less naive than her, so she ends up at the bottom of the bullying “food chain”. To make things worse, her single father (Arkadiusz Jakubik, from I’m a Killer and Clergy) has too much work as a professional fireman to cater to his daughter’s emotional needs.

In a deal struck between the dad and the class’s teacher (Anna Smolowik), Hania is introduced to the teacher’s son and another bullied “bottom feeder”, Michał (Maksymilian Zieliński), who is a science nerd. After a bit of a rocky start, the two arrange a deal: he will “invent” a pixie detector so that she can prove herself right, and the rest of the class wrong, regarding the existence of these creatures. In a stroke of pure luck, the two stumble upon a nervous and mischievous male pixie called Sindri (voiced by Borys Szyc), who says he is willing to reveal himself to the world if the duo can complete a series of tasks…

Of course, the whole pixie thing is just a metaphor for clinging to something from a past that seems less traumatic than a present marked by grief. Even younger children, if they have some movie-watching experience, can guess this pretty early on, and this jeopardises the rest of the movie, in a way. Komander has complete creative control of the filmmaking process as the director, screenwriter and editor, with the latter being his primary profession. The trouble is that he lacks a pair of fresh eyes to trim off some of the unnecessary repetitions and reduce the running time, which comes close to 100 minutes.

The problem is that the repetitions are not fully used to develop the two leading children’s characters beyond the level of archetypes with a couple of specific characteristics each, so the talented but inexperienced actors are cornered into giving one-note performances. The adults in the cast have more leeway to vary their characters, but they are usually used for the purposes of some gentle humour or releasing the pressure, since the altercations between the children are presented in an almost naturalistic way.

Although Wojciech Frycz’s score highlights the predictability of the plot and the points Komander wants to make, the rest of the technical aspects serve as a glue, of sorts. This is especially true for Natalia Anna Matejka’s lively production design and Dzvinka Kukul’s costumes, as captured by cinematographer Piotr Dudak’s kinetic camerawork. All things considered, Pixie. The New Beginning might fall apart under the scrutiny of an analytical adult viewer, but it possesses enough warmth and emotion to please its primary target audience and to convey a positive message.

A Film a Week - 3670

 previously published on Asian Movie Pulse

At least theoretically, we understand what it means to be a member of an underprivileged minority and some of us even had practical experiences in that department. Being a “double minority”, a member of minority on two aspects, is a bit more extreme setting most of us know nothing about. The thing is that there is not a mathematics formula to be used in counting and measuring loneliness, isolation, lack of privilege or emotional pain.

In his feature debut, “3670”, the Korean filmmaker Park Joon-ho tries to envision one such situation. The film has been on the tour of festivals since its premiere this spring, and we caught it at San Diego Asian Film Festival.

Cheol-jun (Cho You-hyun) is a North Korean deflector living in Seoul in and around the community of his compatriots. They all attend the same college preparation classes and the same church services, so one might assume that their community is a close-knit one, or that the rest of the South Korean society is hesitant to accept them. However, Cheol-jun fears discrimination within the and expulsion from the group, so he hides one crucial thing about himself from his buddies: the fact that he is gay.

Since the hook-ups via the phone app do not give the desired results for him (Cheol-jun wants a relationship, while the rest of the users, like the one seen in the opening scene, are there just for some casual sex), he finally summons some courage to attend the meeting / blind dating event with some guys from the South. However, once they learn that he is a deflector, they lose the last interest they had in him.

The exception to the rule of rejection comes at his part-time job at a store where he encounters Yeong-jun (Kim Hyeon-mok) who also attended the meeting and lives in the area. He becomes Cheol-jun’s friend, romantic interest and the guide to the seemingly vibrant Seoul gay scene where both young man seem to feel liberated. However, Yeong-jun also has some secrets that he keeps…

The title “3670” is actually a code the young gay men in the film use in their texting communication, and the fact they have to communicate in codes reveals a sad truth about the daily life of a gay person in Seoul. There is a certain code of conduct: whatever happens behind the closed doors stays there, and there is no way that it comes out to the public limelight. But is not it the case with the most of the countries and their societies in our world?

It seems that, like his protagonist, Park Joon-ho has to deal with two sets of problems in the South Korean society, with a difference that the character has to find his place under the sun, and the filmmaker has to expose them to the audience. In Park’s case, it seems that he bit more than he could chew. Although the slow exposition of the characters’ backgrounds and a number of lower-intensity subplots they spawn might seem like a detailed road map for the actors to create a compelling characters, it burdens the core story with excessive minutes of runtime.

Park has some directorial tricks up in his sleeves, like the use of the hand-held cinematography by Han Sang-kil that gets calmer as the protagonist catches the ropes of his life. Unfortunately, the filmmaker is also his own editor, which takes a toll in the terms of pacing. The actors do more than a decent job to make “3670” a watchable experience. The leading duo shares some on-screen chemistry, while the rest of the cast, including Jo Dae-hee as the most popular guy in the club, get enough screen time to create solid episodes. However, Cho You-hyun is the star of the movie, channelling the shyness and almost virginal naivety of his character.

Noble intentions and the necessity to address the country’s structural injustices aside, “3670” is sometimes too big, too clumsy and too “engineered” for its own good. Simply put, the execution does not match the ambition, which is a dead giveaway for Park’s lack of experience. A more streamlined version could have worked better, both with the festivals’ committees and with the regular audiences.

The Stranger / L'étranger

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U smutnim vremenima volimo da se gađamo jakim kvalifikacijama kao što su to „fašista“, „rasista“, „psihopata“, „sociopata“, „narcis“ i slično. Sve ove teške reči imaju svoje stroge rečničke definicije, ali to nekima od nas ne smeta da ih upotrbljavamo krajnje arbitrarno, kao uvrede. Nije to ništa preterano novo, mi smo kao ljudi pogana sorta oduvek.

Jedan od bizarnijih primera od pre skoro 50 godina bila je i etiketa rasiste nalepljena Robertu Smitu, pevaču sastava The Cure, zbog pesme Killing an Arab. A pesma sama po sebi nije bila nikakva rasistička himna, već tek ovlašna interpretacija, više na tragu prepričavanja romana Stranac Albera Kamija koji je možda kontroverzan, ali nikako nije rasistički. To je gotovo sigurno imao u vidu i Fransoa Ozon kada je za odjavnu špicu svog novog filma, The Stranger, izabrao upravo ovu stvar. Film je regionalnu premijeru imao na Zagreb Film Festivalu kao francuski predstavnik u programskom sklopu Velikih 5 posvećenom najvećim evropskim kinematografijama.

Interesantno, to je tek druga filmska adaptacija najčitanijeg modernog romana na francuskom jeziku, ali za to postoji jak razlog. Naime, ona prva, iz 1967. godine koju je s Marčelom Mastrojanijem u glavnoj ulozi snimio Lukino Viskonti, naišla je na vrlo hladan primer Kamijeve udovice, pa se porodica postarala da se distribucija skrati, te da se reizdanja na novim medijima ne dogode. Iako se Viskonti relativno čvrsto držao teksta, Mastrojani je bio pogrešan izbor za ulogu zbog svojih godina, pa je lik Mersoa preinačio u pomalo umornu, razočaranu personu, dok je Viskonti insistirao na faktoru vrućine kao presudnom za njegov zločin.

Ozon je izgleda pošao upravo od te Viskontijeve greške (zaista, u ulozi Mersoa je pre moguće zamisliti mladog Alana Delona, posebno u nekakvoj poveznici ili evoluciji lika prema Tomu Ripliju iz pera Patriše Hajsmit kojeg je Delon već bio odigrao u to vreme), pa za ulogu Mersoa bira mlađeg glumca, Bežamana Voazana, kojeg je otkrio u jednom od svojih prethodnih filmova, Summer of 85. Voazan se pokazao kao pravi izbor, sa sve samo svojim spletom manirizama koji nikad ne deluju preterano i hiperbolično. Ali, pre nego što upoznamo Mersoa, i to u „fleš-forvard“ sekvenci koju Ozon postavlja kao okvir za prvi deo filma, smeštenu u pritvorsku jedinicu koju naš anti-junak deli s Arapima, sunarodnicima svoje žrtve, reditelj nam kroz vešto ukomponovani stari propagandni film predstavlja mesto radnje, Alžir. Kada se slika odglumljene idile u kojoj se naprednost Zapada spaja sa šarmom Orijenta završi, po rubovima ekrana sada u kristalo-jasnom crno-belom koloritu možemo da vidimo grafite Fronta za Nacionalno Oslobođenje. Godina je 1938, a kolonijalni režim će trajati još nekih 30-ak godina...

