2.9.18

A Film a Week - 4 Years in 10 Minutes / 4 godine u 10 minuta

previously published on Cineuropa

The point of Mladen Kovačević's latest documentary, 4 Years in 10 Minutes, shown in the Documentary Competition of the 24th Sarajevo Film Festival, is stated early on, in the first title card. “What I expected at the beginning of the journey, what I was going through and what I got at the end had nothing in common” might sound like a sparkling gem of banality and pseudo-philosophy, but it is true, sometimes painfully so, when it comes to climbing mountains – and especially conquering Mount Everest, which is the case here.
The course of action is predictable: it consists of an initial, casual curiosity, like in a piece of ethnological cinema; the physical and mental hardships of the ascent and descent; a bit of technical talk, just enough for viewers to realise just how dangerous the challenge is; moments of enlightenment, shock and fear; and eventually slowly returning to a “normal” life. The title, spoken by protagonist Dragan Jaćimović later on during the climactic moment on the summit, filmed in a continuous sequence, sums it up correctly, although we only see the final two months (from the end of March until the end of May 2000) of it packed into the lean running time of just over an hour. However, Kovačević's film feels quite unique not just in its earnestness, but also thanks to his daring, borderline experimental (but still clever) ideas and the top-notch work by his crew, editor Jelena Maksimović and sound designer Jakov Munižaba (both known for their work on Ognjen Glavonjić's Depth Two and The Load).
There was not very much material to work with – the small volume of Jaćimović's own amateur DV-camera footage and some 200 handwritten pages of his diary. Since the video material was not of a great quality, some fine-tuning had to be applied, especially in terms of the sound (of course, recorded simultaneously with the picture), which in the final version became an important tool for creating the atmosphere, from the rhythmic sound of bells at the beginning in a Nepalese village, underling the calmness of the moment, to the howling wind at higher altitudes enhancing the impression of the threatening situation that our protagonist-cameraman has got himself into.
On the other hand, the diary provided more to chose from for the often philosophical title cards that Kovačević uses in abundance, although they never bore the audience. He is playful with them, converting them into a means of showing the relative nature of time, which merely reflects our inner impressions: for the first two-thirds of the movie, they are shown against freeze frames and on a small portion of the screen, complete with the date, only to be later printed on a black screen and, finally, just over the running footage.
But the film’s biggest success is probably remaining faithful to the structure of the original material, thereby providing an authentic picture of climbing, regardless of the dramatic clichés. The tricky part of that is the fact that it is as much of an inner battle as it is an external challenge.

31.8.18

Lista - Avgust 2018.



Ukupno pogledano: 65 (46 dugometražnih, 19 kratkih)
Prvi put pogledano: 62 (43 dugometražnih, 19 kratkih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Obscuro Barroco
Najlošiji utisak: Ága

