Furiosa: A Mad Max Saga

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ako već to nije učinio s prvim Mad Max filmom za koji možda i možemo tvrditi da je svoj uspeh postigao slučajno pogodivši puls ondašnjeg vremena, Džordž Miler je sa drugim filmom, Road Warrior, u potpunosti otkrio dobitnu formulu za svoju sagu o pustinjskom akcionom junaku. Formula je jednostavna: što više akcije nakačene na bazični kostur od priče, dok se detalji izgradnje i funkcionisanja postapokaliptičnog sveta izlažu usput, na njenim marginama.

U tom smislu je treći nastavak, Beyond the Thunderdome, unekoliko prekršio to pravilo inflacijom priče i širenjem „kosmologije“, ali je svejedno funkcionisao kao zaokruživanje originalne trilogije. Miler se onda tokom 90-ih okrenuo drugim stvarima, recimo prasićima na farmi i u gradu, a potencijalni četvrti Mad Max film je do kraja decenije ostao u drugom planu. Protok vremena je učinio svoje, Mel Gibson je ostario, a i svet se promenio, možda ne potpuno u pravcu apokalipse, ali svakako je postao turbulentniji, pretprodukcija je upala u zastoj i projekat je na neko vreme stavljen na led.

A onda nam se 2015. godine ukazao Fury Road, s novim glumcem Tomom Hardijem u ulozi Pobesnelog Maksa, time učvrstivši nagoveštaj dat u trećem filmu da naslovni junak serijala nije nužno čovek sa singularnim identitetom, već je zapravo pre arhetip i ideja, kao nekakav vestern-junak koji luta apokaliptičnom pustopoljinom, ne dolazi niotkuda i ne ide nikuda, dok mu je jedini fiksni komad identiteta automobil V8 Interceptor. To, međutim, nije bio najveći štos koji je Miler izveo sa Maksom i sa celom franšizom. Naime, naslovni junak je tu bio pomeren na metaforičko suvozačko sedište, s akcione strane imao je dvoje barem ravnopravnih partnera, Imperatoricu Furiosu (Šarliz Teron) i odbeglog „ratnog dečka“ Naksa (Nikolas Hoult), dok je na centralnom mestu i u smislu dramaturgije i u smislu moralnog kompasa filma stajala upravo heroina.

Uspeh filma koji je ponovio (zapravo duplirao) formulu Road Warriora sam po sebi je nametnuo pitanje nove „franšize“ centrirane oko ikoničke junakinje. Ideja je vrlo brzo odobrena od strane studija i stavljena u razvoj, a to je, opet, pokrenulo neka druga pitanja, posebno kada smo saznali da će to definitivno biti „prikvel“ za Fury Road i da je ulogu Furiose dobila Anja Tejlor-Džoj umesto Šarliz Teron. Sada, nakon premijere van konkurencije u Kanu i automatskog ulaska u široku distribuciju, nešto od tih odgovora imamo.

Miler otvara film na mestu koje je Furiosa tražila u prethodnom filmu, u Zelenom Mestu Mnogih Majki, plodnoj oazi usred radioaktivne pustinje. Furiosa (Alila Braun) tamo odrasta, sve dok mesto ne otkrije izvidnica bajkerske bande koja devojčicu otima i vodi svom vođi Dementusu (Kris Hemsvort). U prvom činu (od ukupno pet za skoro dva i po sata trajanja filma) vidimo još pokušaj njene majke da je spasi i same devojčice da se vrati u rodni kraj koji se završava majčinom tragičnom smrću i Furiosinim statusom Dementusove trajne zarobljenice koju on tretira bolje od svojih podanika i posilnih, skoro očinski.