Ostalo znamo, manje ili više, ako smo čitali lektiru u srednjoj školi. Merso je mladi neambiciozni činovnik čiju rutinu prekida telegram da mu je majka umrla u staračkom domu, pa on od svog šefa traži dva dana odsustva kako bi je sahranio. Merso je onda otišao do staračkog doma, dremnuo na bdenju, popio kafu s mlekom i popušio par cigareta. Za vreme religiozne službe je bio odsutan duhom, a sve vreme nije zaplakao, kao da nema emocija.

Idućeg dana je otišao na plažu gde je sreo svoju bivšu koleginicu Mari (Rebeka Marder, igrala kod Ozona u The Crime Is Mine), s njom otišao u bioskop, i to na Fernandelovu komediju (nije se smejao, ali nema veze) i nakon toga s njom otpočeo vezu. Ubrzo nakon toga, ona je počela da govori o ljubavi i braku, ali Mersoa ni to nije mnogo ganulo, kao što ga nije ganula ni majčina smrt. Ona je svejedno rešila da ostane s njim, ignorišući signale da se tu radi o, u najmanju ruku, vrlo čudnom i distanciranom čoveku kojem zapravo ni do čega nije stalo.

To ne znači da je Merso nekakav nihilistički asketa na misiji i da neće sebi priuštiti sitna zadovoljstva: dokolicu, cigarete, hranu uvek u istom bistrou, seks s Mari ili piće s komšijom Remonom Sintesom (Pjer Lotan, sarađivao s rediteljem na By the Grace of God). Mersoa se, međutim, ne tiče što je Remon baraba koja mlati svoju arapsku devojku („to je njihova stvar“, kaže), kao što ga se ne tiče ni što drugi komšija Salamano (Deni Lavan u ulozi života) prvo tuče svog psa, a onda žali za njim kad ovaj pobegne („oni su kao stari par“).

Upravo povezanost s Remonom će ga dovesti do zločina, budući da će ih dvojica Arapa pratiti do plaže gde su pošli na izlet. Od te dvojice, jedan je brat Remonove mučene devojke. Kada nakon prvog sukoba Merso ode sam u šetnju s Remonovim revolverom u džepu, a Arapin potegne nož, on ispaljuje pet metaka.

Na suđenju, tužilaštvo pokušava da dokaže nameru i psihopatske tendencije kod Mersoa, i to više zato što je svojom distancom i svođenjem svega na apsurd kršio postulate malograđanskog morala, jer se inače za ubistvo naoružanog Arapina u tadašnjoj francuskoj koloniji u Alžiru nije ni robijalo, a kamo li gubila glava. Ali upravo tužiočevi argumenti i nesposobnost sudije i porote da shvate njegov mentalni sklop dovešće do neočekivanog ishoda, pa sada Merso ima relativno malo vremena da se pripremi na giljotinu. I tada on ostaje veran svom ateizmu i distanci do života, svog i tuđeg, odbija da se ispovedi svešteniku (Svan Arlo) i pokaje, jer su mu i ti koncepti strani.

U doba kada je roman nastao, od je bio deo prvog od dva Kamijeva tematska ciklusa, onom o apsurdu. Stoga je tih ratnih i posleratnih godina tumačenje Mersoa kome život i smrt nisu na istim kantarima bilo dosta liberalnije od osude koju su i lik i njegov pisac kasnije dobijali, posebno kada se Kami razišao i sa levičarima i sa anti-kolonijalnim pokretom kao humanista i protivnik ideološke stege, o čemu je pisao i u svom drugom ciklusu, o pobuni. Današnji kritičari bi Mersou, a možda i njegovom piscu, zalepili poneku ili možda čak sve od onih etiketa s početka teksta, iako je jasno da nemaju svojstva potrebna da bi upali u rečničku definiciju navedenih pojmova.

Zbog toga se Ozon u neku ruku našao u nebranom grožđu, pa je morao da reši kvadraturu kruga: kako ostati veran izvornom materijalu i ne razočarati Kamijeve naslednike koji su aminovali ekranizaciju, a istovremeno i komunicirati sa savremenom publikom prilično slepom za nijanse i ignorantnom prema kompleksnijim konceptima poput otuđenja, apsurda i samonametnutog (unutrašnjeg) egzila. Čini se da je morao da žrtvuje ponešto od oba, ali na kraju su te žrtve bile minimalne za maksimalni uspeh filma.

Naime, Ozon, pravilno, ukida naratora koji je motor romana, e da bi ga vratio na par klučnih mesta za citate. Nedoslednost? Možda, ali je makar efektna. Dalje, ukidajući naratora, Ozon menja Kamijev jezik: iako Merso govori u kratkim rečenicama, Ozon ne pokušava da nam izruči kompletan sadržaj njegove glave, već ubacuje i neka svoja zapažanja o francuskoj kolonijalnoj prošlosti, strukturnom rasizmu, ali i činjenici da u takvoj postavci svoju sreću nisu našli ni došljaci iz Evrope iz redova seljaka, radnika ili sitnih službenika. On na taj način ne samo da spaja medije knjige i filma, već i prošla vremena sa sadašnjom publikom. Ako u tom procesu pomalo i dopisuje Kamija, može mu se oprostiti.

Isto tako, može se oprostiti i trajanje filma duže od potrebnog vremena da se pročita ovaj kratak, ali ubitačan roman. Jer montaža Klemona Selickog je sugestivna i lako nas „uzima u rad“, fotografija Manuela Dakosa razarajuća u svojim ekspresionističkim kontrastima, a gluma celog ansambla sve vreme na vrlo visokom nivou. Na to treba još dodati i upečatljivu muzičku podlogu Fatime Al Kadiri na tragu moderne ozbiljne muzike, te Ozona koji sve te elemente drži pod kontrolom. Plodni francuski reditelj pritom ne beži od omaža klasicima, od Viskontija preko Hičkoka do francuskog Novog talasa, pri čemu film ispunjava dozom zavodljivog retra. Na kraju, The Stranger je svakako kandidat za godišnju top-listu.

Pillion

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Drage dame, ako ste mislile da ćete u ovom filmu moći da vidite vašu simpatiju u seksualno eksplicitnim ili nežno-romantičnim situacijama, pripremite se na razočaranje. Naime, lika kojeg igra Aleksander Skarsgord vaš pol ne zanima u tom smislu, a, što se romanse tiče, umesto nje dobićete sado-mazohizam. Pa ko šta voli... Za gospodu vredi isto, da se ne ponavljamo. Uostalom, to sve piše i u opisu filma.

Film Pillion, prvenac Harija Lajtona, premijerno je prikazan proletos u Kanu, gde je i pobrao univerzalno oduševljenje kritike, kao i nagradu za scenario u sekciji Un Certain Regard. Publika u našem regionu mogla je da ga vidi na Zagreb Film Festivalu u glavnoj takmičarskoj konkurenciji. Pa da vidimo o čemu se tu radi...

Kolin (Hari Meling) je stidljivi saobraćajac koji u zreloj dobi živi s roditeljima. On je toliko smotan da mu njih dvoje upravljaju društvenim životom. S ocem (Daglas Hodž) zajedno peva božićne pesme u “barberšop” kvartetu dok mu umiruća majka (Lesli Šarp) namešta sastanke s momcima na slepo, sve se nadajući da će se njen sin ostvariti u vezi pre nego što ona umre.

Na jednom od nastupa, Kolin baca oko na Reja (Skarsgord) koji je u bar došao sa svojim društvom motorista među kojima se zna ko igra koju ulogu. Rej je, dakako, “alfa”, odnosno vođa “čopora”, dok su njegovi drugovi upareni u veze u kojima su uloge onog dominantnog i onog submisivnog jasno određene. Rej, možda i sam u potrazi za svojim „slugom“, ostavlja ceduljicu s mestom nalaženja sutradan Kolinu, na njegovo iznenađenje.

Nalaženje ne prolazi onako kako je Kolin zamislio. Rej s njim ne razgovara, nego mu izdaje komande, a uviđa i koliko je Kolin „zelen“ i nespretan u seksu. Opet, kroz neki dan on želi da se opet nađe s njim, pa dolazi po njega, uzima ga na motor i vodi u svoj minimalno namešteni stan. Tamo, pak, Rej i dalje diktira pravila, a Kolin čini sve da mu udovolji, pa čak i kada to podrazumeva bol i poniženje. Nagrada ili makar pohvala za taj trud neće doći na verbalnom planu, ali će ga Rej prvo „označiti“ kao svog, a onda i uvesti u svoju motorističku ekipu. Međutim, možda Kolin želi nešto romantičnije, nešto kao pravu vezu, nešto na šta Rej nije spreman...

