The Dig

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Simon Stone

scenario: Moira Buffini (prema romanu Johna Prestona)

uloge: Ralph Fiennes, Carey Mulligan, Lily James, Johnny Flynn, Ben Chaplin, Eamon Farren, Ken Scott, Archie Barnes

Naravno da se Festu i njegovim koncepcijskim lutanjima od 90-ih do dana današnjeg može ponešto i zameriti, od servisiranja distributera do programiranja »na sigurno« koje podrazumeva fokus na proverene hitove i velika imena, ma koliko dotični filmovi bili »stara vest« u filmskom svetu. Na primer, ovogodišnji film otvaranja, The Dig, reklamiran kao svojevrsna gala-premijera, zapravo je Netflixov naslov, dakle dostupan svima još od početka ove godine. Opet, nemojmo biti prestrogi: Fest nam možda iz godine u godinu podvaljuje »rog za sveću« i ignoriše promene u brzini distribucije filmskog sadržaja, ali u ova restriktivna i zaključana vremena, zapravo možemo biti srećni što uopšte imamo prilike prisustvovati manifestaciji tog kalibra, pa makar na njoj gledali i »Netflix« filmove.

The Dig je, pritom, jedan od boljih primeraka svoje vrste, makar u poslednje vreme, i čini se da je Netflix s njim pogodio premiju. Film Simona Stonea, njegov drugi u karijeri nakon adaptacije i modernizacije Ibsenove drame Divlja patka pod naslovom The Daughter (2015), dovoljno je lep i atraktivan da odlično funkcioniše u bioskopu, a opet dovoljno uglađen, blag i nepretenciozan da se ne mora skrivati iza spektakla i da savršeno funkcioniše u kućnim uslovima. Istiniti događaji kao temelj za priču (iako je roman Johna Prestona potpuno fikcijski), vremenski okvir predvečerja Drugog svetskog rata, te geografska lokacija engleskog sela svakako su dodatni mamac za publiku.

Istorijski događaj je jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića na tlu Velike Britanije, Sutton Hoo. Na lokalitetu na seoskom imanju nedaleko od Ipswitcha u humku zemlje duboko u kopnu otkriven je brod za koji se prvo pretpostavljalo da je vikinški. Brod je, međutim, bio stariji od toga, anglosaksnoski, iz VI ili VII veka. Otkriće je još važnije zbog toga što je pobilo dotadašnju tezu o tome kako su germanski doseljenici u Britaniju bili varvari: na brodu je otkrivena i komora za sahranjivanje u kojoj je pored kralja ili makar nekog velikaša bio pronađen fino obrađeni zlatni nakit, pa čak i novac.

Imanje na kojem je brod pronađen pripadalo je udovici i entuzijastkinji za arheologiju, Edith Pretty (Mulligan), a čovek koji je brod i zakopano blago otkrio bio je još jedan entuzijasta, zaposlenik lokalnog muzeja u Ipswitchu Basil Brown (Fiennes). Njih dvoje spajao je upravo entuzijazam i nedostatak formalnog obrazovanja, kao i želja da njihovo otkriće bude zapaženo i propisno potpisano, odnosno da im slavu ne oduzmu oni drugi, iz Ipswitcha ili Londona, koji možda imaju titule stručnjaka, ali koji su na nalazište došli naknadno.

Njihove različite pozadine otkrivaju i dva najveća i međusobno povezana problema koja su bila ključna za razumevanje predratnog britanskog društva: klasizam i seksizam. Basilov »trening« za arheologiju bio je krajnje neformalan i radnički: on je sa ocem radio na iskopavanjima od detinjstva, pa se zato skromno predstavljao kao kopač, a ne arheolog iako je o materiji znao više od svojih šefova. S druge strane, za Edith je arheologija hobi, nedosanjani san i poveznica s ocem. Ona je planirala da studira, ali su je očeva bolest i smrt u tome omeli, kasnije se udala, pa sahranila muža. Kao što on kao pripadnik radničke klase nije imao šansi sa snobizmom nacionalnih institucija, tako i ona kao žena u muškom svetu nije imala previše izbora.

Dok njen bistri sin Robert (Barnes) u Basilu vidi očinsku figuru, što njihovu povezanost dodatno učvršćuje (u nekom drugom svetu i nekom drugom filmu, ta bi veza možda poprimila i romantični oblik), a iskopavanje napreduje, na lokalitet dolazi hrpa novih likova. Njen nećak Rory (Flynn) postaje službeni fotograf dok čeka poziv u avijaciju, gramzivi i arogantni Charles Phillips iz Nacionalnog Muzeja pokušava da preuzme radove i dovodi svoje ljude, među kojima je i bračni par Piggotovih koji prolazi kroz krizu. Između Peggy (James) i Roryja se javljaju varnice, dok Stuart (Chaplin) tu istu varnicu oseća prema svom kolegi (Farren).

Vreme je predvečerje rata za koji se zna da će doneti razaranje, a pretpostavlja se da će se dobrim delom voditi u vazduhu, što iskopavanje stavlja pod dodatni vremenski pritisak i diktira neke od odluka. Drugi faktor je i Edithino zdravlje koje se urušava možda i brže nego što ona ili iko iz njenog okruženja želi priznati.

Svojom temom, ali i izvedbom, The Dig svakako demonstrira određenu grandioznost, pa i urgentnost. Prvi deo filma funkcioniše kao drama s relativno malo likova i produbljenim odnosima među njima, u drugom se otvaraju i neki drugi pod-zapleti koji možda deluju tipski i s određenom agendom, ali ne smetaju jer je fokus uvek na nečemu. Na izvedbenom planu treba istaknuti evokativnu fotografiju Mikea Eleya koja individualne i grupne portrete snimljene iz ruke uklapa u impozantan pejzaž, kao i strpljivu montažu Jona Harrisa zbog koje film glatko teče čak i uz promenu fokusa s jedne teme na drugu.