Već drugi čin nam otkriva šta je zapravo Milerova preokupacija u filmu. Radi se tu o politici, političkoj ekonomiji i sukobima za prevlast nad Pustarom koji Dementus vodi protiv negativca iz Fury Road, Besmrtnog Džoa (Leči Halm koji je zamenio pokojnog Hjua Kiz-Birna). U procesu gde je Furiosa, kao i ostale žene, svedena na robu za trgovinu, upoznajemo ne samo Džoovu citadelu, već i Grad Benzina i Farmu Metaka, pratimo izgradnju prve ratne cisterne i Furiosin napredak od statusa kupljene robe (sećamo se, Džo skuplja genetski čiste, nemutirane žene za „rasplod“, ali i za majčino mleko kojim trguje), preko maskiranja u dečaka, pa do njenog napredovanja u hijerarhiji, od posla kraniste, preko mehaničara (tada već ulogu preuzima Anja Tejlor-Džoj) do suvozača svom mentoru i kasnije ljubavnom partneru Pretorijancu Džeku (Tom Burk). Furiosa za sve to vreme nije zaboravila odakle je i gde treba da se vrati, samo čeka priliku za to koja će se možda ukazati kada Dementus prekrši dogovor i pokrene rat sa Besmrtnim Džoom i njegovom Citadelom.

Glavna odrednica da je Furiosa: A Mad Max Saga „prikvel“ (što znači da znamo šta će se dogoditi posle) u velikoj meri definiše film i pred Milera i ko-scenaristu Nika Laturisa postavlja izazove. S jedne strane tu je, naravno, pitanje ruke koju Furiosa u Fury Road nema, odnosno kako će je izgubiti, što Miler koristi za komunikaciju s publikom pomalo na tragu „prepada“ iz horor-filmova i „cimova“ iz komedija, a pritom je ulog ovde svesno povećan jednim indikativnim detaljom. Druga stvar koju ovako koncipiran pred-nastavak na tragu (super-)herojskih „priča o poreklu“ čija radnja pokriva dvadesetak godina implicira je i to da će ovog puta akcija biti podređena priči. Štos je još u tome da ta priča daje nešto širi uvid u kojem itekako može stradati lik ili makar neki njegovi aspekti. Iako se Miler dosta trudi da pokaže umesto da objašnjava, te dijaloške i monološke štake su ipak povremeno neophodne, a ponekad dođe i do preteranog oslanjanja na njih.

Na kraju, sam glavni i naslovni lik ovde nije dat na tako ikonički i elokventan način kao u prethodnom filmu, neki aspekti poput ljubavne priče su samo „preleteni“, ali to zaista nije do glumaca pojedinačno ili njihove zajedničke hemije, budući da su i Tejlor-Džoj i Burk dobri i možemo im verovati u tim obrnutim pozicijama Konana i Valerije iz kultnog Miliusovog filma, već je to stvar koncepcije koja takođe mora da balansira taj razvoj likova, odnosa i situacija sa širom pričom i sa akcijom po koju smo zapravo došli u bioskop. Dvojica negativaca su, pak, možda i najveće vrednosti filma jer se Miler zaista posvetio njihovom profiliranju. Besmrtnog Džoa poznajemo iz prethodnog filma kao čoveka kojeg vodi bes, osećaj povređenosti i potreba za osvetom, ali on je ovde dat kao zloban i manipulativan, ali u tome ipak relativno razborit diktator koji pre svega praktičan. Sa druge strane, Dementus je psihopata i čovek koji pati od deluzija o sopstvenoj veličini, koji sebe vidi kao rimskog imperatora (ona njegova motorizovana dvokolica je jedan od najboljih detalja u filmu), ali nije čista zlica lišena svake ljudskosti, budući da su njegova „očinska“ osećanja prema Furiosi iskrena, iako neutemeljena.

Samim time, sukob između njih dvojice je uverljiv, dok ona u toj situaciji dobija priliku da razvija svoj „ugao“ (eko-feminizma kojeg smo se možda i pribojavali pre gledanja filma ima samo u tragovima) i stiče iskustvo neophodno za Fury Road i možda njegov nastavak o kojem se šuška. Uostalom, i sam Miler ubacuje Pobesnelog Maksa kao kratki kameo (igra ga Džejkob Tomuri, Hardijev dubler iz prethodnog filma), čime potvrđuje da još nije rekao sve što želi o naslovnom junaku franšize.