Lajtona u svakom slučaju treba pohvaliti za pristup bez kompromisa i bez kalkulacija, a opet dovoljno odmeren u provokaciji da Pillion ne završi kao pornografski film. Doduše, cela prva polovina filma prepuna je repeticija i dodatnog utvrđivanja već odavno utvrđenih postulata u odnosu između dvojice muškaraca, ali se u poslednjoj trećini utisak o filmu popravlja uporedo s time kako raste Kolinovo samopouzdanje i preuzimanje makar nekakve kontrole. Lajton onda nema problema da istera poentu filma, premda bi te poente morale da budu poznate svakome ko je ikada bio zaljubljen i u vezi.

Dakle, često je sve stvar kontrole, ali svakoj strani bi valjalo da ima mogućnost da postavi neke svoje granice. Takođe, iza misterioznosti se često krije praznina ili nekakav opipljiv psihološki defekt. Stvar dodatno komplikuje i to što su dvojica glavnih glumaca fizički različiti do komičnih razmera, što se dodatno podvlači i sa dve najupečatljivije scene: dolaskom na sastanak zajedno s psima koji odgovaraju njihovim pojavama i statusima u okviru komune (Rej s rotvajlerom, Kolin s jazavičarem), te rvačkim mečom između njih dvojice i kostimima koji otkrivaju kakva je sudbina kome namenjena. Glumci su dobri i posvećeni svojim likovima, ali je problem što su i ti likovi prisutni uglavnom u svojoj zadatosti i skicirani sa tek po par karakteristika.

No, dobro, koliko god nam Lajton otkrivao „toplu vodu“ što se tiče homoseksualnih veza i sado-mazohizma, pri čemu se nameće zaključak da nas u svakom pogledu ima raznih, Pillion se zapravo dosta bolje drži kada studira Kolinov dom i odnos roditelja prema „starom“ i „novom“ njemu. Očeva podrška je iskrenija, možda zato što je i otac u svom braku submisivniji partner, dok majčin zaštitnički odnos prema sinu balansira između iskrene brige i kontrole, ali ga zapravo sputava. U tom smislu, odluka da se vreme radnje iz izvornog romana Box Hill britanskog pisca Adama Mars-Džounsa prebaci iz prošlog vremena u sadašnje pokazala se kao ispravna, budući da bi takav nivo podrške i razumevanja roditelja za sina i njegove „hobije“ u ono vreme bio prilično nezamisliv.

Na kraju, postavlja se ono večito pitanje – čemu sve to, što ovde možemo preformulisati u: Kome je film zapravo namenjen i sa kojim ciljem. Ako se radi o otkrivanju velikih istina ili posebnosti gej ili sado-mazo veza, gejevi i „fetišari“ o tome već i sami znaju verovatno i više nego nadobudni autor-debitant Lajton, a informisani i dobronamerni gledaoci koji nisu deo te „scene“ su već do sada mogli da prihvate da nas ima raznih i da je ključ svega dogovor na iskrenim osnovama. Oni manje osvešteni koje bi ovakav film mogao da šokira i sablazni za njega, pak, neće pokazati ni nominalni interes, već će ga zaobići u širokom luku čim pročitaju opis radnje. Ako je cilj, pak, bilo napaljivanje kroz suptilniju erotiku, mislim da je ciljna grupa za tako nešto ipak prilično malobrojna.

Biće da Lajton ipak gađa filmske festivale, nagrade i publiku koja se tamo okuplja, čime se Pillion ne razlikuje od mora kalkulantskih filmova koji „igraju“ samo u takvim sredinama. Velika većina kritike je entuzijastično progutala udicu. Sebi, pak, ostavljam pravo da budem rezervisan i ne baš oduševljen, niti zgrožen, već tek blago iziritiran filmom koji ima par momenata, ali i ponešto ne tako sitnih problema.

A Film a Week - Greetings from Mars / Grüsse vom Mars

 previously published on Cineuropa

Much like Marc Rothemund’s Weekend Rebels, which played last year at the Zagreb Film Festival, in the KinoKino sidebar dedicated to younger audiences, Sarah Winkenstette’s Greetings from Mars, which is being shown in that same sidebar this year, takes its core subject of autism quite seriously. It is not used as a gimmick to propel comedy or drama around the young protagonist, but it is an integral part of his personality. Judging by its festival track record so far – a prolonged tour sprinkled with a handful of awards – the approach has paid off.

Our ten-year-old hero named Tom (Theo Kretschmer) is growing up with two siblings in a single-parent household. Since their father passed away recently, the mother, Vera (Eva Löbau, recently glimpsed in The Teachers’ Lounge, has little choice but to agree to a four-week business trip to China. For Tom, his daredevil brother Elmar (Anton Noltensmeter) and their teenage sister Nina (Lilli Lacher, glimpsed in last year’s Berlinale title Ivo), it means that they will have to spend that part of the summer holidays with their paternal grandparents, Horst (Michael Wittenborn, a character actor seen in Toni Erdmann and All Quiet on the Western Front) and Hanna (Hedi Kriegeskotte, mostly active on television), who are still coming to terms with their son’s passing.

Tom is interested in space exploration, and his dream is to become an astronaut and visit Mars. He can flood anyone who’ll listen with a ton of facts off the top of his head, on this and other topics, but he has a hard time managing everyday challenges, like seeing the colour red, hearing loud noises and enduring unwanted physical contact from anyone other than his mother. Tom sees staying with his hippie-like grandparents in their house with a red front door and no rules as a training mission for his future career as a space explorer. He has even found some ideal mission-related roles for his siblings, while the mystery surrounding the disappearance of an asteroid keeps his mind occupied. As is usually the case, adventures and new challenges will ensue…

Although it is pretty clear from the get-go that Tom is different from his (neuro-)typical siblings, the diagnosis is not uttered until the third-act climactic scene. That decision shows a certain seriousness and respect for the topic that Sebastian Grusnick and Thomas Möller dealt with in their book, which Winkenstette tries to adapt for the screen. Theo Kretschmer’s lived-in, but also measured, acting helps the cause as well, while the rest of the cast have no trouble striking up their own chemistry with the young lead and with each other.

However, some of the solutions that Winkenstette opts for are quite run-of-the-mill, such as Jakob Berger’s hand-held camerawork, while the on-the-nose score by André Feldhouse gets overbearing in its attempts to constantly spell out the desired emotional tone. But the film is actually saved by Nicole Kortlüke’s editing: not just because the animated material is deftly blended with the live-action shots, but also thanks to the roughness of the montage sequences when Tom gets agitated: in this way, the movie presents what is happening in his head in a compelling fashion.

In the end, Greetings from Mars accomplishes its mission of exploring and presenting “foreign inner universes” to neurotypical audiences with great empathy and warmth. Both children and their parents could learn a thing or two from Sarah Winkenstette’s film.

A Film a Week - Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song / Ida, ki je pela tako grdo, da so še mrtvi vstali od mrtvih in zapeli z njo

 previously published on Cineuropa

Ester Ivakič’s debut feature, Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song, might have a ten-year-old protagonist and coming of age as its primary topic, but its vibe is way darker than one would expect from a children’s film, which is a genre that has become very popular in Slovenian cinema after the success of Slobodan Maksimović’s Beanie and Klemen Dvornik’s Block 5. Its premiere in the main competition of FilmFestival Cottbus, rather than in the children’s and youth sidebar of another festival, confirms this notion.

When we meet Ida (played by newcomer Lana Marić), it might seem as though she lives an idyllic life. She is growing up in the countryside, has both of her parents, Ivana and Stanko (played by Judita Franković Brdar and Matej Puc), by her side, and has a strong connection with her grandmother (non-professional actress Milena Stropnik). They all seem well off, and they are about to build a new, bigger house.