*ponovno gledanje
**kratkometražni / srednjemetražni film
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.08. festival Our New President (Maksim Pozdorovkin, 2018) - 6/10
02.08. festival Killing Jesus / Matar a Jesús (Laura Mora Ortega, 2017) - 7/10
03.08. festival Panic Attack / Atak paniki (Pawel Maslona, 2018) - 6/10
**04.08. festival Interregnum (Adrian Paci, 2017) - 8/10
04.08. festival Extinction / Extinçao (Salomé Lamas, 2018) - 7/10
05.08. festival A Hustler's Diary / Maste gitt (Ivica Zubak, 2017) - 6/10
05.08. festival Eastern Memories (Martti Kaartinen, Niklas Kullström, 2018) - 8/10
06.08. festival Obscuro Barroco (Evangelia Kranioti, 2018) - 9/10
07.08. festival Sleep Has Her House (Scott Barley, 2017) - 7/10
07.08. festival Under the Wire (Christopher Martin, 2018) - 7/10
**08.08. festival Sarabande (Kaltrina Krasniqi, 2018) - 5/10
*08.08. festival Momsy / Majči (Josip Lukić, 2018) - 9/10
08.08. festival Westwood: Punk, Icon, Activist (Lorna Tucker, 2018) - 5/10
08.08. festival Distant Constellation (Shevaun Mizrahi, 2017) - 7/10
09.08. festival Taurunum Boy (Dušan Grubin, Jelena Maksimović, 2018) - 8/10
*09.08. festival Home of the Resistance / Dom boraca (Ivan Ramljak, 2018) - 9/10
09.08. festival Music is the Act of Time 3, LP Film Laibach / Glasba je časovna umetnost 3, LP film Laibach (Igor Zupe, 2018) - 4/10
09.08. festival Switzerland in Albanian / Suisse en albanais / Zvicra (Fisnik Maxhuni, Benoit Gonceurt) - 4/10
12.08. festival One and a Half Prince / Un print si jumatate (Ana Lungu, 2018) - 5/10
**12.08. festival Bigger Than Life (Adnan Softić, 2018) - 7/10
12.08. festival Easy Lessons / Konyu Leckek (Dorottya Zurbó, 2018) - 7/10
12.08. festival Amateurs / Amatörer (Gabriela Pichler, 2018) - 5/10
13.08. festival Occupied Cinema / Okupirani bioskop (Senka Domanović, 2018) - 6/10
13.08. festival Kalin and the Jail Team / Kalin i otbora na zatvora (Petko Đulčev, 2018) - 6/10
13.08. festival Ghetto Balboa / Gettó Balboa (Árpád Bogdán, 2018) - 6/10
13.08. festival Before Father Gets Back / Sanam Mama Dabruenda (Mari Gulbiani, 2018) - 7/10
13.08. festival Love 1. Dog / Dragoste 1. Caine (Florin Serban, 2018) - 6/10
14.08. festival Cry Baby, Cry / Nicht von schleten Eltern (Antonin Svoboda, 2017) - 7/10
14.08. festival Nine Month War / Kilenc hónap háború (László Csuja, 2018) - 6/10
14.08. festval The Chaotic Life of Nada Kadić / Kaotični život Nade Kadić (Marta Hernaiz Pidal, 2018) - 5/10
14.08. festival Piercing (Nicolas Pesce, 2018) - ?/10
15.08. festival All Alone / Sam samcat (Bobo Jelčić, 2018) - 8/10
15.08. festival Ága (Milko Lazarov, 2018) - 4/10
15.08. festival Too Late to Die Young / Tarde para morir joven (Dominga Sotomayor Castillo, 2018) - 6/10
15.08. festival IKEA for YU (Dinka Radonić, Marija Ratković Vidaković, 2018) - 5/10
15.08. festival The Angel / El ángel (Luis Ortega, 2018) - 6/10
16.08. festival 4 Years in 10 Minutes / 4 godine u 10 minuta (Mladen Kovačević, 2018) - 8/10
16.08. festival Woman at War / Kona fer í strid (Benedikt Erlingsson, 2018) - 7/10
17.08. festival Lemonade (Ioana Uricaru, 2018) - 7/10
**20.08. festival Meat / Meso (Elvis Lenić, 2018) - 7/10
**20.08. festival The Occupant / Neželjeni stanar (Nika Obučina. 2018) - 5/10
**20.08. festival Ghost in the Machine / Zarobljeni u stroju (Leon Rizmaul, 2018) - 8/10
**20.08. festival Begin Again / Ispočetka (Arijana Lekić-Fridrih, 2018) - 4/10
**21.08. festival Drama Is Overrated / Precenjena dramaturgija (Sunčica Ana Veldić, 2018) - 7/10
**21.08. festival As Far As Our Feet Take Us / Kol'ko god nas noge nose (Renata Lučić, 2018) - 5/10
**21.08. festival Josipa, I Love You / Josipa, volim te (Aitzol Armaio, Morana Komljenović, 2018) - 8/10
**22.08. video The Return / Kthimi (Blerta Zeqiri, 2012) - 9/10
**22.08. video Fence / Gardhi (Lendita Zeqiraj, 2018) - 8/10
*22.08. festival Chris the Swiss  (Anja Kofmel, 2018) - 8/10
**22.08. festival Patrol Uranus / Patrola Uran (Lovro Mrđen, 2018) - 6/10
**22.08. festival The Party / Zabava (Bojan Mrđenović, 2018) - 7/10
22.08. festival Our Daily Water / Pusti, Dobre, pusti (Vlatka Vorkapić, 2018) - 8/10
**22.08. festival 90 Seconds in North Korea / 90 sekundi u Sjevernoj Koreji (Ranko Pauković, 2018) - 4/10
22.08. festival In Praise of Nothing / Slatko od ništa (Boris Mitić, 2017) - 7/10
23.08. festival Shoplifters / Manbiki kazoku (Hirokazu Koreeda, 2018) - 8/1023.08. video Ash / Zhui Zong (Xiaofeng Li, 2017) - 5/10
**23.08. festival The Cure / Lijek (Ana Opalić, 2018) - 5/10
**23.08. festival The Lovetts / Lovettovi (Igor Bezinović, 2018) - 6/10
23.08. festival Times of Great Depression / Bebe Na Vole (Vladimir Gojun, 2018) - 7/10
24.08. festival Dogman (Matteo Garrone, 2018) - 6/10
**24.08. festival  The Place I Am Writing You Letters From / Mjesto odakle vam pišem pisma (Nikolina Bogdanović, 2018) - 5/10
24.08. festival Days of Madness / Dani ludila (Damian Nenadić, 2018) - 7/10
**24.08. festival September 3, 2015 / 3. rujna 2015. (Sara Jurinčić, 2018) - 4/10
24.08. festival Srbenka (Nebojša Slijepčević, 2018) - 7/10
31.08. festival Radiogram (Rouzi Hasanova, 2017) - 5/10