Po pitanju same akcije, nje možda ima manje nego u prethodnom filmu i možda nije tako spektakularna, ali ima je i više nego dovoljno da film funkcioniše i u svemu tome ima i nešto spektakla onog stripovskog tipa, uz najčešće vrlo elegantna rešenja za nasilne momente, posebno smrti važnijih likova. Pa opet, poređenja su neminovna makar zato što je Fury Road bio takav kakav je bio, a Furiosa ipak ne dobacuje do tih visina. Razlog za to je više tehničke prirode, budući i da struktura u pet činova i balans između razrađenije priče i spektakla prilično dobro funkcionišu. Naime, iako je Miler dobio još i veći budžet, on ga je drugačije rasporedio, pa je, silom prilika, morao da uključi više CGI-ja. Rezultat je drugačiji balans nego u prethodniku i, uprkos nekim zgodnim novinama i dosetkama (poput bajkera opremljenih padobranima, recimo), u konačnici manje tog akrobatskog tipa spektakla.

Kada se na to dodaju detalji muzike koja je „napaljiva“, ali više u nekom „hans-cimerovskom“ epskom neoklasičnom ključu, i lokacija (snimanje je vraćeno u Australiju, a tamošnja pustinja ipak zrači drugačijim bojama u odnosu na namibijsku iz prethodnog filma), vidimo određena odstupanja između dva filma. To je još dodatno naglašeno ubačenim insertima iz Fury Roada koji zbog toga još i više figurira kao onaj bolji film na odjavnu špicu, ali to i dalje ne znači da je Furiosa loš film. Daleko od toga, vrlo dobar je i na putu prema odličnom, a to što nije remek-delo, pa ne može baš ni svaki film to da bude.

Mad Max: Fury Road

Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/aod/filmoskop/115187/, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 

U trenutku kada je Divlja cesta, četvrti film iz serijala o Pobješnjelom Maxu, ugledala mrak kino-dvorane, bilo je prošlo već dugih 30 godina od poslednjeg nastavka iz originalne trilogije. U nedostatku svježih ideja, filmska industrija predvođena Hollywoodom često se okreće “re-startima” i “re-bootima” provjerenih, starih hitova, dodavanju novih i novih nastavaka ili “prequela”. To nije ništa novo, a često nije ni dobro: novi naslovi rađeni sa šuškanjem i zveckanjem dolara u mislima nerijetko samo bacaju sjenu na originalne, kultne naslove koji su svoju slavu itekako zaslužili i zaradili. Potpuno promišljen i pritom dobar novi naslov u franšizi posle toliko duge pauze rijedak je primjer. Pobješnjeli Max: Divlja cesta upravo je to.

Još čudnija je činjenica da je, prije podizanja prašine koja se naziva marketingom, sve ukazivalo upravo na suprotan ishod. Film je bio u različitim fazama produkcije još od 1998. godine. Mijenjan je glumac koji nije samo igrao Pobješnjelog Maxa, on je BIO Pobješnjeli Max. Produkcija je odlagana i premještana zbog stvari koje sa filmom nikakve veze nemaju, poput kretanja na valutnom tržištu i izbijanja novog rata u Iraku. Ideja je relativno brzo dobila studijsku podršku i budžet od nezanemarivih 100 miliona dolara, “storyboard” i scenario su hitro razvijeni, Mel Gibson je pristao na ulogu, iako je autor George Miller imao rezervi prema njegovim godinama. U međuvremenu je svijet postao izuzetno dinamično i nepredvidljivo mjesto, produkcija je iz australske pustinje prebačena u namibijsku uslijed kiše koja je na predviđene lokacije donijela nimalo apokaliptični dekor u vidu divljeg cvijeća, a Melu Gibsonu su njegov bijes i ludilo došli karijere. 