But soon enough, the cracks start showing. Grandma is old and ailing; the parents both have their quirks and differences in character, so they are seldom on the same page; Ida is something of an outcast in her class, ruled by a sadistic teacher (Lara Maria Vouk); and her only friend and fellow outcast, Terezka (fellow newcomer Liza Muršič), is turning into a religious fanatic. Ida’s inner fantasy world can only protect her from this harsh environment (and after all, it is socialist Slovenia, then part of Yugoslavia, in the 1970s) for a little while, and even in that inner world, she has a mission to accomplish: believing that her angelic singing can save her beloved grandmother from death, she decides to join the school choir. The trouble is that Ida is tone-deaf…

The plot is meandering and slow-moving, while some of the subplots seem simply tacked on to the main story, which can get a bit frustrating over the running time of close to 110 minutes. This is to be expected from a film that is an adaptation of several short stories from Suzana Tratnik’s collection Neither Voice, and Ivakič and her co-writer Nika Jurman at least try to intertwine them into a single narrative.

However, Ida Who Sang So Badly… is clearly less about the plot than it is about the atmosphere. This is discernible from the polished cinematography abounding in dreamy landscapes by Rok Kajzer Nagode and the soft editing with regular cross-fades by Andrej Nagode. The score by Alenja Pivko Kneževič and Simon Penšek, and the suggestive sound design by Samo Jurca serve the same purpose. The same can also be said of Lana Marić’s performance, as the child actress nails the metaphorical absence of her character, while the supporting performances by Judita Franković Brdar, Matej Puc and Petja Labović serve as a reliable anchor for the lead actress and for the movie itself.

It seems that Ester Ivakič wanted to create a mood piece with her debut, something that would show off her considerable talent, and she has succeeded in her ambitions up to a point, as Ida Who Sang So Badly… is a moody, gloomy coming-of-age movie that displays a great deal of skill. It might open with “Once upon a time,” but it would be naive of us to expect it to end with “And they lived happily ever after,” since there is nothing that can prepare us for impending loss and nothing that can prevent it.

Predator: Badlands

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U porodičnoj mitologiji Stojiljkovića, postoji figura Kaliska. Dotični Kalisko, čije ni pravo ime, ni poreklo nadimka ne znam, bio je osnovno-školski drug mog oca. U pričama je uvek spominjan kao neka vrsta šašave maskote koja ispaljuje „bisere“. Jedan od tih bisera bila je njegova ambicija da postane „automehaničar za avione“, pošto mu koncept aviomehaničara nije bio poznat.

Kalisko se kod nas u odrasloj dobi nije spominjao, pa ne znamo ni da li mu je onda ambicija narasla da, recimo, postane „aviomehaničar za svemirske brodove“, što bi bila zgodna koincidencija s najnovijim nastavkom Predataora s podnaslovom Badlanda. Naime, u novom filmu u franšizi Dena Traktenberga (franšizu je preuzeo od nastavka Prey, a pre toga je imao vrlo dobar i upečatljiv žanrovski film 10 Cloverfield Lane) takođe love nekog Kaliska. Doduše, njihov nema „o“ na kraju i nije klinac-maskota iz priča mog oca.

Elem, šta su Traktemberg i njegov tim obećali, to su i ispunili: novi film iz serijala o Predatoru po prvi puta naslovnog monstruma stavlja u centar zbivanja i postavlja kao protagonistu. Do sada je fokus uglavnom bio na ljudima, obučenim borcima, bilo da su u pitanju vojni (Maktirnanov prvi film, treći deo u režiji Nimroda Antala, pokušaj „ributa“ Šejna Bleka), policijski specijalci (drugi film) ili ratnici i lovci iz prošlosti (Komanči-indijanci u filmu Prey, vikinzi, samuraji i američki vojni piloti u animiranoj antologiji Killer of Killers), dok se Predatorov univerzum po pravilima „fanovske fikcije“ povremeno spajao i s franšizom Alien u igricama, stripovima i filmovima, što i nije čudno budući da je ista kompanija vlasnik obe franšize. Uostalom, epilog ovogodišnjeg animiranog odveo nas je i u „domaći svet“ nepobedivog monstruma gde su se, po gladijatorskim principima, prvo borili zarobljeni ljudski ratnici međusobno, a onda i sa Predatorom.

Upravo na platenti Jautja Prajm i počinje Badlands. Dek (glas, nadamo se ne i stas Dimitriusa Šustera-Koloamatangija) je omanji primerak svoje vrste kojeg otac (Ruben de Jong), poglavica jednog od klanova, smatra nedostojnim da bude deo istog, pa bratu Kveju (Majkl Homik) daje zadatak da „slabo štene“ pogubi. Kako se Kvej smiluje, a prema kodeksu predatora, slabost na slabost je slabost po sebi i kažnjava se smrću, otac ubije njega, ali ne pre nego što Kvej svog mlađeg brata uspe da pošalje na „planetu smrti“ Genu.

Gena je, pak, dom jedinog monstruma kojeg predatori do sada još nisu ulovili, spomenutog Kaliska, o kojem se malo zna, osim što se smatra da je nemoguće ubiti ga. U Dekovoj glavi, to je prilika da se dokaže kao ratnik i lovac i da s tim trofejem povrati svoju čast kod kuće. Ali, na Geni nije samo Kalisk biće koje može ubiti Predatora, već se čini da kompletna flora i fauna imaju ubilačke namere prema nezvanim gostima s drugih svetova. Tako imamo žive džinovske lijane, eksplozivne insekte, biljke koje ispaljuju otrovne strele koje plen uspavljuju, žilet-trava, zmajolike ptice, koštane bizone veličine triceratopsa i šta sve ne.

Dek, međutim, nije jedini posetilac na planeti, jer je tu i Tia (El Fening), ljudski sintetik, zapravo android, vlasništvo kompanije Vejland-Jutani (ako ime zvuči poznato, u pravu ste – predmet je Alien franšize). Odnosno, tu su njeni glava i trup, budući da su noge ostale u bazi, navodno nakon napada Kaliska. Nevoljno, usamljeni lovac i android sklapaju savez na obostranu korist, budući da Deku trebaju informacije o planeti koja biće može ubiti na nebrojeno načina, a jedini način za preživljavanje je poznavanje i razumevanje tog sveta, a Tiji je potrebna sila koja će je odvesti do nogu i možda preživelih članova ekspedicije, naročito njenog „sestrinskog modela“, Tese (isto Fening).

Družini će se putem pridružiti Bad (Rohinal Narajan), nekakav oklopljeni majmuno-gušter koji se po pitanju vernosti, zahtevnosti i zalepljenosti za svoje nove prijatelje ponaša kao nekakvo štene. Onda se, kako to obično biva u filmovima ovog tipa, ispostavlja da inicijalne postavke više ne vrede, dok će se junaci koje pratimo, a i mi ćemo se s njima, morati da naučimo novom značenju pojmova „porodica“, „sredstvo“, „slabost“, „alfa“, „lojalnost“ i „prijateljstvo“.

Na novog Predatora verovatno nismo došli zbog filozofije, već zbog akcije i borbe. U tom delu, film ne razočarava: sve akcione sekvence su izvrsno zamišljene i koreografirane, te sigurno izvedene tako da su sve različite i upečatljive, zbog čega se zapravo ne zna koja je bolja od koje. Traktenberg pritom u film ubacuje diskretne omaže filmovima o preživljavanju u uslovima surove prirode, vesternima, „drugarskim“ i akcionim komedijama, dok smišljeno uvodi i „malikovske“ meditacije o istraživanjima devičanskih novih svetova, evoluciji i potrebi za ravnotežom koju je lako poremetiti.

Kreacija novog sveta je izuzetno detaljna, bilo da se radi o lingvistici – predatori komuniciraju svojim, Jautja-jezikom – ili o biologiji i ekologiji, u smislu dizajna novih bića i eko-sistema u kojima oni obitavaju. S tom količinom pažnje posvećene takvim detaljima, prosto nam dođe da se zapitamo da li to Traktenberg i saradnici na scenariju namerno zanemaruju neke druge elemente iz nekih drugih prirodnih nauka, poput pitanja gravitacije u fizici ili sastava atmosfere iz domena hemije. Na paradoks iz domena društvenih nauka, onaj da društva s primitivnim rodovsko-plemenskim uređenjem mogu stvoriti visoku tehnologiju poput svemirskih brodova smo valjda već navikli u naučnoj fantastici, pa je i Traktenberg tu očekivano aljkav.

Ono u čemu Predator: Badlands zahteva možda i suviše vere od strane gledalaca je činjenica da se kroz ceo film jedna zver i jedan robot međusobno uče (ljudskoj) empatiji koja je, očekivano, postavljena kao ključ svega. Neki će možda „zagristi udicu“ i progutati ovakav paradoks, pa će film nazivati najljudskijim u franšizi, bez obzira na to što ovde ne postoji nijedan ljudski lik. Drugima će se sve to učiniti previše blesavim, arbitrarnim i u oštrom kontrastu s gotovo naučnom rigoroznošću s kojom su kreirani neki drugi elementi filma.