Dogman

kritika objavljena na DOP-u

Veliko je pitanje da li bi Dogman toliko odjeknuo da iza njega kao reditelj ne stoji Matteo Garrone kao jedan od najprominentnijih festivalskih i arthouse igrača u Italiji i Evropi. Garrone je veliki deo kritike i publike osvojio sa Gomorrom (2008), filmom po motivima nefikcijske knjige Roberta Saviana koja tematizira uticaj kriminalne organizacije Camorre na Napulj kao grad, lokalnu i nacionalnu ekonomiju. Naturalizam u tretmanu kriminala očito je “seo” kritičarima, iako je izvorni materijal svakako pogodniji za neku dužu formu, recimo za TV seriju. Nakon direktne satire Reality (2012) i internacionalne satirične bajke na engleskom jeziku Tale of Tales (2015), čini se da se Garrone sa Dogmanom vraća kriminalu kao temi koja ga preokupira.

Radnja filma je smeštena u neimenovani propali primorski gradić snimljen kompozitno na rimskoj periferiji i u pokrajini Kampanji na jugu zemlje. Naslov je posuđen od radnje, frizersko-kozmetičkog salona i silom prilika pansiona za pse, koju drži naš protagonista Marcello (Marcello Fonte). Psi su ujedno i njegova najveća ljubav i jedino stabilno pozitivno prisustvo u životu. Siromašan je i razveden, pa mu žena određuje kako će se i koliko viđati sa kćerkom, a zajednica ga ne uzima ozbiljno, premda mu zakon tišine ide u prilog kada se radi o njegovim ekstrakurikularnim aktivnostima koje se svode na valjanje kradene robe i sitno rasparčavanje kokaina.
 
Njegov najveći problem je ujedno i problem celog grada, “besni pas” od čoveka, bivši bokser i karijerni kriminalac Simone (Edoardo Pesce), tip koji može ubiti čoveka golim rukama i ne može se reći da se ne ustručava da to učini. On maltretira ceo grad, a sitno građenog, povodljivog i dobronamernog Marcella posebno ima na piku i to iz čisto pragmatičnih razloga: pasji frizer se ne usuđuje da odbije grmalja čak i kad se to čini kao razumnija opcija. Selo kaže “neko će ga već ubiti”, ali svi samo čekaju dok je Marcello prvi na direktnom udaru, što će ga dovesti i do pljačke komšijske radnje i do zatvora, pa i do sukoba sa celokupnom sredinom.

Atraktivno usnimljen sa fokusom na arhitekturu koja se raspada i koloritne “njuške” lokalnih poslovnjaka, kriminalaca, ridikula i slučajnih prolaznika, jasno je da je Dogman delo veštog i kompletnog reditelja koji priča priču sa posebnom pažnjom usmerenom na detalje miljea. U osnovi svega stoje neke lokalne anegdote s kraja 80-ih godina prošlog stoleća, ali ih Garrone okreće tako da bi s vremena na vreme poentirao na (crno-)humornim momentima, ali i da bi pružio pogled duboko u ljudsku gadost. 
 
