Companion

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Htjeli mi to ili ne, ponekad moramo upasti u zamku takozvanih „spoilera”, odnosno otkrivanja radnje filma i obrata u njoj jer drugačije bilo kakva kritička analiza ne bi bila moguća. Jednostavno, neki se filmovi toliko oslanjaju na konstrukciju vlastite radnje i obrata u okviru nje kako bi nam, poput mađioničarskog trika, preusmjerili pažnju i nesmetano poantirali. Novi film u hrvatskim kinima u neatraktivnom terminu s prijelaza siječnja na veljaču, Pratnja, jedan je od takvih filmova. Zato je možda najbolje, prije zalaženja u dubinu, makar jedan dio radnje izložiti onako kako to nama, gledateljima, izlaže autor Drew Hancock, inače relativni anonimus do sada uglavnom prisutan na televiziji i u kratkim video-formama u funkcijama glumca, scenarista i redatelja.

Hancock film otvara naracijom protagonistice Iris (igra ju Sophie Thatcher) o tome kako joj se život promijenio dvaput: prvi put kada je upoznala svog dragog Josha (Jack Quaid), a drugi kada ga je ubila. Njih dvoje su se slučajno upoznali na odjelu voća i povrća u supermarketu kada je on nespretno oborio skoro sve naranče iz gajbe na pod, a ona mu ih je pomogla skupiti, pa su od tada u vezi. Ta veza je sada na jednoj od većih kušnji jer njih dvoje odlaze na vikend u „rustikalnoj kolibi u šumi” s njegovim prijateljima. Iako ju Josh uvjerava da će sve biti u redu, Iris se boji da im se neće svidjeti. Razlog za njezinu zabrinutost je prije svega cinična Kat (Megan Suri) čiji je dečko misteriozni ruski kontroverzni biznismen Sergej (Rupert Friend), ujedno i vlasnik vile koju su njih dvoje s dozom lažne skromnosti predstavili kao vikendicu. Pored dva navedena para, u vili je prisutan još jedan, Eli (Harvey Guillén) i njegov partner Patrick (Lukas Gage). Joshova uputa Iris je da se opusti i smiješi, da se ne duri i ne ponaša čudno, pa će se svi lijepo provesti. Okupljanje i ide u tom smjeru: Patrick je skuhao gurmansku večeru za kojom on dijeli svoju romantičnu viziju poznanstva s Elijem, Sergej zabavlja goste uz pomoć alkohola i vrhunskog zvučnog sistema, a cinična Kat samo u jednom trenutku iskrenosti priznaje Iris da nema ništa protiv nje osobno, već protiv onoga „što ona predstavlja”. Josh i Iris večer završavaju seksom u svojoj spavaćoj sobi, nakon čega joj on pomalo osorno govori da ode spavati.

Posljednje dvije navedene replike će koliko sutradan dobiti jedno sasvim novo značenje. Naime, mamurni Josh odbija se pridružiti Iris na prvoj jutarnjoj kavi pored jezera. Umjesto njega pojavit će se Sergej koji prema Iris, čini se, ima „zadnje namjere” za koje mu je, kaže, Kat dala dozvolu da ih proba ispuniti. Pokušaj silovanja završava fatalno po njega, jer ga Iris ubije u samoobrani. Kada se ona u okrvavljenoj majici pojavi nazad u vili, Josh ju opet na komandu uspavljuje i vezuje za stolicu. Iris, naime, nije ljudsko biće, nego robot „za pratnju”, dakle, proizvod umjetne intelignecije koji je moguće legalno nabaviti. Neke stvari na njoj poput jezika koji govori, boje očiju ili glasa moguće je podesiti, baš kao i razinu inteligencije (od glupog automata koji izvršava komande do osobe enciklopedijskog obrazovanja s kojom je moguće voditi intelektualne razgovore). Druge karakteristike se određuju s prvim podešavanjima, poput objekta zaljubljivanja i vjernosti, pa i scenarija upoznavanja. Treće su, pak, tvornički zadane, poput imperativa suradljivosti i docilnosti, odnosno bilo kakve zabrane povređivanja bilo kojeg ljudskog bića ili drugog automata, ali i to se može naknadno modificirati, odnosno hakirati. Upravo to se i dogodilo u ovom slučaju: Iris je poslužila kao oruđe u uroti Josha i Kat da ubiju i opljačkaju Sergeja. Međutim, dok se Josh posljednji put oprašta s njom prije nego li je pokupi kompanija koja ju je i proizvela, još uvijek modificirana Iris uspjeva pobjeći i sa sobom uzeti mobitel pomoću kojeg Josh njome upravlja. Kreće potjera i borba za preživljavanje...