Pa opet, iz nekog poslovnog ugla gledano, čini se da je Badlands priličan uspeh u smislu utvrđivanja novog identiteta franšize, proširivanja i produbljivanja njenog sveta. To će se tek čerupati u godinama koje dolaze...

A Film a Week - Active Vocabulary

 previously published on Cineuropa

Preparations for war do not begin on the frontlines, or even at military training facilities. No, the narrative is laid out in the media for adults, and even at school for children. It seems unethical, and it is even forbidden outright in advanced Western democratic societies (although a teacher is allowed to intervene when students start expressing extremist or totalitarian worldviews), but it is a common practice in societies with lower democratic standards. Sometimes, the indoctrination is subtler, but in the case of Russia, it is completely obvious and very extreme. We were able to see it in this year’s hit documentary Mr. Nobody Against Putin, co-directed by David Borenstein and Pavel Talankin. The latter is a former teacher but also the film’s primary subject, narrator and cinematographer, who shared his experiences of the soul-crushing system of propaganda and recruitment of young people for cannon fodder.

The winner of DOK Leipzig’s German Documentary Competition, Yulia Lokshina’s Active Vocabulary, deals with the similar experiences of another teacher from Russia who had to leave her country, her position and her family behind in order to seek political asylum abroad. Back in 2022, Maria “Masha” Kalinitschewa was recorded by a student in her small English-language class of four when she shared her thoughts on the war in Ukraine, labelling it unjust and potentially disastrous both for Ukraine and for Russia. The candid mobile-phone recording reached the students’ parents, but also Masha’s colleagues and superiors. Threats were made against her, and she and her mother were even investigated by the FSB for scrawling anti-war graffiti on a wall in their village in the Russian Far East. Masha managed to escape to Germany, where she, with her new class of Berlin kids, wants to make a re-enactment of the incident that forced her to leave her home country.

But this is just one of the plot lines in Lokshina’s self-produced, micro-budget documentary essay laced with a few experimental touches. The Russian-born, German-based filmmaker also narrates her own experiences with the Russian school system and migration to another country at primary-school age, a specific ban that effectively outlawed political indoctrination in West German schools in the 1970s and is still in effect post-reunification, and a seemingly unrelated 2021 incident in which a group of female activists tried to stop a New Moscow construction project in a wooded area close to the Russian capital.

It seems that the topics Lokshina deals with have little in common with each other, apart from creating a consensus that today’s Russia is a totalitarian place where the orders from above show little concern for the ideals of justice, common sense, ecology, and individual and collective well-being. However, the essayist approach allows for these kinds of analogies, loose metaphors and abrupt jumps between topics. The use of JS Bach’s suites as the musical background is effective, as is the simple, hand-held camerawork by Nina Wesemann, while the satellite still photos and archival footage previously obtained by Lokshina herself are deftly edited into the material by the filmmaker and Maya Klar. The standout aspect is, however, the 3D animation by Felix Klee that exposes Russian delusions of grandeur with a model of the “monster school” that is being built in New Moscow, lending it an X-ray-like quality. In the end, Active Vocabulary emerges as an on-point, engaging and thought-provoking documentary.