Epizodična struktura prve dve trećine filma ponekad predstavlja otežavajuću okolnost, a problemi su trivijalizacija i igranje na ponekad eksploatacijski humor u kojem Marcello izvlači deblji kraj, dok prosede uglavnom čine marginalne kriminalne akcije u kojima Marcello takođe biva prevaren na kraju. Psi su tu standard za relaksaciju od mizerije koju sa protagonistom proživljavamo, ali čini se da, za razliku od svog lika, Garrone i armija ko-scenarista ne stoje baš dobro sa psećom psihologijom. Odnos sa kćerkom je takođe tipičan i, kao i sve ostalo, nebrojeno puta viđen na filmu. Ništa od toga nije partikularno loše, ali teško se može reći da tu imamo nešto sveže.

Situacija se popravlja u poslednjoj trećini, kada Marcello posle robije ostane praktično sam na svetu, a film postane socijalno još relevantniji i razvije jednu posebnu socijalno-psihološku crtu. Promena u njemu je vidljiva, iako ne prenaglašena ili plastična, čak bi se mogla nazvati suptilnom (za razliku od dotadašnjeg toka filma), a epilog događaja koji se mogu nazvati potresnima pogađa metu (ljudski oportunizam i kukavičluk kao uzrok dobrog dela nesreće) sa snajperskom preciznošću. Opet, ako izuzmemo zaista iznimna Fonteova i Pesceova glumačka ostvarenja, te njihovu zajedničku glumačku hemiju, ostaje pomalo nejasno otkud sav taj “hype” koji se podiže oko Dogmana od premijere u Cannesu nadalje.

29.8.18

Shoplifters / Manbiki kazoku

kritika objavljena na XXZ
2018.
scenario i režija: Hirokazu Koreeda
uloge: Lily Franky, Kairi Jo, Kirin Kiki, Sakura Ando, Mayu Matsuoka, Miyu Sasaki

U svojim filmovima Hirokazu Koreeda, trenutno najznačajniji japanski filmaš “ozbiljne”, festivalske arthouse etikete, po pravilu se bavi familijom, pa stoga nosi epitet legitimnog Ozuovog naslednika. Sa svojim poslednjim filmom, istovremeno toplom i strašnom dramom Shoplifters, uknjižio je do sada najveći uspeh na festivalu u Cannesu na kojem inače njegovi filmovi imaju svetske premijere – osvojio je Zlatnu Palmu. Pre toga je dobacio do nagrade žirija sa Like Father Like Son.

Koreedine familije su po pravilu oneobičene situacijama u kojima se nalaze, a autor se nije bojao čak ni koketiranja sa klišeima melodrama, pritom ne prelazeći granice dobrog ukusa. Tako smo imali napuštenu decu (Nobody Knows), decu zamenjenu na rođenju (Like Father Like Son) što otvara pitanje je li familija onaj skup ljudi sa kojima delimo genetski materijal ili je to skup ljudi koji nas je podigao, razvod i posledice (After the Storm), samoubistvo kao formu napuštanja (Maborosi), generacijski jaz (Still Walking) ili naknadno uključivanje otuđenih članova familije u zajedničku dinamiku (Our Little Sister). Od modela familije Koreeda je retko odstupao, nekad uspešnije sa zanimljivom premisom (Air Doll, After Life), nekada taj motiv potiskujući u pozadinu (I Wish, Hana), da bi u karijeri imao samo jedan očitiji promašaj, recentni procedural The Third Murder. Shoplifters je, reklo bi se, sinteza svega iz njegove dosadašnje autorske karijere.
 
Isprva čini se da pred sobom imamo sasvim normalnu familiju iz filmskog žanra socijale i “misery porna”. Njih petoro prezimena Shibata, raspoređeni u tri generacije, žive skupa u malom stanu. Otac Osamu (Franky) je građevinski radnik – nadničar, majka Nobuyo (Ando) radi u vešeraju. Stalni izvor prihoda ima jedino baka Hatsue (Kiki) koja prima penziju. Sa decom stvari već kreću čudnijim tokom jer starija kči Aki (Matsuoka) zarađuje hi-tech prostitucijom, a mlađi sin Shota (Jo) ne ide u školu, pritom pomažući ocu u sitnom drpanju po prodavnicama, odakle vodi poreklo internacionalnog, engleskog naslova filma. Opet, nije ni to strašno čudno za filmove socijalne tematike, ljudi sa margine su često prisiljeni da se bave kriminalom, za šta ponekad pronalaze najčudnije moguće racionalizacije (“ono što je još uvek u radnji nije ničije”), a ipak se vole, uvažavaju i drže na okupu.