Miller je ionako htio mlađeg glumca i dobio ga je u Tomu Hardyju. S tim su i serijal i njen naslovni junak dobili jedno novo promišljanje i praktički izvanvremensku kvalitetu. Maxova epizodičnost i prolaženje kroz priču već su bili nagoviješteni u drugom dijelu, a u potpunosti uspostavljeni u trećem, ali tek u Divljoj cesti Mad Max prestaje biti čovjek sa osobnom poviješću, iako se kroz “flashback” momente ona generira u vidu njegove kćeri, a postaje ideja i legenda, apokaliptični western-junak koji ne dolazi niotkuda i ne ide nikamo. Druga, važna stvar; Max sada ne samo da nije središnji dio priče, nego čini se gotovo da nije niti njezin posebno bitan dio. On ima u najmanju ruku ravnopravnu, ako ne i dominantnu partnericu u Imperatorici Furiosi koju igra Charlize Theron i koja je zapravo “alfa i omega” ove priče, kako u dramaturškom, tako i u moralnom i etičkom smislu.

Istina je da je priča u Divljoj cesti samo kostur na kojem se drži akcija i po tome taj film liči na legendardnog Cestovnog ratnika. Priča, međutim, počinje sa Maxom kao nepouzdanim naratorom koji rekapitulira saznanja o postapokaliptičnom svijetu u kojem su uništeni svi tragovi civilizacije. Taj detalj se čini nepotrebnim poznavaocima franšize, ali ne treba zaboraviti vremensku distancu i generacije nove publike koje su u međuvremenu stasale. Max je nedugo zatim zarobljen od strane War Boysa, vojske zlog diktatora Besmrtnog Joea (igra ga Hugh Keays-Byrne) i, kao univerzalni donator krvi, postaje “vrećica” prikačena na Nuxa (Nicholas Hoult), jednog od iskusnijih, istrošenijih vojnika.

Stvari se pokreću kada Furiosa dobije zadatak da s oklopnom cisternom ode po gorivo u partnerski Gas Town, te po streljivo na partnersku Bullet Farm. Ona neće oteti samo dragocjeni kamion sa zalihom vode, nego i Joeovu najvrijedniju imovinu: njegovih pet mladih, prelijepih, genetski čistih, nemutiranih žena, od kojih je jedna u visokoj trudnoći. Kada Furiosino skretanje sa ceste bude primjećeno, za njom će se u potjeru dati cijela vojska iz Joeove Citadele, sa njima i Nux u svom automobilu željan da pogine i ode u obećanu Valhallu, a sa njim i Max, prikačen na haubu automobila. Akcija tako počinje skoro instantno i uz prijeko potrebne predahe traje do kraja filma.

Ta akcija, ta nezaustavljiva vožnja u svakom je pogledu fascinantna. Efekti nisu jeftini, kompjuterski, već je akcija organska i uglavnom analogna, temeljena na kaskaderskim akrobacijama. Pritom je gotovo sve tu podređeno stilu kroz gomilu “over the top” detalja, poput gitare s dva vrata koja bljuje vatru, bubnjeva u prtljažniku i izuzetno adrenalinske muzičke pratnje koja kombinuje rock/metal/industrial muziku i epsku klasiku veću od života. Dizajn vozila u jurnjavi je hrabar i nesputan, dostojan takvog akcijskog spektakla. Miller se dosta igrao s usporavanjem i ubrzavanjem snimki, podižući i spuštajući broj sličica u sekundi kad god je to bilo potrebno. Naravno, tu je i legendarni V8 Interceptor iz prvog dijela, makar nakratko, a ratni poklič War Boysa je nesumnjiva posveta 80-ih godinama prošlog stoljeća i najhimničnijoj pjesmi ultimativnog pop-sastava Duran Duran.