The Smashing Machine

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Braća Safdie, Benny i Josh, slavu su stekli radeći uglavnom skupa u okvirima američke neovisne kinematografije. Kao i njihovi kolege i suvremenici poput, primjerice, Seana Bakera ili Ramina Bahranija, oni su u svojim filmovima secirali marginu i povremeno njenu interakciju sa srednjom strujom američkog društva. Pri tome su se često oslanjali na naturščike, autentične pripadnike miljea, ili na mlade i neafirmirane glumce, snimajući gotovo dokumentaristički na autentičnim lokacijama. Stariji Josh je režirao filmove i sam, dok je mlađi Benny do sada radio isključivo u paru s bratom, barem kada je dugi metar u pitanju. No u zajedničkim je projektima, osim uloga koscenarista i koredatelja, često bio i glumac, a kao glumac je surađivao i s drugim redateljima, recimo Paulom Thomasom Andersonom na filmu Licorice Pizza i Christopherom Nolanom na Oppenheimeru. Ove su se godine braća kreativno razdvojila, ali kuriozitet je da su obojica za samostalne projekte izabrala sportske biografske drame centrirane oko neopjevanih američkih sportskih heroja. Doduše, sportovi kojima se u svojim filmovima bave ne mogu biti različitiji – zajedničko im je to da su u pitanju individualni sportovi i da su oba nekomercijalna, odnosno da su takvi bili u doba kada su njihovi junaci njima vladali. Dok čekamo premijeru Joshovog filma Marty Supreme, fikcionaliziranog portreta stolnotenisača Martina Reismana zakazanu za Božić, na kino-program nam je došao Bennyjev uradak Smashing Machine: Život u ringu, o pioniru borilačkog sporta MMA, Marku Kerru. MMA je akronim za „mixed martial arts”, odnosno miješane borilačke vještine. Teoretska ideja iza te borilačke discipline bila je da se utvrdi u međusobnim srazovima boraca koja je borilačka tehnika bolja. Ideja je u različitim oblicima bila prisutna od početka XX. stoljeća; na dalekom istoku su se povremeno susretali borci različitih stilova, što je i inspiriralo Brucea Leeja da osmisli hibridnu borilačku vještinu, a u Brazilu su se održavali „vale tudo” turniri u kojima su snage međusobno odmjeravali majstori džuda, brazilskog džiu-džitsua, zapadnog i brazilskog „luta livre” hrvanja, tajlandskog boksa i kapoere. Međutim, tek 90-ih godina se MMA sintetizirao kao borilački sport, doduše međusobno razdijeljen u različite promocije sa svojim pravilima. U to vrijeme, čak ni prostor za borbu nije bio unificiran (boksački ring ili žičani kavez oktogonalnog tlocrta), a i pravila su varirala od organizacije do organizacije. Postepeno je došlo do unifikacije pravila borbe u smislu toga koji su udarci i koji zahvati dozvoljeni, a MMA, i posebno njegova najveća, brazilsko-američka promocija UFC, postao je unosan sportski biznis koji svojim borcima nudi bogate ugovore i premije u stotinama tisuća dolara.
Kada su se tim borbama bavili Mark Kerr ili njegove kolege i prijatelji Mark Coleman i Bas Rutten, tomu nije bilo tako. Da, prvaci su mogli živjeti samo od borbe, ali daleko od luksuza u kojima su uživale zvijezde američkog nogometa, košarke, bejzbola, pa čak i tenisači, golferi i profesionalni boksači. Kerr dolazi iz svijeta hrvanja slobodnim stilom, što je trenirao u školi i na koledžu, u tome se natjecao i čak bio blizu kvalifikacija za Olimpijske igre 1996. godine u Atlanti. U MMA je ušao po ugledu na cimera i kolegu Pata Mileticha, te prijatelja i sparing-partnera Marka Colemana, a put do UFC-a je vodio preko Brazila i „vale tudo” natjecanja. Kerrov stil borbe svodio se na rušenje protivnika u parter, pozicioniranje iznad njega i udarce dok je ovaj na tlu, uz povremeno korištenje poluga i gušenja, dok su mu izrazitiji udarači mogli predstavljati problem. U dva navrata 1997. godine, Kerr je postao prvak UFC-a u teškoj kategoriji, da bi nakon toga prešao u japansku promociju Pride koja je u to vrijeme nudila bolje honorare i u kojoj će početkom sljedećeg, 21. stoljeća slavu steći i Mirko Cro Cop Filipović. Safdiejev film prati Marka Kerra u šampionskom periodu od 1997-2000. godine. U filmu ga igra Dwayne The Rock Johnson, inače također hrvač po profesionalno-sportskom porijeklu.
Kerra upoznajemo pred turnir u Birminghamu u saveznoj državi Alabami, na kojem je osvojio svoju prvu UFC titulu. Slušamo ga kako daje intervju, a slušamo i što o njemu govori njegov prijatelj Mark Coleman (glumi ga Ryan Bader, još uvijek aktivni MMA borac) i kakve mu prijateljske savjete dijeli. Upoznajemo i Kerrovu djevojku Dawn (Emily Blunt) koja ga bodri s tribina. Kerr u mečevima pobjeđuje, ali „štetu” od ozljeda koje je zadobio moraju mu sanirati liječnici koji ga „hrane” analgeticima koji stvaraju ovisnost. Kada je na vrhu, Kerr svojoj djevojci priznaje da se osjeća kao bog, i da nema jače opijenosti od te. Novinarima, pak, priznaje da ne zna kako poraz izgleda, a mi s pozicije gledatelja to možemo pročitati i kao da se svog prvog (pravog) poraza plaši. Prvi poraz, iako to na kraju nije tako zavedeno zbog kršenja novih pravila, doći će od ukrajinskog borca i izrazitog udarača Igora Vovčančina (Oleksandr Usik, inače aktualni apsolutni svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji) i od tada nadalje Kerr mora voditi bitke za oporavak i iskupljenje. Mora se izboriti s ovisnošću, što i čini u klinici za rehabilitaciju, te se vratiti na put treninga s legendom sporta Basom Ruttenom (igra samog sebe). Međutim, bitke u ringu, oktogonu, na iscrpljujućim treninzima, pa čak ni u klinici za rehabilitaciju nisu ništa u usporedbi s bitkom koju ima kod kuće s Dawn. Kako Kerr sam kaže i svojim ponašanjem pokazuje, njegovi protivnici mu jesu rivali, ali ne i neprijatelji, naprotiv, jer će nakon borbe poraženi prvi čestitati pobjedniku. Međutim, toksična veza je jedno sasvim drugačije bojno polje jer pravila nema, a „protivnik” je mnogo spretniji u domeni pasivne agresije nego što je to pritupasti, djetinjasti sportaš. Sa svoje strane, Kerr bi trenirao i borio se za odličja, a Dawn bi se zabavljala i radila na iluziji da se ona brine za njega. U stvarnosti, ona ne može ili ne želi pratiti režime njegovih treninga, prehrane ili čak trezvenog života; u njenoj viziji on morao biti zahvalni nježni div. Kako u njihovom kodeksu fizička sila protiv „protivnika različite kategorije” nije dozvoljena, oko njih često stradaju predmeti, pa i oni sa sentimentalnom vrijednošću.
Koristeći se scenografijom Jamesa Chinlunda i kostimima Heidi Bivens, Benny Safdie kreira atmosferu karakterističnu za razdoblje prijelaza milenija, posebno iz perspektive određenog soja ljudi koji svoju socijalnu mobilnost nisu ostvarili obrazovanjem ili kontinuiranim, a u slučaju Dawn niti bilo kakvim radom, a koji opet nisu primorani baviti se kriminalom ili izrabljivati sustav kako bi preživjeli. Uz to, glazba kojom dominiraju čak i koju deceniju starije „power-pop” balade, upotpunjava sliku tog praznog, neukusnog kiča iz predgrađa naseljenog ljudima koji nemaju bog zna što ponuditi osim samih sebe i svojih skromnih uvida. Te detalje direktor fotografije Maceo Bishop sjajno hvata i prebacuje na 16-milimetarsku vrpcu specifično toplog kolorita i granulacije, dok Benny Safdie s pozicije redatelja i montažera stvara ugođaj autentičnog opservacijskog dokumentarca. Intrigantno izabrani glumci i naturščici kreiraju iluziju autentičnosti, dodatnu pojačanu snimanjem iz ruke i oštrim švenkovima u scenama smještenim u privatno okruženje, dok se u scenama mečeva isto postiže fingiranjem estetike direktnog prijenosa, ali negdje na razmeđi poluprofesionalnog i doista profesionalnog, a svakako ne onog vrhunske televizijske produkcije.
Dok neprofesionalni glumci igraju likove koje su možda ili čak vjerojatno upoznali, i to čine s puno poštovanja, bez karikiranja ili vlastitih manirizama, dvoje prvopotpisanih profesionalaca ima intrigantnije zadatke. Dwayne Johnson, iako je kao američki profesionalni hrvač (kečer) zapravo prije kombinacija glumca i akrobata negoli sportaš, ovdje igra izrazito kontra svog uobičajenog akcijsko-komičnog tipa. Sa svojom rijetkom, ako ne i prvom uopće, dramskom ulogom on uspijeva uhvatiti suštinu fokusiranog sportaša i čovjeka ograničenih kapaciteta kada je vođenje vlastitog života u pitanju, pritom se povremeno služeći i imitacijom. S druge strane, glumica svakako većeg raspona, Emily Blunt, prisiljena je igrati lik koji je istovremeno i isprazan i manipulativan, pri čemu u kombinaciju dodaje i zavodljivost kao vjerojatno jedino opravdanje zašto bi netko Dawn i njene ispade trpio na duže staze. Rezultat je lik koji bi mogao nositi crni pojas u „pasivno-agresivnom karateu”, da parafraziramo Davida O. Russella i antologijsku naraciju o liku koji igra Jennifer Lawrence u filmu Američke varalice. Zapravo, možda bi bilo zabavno vidjeti i „meč” između Dawn Staples i antijunakinje tog filma, Rosalyn Rosenfeld.
Ono što je problem sa Smashing Machine: Životom u ringu je, čini se, odsustvo bilo kakve konzekventnosti, što ima smisla kada smo u društvu relativno tupih i ispraznih likova, ali i napetosti. U prethodnim filmovima koje je režirao skupa s bratom, naročito u posljednja dva, Paklena noć (2017.) i Uncut Gems (2019.), napetost se nekako podrazumijevala, ako ni zbog čega drugog, onda zbog cajtnota u kojeg su protagonisti zapali, a kroz njihove složene situacije mogla se prozboriti koja i o trenutačnom stanju društva. Ovdje napetosti nema jer imamo određeni relativno dugi vremenski period u kojem se protagonist mora hrvati s rivalima doslovce, a metaforički sa svojim demonima i u vezi, dok je ishod u svakom slučaju poznat, bilo iz sportskih rezultata, bilo s Wikipedije, bilo iz podrazumijevane dramaturgije jedne sportske karijere koju sačinjavaju uspon, pad, možda povratak, a na kraju svakako povlačenje u mirovinu. Safdieju onda nije ostalo ništa drugo nego da te izazove pokuša prikazati što autentičnije; pri tome mu međutim nije išlo prilog to što već postoji dokumentarac s istim naslovom i na istu temu, sniman baš u vrijeme kada su se portretirani događaji odvijali i prikazan prije 23 godine. U usporedbi s dokumentarcem, Safdiejeva igrano-filmska verzija djeluje kao remake, a pitanje koje se nameće je – čemu sve to?

Young Mothers / Jeunes meres

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Braću Darden ne treba posebno predstavljati. Naprotiv, za svaki njihov film ćemo znati da je njihov još u prvom minutu gledanja. Prepoznaćemo stil: kamera iz ruke koja prati protagonistu ili protagonistkinju, često s leđa, odsustvo muzike osim one koja dopire iz njihovog ambijenta, socijalna tematika smeštena na marginu društva i moralna dilema u središtu. Nema kod njih lutanja, vreme radnje je „sada“, a mesto „ovde“, dakle gradovi u Belgiji oko Liježa, skoro sve je naturalistički intonirano i autentično.

U Kanu, pak, tek nisu stranci. Jedni su od retkih s dve Zlatne palme, uz pregršt drugih nagrada. Zapravo, ako su snimili film, sva je prilika da će zaigrati u glavnoj takmičarskoj konkurenciji najprestižnijeg svetskog festivala i da će tamo uzeti nagradu, makar neku „utešnu“. U slučaju njihovog najnovijeg, ovogodišnjeg filma Young Mothers, nagrada je pala za scenario.

U centru pažnje imamo socijalnu ustanovu, sklonište za trudnice u visokoj trudnoći i sveže majke tinejdžerske dobi. Pod mentorstvom direktorke Beti (Selma Alaui), tim psihologa, bolničara i edukatora radi da ih pripremi na budući život. Čini se da im je s Naimom (Samia Hilmi uspelo): ona je spremna da se otisne u samostalni život i da nastavi školovanje za kondukterku. U ustanovi su ostale naše četiri protagonistkinje koja imaju svoje životne priče...