Stvari postaju nešto kompleksnije kada se familiji priključi peta članica (Sasaki) koju Osamu i Shota u povratku iz “kupovine” zateknu napuštenu, hipotermičnu i izgladnelu u svom stanu, pa je povedu sa sobom. Ostatak familije uz manje ili više muke nju prihvati: ona se očito pati, ima ožiljke, a ako oni ne zatraže otkup, onda to nije zločin nego pomaganje biću u nevolji. Nevolja će, pak, uslediti kada njeni roditelji prijave nestanak i kada se to oglasi na televiziji. Njoj je bolje sa novom familijom, siromaštvu uprkos, sve se deli, a ona stiče i ulične veštine.
Tu nam je Koreeda spremio sačekušu. Naime, kako on to dozirano otkriva kroz film, niko od ljudi zapravo nije u srodstvu, već su neka vrsta ad hoc familije iz nužde. Svi se moraju pokupiti iz stana kad babi dolazi socijalni radnik, a i ona je mustra svoje vrste koja izvlači novac od naslednika svog pokojnog bivšeg muža sa kojim se (davno) razišla. Shota svoje “roditelje” ne zove mamom i tatom, a curicu alternirajućih imena Yuri / Juri / Lin ne doživljava kao sestru. Osamu i Nobuyo ne deluju kao da su u braku, a svi oni skupa imaju neku svoju istoriju zločina koji se ne zaustavlja nužno na sitnim krađama.

Pa opet, oni deluju familijarno onoliko koliko to važi i za prosečnu familiju – provode vreme zajedno, daju savete jedni drugima, idu na plažu… Za takav suživot bez preteranih ispada mora postojati neki razlog jer ipak ne delimo hranu i prostor sa bilo kim. Po logici stvari takvo provizorno rešenje ne može trajati večno, a nakon jednog traumatičnog događaja će se sva ta idila, doduše ponekad mračno duhovita kao u legendarnim Mućkama, raspršiti, a sistem će uzvratiti udarac.

 
Kod Koreede je vrag u detaljima i baš za to je on majstor. Za sitne facijalne ekspresije, govor tela, slike u trećem planu i ljudsku psihologiju čak i kod epizodnih likova. Kod njega se godišnja doba i raspoloženja menjaju baš kao i u životu. Kod njega su ljudi i benevolentni i oportuni. Kod njega i glumci veterani i naturščici igraju sa sličnim žarom, skupa, kreirajući uverljivu dinamiku.

On je kao autor takođe dovoljno hrabar da spoji univerzalno i lokalno, pokupljeno iz članka iz crne hronike, i konfrontira nas sa predodžbom koju imamo o Japanu iz naše relativno udobne i udaljene pozicije. Jer Japan nisu samo visoka tehnologija, sasvim drugačija pop-kultura i vesti iz rubrike zanimljivosti. Japan su takođe tesni stanovi u kojima se stistkaju po tri generacije, što nije neobično čak ni za srednju klasu u i blizu megalopolisa. Japan su i muljaže oko penzije i tajne sahrane umrlih da bi njihov novac i dalje išao familiji. U Japanu ima i kriminala i beskućništva kao i u Evropi i Americi. Japan je izuzetno kompetitivno društvo, a u takvom društvu nije teško propasti kroz rupu u sistemu, ali je zato skoro nemoguće dići se sa dna. I baš zato Koreeda daje sliku takvog društva stavljajući u prvi plan grupu simpatičnih gubitnika za koje pretpostavljamo da se neće izvući, ali za njih ne možemo a da ne navijamo.