Žanrovski, Pratnja se može definirati kao kombinacija lagane znanstvene fantastike, romantične i crne komedije, kao i horor-trilera, a glavna joj je referenca film Ona (Spike Jonze, 2013), ali garnirana žanrovskim okvirom „šumskog slešera”. Izvedbeno je film na mjestu, budući da Drew Hancock suvereno vlada žanrovskim obrascima, klišejima i tropima, pa točno zna kada treba pozicionirati obrate, kada preusmjeriti pozornost gledatelja, kada „naplatiti” ranije ubačenu dosjetku, a kada određeno dramaturško pomagalo, pa tako ovdje električni vadičep postaje „čehovljevska puška”, što funkcionira i kao još jedna od niza dosjetki. Tehnički film izgleda dobro: Hancock-redatelj glatko realizira zamisli Hancocka-scenarista, fotografija je dovoljno glatka da će bez problema preživjeti tranziciju s velikog na manji ekran, a montaža dinamična, ali ne i skokovita, pa se intrigantna premisa filma jasno razrađuje i izlaže kako vrijeme odmiče, a i tranzicija kroz žanrove protiče bez poteškoća. Glumački, možda se čini kontra-intuitivnim da Sophie Thatcher koja igra „robotski” lik zapravo s tim likom ima najviše posla jer Iris gledamo u različitim „postavkama” i u svakoj od njih mora djelovati dovoljno „ljudski”. Ostali su likovi ipak plošniji i prisutni u svojoj zadatosti: Josh kao frustrirani glupan s planom da naplati ono što mu „svijet duguje”, Kat kao cinična osoba koja u jednom trenutku shvaća da se preigrala, Sergej kao namjetljivi ljigavac, a Eli kao komična relaksacija koju je moguće bezbolno odstraniti iz filma negdje oko polovice. Tumačeći ih, glumci ne mogu puno pogrešiti, ali ne mogu ni zablistati.

Ne bi, naravno, bilo pretjerano teško smisliti potencijalno neugodna pitanja kojima bi se Hancockova premisa uzdrmala, ako ne i sasvim srušila, ali to nije naročito važno za ovakvu „laku” znanstvenu fantastiku u kojoj se ne moramo opterećivati tehnikalijama. Jer, kako to obično biva, stvari čega nas ima biti strah u tako izmišljenom i osmišljenom svijetu samo su manje ili više uvijena metafora za ono čega bismo se trebali bojati u našem i realnom. Pratnja je, dakle, tek manjim dijelom film o ponašanju nekih budućih partnerskih robota čiju pojavu uvjetovanu razvojem umjetne inteligencije ne smijemo tako olako isključiti kao mogućnost. Dosta većim dijelom je, pak, to film o izazovima trenutnog načina života koji će stvoriti potrebu za proizvodima te vrste, a najvećim o onim stvarima inherentno ljudskim poput zavisti, pokvarenosti, potrebe za kontrolom i smišljanjem prečica do nekakvog zadovoljstva i sreće. Tu ljudsku „kvarljivost”, uostalom, konstatira i sam autor kroz usta jednog od epizodnih likova pri kraju filma. Majstor iz tvrtke, naime, objašnjava svom mlađem kolegi da ljudi već izvode svakakve gluposti sa svojim robotima za pratnju, od njihova korištenja istih za vježbe gađanja do iživljavanja sadističkih fantazija, pa što ih ne bi modificirali da ispunjavaju i neke druge ne-etične želje svojih gospodara. U tom smislu, Pratnja se ispostavlja kao film koji će nas držati zabavljenima dok nam okreće ogledalo u lice i prikazuje nam našu budućnost kakvu možemo radi vlastite ugodnosti sami sebi kreirati. Neće nas na kraju pobijediti strojevi, nego ćemo pobijediti same sebe koristeći se tim istim mašinama.