Posebnu pohvalu zaslužuju glumci. Ralph Fiennes je možda rođeni gospodin kojem stoje uloge u kostimiranim dramama, ali način na koji igra Basila je svojevrsni »masterclass« iz diskretne glume u kojoj se finim podešavanjem kanaliziraju sentimenti poput entuzijazma, ponosa, rešenosti i lojalnosti. Carey Mulligan je možda kasnije u priču kao zamena (uloga Edith je prvo bila namenjena Nicole Kidman, pa Cate Blanchett) i možda je mlađa od svog lika, ali taj umor od života u kombinaciji s karakterom, integritetom i rešenošću da ipak nešto ostavi iza sebe igra sjajno. Ako smo ikada sumnjali da je Carey Mulligan vrhunska glumica sposobna da odigra bilo šta, s posebnim akcentom na emocionalne dubine, sa The Dig je ta sumnja razvejana. Glumci u sporednim i epizodnim ulogama se sjajno uklapaju u ritam koji Fiennes i Mulligan diktiraju.

Na kraju, The Dig je od početka do kraja i u svakom aspektu dobar film koji bi u neka druga vremena mogao komotno otvoriti bilo koji festival, čak i veći od Festa. Međutim, u ova vremena takvi filmovi završavaju na internetskim platformama i pre nego što se pojave u bioskopu. Festova publika može da ga vidi u punom sjaju, a za ostale je tu mali ekran.

A Film a Week - Deadlock / Zastoj

 previously published on Cineuropa

Vinko Möderndorfer is a prolific Slovenian poet, writer, playwright and stage director with dozens of literary volumes to his name and over a hundred theatre productions under his belt. His filmmaking repertoire is not quite so large, but Möderndorfer has positioned himself as a director who is not afraid of drilling down into society’s traumas and pointing the finger at different degrees of injustice, as was the case with his best-known work, the crime-thriller Landscape no. 2 (2008) and his earlier effort, the disturbing and not too successful Inferno (2014). His latest film, Deadlock, has just premiered in competition at the Belgrade International Film Festival.

Deadlock starts with a thriller cliché: torrential rain that causes traffic troubles all over Europe and briefly steals the headlines from topics such as the refugee crisis. Mejra (Mirjam Korbar) is alone in her apartment in the Fužine district of Ljubljana, known for its predominant immigrant population from the southern ex-Yugoslav states. A strange man, whose name is later revealed to be Andrej (Uroš Fürst), appears at her door, saying that he has something important to talk to her about, though he is reluctant to tell her what the deal is exactly. Mejra’s husband Emir (one of Slovenia’s best liked movie actors, the late Peter Musevski) comes back home after watching an important football game at a local bar, and the crew is completed when Andrej’s wife Barbara (Barbara Cerar) joins them.

At first, it seems the two couples have nothing in common. Emir and Mejra are poor, working-class immigrants from Bosnia, while Andrej and Barbara are members of the Slovene financial elite. The only thing that could possibly connect them is the age of their children, Mirsad and Anja. They might not know each other, but they are both lying in the same hospital and one of their hearts could be the perfect match for the other. Negotiations, fights, begging and pleading ensue, and, as is usually the case with such argument-based dramas, people switch sides, and form and dissolve alliances, while time is of the essence and they are in an ongoing, well, deadlock.

Superficial parallels could be drawn with Roman Polanski’s Carnage, but apart from the apartment setting and argument dynamics, the two films have little in common. Möderndorfer is more interested in plays on morality and questions such as whether one life is worth more than another depending on class or even ethnic background. The same dilemma goes for parenting and feelings of pain and impending loss.

For the first time in his filmmaking career, Möderndorfer embraces his theatre background to the fullest, so his habit of talking through the characters is not that much of an obstacle here. On the other hand, he tries to break the monotony of the setting with situational shots from outside of the building and flashbacks in which his tendency to over-explain presents a bit of a problem. Fortunately, he can rely on his actors, especially the male component of the cast. Musevski’s intuitive, heart-felt, “all in” approach suits the film perfectly, while Fürst’s sleazy charm also does the job. Considerable added value can be found in Mitja Ličen’s stark, black-and-white cinematography via ARRI Alexa, Jurij Zornik and Ognjen Popić’s striking sound design and, above all, in the superb editing of Jurij Moškon and the recently deceased Andrija Zafranović, for whom Deadlock is his final credit.

Night of the Kings / La nuit des rois

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Philippe Lacote

uloge: Bakary Koné, Steve Tientcheu, Jean Cyrille Digbeu, Abdoul Karim Konaté, Denis Lavant, Laetitia Ky, Gbazi Yves Landry

Dve stvari (između ostalih) su tu otkad je sveta i veka. Prvo, svaka zajednica, sačinjavali je voljni ili nevoljni članovi, ima svoja pravila i neku svoju vlast. I drugo, otkad su ovladali jezikom ljudi pričaju priče, izmišljaju mitove i stvaraju folklor. Te dve stvari se susreću na unikatan način i u unikatnom okruženju zatvora La Maca na periferiji glavnog grada Obale Slonovače, Abijana, u filmu Philippea Lacotea Night of the Kings koji od svoje premijere u selekciji Orizonti na prošlogodišnjoj Veneciji ima status festivalskog hita.