26.8.18

A Film a Week - Occupied Cinema / Okupirani bioskop

previously published on Cineuropa
There is a strange paradox hidden in the term “occupation” being used for taking a closed, defunct cinema, renovating and opening it again for the public. The act itself, of breaking into and entering someone else's private property, is, of course, illegal, but not necessarily immoral, since the cause is noble, and places like these are often subject to corruption or some kind of financial speculation. There are plenty of examples in Europe, ranging from Rome's Cinema America to Sarajevo's Kriterion, but recently, the occupation of the Zvezda cinema in Belgrade caught the attention of both domestic and foreign media outlets, the general public and international public figures like politician Yanis Varoufakis, philosopher Alain Badiou and filmmaker Michel Gondry. Senka Domanović's debut feature-length documentary, Occupied Cinema, which is having its international premiere in the Documentary Competition of the Sarajevo Film Festival, is an earnest and reasonably successful attempt to tell the complete story of the occupied/liberated Zvezda from the insiders' perspective.
The background to the events is no secret. The bankrupt Beograd Film company, along with its 13 cinemas, was acquired by a shady firm. Some of them were repurposed, but most were simply closed. In November 2014, a group of film workers (among others, filmmakers Luka Bursać and Mina Đukić, and actress Hana Selimović) and public-space activists (Dobrica Veselinović being the most prominent) squatted Zvezda, thus making it the first reopened cinema in Belgrade and the only former Beograd Film-owned theatre still in operation, albeit only sporadically nowadays.
As is usually the case with such actions, the problems start piling up once the initial euphoria has worn off. Luckily, Domanović was there with Siniša Dugonjić, who operated the camera and recorded the sound on the spot, to film the events and the atmosphere. As the events progressed, her project turned into an attempt to offer a rational answer to what went wrong. But most of all, it is an account of a power struggle fuelled by creative and world-view differences, with a distinctive class angle to it. Basically, the film people wanted to keep the cinema as a place where they could show their work, while the activist members of the crew opted for a more open approach, making the cinema a place not only for cultural activities, but also for public debate, and formulating a strategy against the neo-liberal model of privatisation. Some were labelled middle-class and even bourgeois, while others were branded as NGOs (which is a kind of slur in Serbia). There was not much common ground: only one person (film scholar and activist Ivan Velisavljević) served as a mediator, while the smartest and most brutally honest remark in the film, highlighting the absurdity of the fight, came from a homeless person: “If you can use the space as you please, why can’t I do the same?”
Style-wise, Occupied Cinema is a solid piece of work. The camerawork has a feeling of “right here, right now” to it, adding to the authenticity of the film. The title cards are well done, eloquent and informative. The editing by Mina Nenadović is more than competent, and the directorial decision not to do “talking heads“ interviews, but rather to let the subjects walk around the cinema while talking, works well, increasing the pace and the overall dynamism, and efficiently overcoming the artificiality of the four-chapter structure and the approach combining the footage from the occupation time and the “one year later” reflections by the people behind it.

24.8.18

Lemonade

kritika objavljena na DOP-u


“When life gives you lemon, make a lemonade.”

U ovoj poslovici je sadržana suština američkog slepog optimizma jer, ma kako se stvari činile lošima, one se mogu popraviti, preokrenuti u svoju korist i iz njih se nešto može naučiti. Istočnoevropski pesimizam i cinizam bi tu tvrdnju u najmanju ruku propitao argumentima poput “šta ako je ta škola ipak preskupa, pa se ne isplati?” ili “šta ako taj proverbijalni limun koji nam je život dodelio miriše na penicilin, odnosno neupotrebljiv je usled plesni?” Dva pogleda na svet i dve škole filma će se susresti, ako ne i sudariti u filmu naslova Lemonade u režiji Ioane Uricaru koji tematizira imigraciju rumunskih medicinskih radnica u Ameriku i izazove kompleksne birokratije i nezgodne ekonomije tamo. Film je svetsku premijeru imao u programu Panorama na Berlinalu, odakle je krenuo na svetsku turneju sve do takmičarskog programa Sarajeva, gde je i “ulovljen”.