Žesika (Babet Verbek) upoznajemo u visokoj trudnoći i rešenu da ne ponovi grešku svoje majke Morgan (India Er, francuska glumica i najpoznatije ime u postavi) i ostavi svoju bebu. Jednom kada se mala Alba rodi, ona više nije tako sigurna, ali svoju majku Žesika prati i pored njene zabrane da to čini kako bi saznala šta ju je motivisalo da se odrekne deteta kad već nije prekinula trudnoću. Problema s majkom ima i, čini se, najzrelija devojka u grupi, Arien (Žanaina Aloj). Njena majka Natali (Kristel Kornil) je alkoholičarka preke naravi i s upitnim ukusom za muškarce koja je zamislila da će oformljenje nove porodične zajednice s kćerkom i unukom poslužiti kao životni reset. Arien, pak, želi da svoju kći Lili prepusti sistemu za usvajanje kako bi ona sama nastavila školovanje.

Perla (Lusi Laruel) ima sestru na koju može da se osloni, ali ona je pre svega vezana za svog dečka Robina (Ginter Dure), toliko da se čini da je rodila sina samo kako bi ga vezala za sebe. Jednom kada je dečko otkači, ona će morati da ponovo presloži svoj život. U poređenju s njima, čini se da je Žili (Elsa Uben) spremna da nastavi s porodičnim životom. S dečkom Dilanom (Žef Jakobs) planira venčanje, on ima posao, a ona socijalu i plan za školovanje, mala Mia može u jaslice, a i spremaju se da iznajme svoj stan. Ali oboje su bivši narkomani, a opasnost da ponovo posrnu i upropaste još jedan život je prilično velika.

Na funkciji direktora fotografije imamo Benoa Dervoa, po treći uzastopni put, a pre toga je s braćom sarađivao kao snimatelj. Montaža je opet poverena Mari-Elen Dozo, još jednoj stalnoj saradnici Dardenovih. Teme su opet socijalne, s margine, s vrlo mladim ljudima, zapravo decom, u centru zbivanja. Čak je i glumačka postava sačinjena od neprofesionalnih ili manje poznatih glumaca tipično „dardenovska“ stvar.

Očekivani stil i supstanca su, dakle, tu, ali Young Mothers ipak odstupa od svih filmova braće Darden do sada. Štos je u tome što umesto jednog ili par protagonista sada imamo njih četiri koje moraju deliti vreme na ekranu i za to vreme nam ukratko ispričati svoju priču. To u praksi znači da se od gledaoca ne očekuje da se nužno postavi u cipele jedne, druge ili svih i promišlja o etičkim dilemama koje njih more, ali i da njihove priče moraju biti bazičnije, ponekad čak i do nivoa predvidljivosti ili, pak, završavanja svih njih relativnim „hepiendom“, onoliko koliko to situacija dozvoljava, makar da ne bismo posumnjali da su Žan-Pjer i Luk Darden izgubili veru u ljude, kao što smo to mogli na kraju njihovog prethodnog filma Tori & Lokita (2022).

Ne znači to, naravno, da Young Mothers nije snažan i emotivno nabijen film, ali tu snagu on crpi iz proste činjenice da pred sobom imamo decu koja su rodila decu, za šta nisu „opremljena“ ni materijalno, ni emocionalno, ni u smislu znanja i zrelosti, bez obzira što jesu fizički. Na racio braća Darden apeluju priznajući da sistem, i pored plemenitih namera svojih zaposlenika, ne može baš sve da reši. Rezultat na kraju je dosta dobar film koji ipak nije epohalan i koji se kvalitativno smešta u sredinu opusa braće Darden.

A Film a Week - Elephants & Squirrels

 previously published on Cineuropa

Between 1883 and 1913, Swiss cousins and nature explorers Paul and Fritz Sarasin travelled to and through the country then known as Ceylon and now as Sri Lanka to conduct their research into the area’s natural history. On their travels, they amassed a huge collection of artefacts varying from tools and sacred artworks to human and animal remains, and brought it to Switzerland where it was scattered between various museums. Up until recently, the collection was the subject of a dispute between the two countries.

In his debut feature-length documentary, the Swiss artist with a background in theatre, commercials and music videos Gregor Brändli follows the Sri Lankan artist Deneth Piumakshi Veda Arachchige and her efforts to make the restitution of these stolen goods happen. Named after two of the more bizarre items in the Sarasins’ collection – a taxidermy piece with two giant squirrels and an elephant foetus taken from the belly of its murdered mother – Elephants & Squirrels premiered in DOK Leipzig’s International Documentary Competition where it won the Silver Dove for Best Feature Film by an Emerging Filmmaker. Its next stop is the IDFA’s Best of Fests section.

In the documentary, Deneth re-traces and repeats the Sarasins’ travels, which also take in her tribe and her hometown where she interviews the activists in question: the chieftain, the radio show host, the widow and the son of the local museum custodian, who are pushing for the restitution of the stolen goods. In Switzerland, she encounters the museum curators and politicians who aren’t against the restitution itself but who find excuses as to why it hasn’t yet happened. Through her exhibitions and participation in panels on (post-)colonial topics, she asks the question of who the bodies, the sacred objects and the art belong to, as well as highlighting the patronising attitudes and racism of the past which also resonate in the present.

Deneth and Brändli’s collaboration is smooth because it unfolds on honest grounds of common understanding. Jonas Jäggy’s cinematography is spiced up by footage from various sources, deftly incorporated into the material by the filmmaker himself. Blending upbeat piano notes with tenser wind instruments, Yanik Soland’s music sets the mood and the dynamic of the audience’s expected emotional response.

The film’s runtime of close to two hours might sound a tad excessive, but the situation presented in the documentary is complex and presented from various angles, with equal respect for each and a clear intention to understand. This can be observed in the lack of contrast between the expected warmth in colour and tone between the sets in Sri Lanka and those filmed in Swiss museums, which would look cold and full of bureaucratic distance in any other film. But Elephants & Squirrels isn’t a piece of agenda cinema powered by righteous anti-colonial anger. Instead, it might serve as a guide as to how disputes and toxic misconceptions of the past could be resolved in the present day.

A Big Bold Beautiful Journey

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Dosta je toga nepoznatog i skrivenog oko američkog neovisnog filmaša Kogonade, budući da je sam čvrsti pobornik teorije da samo i jedino djelo ima pravo govoriti o svom autoru. Internetski izvori uglavnom se slažu da je rođen u Seulu, u Južnoj Koreji, kao Park Joong Eun, da je u Ameriku došao u djetinjstvu, te da je odrastao na Srednjem Zapadu, u saveznoj državi Indijani i u velegradu Chicagu. Godinu rođenja je već malo teže naći, jedini podatak dostupan na internetu čini se izmišljenim, a po njemu je Kogonada rođen 1.1.1950. godine, što bi značilo da je u filmsku umjetnost ušao kao penzioner i rekreativac. Ono što se zna jest da je prije toga imao karijeru u akademskim krugovima, da je oženjen i da ima obitelj. Filmom se počeo baviti kao kritičar, teoretičar i esejist, ali u video-formi. Prvi objavljeni video datira iz siječnja 2012. godine i za temu ima ulogu subjektivnih kadrova u tv-seriji Breaking Bad. U svom esejističkom opusu Kogonada se bavio i talijanskim neorealizmom, poetikom Wesa Andersona, prikazivanjem očiju kod Hitchcocka i ruku kod Bressona, Linklaterovim tretmanom vremena, ogledalima kod Bergmana, dizajnom zvuka kod Aronofskog, te različitim autorima francuskog Novog vala, kao i u više navrata svojim idolom i najvećim uzorom Ozuom. Čak je i umjetničko ime Kogonada izabrao u čast Ozua i njegovog scenarista Kogo Node. Bilo kako bilo, svojim esejima Kogonada je privukao pozornost prvo sineastičkih publikacija, poput Sight and Sounda i The Criterion Collectiona, koji su mu počeli naručivati tekstove, a potom i korporacija koje su ga angažirale za namjenske filmove. Priliku za režiju svog dugometražnog prvijenca Kogonada je iskoristio 2017. godine s filmom Columbus. Film je imao premijeru na Sundance Film Festivalu, nakon čega je uslijedila duga turneja po festivalima, između ostalog i nagrada u Ljubljani na festivalu LIFFE. Igranim prvijencem je Kogonada nastavio s tematikom koju je ubacivao i u eseje, preokupacijama dihotomijom usamljenosti i povezanosti među ljudima, te mjestima koja igraju aktivnu ulogu u spajanju i razdvajanju. Junaci filma Columbus, Jin i Casey, „zapeli” su u naslovnom gradu u saveznoj državi Indijani poznatom po modernističkoj arhitekturi. Jinov otac, arhitekt, završio je u tamošnjoj bolnici s minimalnim šansama za oporavak, pa je Jinov život „na pauzi”. U sličnoj situaciji je i Casey, inače ljubiteljica modernističke arhitekture, koja je prekinula studije da bi pomogla svojoj majci u oporavku, ali je svejedno zadržala posao u sveučilišnoj knjižnici. Riječ je o iskrenom autorskom filmu koji se nije priklanjao ustaljenim konvencijama romanse, filmova o prolongiranom odrastanju ili apologiji popravljanja obiteljskih odnosa.

