mother!

kritika pročitana u emisiji Filmoskop HR3

Darren Aronofsky je autor kojem je, čini se, cilj prije ostaviti jak prvi dojam nego napraviti dobar film koji će se održavati na istom nivou ili postajati bolji sa svakim narednim gledanjem. Autor toga nije nužno svjestan, on je možda zaista uvjeren da radi pravu stvar i da njegovi filmovi nisu samo dobri, nego su i važni i odišu mudrošću, ali čini se da mu je jak prvi dojam i krajnja mogućnost, pošto, da se našalim, njegov ego piše čekove koje njegove ruke ne mogu pokriti. Istini za volju, Pi je bio impresivan niskobudžetni dugometražni debi, ali se i u njemu naknadnom pameti mogu utvrditi sve boljke koje će Aronofskog pratiti dalje u karijeri: pretencioznost, psihološku površnost i filozofsku nedoraslost, sklonost banalnostima, preočitim metaforama i tumačenju materijala u jednom te istom ključu – religijskom i starozavjetnom. Rekvijem za snove, ta adaptacija iskreno napisane kronike ovisnosti Huberta Selbyja mlađeg, u interpretaciji Aronofskog je samo zgodno montirani “školski specijal”, film kojim se plaše naivni adolescenti i relativizacija da su sve ovisnosti iste, pa se može povući znak jednakosti između heroina, televizije i konzumerizma. O tome koliko “pada” na drugo gledanje kada potroši poene za novitet i šok izlišno je i govoriti. Sa Fontanom života je, pak, možda posve obrnut slučaj jer prvi dojam, premda snažan, ne može biti lošiji, ali nekako nije za vjerovati da će se negdje oko četvrtog ili petog gledanja film podići na nivo remek-djela. Neće, riječ je o nekoherentnom filmu, premda se njegovom autoru moraju uputiti pohvale za luđačku hrabrost da sa nečim takvim izađe pred kritiku i publiku i nekoga čak i uvjeri u svoju autorsku viziju. Hrvač je po svemu izuzetak u autorovom opusu, jedan stabilan i solidan film lišen pretencioznosti, fokusiran i psihološki dorađen, koji funkcionira kao sukob, ali i međuovisnost između osobe iza uloge i uloge same uz maestralnu glumačku interpretaciju Mickeya Rourkea. Sa Crnim labudom Aronofsky je pokušao istu priču ispričati u drugom miljeu i donekle mu je to pošlo za rukom zbog glumačkih ostvarenja, ali ispod površine vrebaju sve banalnosti i prečice kojima je autor sklon. Noa, autorov otvoreni flert sa visokom hollywoodskom produkcijom, završio je kako je završio, umjetnički i financijski raspet između dva svijeta.

Majka! se reklamirala kao horor, što i nije čudno jer u poslijednje vrijeme autori sa visokim umjetničkim ambicijama ne bježe više od ovog žanra koji se nekada davno smatrao trivijalnim. Proračunski stoji u donjem dijelu A produkcije, kao što je slučaj i sa većinom filmova za “sezonu nagrada”, od čega značajan dio odlazi na zvučna glumačka imena Jennifer Lawrence i Javiera Bardema koji se oboje vole pojaviti i u studijskoj i u “art house” produkciji, dok je film lokacijski ograničen na jednu kuću i njenu kompjuterski dizajniranu okućnicu i namjerno jeftino izgledajuće efekte. Film je igrao u multipleksima, ali nije namjenjen obiteljski nastrojenoj multipleks publici koju će odbiti i cenzorskim oznakama. Pogodniji bi bio za art-kina kada ona ne bi bježala od žanra. I naravno, opet je riječ o filmu dojma, i to onog prvog, a možda čak i predrasuda sa kojima će gledatelj doći na projekciju. Nižepotpisanog je film više nego ugodno iznenadio, autorovim brljanjima unatoč.

Bezimeni pjesnik srednjih godina (Bardem) pati od stvaralačke blokade. Živi sa svojom mladom, predanom i požrtvovanom suprugom (Lawrence) u kući na osami koju je ona restaurirala sasvim sama. Jedne večeri im se na vratima pojavljuje čovjek (Ed Harris) koji prvo tvrdi da je liječnik-istraživač, što pjesnika, željnog društva i komplimenata razgaljuje (posebno kada se otkrije da je gost ljubitelj njegove poezije), a mladu ženu ispunjava tjeskobom više nego njeni bolovi koje rešava žutim praškom razmućenim u vodi. Kada se na vratima pojavi gostova arogantna i ne baš uravnotežena žena (odlična Michelle Pfeifer) i kada za njom dođu i njihovi posvađani sinovi, situacija se otima kontroli, eskalira ubojstvom i bdijenjem koje se pretvara u tulum nepozvanih gostiju, da bi se privremeno razriješila ispadom domaćice, da bi uslijedila trudnoća kojom ona opravdava naslovnost svoga lika i probijanje pjesnikove blokade. Međutim, na noć objavljivanja njegove poeme, dok je ona u visokoj trudnoći, kuća je opet pod opsadom obožavatelja i stvari će se opet oteti kontroli tako da će prvi čin ove “biblijske sapunice” izgledati tek kao zagrijavanje.

Banalnosti i preočita simbolika na stranu, vrlo je lako iščitati tko je tu tko i što je tu što, kao i inzistiranje na cikličnosti ponavljanjem početka na kraju, Majka! je film koji djeluje tako što hvata i ne pušta. Razloga je nekoliko: kuća kao entitet za sebe sa zvukovima, bojama, pa i vlastitom krvlju, tu svakako pomaže, ekipa vrhunskih, savršeno izabranih glumaca također (tu ne treba stati samo na zanosnoj Jennifer Lawrence i bogolikom Javieru Bardemu, već u obzir valja uzeti sve epizode do posljednje), ali glavni razlog ipak je manijakalan tempo filma, autorova savršena kontrola ritma sa nužnim predasima na tačno određenim mjestima, i vrhunski osjećaj za prostor po kojem nas sasvim dozirano dezorijentira. Majka! tako ostaje vjerna svojoj izvornoj ideji prije nego što je ista pretočena u scenarij za samo nekoliko dana, a to je autorov košmar, “fever dream”, sa zagušujućom atmosferom i pripadajućom bizarnom logikom. Aronofsky je u ovom filmu čak i demokratičniji prema svojim gledaocima nudeći im odmah dva ključa koja se ne isključuju međusobno (osim njemu inherentog biblijskog, tu je i slično očit ekološki), a film može podnijeti još bezbroj drugih, od toga da je sve rasprava o umjetnosti, preko kompleksa koji njome mogu biti uvjetovani, pa do ozbiljne teološke rasprave o potrebi ljudi za Bogom, ali i Boga za ljudima. Film također može biti ogled o kreaciji i destrukciji, može biti satira ljudskog roda i njegovih izgrađenih struktura, a možda je sve samo besmisleni, ali efektni i zabavni “art house” treš, što također nije za podcjenjivanje. I zahtjeva krajnje osobno tumačenje. Što je potpisniku ovih redaka dovoljno da Majku! svrsta u vrh opusa Darrena Aronofskog, sasvim blizu prvom mjestu.