Razvoj kinematografije u Obali Slonovače relativno je nepravilan, čemu je svakako doprinela burna istorija zemlje, kako starija, tako i novija, od kolonijalnih trauma do građanskog rata koji je razorio zemlju u prvoj dekadi novog milenijuma. U tim i takvim uslovima, pozicija Philippea Lacotea kao prominentnog filmskog autora je dragocena. Njegov prethodni film Run (2014) imao je premijeru u Cannesu i ujedno je bio tek drugi film koji je ova afrička država poslala u trku za Oscara. Sa Night of the Kings Lacote nastavlja da kinematografiju svoje zemlje pozicionira na globalnu mapu. U našu regiju dolazi na Fest.

Film se otvara karticom teksta koja nam objašnjava da zloglasnim zatvorom La Maca zapravo vladaju robijaši, što i ne treba da čudi budući da tamo trenutno obitava tri puta više ljudi od predviđenog kapaciteta. Neformalni upravnik iz redova robijaša se zove dangoro i svoju dužnost može obavljati samo ako je u dobrom zdravlju i punoj snazi. U suprotnom se mora ubiti i tako mesto ustupiti nekom mlađem, agilnijem i sposobnijem. Trenutni dangoro Crnobradi (Steve Tientcheu, viđen u filmu Les Miserables Ladja Lyja) zapravo ima sedu bradu i vazduh udiše preko maske iz boce kiseonika, što znači da su mu dani odbrojani, a za njegovu »fotelju« samo što nije izbio rat suprotstavljenih klanova.

Da bi se na svom mestu zadržao još malo duže, Crnobradi se oslanja na prirodni fenomen i ritual koji je za njega vezan. U noći crvenog Meseca, jedan izabrani robijaš obavezan je da se popne na pozornicu i da priča priču od pomrčine do zore, koliko god je mesec na nebu. U suprotnom, ako priču završi ranije, ako izgubi interes publike ili ako odustane od pripovedanja, pogađate, mora da plati glavom. Taj robijaš se onda naziva Roman, što je igra reči koja uključuje lično ime, formu literarnog stvaralaštva i možda još ponešto. Dok se u pozadini kuju zavere i odvijaju zakulisne radnje, Crnobradi za novog Romana bira novog robijaša bez imena i prošlosti (debitant Bakary Koné kojem ova uloga otvara mogućnosti za globalnu karijeru) koji treba da posluži kao lak plen u igri konsolidacije njegove moći.

Crnobradi se zapravo preračunao: novajlija kojeg upoznajemo u prvom kadru filma, vezanog za tovarni deo policijskog pik-ap terenca, uopšte nije tip žrtve. Nakon početnog zamuckivanja i nesnalaženja, on vrlo brzo pogađa »žicu« svoje krvožedne publike pouzdajući se na to da je odrastao s tetkom koja je bila »griote«, lokalna pripovedačica. Za temu svog izlaganja on bira gangstersku legendu iz svog kraja, mesta koje se zove Distrikt Bezakonja, Zamu Kinga, sa kojim je navodno išao u školu i na rubu čije bande je bio kasnije. Zama King je privlačna tema, ali Roman ima i zanimljiv dodatak na nju: ubijeni Zama King nije bio samo čovek od krvi i mesa, već i vanvremenska legenda, a u nekoj od prošlih inkarnacija našao se i pri središtu događanja u krvavim plemenskim sukobima koji su uključivali i ikoničku Kraljicu (umetnica Laetitia Ky, poznata po skulpturama koje pravi od svoje kose, i ovde prisutna u tom svojstvu, doduše sa jednim od jednostavnijih uradaka) i njegovog slepog dedu. Prošlost i sadašnjost se prepliću u toku jedne noći u kojoj neko svakako mora da nastrada...

Više se tema vešto prepliće u Lacoteovom filmu koji dosta toga vuče iz različitih tradicija, od afričkih oralnih do zapadnjačkih pozorišnih. Jedan od osnovnih motiva je pripovedanje ne mnogo različito od Šeherezadinog u 1001 noći, uz taj dodatak da publika, poput starogrčkog hora, aktivno komentariše i čak se uključuje u predstavu. Zakulisne radnje, međutim, podsećaju na Shakespearea i njegove tragedije, dok sama tema Romanove priče na suptilan način otkriva kako folklorni mitovi i legende nastaju, a poznavaoci prilika u Obali Slonovače će verovatno prepoznati i poneku paralelu sa zvaničnom i nezvaničnom novijom istorijom zemlje.

Na nivou izvedbe, Night of the Kings je zasigurno delo velikog, snažnog autora koji ima osećaja i za priču i za stil i za pozicioniranje na globalnoj »arthouse« i festivalskoj sceni i čija bi veličina bila primećena i u nekoj većoj i razvijenijoj kinematografiji. On se u tome dosta oslanja na simboličko kodiranje bojama, od gotovo fantazijskog štiha za Romanov mitološki deo priče koji se kupa u purpurnim tonovima, preko Suncem opaljenih ulica Abijanskog geta u drugom delu pripovesti i noći osvetljene narandžastim fenjerima koji nabijaju tenziju na teatarsko-realističnom okvirnom nivou zatvora. Kamera kanadskog direktora fotografije Tobieja Marier-Robitaillera uglavnom je ručna i dinamična u svojim učestalim rotacijama, a montaža koju potpisuje Aube Foglia odgovarajuće je nabijena i ritmična.

Izvrstan posao Lacote radi i s glumcima, što profesionalnim, što neprofesionalnim. Bakary Koné, za jednog amatera, ima sjajnu prezentnost, a isto važi i za većinu onih koji igraju druge robijaše i zatvorsko osoblje, s time da je u njihovom slučaju sjajno kontrolisano kada su deo mase, a kada sporedni likovi. Prezentnost, svaki sa svoje strane, imaju i francuski glumac Steve Tientcheu i Laetitia Ky, a kao dodatak »castingu« imamo i impozantnog francuskog glumca i performera Denisa Lavanta (najpoznatiji po višestrukoj ulozi u filmu Holy Motors, režija Leos Carax) koji ovde igra jedinog belca, dementnog nemog robijaša s kokoškom na ramenu.