Uslijedio je film After Yang koji je na festivalskoj turneji proveo dvije godine, od premijere u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled 2021. godine, preko Sundance Film Festivala, gdje je osvojio Nagradu 'Alfred P. Sloan', te obilja festivala naredne godine, do premijere 4K verzije 2023. u Šangaju. U pitanju je, uvjetno rečeno, znanstveno-fantastična drama gdje iznenadno otkazivanje „obiteljskog androida” stavlja rasno miješanu obitelj, koju sačinjavaju bračni par i njihova iz inozemstva usvojena kći, pred nove izazove. Premisa je, dakle, da naslovni Yang android ima unaprijed učitano kulturno naslijeđe i zadatak uspostavljanja veze između roditelja i djeteta, i to u ulozi starijeg brata, odnosno sina. Kogonada se, dakle, opet bavi odnosima među ljudima, emocionalnim povezivanjem i borbom protiv usamljenosti, te u tome opet pokazuje suverenost u scenariju, režiji i montaži, s usmjerenjem na atmosferu i unutarnje svjetove svojih junaka, i opet polučuje izvanredan film. Dodatak je, međutim, nešto zvučnija glumačka postava predvođena Colinom Farrellom u ulozi oca.

Suradnju s tim glumcem Kogonada je ponovio u svom trećem dugometražnom filmu Veliko hrabro predivno putovanje, ujedno i prvom koji je ostvaren u okviru studijskog sistema, te prvom koji ima redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj. U usporedbi s prethodna dva, riječ je o ipak konvencionalnijem filmu s još izraženije zvjezdanom postavom (Farrellova partnerica je Margot Robbie), ali konvencije kojima se Kogonada priklanja su ipak na tragu suvremenih filmskih autora s izraženim potpisom, kao što su Spike Jonze, Charlie Kaufman i Michel Gondry, s dodatkom surealizma dvojca The Daniels. Teme veza među ljudima, emocionalne prtljage koja nas oblikuje i, shodno tome, oklijevanja da se prepustimo nekom drugom, kao i „pomjereni”, blago fantazijski pristup, također su nešto što možemo asocirati sa spomenutim trojcem. Kogonada, međutim, ovog puta nije sam napisao scenarij za film (to je učinio Seth Reiss, humorist, pisac skečeva i koscenarist ne sasvim uspjele satire Meni), a nije ga ni sam montirao, već su to učinili Jonathan Alberts i Susan E. Kim koji prije toga nisu surađivali ni međusobno, ni s redateljem. Rezultat toga je ponešto neujednačen film koji svakako nije izuzetan kao dva prethodna, ali je svejedno daleko od lošeg. Međutim, pogrešno postavljen marketing kojim se publici film reklamira kao romantična komedija podiže šanse za razočaranje.

U centru zbivanja imamo potencijalni par koji čine David (Farrell) i Sarah (Robbie). Njih dvoje su se upoznali na vjenčanju zajedničkih prijatelja, a iako žive u istom gradu, premda u različitim dijelovima, nisu se sreli ranije. Da stvar bude čudnija, oboje su na vjenčanje doputovali automobilima iste marke i modela koji se više ne proizvode, unajmljenim iz iste agencije koja na neki način glumi „sudbinski casting-servis” kojim upravljaju službenica (igra ju Phoebe Waller-Bridge) i mehaničar (Kevin Kline). Njihov inicijalni kontakt dovoljan je da oboma podigne očekivanja u igri zavođenja. David se trudi biti simpatičan i duhovit kako bi ju osvojio, a Sarah tvrdi da, iako ne štedi sebe u vezama, ona u njima povrjeđuje muškarce. U trenutku možda krive procjene da će se igra nastaviti, David odbija njezin poziv na ples, prethodno izbjegavši odgovor na njezinu prosidbu koja je vjerojatno bila šala nakon što se on predstavio kao nepopravljivi romantik koji sanja o braku i obitelji. „Drugu priliku”, međutim, oboje dobivaju sutradan, i to posredstvom intervencije GPS sustava u Davidovom automobilu (glas Jodie Turner-Smith, glumice koja je igrala majku u After Yang) koji ga prvo uputi na skretanje s ceste do Burger Kingove zalogajnice gdje Sarah također pauzira, a onda ga uvjeri da bude kavalir i nađe se svojoj poznanici u nevolji kada joj se pokvari auto. Pod vodstvom navigacijskog sustava, njih dvoje skupa kreću na naslovno veliko, hrabro i predivno putovanje.

Samo putovanje vodi kroz točke na kojima David i Sarah moraju proći kroz vrata kojima tamo inače nije mjesto na takvim mjestima. Vrata na šumskom proplanku vode u svjetionik koji je David nedavno posjetio, a vrata usred polja do muzeja koji je Sarah u nekom periodu svog života redovito posjećivala. Neka druga vrata će ih odvesti u Davidovu srednju školu baš na dan incidenta koji mu je ostavio traumu, u bolnicu gdje se Sarah mora suočiti sa situacijom u kojoj samoj sebi zamjera i zbog koje sama drži da je loša osoba, u kafe u kojem su oboje ranije na krivi način i iz krivih razloga ostavili svoje partnere, te po još jedan put u njihove roditeljske domove. U tim situacijama se, po Kogonadinom receptu, ali i po receptu spomenutih Jonzeja, Kaufmana i Gondryja, moraju suočiti sa samima sobom, traumama koje ih tjeraju da rade greške koje će ih kasnije oblikovati i naučiti kako ne biti tako loši u vezama. Neke od situacija su otvoreno surealne, kao u srednjoj školi u kojoj četrdesetogodišnja Sarah prati petnaestogodišnjeg Davida i spašava ga od ponovne sramote u izvedbi školske predstave mjuzikla How to Succeed in Business Without Even Trying, ili kada David kao neznanac u bolničkoj čekaonici savjetuje, tješi i ohrabruje svog vlastitog oca u situaciji kada mu se sin, odnosno sam David, tek rodio, i to sa srčanom manom. Na kraju će odrasli, iskusni David preuzeti ulogu svog oca i mladoj, neiskusnoj verziji sebe davati očinske savjete, a Sarah će, kao djevojčica koja se pretvara da je odrasla, od svoje majke koju je rano izgubila tražiti savjet kako s muškarcima. Ovakvim arbitrarnim držanjem ili nedržanjem pravila, Kogonada i Reiss nam demonstriraju tautologiju da čvrstih pravila u međuljudskim odnosima nema jer je svako iskustvo individualno, baš kao i reakcija na njega, ali da ipak postoje neka pravila empatije ili prosto pristojnosti koja moramo osjećati i kojih se valja držati. Opet, Veliko hrabro predivno putovanje više podsjeća na misaone eksperimente o ljudskoj prirodi u filmovima o uglavnom privilegiranim likovima koji su privilegirani makar utoliko što nemaju egzistencijalnih problema, nego imaju priliku istraživati sami sebe, svoje želje i potrebe. U tom smislu, trebalo bi nam već od početka biti jasno da nećemo dobiti klasičnu romantičnu komediju u kojoj nam je cilj identifikacija s likovima, pa onda i ne smeta što su i David i Sarah arhetipovi, šifre ili čak „tabula rasa” likovi u koje i glumci i gledatelji mogu učitati ponešto svoje. S time u vezi, i Colin Farrell i Margot Robbie kao dvoje univerzalno simpatičnih i prijatnih ljudi, i povrh toga sposobnih glumaca koji se mogu razigrati za zajedničku interakciju, filmu predstavljaju „dar s neba”. Istina je da „veliko, hrabro i predivno putovanje” na koje se David i Sarah upućuju nije baš ni veliko, ni hrabro, a o tome koliko je predivno mogu suditi samo filmski likovi, ali nam je uz dvoje glumaca koji imaju slobode tumačiti svoje likove po svome nahođenju to filmsko putovanje ugodno. Istina, s njime Kogonada ne ide u esejističke dubine ispitivanja ljudskih emocija kao u svoja dva ranija filma, ali ni ovaj eksperiment nije sasvim neuspio. Naprotiv, riječ je o gledljivom i u najmanju ruku solidnom filmu.