A Rainy Day in New York

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

 

Posljednji film Woodija Allena, Kišni dan u New Yorku, dobio je status kontroverznog, doduše ne iz nekih opipljivih filmskih razloga. Kontroverzan je njegov autor, i to kao osoba, odnosno njegova prošlost od koje se ne može ili ne želi odlijepiti. Naime, optužba za zlostavljanje njegovih pokćerki ga je sačekala iza ugla u eri Me Too pokreta, što je imalo poglavite reperkusije na Allenov novi film koji tada još nitko nije bio vidio, ali i na njegovu daljnju karijeru. Istina, Woody Allen ima 83 godine i bilo bi mu čak i vrijeme za mirovinu jer je svoje priče odavno ispričao, pa ih sada minimalno varira, ali je to činio tempom od u prosjeku jednog filma godišnje, što mu je omogućilo ugovor za nekoliko filmova sa velikim internetskim servisom Amazon koji pokušava konkurirati Netflixu. Ugovor je, očekivano, raskrinut trenutka kada je Allen u medijima postao "sumnjiva roba", pa je dvije godine proveo na proverbijalnoj polici, a uslijedio je i sudski spor oko prava na prikazivanje Kišnog dana... na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država. Njih, doduše, trenutno drži sam Allen, ali to više nije nikakav garant da će njegov film biti prikazan igdje u njegovoj matičnoj zemlji.

Namjesto toga, Kišni dan u New Yorku je svjetsku premijeru doživio u Poljskoj, a festivalsku u Francuskoj, na Festivalu američkog filma u Deauvilleu, što je svakako strm pad s pozicije od prije nekoliko godina kada su filmovi Woodija Allena, čak i oni recentni i manje kvalitetni od klasične faze, otvarali Cannes (kao što je to bio slučaj sa uratkom Café Society iz 2016. godine) ili makar zatvarali New York Film Festival (ta čast je pripala slijedbeniku, filmu Wonder Wheel iz naredne godine). To možda najviše govori o američkom osjećaju za poslovanje koji se vodi moralističkim normama, ali i europskoj lojalnosti umjetniku i njegovom delu, ma kakva ga reputacija pratila osobno. Iako je, za razliku od brojnih "razglednica" iz europskih metropola ili elitnih turističkih mjesta koja je Allen snimao u novom mileniju, počevši od Match Point, ovo potpuno američki i newyorški film koji pokušava kanalizirati klasičnog Allena, on će u Europi biti prikazan i u kinima i na festivalima. Situacija na domaćem terenu, oličena između ostalog u odluci glumca Timothéea Chalameta da cjelokupni iznos honorara donira u dobrotvorne svrhe, nije Allena pokolebala u namjeri da snima do kraja svog zemaljskog života, pa makar to činio u skromnijim produkcijskim uvjetima, sa manje novca i sa novcem iz ne nužno filmskih izvora. Slijedeći film snima u Španjolskoj sa internacionalnom glumačkom postavom, ali bez velikih američkih zvijezda.