Night of the Kings možda nije savršeno zaokružen film, po standardima onoga na šta je publika navikla, i možda otvara više nego što može da obradi i obuhvati u ugodnih 93 minuta trajanja, ali zbog toga nije ništa manje impozantan. A tek će na bioskopskom platnu zasijati u punom svetlu.

Wrath of Man

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Guy Ritchie

scenario: Guy Ritchie, Marn Davies, Ivan Atkinson (prema scenariju za film Cash Truck Nicolasa Boukhriefa i Érica Besnarda)

uloge: Jason Statham, Holt McCallany, Josh Hartnett, Scott Eastwood, Jeffrey Donovan, Andy Garcia, Eddie Marsan, Darrel D’Silva, Lyne Renée, Niamh Algar

Za britanskog autora Guya Ritchieja se vezuju uglavnom ultra-nasilne gangsterske komedije u kojima momci s ulica govore kao akademici dok rade grozne stvari jedni drugima ili akcioni i fantazijski spektakli koji pršte od CGI grafike upitnog kvaliteta i trajnosti. Ritchie je u međuvremenu imao i nešto projekata koji ruše kategorizaciju, bilo da se radi o očitom »projektu taštine« s bivšom suprugom Madonnom (Swept Away iz 2003) ili o vrlo dobroj visoko-stilizovanoj špijunskoj akcijadi The Man from U.N.C.L.E. (2015).

Činilo se da se nakon »tezge« za Disney (igrani Alladin iz 2019. godine) Ritchie vratio na stare staze s filmom The Gentlemen (s kraja iste godine), te da će s Wrath of Man nastaviti u istom stilu. Razlog više za takav utisak je bio »casting« svog ranog »kućnog glumca« Jasona Stathama kojem je iskovao karijeru filmovima Lock, Stock and Two Smoking Barrels (1998), Snatch (2000) i Revolver (2005). Statham je u međuvremenu svoju karijeru izgradio na »straight« akcijadama u kojima se traži manje glume, a više stamene poze i fizičke spreme poput serijala Transporter i Fast & Furious. U tom smislu, Wrath of Man je više Stathamov film nego Ritchiejev – radi se o akcionom krimi-trileru s dosta pucnjave i humorom (suvim, gotovo vojničkim) tek kao začinom.

Zapravo, u pitanju je rimejk francuskog akcionog trilera Cash Truck (2004) s radnjom prebačenom u Los Angeles. Misteriozni Patrick Hill (Statham) se javlja na posao čuvara u firmi koja se bavi prevozom novca oklopljenim kamionetima. Njihovi kamioneti su često na udaru bandi, od kokošara do ozbiljnih igrača, a Hill je očito prekvalifikovan za posao koji niti je sjajno plaćen niti nudi mogućnost za napredovanje. Njega svejedno pod svoje uzima Bullet (McCallany), vođa grupe očajnih čuvara čija je prva misija da ne poginu na poslu. Sa druge strane, Hill se ne libi da sam napuca tuce bandita dovoljno nesrećnih da se namere baš na njegovo vozilo.

Hill, kasnije samo H, naravno, ima neke svoje skrivene motive za rad na luzerskom poslu. Ispostavlja se da je njegov identitet skovan kako bi iznutra proverio okolnosti oko pljačke kamioneta u kojem je nastradao njegov sin. Tu je i grupa očajnih, »sažvakanih i ispljunutih« vojnih veterana iz ratova u Afganistanu i Iraku predvođena narednikom Jacksonom (Donovan) i sa Janom (Eastwood) kao dežurnim ludakom. Oni jesu željni novca koji bi im osigurao penziju i lagodan život, ali su još više željni misije kao takve. U međuvremenu, federalci oličeni u agentu Kingu (Garcia) se ne mešaju iako love bandu jer jedan odmetnik njihov posao može da završi brže i efikasnije od njih samih.

Od francuskog originala je ostala bazična priča, ali je obrada unekoliko promenjena, a socijalna komponenta i luzeraj su gurnuti u stranu. Sa svoje strane, Ritchie unosi za sebe tipičnu strukturu radnje »na preskokce« tako da se misterija u centru polako otkriva ljušćenjem slojeva do konačnog obračuna i epiloga. Ona je izdeljena u poglavlja s vlastitim naslovima, što je štos na kojem se ispraksovao Ritchiejev američki parnjak i uzor Quentin Tarantino. Humor je prisutan u prvoj polovini filma, uporedo s akcijom, i to solidno funkcioniše, posebno uz Ritchiejevu sigurnu režiju žanr-scena.

Iz druge polovine filma humor gotovo da isparava, a na njegovo mesto dolazi drama sa sukobom jednostavno, ali funkcionalno motivisanih muškaraca u centru. Tek tada Wrath of Man poprima svoj konačni oblik u kojem kao uzore možemo da prepoznamo Michaela Manna (dosta od kadrova krajnje deglamurizovanog Los Angelesa iz vazduha su posveta ikoničkom filmu Heat) i Sergia Leonea (delom zbog muškaraca koji nemaju šta da izgube kao motiva, a delom i zbog pojave Scotta Eastwooda koji liči na svog oca, a Leoneovog stalnog glumca Clinta) kao glavne uticaje. Generalno, izbor glumaca je dobar, Statham ovakve uloge ima u malom prstu, a ono malo verbalnog ping-ponga što ima s Holtom McCallanyjem, Andyjem Garciom, Eddiejem Marsanom (igra sinjeg kukavca, sasvim kontra tipa), Joshom Heartnettom (isto važi kao i za prethodnika, uz dodatak da ga već neko vreme nismo videli »u akciji«) i Darrellom D’Silvom (kojem ovaj film omogućava transfer s televizije na više ešalone filmske produkcije) odrađuje sasvim solidno. Scott Eastwood možda nije duhovit kao mladi Clint, ali u njemu ima nešto više ludaštva pa je funkcionalniji kao čisti zlikovac. Očekivano, karakterni glumac Jeffrey Donovan (najpoznatiji po seriji Burn Notice) briljira u ulozi koja mu stoji kao salivena.