Naša junakinja, medicinska sestra Mara (Malina Manovici) samohrana je majka koja je sina ostavila doma i pošla da zaradi nešto novca u Americi koristeći se privremenom radnom vizom. Na poslu je upoznala Daniela (Dylan Smith), vrtlara koji je doživeo nesreću na radu. Nekih mesec dana pre isteka njene vize, njih dvoje su se venčali i počeli da žive zajedno. Ona ima plan da proda stan u Rumuniji, a da u Ameriku dovede i svog sina Dragosa (Milan Hurduc), da tu svi skupa ostanu kao familija ili makar funkcionalna celina. Poslednja prepreka na tom putu je sticanje zelene karte po ubrzanom postupku, što uključuje i intervju sa imigrantskim službenikom Mojijem (Steve Bačić) koji će se ticati njenog braka…

U početku profesionalno srdačan, Moji će se pokazati kao pravi gad, ucenjivač i seksualni predator jednom kada pomisli da je brak fiktivan, ma koliko Mara tvrdila da voli svog muža. Kao i svaka kurva, i on ima svoju tužnu priču, i njega je život zajebao, pa pokušava da kompenzira nastupom sa pozicije moći kad za to dobije priliku. Institucije sistema koje su namenjene da zaštite Maru i druge poput nje su, pak, više fokusirane na svoje sve kompleksnije i zapetljanije procedure gde su neke stvari nekad povezane, a nekad odvojene, ovisno o volji onoga ko je u poziciji moći. Pritom događaji s početka stoleća pružaju sjajan alibi za stvaranje društva straha, a kao Marina jedina šansa se može ispostaviti čovek koji celu tu kalvariju već prošao, pa u birokratskoj kaljuži odlično pliva, advokat bosansko-srpskog porekla (odlični Goran Radaković).

Suštinski je jasno da je američki san umro odavno, ako je ikada i postojao, da su karte podeljene i da se dobitnici i gubitnici znaju unapred. Sve ostalo je iluzija od koje neki profitiraju, neki se u njoj snalaze, a nekima će se obiti o glavu. Zanimljivo je primetiti kako se lako mešavina “dog eat dog” individualne inicijative i administrativno-državne intervencije slične najautoritarnijim socijalističkim režimima može pokazati toksičnom, toliko da se zapitamo zašto bi iko želeo tamo živeti, ali je reklama koju odašilje lažni svet MTV-a i Hollywooda izgleda suviše moćna. Kao vrhunac paradoksa valja istaći da je čak i ovaj film čija se radnja odvija u neimenovanom američkom grad(ić)u snimljen u – Kanadi. Toliko o tržišnoj klimi.

Socijala, ljudska gadost i birokratske nedaće su nešto što spaja rumunski novi val sa delom američke indie kinematografije. Taj spoj se oseća i na polju stila, sa tipičnim rumunskim neprekinutim kadrovima snimljenim kamerom iz ruke koji se izmenjuju sa srednjim planovima i polu-totalima. Ioana Uricaru (najpoznatija po učešću na omnibusu Tales from the Golden Age) deluje kao učenica Mungiua koja se vešto snalazi u novom internacionalnom kontekstu, gradeći jednostavan, pratljiv i prijemčiv film koji ne nudi mnogo toga novoga, ali ni ne brlja putem. U tome ona ima veliku pomoć glumačke ekipe, posebno Maline Manovici na čiju se običnost na granici naivnosti uvek može osloniti.

22.8.18

All Alone / Sam samcat

kritika originalno objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Bobo Jelčić
uloge: Rakan Rushaidat, Predrag “Miki” Manojlović, Snježana Sinovčić, Lea Breyer, Ksenija Marinković

Pojava Bobe Jelčića na regionalnoj filmskoj sceni pre nekoliko godina predstavljala je pravo osveženje. Inače aktivan pre svega u teatru, Jelčić je sa Obranom i zaštitom (2013) demonstrirao da poznaje ljude, likove i glumce, šta i kako treba raditi s njima, da polazeći od njih zna konstruirati i ispričati priču, a usput i da ume režirati sa stilom i sigurnošću jednog prekaljenog veterana. Ako je i prvi put bilo slučajno, drugi nije: nakon premijere u takmičarskom programu Sarajeva belodano je jasno čak i na prvo gledanje da je Sam samcat delo istog autora (Autora sa velikim A), da nije u pitanju isti film, ali da je on u najmanju ruku jednako dobar kao i prethodni.