The Monkey

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Horor kod Ozguda Perkinsa ne izvire toliko iz smrti i straha od iste, koliko iz napuštanja. Smrt dolazi na kraju, kao finalna ritualna muka, olakšanje ili fatalna slučajnost, a do tada treba živeti i mučiti se. Pitanje je samo da li to činiti u samoći, skrivajući se od gadosti, ili je, pak, prigrliti, boriti se protiv nje i smejati joj se u lice.

Smrti i napuštanja obeležile su autorov život. Otac Entoni, čuveni glumac i horor-kult (zbog uloge u Hičkokovom Psihu pre svega) umro je kada je Ozgud bio tinejdžer, prethodno provevši život u skrivanju svoje prirode. Entoni Perkins je umro od AIDS-a, a bio je skriveni homoseksualac kojem su brak i deca služili kao maska. Kao mladić, pak, Oz je ostao i bez majke, glumice Beri Berenson koja je bila putnica u avionu koji se 11. septembra 2001. godine zakucao u zgradu Svetskog Trgovinskog Centra u Njujorku.

Smrti, užasi i životi u izopštenosti tema su Ozovih filmova. Pretenciozni debi The Blackcoat‘s Daughter (2015) bio je smešten u okruženje katoličkog internata gde su dve devojke „napuštene“ od svojih roditelja. Sledeći, nastao u produkciji Netflixa, I Am the Pretty Thing That Lives in the House (2016) bio je lociran u kuću duhova. Ponajbolji Gretel & Hansel (2020) vraćao se na čuvenu bajku o Ivici i Marici, ali ju je pričao iz ženske perspektive i s dozom istorijski utemeljenog morbidnog realizma. Za ambiciozni promašaj Longlegs (2024) neki kritičari su pokušali da učitaju inspiraciju u sudbini autorovog oca Entonija. Interesantno, svi ovi filmovi bili su centrirani oko ženskih likova.

U tom smislu, The Monkey predstavlja izvesnu novinu. Oz Perkins po prvi puta ima muškarca za protagonistu, što sugeriše da se film može čitati u vrlo ličnom ključu. Takođe, spoj morbidnosti i humora kroz slučajne smrti sugeriše da se ovde autor na svoj način bavi pogibijom svoje majke. Konačno, on po prvi put radi s autorskim književnim predloškom, kratkom pričom Stivena Kinga, budući da je njegova verzija Ivice i Marice po svom duhu bila više na tragu narodnih priča, nego romantičarskog „pakovanja“ braće Grim.

Kad smo već kod ogromnog, ali kvalitativno neujednačenog opusa Stivena Kinga, ponovićemo da „kralju strave“ treba znati kako prići, s jakom vizijom ili makar s dosta stava. Perkins radi potonje.

To nam je jasno od uvodne scene u kojoj se postavljaju pravila igre. Muškarac u okrvavljenoj avijatičarskoj uniformi (nepotpisani i jedva prepoznatljivi Adam Skot) dolazi u britansku zalagaonicu gde pokušava da vrati igračku, muzičku kutiju u obliku majmuna koji lupa po dobošu dok sa zvučnika dopire melodičnija muzika. Prodavac to ne prihvata, pa majmun započinje svoju tačku koja u pogon stavlja zamku u stilu Rub-Goldbergove lančane reakcije, što se završava sa strelom koja prodavca prvo pogađa u trbuh, a onda mu izvlači creva.

U Americi, pak, žive njegovi sinovi, blizanci Hal i Bil (Kristijan Konveri ih igra u detinjstvu) sa svojom rezigniranom samohranom majkom Lois (Tatjana Maslani). Braća nisu nimalo složna: dominantniji Bil, ošišan na „čitanku“, koristi svaku priliku da maltretira šonjavijeg Hala, ošišanog na „debilku“ s dodatkom naočara. Kada pronađu igračku majmuna na dnu plakara s očevim poklonima i suvenirima, neće odoleti da ga naviju iako su upozoreni da to ne čine olako. Majmun će uzeti svoju sledeću žrtvu, njihovu dadilju Eni koja će demonstraciju japanske kuhinje u obližnjem restoranu završiti prerezanog vrata.