Wrath of Man nije film bez nedosataka, pre svega u domenu scenarija koji je pun rupa kada se radi o pozadini likova, pre svega protagoniste. Ničim, osim Stathamovim akcentom, nije objašnjeno zašto je Hill Englez u Los Angelesu, kao ni to kako je i zašto mašina za ubijanje (hint: nije vojničina). Poneki dijalozi deluju izveštačeno i drveno, gotovo nakalemljeno u kontekstu, a i neka od rešenja su generička. Pa opet, za skoro dva sata čiste akcione zabave, bez preke potrebe za udubljivanjem, Wrath of Man je sasvim pristojan izbor.

The Reason I Jump

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Prema definiciji, autizam je poremećaj u razvoju koji se manifestira poteškoćama u socijalnoj interakciji i komunikaciji, te u repetitivnom ponašanju. Znaci autizma se najčešće pojavljuju do treće godine života, ponekad gradualno (u smislu da dijete ne dostiže očekivane razvojne faze po pitanju percepcije, motorike i komunikacije), ponekad u formi regresije, u smislu da dijete »zaboravi« ono što je ranije doseglo (primjerice sposobnost izgovaranja riječi ili rečenica) i vrati se na prethodnu fazu. Ne postoji jasan konsenzus o uzroku autizma, ali se smatra da je riječ o kombinaciji genetskih i sredinskih faktora, naročito u prenatalnoj fazi života poput bolesti majke (rubeola se smatra jednim od faktora) ili konzumacije alkohola i droga, kao i izlaganja pojedinim otrovima. Terapija ima raznih i stječe se dojam da pomažu, barem u smislu »treniranja« osobe za samostalni život, premda ne postoje gotova rješenja. Autizam je, naime, spektar, i to prilično širok, pa je dosta teško naći dvije osobe s potpuno istim simptomima i manifestacijama. Drugim riječima, autistične osobe svijet oko sebe vide i njega promatraju po drugačijim kodovima od neurotipičnih (ne-autističnih) ljudi, pa ih se može promatrati i kao drugu kulturu i civilizaciju čiji su »jezik i pismo« nepoznati i neotkriveni. Iako se u suvremeno doba percepcija autističnih osoba i načini postupanja prema njima mijenjaju nabolje, to nije uvijek bilo tako: kako religija i znanost u principu teže jednoznačnim i konačnim rješenjima, tako su autistične osobe ranije bile povezivane s demonima ili samim vragom, ili na početku XX. stoljeća s drugim razvojnim i psihičkim poremećajima, od retardacije do shizofrenije.

Knjiga Razlog zbog kojeg skačem japanskog autističnog neverbalnog umjetnika Naokija Higashide može se smatrati prijelomnom u smislu da u njoj vidimo autizam i naš svijet iz perspektive same autistične osobe. To, za početak, negira teorije po kojima je autizam povezan sa sniženom inteligencijom: iako ne govori, autor je demonstrirao da može naučiti jezik i pismo svijeta oko sebe, koristeći se tablicom s alfabetom i izražavajući se razgovijetno pomoću nje. Higashida je knjigu napisao kao adolescent i ona je od tada prevedena na druge jezike, postavljena na kazališne daske, a sada je dobila i dokumentarno-filmsku adaptaciju koju potpisuje Jerry Rothwell, a koja je, nakon prikazivanja na Human Rights Film Festivalu prošle jeseni, u redovnu hrvatsku kino-distribuciju ušla baš na Međunarodni dan autizma, 2. travnja. U međuvremenu mu je promijenjen i naslov, odnosno prijevod istog, pa je Razlog zbog kojeg skačem postao Zašto skačem. Iako je riječ o adaptaciji u kojoj jednu od ključnih uloga igra prevoditelj Higashidine knjige, David Mitchell, i sam otac autističnog djeteta, odlomci iz knjige koje čita glasovni glumac Jordan O’Donegan i ilustracije istih u kojima Higashidinog dvojnika igra još jedan neverbalni momčić s dijagnozom autizma, Jim Fujiwara, zauzimaju tek manje od polovice filma. Oni su sami po sebi poetični i atraktivno snimljeni, puni poštovanja za temu, autora i njegov svijet, ali neurotipičnom oku gledatelja oni mogu itekako djelovati apstraktno ili čak proizvoljno, što vjerojatno nije najbolji način da se nekome tko s fenomenom autizma nema puno dodirnih točaka isti predstavi i objasni. Primjera radi, znače li Hagashidi ili njegovom »dubleru« Fujiwari livade zelene trave i nebo u boji flamanske vedute isto što i nama? Vide li ih na isti način? Na primjeric, u jednom pasažu knjige spominje se koliko mentalnih koraka iskapanja po sjećanjima autistična osoba mora napraviti da bi sebi iznova i iznova objasnila nešto što neurotipični ljudi percipiraju posve fenomenološki, recimo kišu.