Poveznica sa Obranom i zaštitom je mnogo. Prvo, u centru stoji običan, odnosno sjeban i nemoćan čovek. On je sada nešto mlađi, sveže razvedeni Marko (igra ga Rakan Rushaidat) koji se bori za starateljstvo nad svojom kćeri (Breyer) ne samo sa bivšom ženom, nego još i više sa šumom kontratiktornih i promenama podložnih birokratskih potpisa. Kao što se Obrana i zaštita završava u policijskoj stanici pri pokretanju određene procedure, tako sa kancelarijskim žamorom koji se, skupa sa radnjom u toj prvoj sceni ponavlja u krugovima po oprobanom birokratskom modelu “fali ti jedan papir, ovde datum i potpis, ako ste ovo, onda ne može ono” i sve u tom stilu. Marka žongliraju razne državne službe, a on, sasvim ljudski želi samo jedno: da provodi više sa kćerkom.
 
Jasno nam je da je on gubitnik, stalno na istom dosadnom poslu, stalno u istoj “lonac-plavoj” jakni, sa izbezumljenim i izmučenim pogledom. I jasno da taj gubitnik neće dobro završiti, ma kako se svi oko njega trudili da mu pomognu. Ili možda čak zbog toga. Tu su pre svega njegovi tetka (Sinovčić) i tetak (Manojlović) sa kojima živi koji su takođe svako za sebe u svom svetu. Oboje buncaju sebi u bradu i govore sami sa sobom čak i kad govore s nekim, tetka se žali kako nju niko ne sluša, dok tetak stalno spominje tog nekog svog znanca koji je nekada radio u nekom ministarstvu i ima veze. Prijatelji koji mu dolaze u posetu nisu ništa bolji: i oni su puni saveta i ideja, doduše manje razrađenih i svako je uveren da je baš njegov predlog najpametniji.

Kada govorimo o stilu, nameće se pitanje kontinuiteta. U prethodnom filmu se oslanjao ponajviše na glavnog glumca i fotografiju Erola Zupčevića (nalik na filmove s početka rumunskog novog vala, sa kamerom iz ruke koja snima izbliza, naglim švenkovima, čudnim uglovima i grubim pokretima). U novom filmu je to još dodatno razradio: glumac sa najviše autoriteta, Miki Manojlović, diktira tempo iz pozadine, igrajući sporednu ulogu (što je majstorsko dostignuće ne samo zato što je toliko pasivni lik teško igrati, već i zato što drugima ne oduzima priliku da se i oni pokažu), Rakan Rushaidat svoj posao odrađuje nezavisno, potpuno ulazeći u svoj lik koji je tek delimično svestan okoline, a Zupčevićeva fotografija je nešto prefinjenija, manje napadno sirova, ali opet prepoznatljiva.
Novina sa kojom se Jelčić poigrava je dizajn zvuka kao oruđe dramaturgije. Dakle, u svoju “rumunsku” poetiku on uvodi elemente ranog Altmana: dijalog koji se preklapa i stapa u iritantniji ili tiši šum. Razlog je jasan – svi govore i niko nikog ne sluša, a kako sve gledamo iz Markove perspektive, agresivnost prisustva buke savršeno korespondira sa njegovim raspoloženjem, pa mu taj šum ili stvara dodatni pritisak ili je u stanju da se iz njega makar delimično isključi.

Važan element za razumevanje filma je i prilično detaljan kontekst. Reč je o periferiji Zagreba i krugu Hercegovaca koji tamo žive. Jelčić to nigde ne spominje eksplicitno, ali to je jasno iz svakog detalja i malog socijalnog rituala. Opet, to može biti unekoliko problematično gledaocima koji taj kontekst neće prepoznati bilo zato što im je suviše lokalan i stran ili egzotičan, bilo zato što sami nemaju koncept kulta zavičaja.

Ono što je možda i najveći domet filma je uklopljenost svih elemenata sa kojima Jelčić žonglira i kao scenarista i kao reditelj. Tehnički i zanatski, film je onakav kakav treba biti. Na narativnom nivou zna se šta je tu bit priče: borba čoveka sa stoglavom aždajom korupcije, sa svojom okolinom i sa samim sobom, zna se šta je tu neprijatelj, a ko je “levo smetalo”, da kontekst ne preuzima priču, pa ovo nije još jedan od kultur-rasističkih filmova o seljačinama sa periferije kakti metropole. Jelčić dobro kalkulira koliko se gubi kada se neki od slojeva odstrani, Sam samcat možda nije savršeno komunikativan film niti film po svačijem ukusu, ali bi bilo potpuno krivo reći da ne valja.