No, vrijeme bi bilo da se posvetimo i samom filmu čije je prikazivanje odloženo zbog javnog imidža njegovog autora, a koji, međutim, čak i nije nekakav kvalitativni karijerni vrh, kao što nije ni dno, premda je, za Allenove standarde, bliži drugom kraju. Osnovna postavka radnje je izrečena već u naslovu koji vidimo odmah na početku u okviru starovremenske uvodne špice: ona se odvija u narečenom gradu u vremenu sadašnjem tokom jednog dugog i očito kišnog dana koji su dvoje naših protagonista, mladih studenata sa fiktivnog koledža, Gatsby Welles (Chalamet) i njegova djevojka Ashleigh Enright (Elle Fanning) odlučili provesti skupa, ali su ih okolnosti odvele na različite strane, pri čemu se na ispit stavljaju njihova zrelost i lojalnost jednog drugome. Naime, Ashleigh studira novinarstvo i uzela je zadatak da intervjuira genijalnog redatelja Rolanda Pollarda (Liev Schreiber) povodom njegovog najnovijeg filma, a taj rutinski posao od najviše sat vremena će rođeni Newyorčanin Gatsby uzeti kao polaznu točku da je kroz ostatak dana provede po svojim omiljenim mjestima: skupim hotelima, restoranima i piano barovima, uz obaveznu vožnju kočijom po Central Parku. Dok se Ashleigh upetljala u situacije sa redateljem koji je u osobnoj i kreativnoj krizi, pa osjeća potrebu napiti se, njegovim scenaristom Tedom Davidoffom (igra ga Jude Law) koji otkriva da mu je žena (Rebecca Hall) nevjerna i popularnim glumcem i serijskim zavodnikom Franciscom Vegom (Diego Luna) koji se, sva trojica, na prvu zaljubljuju u nju, Gatsby mora nekako pregurati dan. U tom smislu, on se viđa sa bratom (Will Rogers) koji nailazi na barijeru u odnosu sa svojom curom (Annaleigh Ashford) i koji ga šalje na tajnu partiju pokera, nailazi na školskog kolegu koji mu javlja da drugi kolega snima kratki studentski film gdje će Gatsby statirati i u tu svrhu poljubiti se sa Shannon (Selena Gomez), mlađom sestrom svoje bivše djevojke, te će na koncu u maniri pravog skandal-majstora na zabavu svoje majke koju je htio pošto-poto izbeći dovesti skupu prostitutku da glumi Ashleigh.

Razlika u karakterima između dvoje mladih i navodno zaljubljenih je očita. Gatsby Welles, užasnog li imena koje je preočita referenca, je zapravo varijacija na temu Salingerovog Holdena Caulfielda, nesretni mladi bogatun koji se buni protiv površnih vrijednosti svojih roditelja verbalno i u smislu nehajnog stila života, ali mu ne smetaju novac (koji sam, čini se, može zaraditi jedino kockom) i privilegije američke visoke klase. On je intelektualan, osjetljiv i zapravo emocionalno nezreo, što maskira verbalnim eskapadama poput pravog "woodyallenovskog" lika. Sa druge strane, Ashleigh Enright je bogata provincijalka koja dolazi iz redova bankarske obitelji iz Arizone, po potrebi djeluje inteligentno, radišno i sa željom da uspije, ali je u isto vrijeme naivna poput šiparice, što je čini lakom metom za redom starije, cinične muškarce. Njih dvoje su iz toliko različitih, a opet izmaštanih svjetova da jedno drugom mogu biti samo prolazna faza i ništa više.

Ovdje, međutim, Allenov cinizam, povremena podigrana ili u pokušaju zamaskirana mizoginija, pokušaji provokacije sa aluzijama na motive iz vlastitog privatnog života, pa čak ni nerealizirana želja da napiše svoje tipične dijaloge pune britkih i citatnih replika, čak i nisu najveći problem. Nije to ni ponavljanje obrazaca romantičnih komedija kakvih je snimio na desetine. Na koncu, nije ni "telefonirani", a opet usiljeni sretni kraj. Problem je prije svega to što Woody Allen kao scenarist, a potom i kao redatelj, sa modernim vremenom ne korespondira nikako, toliko da je upitno koliko ga, ako uopće, razumije, što film čini nepotkrijepljeno nostalgičnim. Primjera radi, sve Gatsbyjeve pop-kulturne reference koje tako izdašno prosipa su prestare čak i za originalne hipike, a kamo li za suvremene hipstere, dok je naivnost pomiješana sa konzervativnošću koju demonstrira Ashleigh pretjerana čak i za standarde budućih kućanica od prije 50 i više godina. Allen također ne razumije kako funkcionira moderna komunikacija oličena na primjer u mobitelima, što je prikazao na način koji se može posmatrati kao i njegov stav da se stalna dostupnost uzima zdravo za gotovo, ali da nitko takvu komunikaciju ne uzima ozbiljno. Čak i u svojim fukcionalnim dijalozima, Allen demonstrira koliko zapravo nije u kontaktu sa mladim ljudima, pa oni najčešće djeluju krajnje artificijelno, dok autor sve manje ili više riješava dramaturškom mehanikom tipičnom za sredinu prošlog stoljeća, tako da bi Kišni dan u New Yorku zapravo djelovao dosta čvršće i konzekventnije kada bi bio "period piece", umjesto ovog naleta nostalgije.