Režiser Rothwell zato u film uvodi nove likove, mlade ljude s dijagnozom autizma i njihove roditelje, i to s različitih lokacija u svijetu, kao i spomenutog Mitchella u smislu svojevrsnog tumača s kojim ima nešto najviše nalik klasičnom intervjuu. Pristup autističnim mladićima i djevojkama i njihovim roditeljima može se okarakterizirati kao djelomično opservacijski, makar utoliko da se Rothwell trudi ne poremetiti njihov svijet svojim prisustvom, ali je i subjektima i njihovim roditeljima dozvoljeno obratiti se direktno u kameru i objasniti o čemu je riječ. Amrit odrasta u Indiji i sa svijetom komunicira pokretom i crtanjem koje obiluje precizno rekreiranim detaljima, a njena majka Aarti svjedoči o tome koliko joj je bilo teško dok ona sama nije našla kanal komunikacije s vlastitim djetetom. Emma i Ben iz grada Arlingtona, u Virginiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, najbolji su prijatelji u školi i velika podrška jedno drugom. Nijedno od njih ne govori, što Emmu ne sprečava da tišinu razbija glasnim krikovima, a oboje za komunikaciju sa svijetom koriste elektronske alfabet-tablice. Na primjeru njihovog školskog zadatka na temu povijesti Argentine u poslijeratnom periodu, vidi se koliko su zapravo inteligentni i sposobni učiti, te uviđati logičke poveznice. Ben će to kasnije demonstrirati u razgovoru s Rothwellom, njegovi uvidi na temu vlastitog statusa i prijedlozi rješenja duboki su, jasni i koncizni, pa mogu biti dragocjeni svakomu tko ima strpljenja poslušati »slovkanje« sintetiziranim glasom. Najstariji od družine, Joss, za razliku od drugih govori, ali nije sposoban razgovarati i razmijenjivati informacije. Njegovi roditelji, inače producenti filma Jeremy Dear i Stevie Lee, o njegovom umu kažu da je beskonačni i nekontrolirani »slideshow«. Joss je krupan i snažan, teško ga je razuvjeriti kada nešto zamisli i nije ga uvijek moguće smiriti, a omiljena glazba i izvor radosti su mu velike zelene električne kutije. Konačno, najmlađa od subjekata, Jestina, dolazi iz afričke države Siera Leone u kojoj tek odnedavno postoji institucionalni okvir za obrazovanje i inkluziju osoba s autiznom koja su prije toga bila smatrana demonskom djecom. O tim promjenama i svojem angažmanu oko njih govore njeni roditelji.

Jerry Rothwell je iskusan dokumentaristički autor s novinarsko-istraživačkim osjećajem za pronalaženje priče i pripovijedanje u svrhu edukacije publike. Njegov prvi film film Duboka voda (2006) bavio se neuspjelim poduhvatom Donalda Crownhursta koji je pokušao sam jedriti oko svijeta. U filmu Težak teret (2008) dokumentirao je snimanje punk albuma sastava koji su sačinjavali mladi ljudi s intelektualnim poteškoćama. Nepoznati donator (2010) pratio je jednog od najplodnijih donatora sperme, Jeffreya Harrisona, i njegovu brojnu biološku djecu u postupku uspostavljanja veza, pritom postavljajući pitanje što je zapravo obitelj. Nakon dokumentarca Grad trkača (2012) u kojem prati dvije etiopske djevojke na putu ka ostvarenju snova o karijeri u atletici, Rothwell je postigao svoj najveći uspjeh s filmom Kako promijeniti svijet (2015) u kojem je ispričao priču o akciji sprečavanja nuklearnih proba na Aljasci iz koje je nastao pokret Greenpeace. Uslijedio je kuriozitetni dokumentarac Kiselo grožđe (2016) o prijevarama na aukcijama rijetkih arhivskih vina, kao i gotovo vizionarski uradak Škola u oblaku (2018) koji se bavi odnosom obrazovanja i dostupnosti informacija na globalnoj mreži kroz primjer kioska s internetom u Indiji. Zadatak koji je uzeo s filmom Zašto skačem nije ni najmanje lagan jer gledaocima treba predstaviti jedan novi svijet, a pritom taj isti osjetljivi svijet ne poremetiti svojim ulaskom u njega. Zbog toga autor ne može zagaziti duboko, pa bira dvije različite tehnike, jednu poetsko-opisnu i drugu uglavnom opservacijsku, kako bi gledateljima makar otškrinuo vrata za pogled prema njemu. Rezultat je takav da odlazi više u širinu nego u dubinu u strahu da ne napravi neku nepovratnu štetu. To će na informativnom nivou imati koristi prije svega za gledatelje koji se s autizmom nisu previše susretali, dok će roditelji autistične djece i institucije koje se njima bave od ovog filma dobiti potvrdu za ispravnost svog rada i misije.

Willy’s Wonderland

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Kevin Lewis

scenario: G.O. Parsons

uloge: Nicolas Cage, Emily Tosta, Beth Grant, Ric Reitz, Chris Warner

Mnogo se ljudi nameće za legitimnu titulu kralja filmskog treša, ali samo jedan je može izboriti i nositi. Nicolas Cage. Kada hoće, on može biti i ozbiljan glumac čiji će rad legitimno skupljati nagrade (Leaving Las Vegas mu je doneo Oscara), a jednako tako se njegov potencijal za komediju, parodiju, strah ili pojačani emocionalni registar može upregnuti u svrhu kvalitetnih filmova, od Raising Arizona i Wild at Heart do Lord of War. Sa svojim glumatanjem, urlanjem i katastrofalnim izgovaranjem rečenica, najređe je zapravo onaj najnormalniji u (ludom i uvrnutom) filmu, što je bio slučaj s Dog Eat Dog Paula Schradera.