Jedina zamjerka koja se može uputiti takvoj akciji jest da je za nijansu previše artificijelna. Netko će zamjeriti formulaičnost akcije od početka jurnjave, preko neočekivanog savezništva i moralne transformacije jednog ili više junaka, do neočekivanog obrata i odveć zgodnog i jednostavnog kraja, ali to je već cjepidlačenje. Nemoguće je napisati priču koja će, prema Millerovu citatu Hitchcockovih riječi: “biti razumljiva Japancu bez pomoći titlova”, a ujedno i potpuno originalna, da ne spominjemo imperativ jednostavnosti. Ono što, pak, od priče u filmu postoji služi akciji, ali i dvjema veoma pametnim metaforama.

Jedna od njih je socijalnog karaktera i prisutna je na početku filma. Besmrtni Joe ima monopol na vodu na Citadeli i svojim podanicima je dijeli na kapljice, pritom ih “očinski” savjetujući da se ne “navuku” na nju, da ne bi morali osjetiti kako je to kada je nema. Istovremeno, on živi u raskoši, tolikoj da ima pet lijepih, nemutiranih i dotjeranih žena koje mu moraju roditi sina-nasljednika, budući da su njegova dva sina rođena sa manom ili mutacijom. Zatim, čini se da je majčino mlijeko postalo luksuzna roba ili neka vrsta eliksira na kojoj je Joe izgradio imperij trgujući sa susjedima. Joe svoju vojsku koju drži polu-živu, gladnu i žednu krvi, u konstantnom religijskom zanosu. Postavlja se pitanje je li to metafora suvremenog kapitalizma, despotskog totalitarizma ili prvog koji počinje sličiti na drugo.

Drugi kontekst koji je pokrenuo neke rasprave u centru ima Furiosu i svodi se na feminizam, pitanje emancipacije i patrijarhata. U postapokaliptičnom divljem svijetu žene su, uz određene izuzetke, svedene na vlasništvo muških gospodara. Poruka je jasna: muškarci su imali svijet u svojim rukama i evo kako je to završilo. Furiosa preuzima glavnu, revolucionarnu i prosvjetiteljsku ulogu žene koja će osloboditi ženski rod iz okova. Ona je atipična predstavnica svojega roda, prvo kao osoba sa vidljivim fizičkim hendikepom, zatim i kao androgina ratnica sa funkcionalnom, muškom frizurom i na tipično muškom zaduženju vožnje kamiona, ali i kao osoba sa ambicijom da nešto promjeni, da se iskupi ili makar vrati na ono što pamti kao bolje. Rasprave na internetu na stranu, Furiosa je možda i najkompletnija akcijska heroina koju smo gledali na velikom platnu, čak iznad Ellen Ripley iz Aliena i Sarah Connor iz Terminatora. Ona je heroina novoga doba u filmu novoga doba za publiku novoga doba: ne samo za nikada potpuno odrasle dečke željne akcije, nego i za moderne cure koje su odrastale igrajući video-igrice i kojima su Transformersi bile draže igračke nego lutke. I to svjedoči o ovom našem ne-apokaliptičnom, civiliziranom svijetu i promjenama koje su se dogodile u posljednjih 30 godina.

Postoji šansa da ćemo Furiosu gledati i u nekom od slijedećih nastavaka. Po najnovijim glasinama “spinoff” Mad Max: Furiosa već je najavljen, scenario je spreman, čeka se samo na “zeleno svjetlo” od studija, do čega će vjerojatno doći usled komercijalnog uspeha Divlje ceste koji je neminovan, a novi Mad Max film nositi će podnaslov Wasteland. Postavlja se pitanje gdje je tu Max u cijeloj priči, jer kao da je marginaliziran i potisnut na poziciju običnog epizodista. Miller ipak vrlo dobro zna što radi i zašto to radi. Divlja cesta je novo promišljanje jednog starog junaka, a Pobješnjeli Max novog doba sasvim je legitiman junak.