Iz toga nam je jasno da majmun neće ubiti onoga ko ga je navio, ali će zato izabrati slučajnu ili prigodnu žrtvu u blizini. U sledećem incidentu saznajemo da majmun ne prima komande i ne sluša želje: umesto Bila kojeg Hal u napadu besa želi da pošalje u smrt, strada Lois koja je s dečacima prethodno podelila centralnu mudrost filma, da ništa nije slučajno ili je, pak, sve slučajno, kako je kome volja. Dečaci odlaze da žive s tetkom i tečom, a kada i teča nastrada u nesreći u lovu nakon što su njih dvojica pokušali da unište majmuna, Hal i Bil rešavaju da ga zaključaju u kutiju i bace na dno bunara.

Nekih 25 godina kasnije, Hal i Bil (dvostruku ulogu preuzima Teo Džejms) nisu u kontaktu, a Hal vodi svoj usamljenički, neispunjeni život. Jedino što istom daje nekakav smisao je po jedno viđanje godišnje s njegovim sinom Pitijem (Kolin O‘Brajen). A ovo će verovatno biti poslednja prilika da ogorčeni sredovečni čovek i pomalo nabusiti tinejdžer stvore neke zajedničke uspomene pre nego što potonjeg zvanično usvoji novi muž njegove majke, iritantni „ekspert za očinstvo“ Ted (Ilajdža Vud u urnebesnoj kameo-ulozi).

Hal, međutim, dobija poziv od Bila da je tetka umrla, i to u nesreći, te da se majmun možda vratio. Halov zadatak je da ga pronađe dok gradić u kojem su odrasli potresa serija bizarnih pogibija nesrećnim slučajem. Tako ćemo imati i lovačku pušku koja slučajno opali da raznese glavu agentkinji za nekretnine, još jednu razorenu porodicu iz koje dolazi duboko traumatizovani Riki (Roan Kembel s „Džoi Ramon“ frizurom), roj pčela koji prolazi kroz slomljeno vetrobransko staklo, jedan bizarni „zamak“ sa svojim zamkama i jednu zaveru...

Dok se Perkins drži humora i slučajnosti, The Monkey je slika i prilika punokrvne morbidne, crnohumorne zabave koja pritom prenosi poruku o slučajnosti i nepredvidljivosti smrti. Nju je nemoguće prevariti, ona će svoj danak uzeti na ovaj ili na onaj način. Perkins tu ne upada u zamku da objašnjava njene mehanizme, sve ostaje slučajno i arbitrarno, po čemu se The Monkey razlikuje od svoje najočitije narativne reference, serijala Final Destination. Izvedbeno, Perkins se tu oslanja na Sema Rejmija i Evil Dead serijal, s prilično dobrim osećajem za „set-pis“ momente koje možemo da vidimo i kao odbljeske autorove iskreno morbidne psihe.

Moguće je da se Perkins tu sprda s Kingovom literarnom grandioznošću i potrebom pisca da mudruje subvertirajući to svojom životnom pričom i životnom pričom svoje majke. Zabrinutiji ili zlonamerniji među gledaocima će tu možda pronaći i animozitet autora prema svom bratu, muzičaru Elvisu, dodatno podvučen time da su skoro svi likovi, uključujući tu i Bila, dati u karikaturalnom i parodičnom ključu, kao potpune budale čijoj smrti se valja smejati i koje ne treba žaliti.

Eh, skoro svi, ali ne baš svi. Izuzetak su tu Hal i Piti koji egzistiraju u potpuno ozbiljnom ključu što sugeriše da Perkins to ima da kaže i nešto ozbiljno o porodičnim i uopšte međuljudskim odnosima. Pritom, reditelju drama kao žanr baš i ne leži, a čini se da ima i značajne zadrške po pitanju toga šta želi da podeli sa širim gledalačkim auditorijumom. Tako dobijamo film s krizom identiteta, daleko bolji u delovima (onim naizgled neozbiljnim) nego u celini.

Srećom, The Monkey traje prilično ugodnih 95 minuta, pa makar gledaoca neće smoriti, iako će se i efekat morbidnih smrti do kraja malo razvodniti. A Ozgud – Oz Perkins će već krajem ove godine imati priliku da s nama podeli svoj sledeći film, Keeper.