Utisak je zapravo da Cage uloge ne bira, a ne biraju ni one njega, nego jedni na druge naleću, pa kako ispadne. Razloga za to može biti milion, od kockarskih dugova i kradljivih menadžera iz prošlosti, pa do Cageovog sklopa ličnosti po kojem je svaki pošten posao dobar posao, nevezano za visinu honorara i gustinu rasporeda snimanja. U poslednje vreme Cage igra uvrnute, ali pamtljive uloge u filmovima koji mogu biti sami po sebi loši ili dobri, ali su za njegovo prisustvo svakako pojačani. U poslednje vreme ga nije nešto bilo, korona je isprekidala njegov ritam snimanja, ali sada se vratio ne bi li se izborio s animatroničkim robotima koje su zli duhovi zaposeli u napuštenom restoranu u zabitom teksaškom gradiću. Willy’s Wonderland je totalna trash posveta suludim, tupavim i jeftinim hororima iz 80-ih.

Cage igra tipski lik »neznanca bez imena i prošlosti« kojeg upoznajemo u trenutku kada vozi (možda ukradeni) sportski auto po zabitim putevima Teksasa pre nego što naleti na zamku s ekserima. »Sreća u nesreći« je to da relativno brzo naleti lokalac koji vozi kamionet vučne službe (Warner). »Kvar« je veliki i skup, »stranac« nema gotovine, a u zabitom gradiću ne radi nijedan jedini bankomat. Ipak, on svoj dug može odraditi tako što će počistiti naslovni zatvoreni lokal u toku jedne noći...

E, sad, naravno da propali porodični restoran / igraonica sa jezivim retro animatroničkim lutkama lasice Willyja i njegove družine nije baš ono za šta se izdaje. Lutke imaju ubilačke namere, a o njihovom poreklu se raspredaju lokalne legende. Naš čovek je prepušten sam sebi, a to što ne govori ni u kojem slučaju ne znači da je »mutav«. Naprotiv, uz konzervu energetskog napitka i partiju flipera na svakih sat vremena, on je zapravo mašina za ubijanje. To, međutim, ne znaju lokalni klinci predvođeni buntovnom devojkom Liv (Tosta) koji imaju plan da mu dođu u spas a da posle spale restoran. Kao najveći problem će im se možda ispostaviti Livina pomajka, šerifica Lund (Beth Grant čije su glumačke kvalifikacije svakako na nekoliko puta višem nivou od ovakvih uloga), rešena da održi status quo u gradiću.

Willy’s Wonderland »skače na glavu« u more klišea iz horor-filmova 80-ih, što nije nužno loša stvar. Problem je, međutim, to što nije jasno da li neiskusni scenarista, zapravo glumac nižeg ešalona i filmofil G.O. Parsons i treš reditelj Kevin Lewis (koji je pre ovog filma bio na pauzi od 14 godina) imaju ikakav otklon od njih. Zapravo, ne znamo je li Willy’s Wonderland parodija, karbon-kopija retro-slešera (priča izgleda kao prepisana pa dorađena varijanta igrice Five Nights at Freddy’s ubačena u svet filma The Funhouse Tobea Hoopera) ili hibrid ta dva. Tome ne pomaže ni Lewisova relativno trapava režija, insistiranje na ručnoj kameri i brzim rezovima u tučama nejasne koreografije. Odnos do klišea isto tako može biti problematičan, pre svega kada je reč o glupavim tinejdžerima koji ginu kao mačke na prometnoj cesti (jedan par čak zbog svoje napaljenosti, sa čime se Wes Craven sprdao još u svom prelomnom meta-hororu Scream), dok su muzika na sintisajzerima i dizajn dobro pogođeni detalji.

Glavni adut filma je svakako Nicolas Cage koji je ujedno potpisan i kao jedan od producenata, što ostavlja prostora za nadu da je on ovu ulogu Domara (da, lik je zaista tako potpisan na odjavnoj špici) ipak sam izabrao. Glavna fora je u tome da on ovde ne može da posegne za svojim uobičajenim oružjem, što će reći namernim, trešerskim preglumljivanjem i eskapadama sa glasom jer njegov lik, je li, ne govori. Cage do sada uglavnom nije imao prilike da igra te »strong and silent« tipove, a ovde mu ta nedoumica između parodije i ozbiljnosti (on je svakako »deadpan« u svom pristupu) ide u prilog. Zalizana kosa, brada, naočare za sunce, uska »korporativna« majica i farmerke su svakako odradile svoje u »karakterizaciji« lika.

Kada se sve sabere i oduzme, Willy’s Wonderland ima svoje prednosti i nedostatke, često u istim stavkama. Naravno, ovakvi filmovi su beskrajno predvidljivi, ali to znači i da se mogu gledati opušteno i »s pola mozga«. Treba se samo prepustiti trešu i shvatiti sve kao zezanje. A fanovima treš-opusa Nicolasa Cagea će ovo dobro leći.

Summer of 85 /Été 85

 kritika objavljena na XXZ

scenario i režija: François Ozon (prema romanu Dance on My Grave Aidana Chambersa)

uloge: Félix Lefevbre, Benjamin Voisin, Philippine Velge, Valeria Bruni Tedeschi, Melvil Poupaud, Isabelle Nanty, Laurent Fernandez, Aurore Broutin

Ah, ta leta 80-ih, sa uskim majicama ili raskopčanim košuljama, izbledelim farmerkama i laganom, ponekad tupom, ponekad setnom, a ponekad i mračnom muzikom u kojoj su se kovale prve, formativne ljubavi. O tom l(j)etu ’85. pevali su već Pipsi, a sada je i plodni francuski filmski stvaralac François Ozon snimio svoju filmsku verziju spajajući prelomni »young adult« roman Aidana Chambersa iz 1982. godine sa jednim svojim starim scenariom nastalim po uzoru na američke »coming of age« klasike tipa Stand By Me. Senzibiliteti i afiniteti Pipsa i Ozona su svakako različiti, pa su različiti i krajnji proizvodi, ali nešto od tog neopisivog duha 80-ih prisutno je i na jednom i na drugom mestu, makar kao nostalgična emocija.