To u neugodnu poziciju stavlja glumce, a naročito glumice, pa je glavna žrtva Elle Fanning čija se aura tuposti ovdje eksploatira do skoro uvredljivih granica, a Annaleigh Ashford, Rebecca Hall, te Kelly Rohrbach kao prostitutka Terry i Cherry Jones kao Gatsbyjeva majka ostaju neiskorištene usled nerazvijenosti njihovih likova. Svijetlu iznimku čini Selena Gomez, sve bolja iz filma u film, kao relaksirana, pomalo zajedljiva, ali puna života Shannon. Muški dio epizodista ima po pravilu zahvalnije zadatke, pa tako Liev Schreiber, Jude Law i Diego Luna ostvaruju prilično jednostavne, a ipak koloritne i zabavne epizode. Timothée Chalamet, pak, demonstrira da je opetovano sposoban iznijeti glavne uloge u filmovima (proslavio se u filmu Call Me By Your Name Luce Guadagnina), pa čak i uvjerljivo sažvakati naratorski tekst i sa lakoćom kanalizirati "allenovske" neuroze. Sa tehničke strane, po treći puta Woody Allen radi sa direktorom fotografije Vittoriom Storarom i to funkcionira izvrsno. Kišni, jesenji tonovi su dozirani, pa se film ne utapa u sivilu, enterijeri su po pravilu raskošni i kontrastiraju tjeskobnim eksterijerima, a u svemu tome ime neke neuhvatljive, neobjašnjive, gotovo romantične ljepote.

Konačno, nisu ni sve Allenove opservacije za odbaciti, bile one površne, prosto pogrešne ili starački zajedljive, jer tu ima i interesantnih tema za razmišljanje. Recimo, šta li mogu značiti sve one insinuacije o starijim muškarcima koji se nabacuju Ashleigh, posebno što se Woody Allen makar malo projektira na svakom od tri lika? Šta znače insinuacije na incest ili makar ponašanje s one strane romantičnog bontona, sprda li se to Allen sa etiketiranjem samog sebe, posebno jer je i Gatsby njegova projekcija. U konačnici, Kišni dan u New Yorku je vjerojatno rekorder u smislu broja projekcija samog sebe koje Allen umeće na različitim mjestima i u različim funkcijama u scenariju. Zašto toliko insistira na šalama primjerenijim nekom drugom vremenu (recimo bijeg Ashleigh u donjem vešu iz Veginog stana izgleda kao direktni uvoz iz kakve stare screwball komedije i tonalno prilično odstupa od ostatka filma)? Allen također potura i zanimljivu ideju da konvencionalno lijepu mladu djevojku ili ženu muškarci slušaju ma koliko ona bila očito ignorantna, i čak idu toliko daleko da joj pripisuju nekakvu mudrost, ma koliko oni sami bili intelektualni. Woody Allen je također autor koji nas može oduševiti detaljem ili dosjetkom, zaista humorističnom replikom, ali i sviješću da je film neujednačen, da su neke scene potpuni promašaji, te iskupljenjem u vidu savršenih, do detalja nastudiranih scena ubrzo potom. Kada se podvuče crta, Kišni dan u New Yorku dobacuje do nivoa gledljivog filma sa nekoliko momenata koji svojom kvalitetom odskaču dovoljno da nas zavaraju da je tu manje ili više riječ o umjetničkoj samoreciklaži same sebe radi.