Summer of 85 jedan je od onih filmova kojima je etiketa Cannes 2020 dobro došla, bez obzira na otkazivanje festivala ili možda baš zbog toga, a u bioskopsku distribuciju je ušao u letnjoj shemi, daleko pre festivalske premijere u San Sebastianu gde je osam godina ranije još jedan Ozonov film o odrastanju, In the House, nagrađen Zlatnom školjkom. Pojavljivanje filma i kritika za njega u bioskopima i skupljanje prvih kritika van festivalske gungule je makar uticalo na to da se ne ispaljuju prvoloptaška i površna poređenja sa dobrim, ali precenjenim Call Me By Your Name Luce Guadagnina nastala na osnovu sličnog vremenskog okvira i donekle slične tematike romanse dvojice mladića jednog »bezbrižnog« leta. Ozon, naravno, ne bi bio Ozon kada i u nešto takvo ne bi ubacio neočekivani pripovedački okvir i dozu mraka i misterije.

Film počinje hapšenjem Alexa (Lefevbre) pod sumnjom za ubistvo njegovog druga Davida Gormana, čime se veći deo radnje seli u flashback. Alex, pravim imenom Alexis, momak je iz radničkog miljea koji je relativna pridošlica u primorski gradić u Normandiji. On nema puno prijatelja, a omiljena zabava mu je jedrenje na barci koju pozajmljuje od jednog poznanika. Jednom prilikom će ga oluja uhvatiti na pučini, brodić će se prevrnuti, a u spas će mu sa svojim brodom doći upravo David (Voisin), dve godine stariji, za glavu viši momak koji jedri na profesionalnom nivou, vozi motor, a dane provodi između prostrane kuće u kojoj živi s majkom (Bruni Tedeschi) i njene radnje s plažnom odećom i potrepštinama.

Za Alexa, David je prijatelj o kakvom je oduvek maštao i njih dvojica ubrzo postaju nešto više od prijatelja (reč »ljubavnici« nigde se spominje, sasvim u duhu vremena). Njih dvojica sklapaju »amour fou« pakt o tome da preživeli mora zaplesati na grobu onome ko prvi od njih umre. Alex počinje da radi u Davidovoj radnji i sve se čini idilično, sve dok se David ne ispostavi kao serijski zavodnik kome pol osobe ne znači previše, što demonstrira spetljavajući se sa njihovom zajedničkom prijateljicom Kate (Velge), Engleskinjom koja je došla u Normandiju da radi kao dadilja i nauči jezik. Izbija svađa između mladića, Alex razbija ogledalo u Davidovoj radnji, a ovaj seda na motor i doživljava nesreću.

Da ne bi otišao u zatvor, zbog ubistva ili makar zbog skrnavljenja groba, David mora da izloži svoj slučaj do u detalje, a da ti škakljivi detalji ne dođu do njegovih konzervaticnih roditelja. Njegov slučaj vodi dobronamerna, ali pomalo kruta socijalna radnica (Broutin), a pomoć da se izrazi mu pruža njegov profesor književnosti Lefevre (ovde sa »Borat« frizurom i brkovima neprepoznatljivi Ozonov stalni glumac Melvil Poupaud) koji misli da će Alex tako dodatno razviti svoj literarni talenat.

Ton filma je pomalo nekonzistentan, a dvostruki okvir krimi-misterije i bildungs-romana sa Alexom kao nepouzdanim naratorom pomalo nezgrapan. Ozon je sličan štos izveo, dosta uspešnije, sa In the House, ali ni ovde to nije nepremostiv problem. Ozon se ponovo bavi svojim standardnim preokupacijama: odrastanjem i emocijama mladih ljudi koje se često vratolomno okreću (isto važi i za odrasle, makar za Davidovu majku za koju je Valeria Bruni Tedeschi tipičan, ali efektan izbor), nesporazumima koji eskaliraju do misterije, krivicom i žalovanjem, kao i socijalnim pejzažom koji iz pozadine diktira odnose među ljudima. Ta tonalna nekonzistentnost stavlja glumce pod pritisak, ali oni makar mogu da se oslone na Ozonovo vođenje.

Vizuelno, Summer of 85 je prava poslastica u čemu veliku ulogu igra i fotografija na super-16 filmsku traku koju potpisuje Hichame Alaouie, čime se dodatno pojačava mekoća, toplina i utisak »letnje« osunčanosti i »ispranosti« boja. Izbor muzike koja se čuje u pozadini i koja se koristi kao komentar neke vrste, od otvaranja sa The Cure, preko Bananaraminog hita u diskoteci do hita Roda Stewarta Sailing koji služi kao neka tema za ceo film, takođe je na mestu i izvrsno »hvata« esenciju života mladih ljudi 80-ih i Ozonove nostalgije za vlastitom mladošću.

Pa ipak, Summer of 85 je u velikoj meri Ozonova posveta samom sebi i on je u tome prilično besraman, toliko da čak eksplicitno »slika« poster za jedan od svojih filmova sa sve pohvalama ispisanim na njemu gde ga porede s Almodóvarom, Rohmerom i Hitchcockom. Takođe, ovo je i posveta njegovoj celokupnoj karijeri, od ranih radova, kratkometražnih i ranih dugometražnih, u kojima je »queer« ugao bio izraženiji (čemu se unekoliko vratio s The New Girlfriend u novije doba), pa do novijih, scenaristički kompleksnijih priča. Ozon je formiran i potentan autor koji retko promašuje, a Summer of 85, iako ne spada u red njegovih najboljih filmova, miljama je daleko od lošeg.