kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda
„Ja sam Drakula, a vi svi možete da mi
popušite
kurac.“
Ovom rečenicom, ponovljenom nekih 15-20 puta od strane različitih
verzija najpoznatijeg rumunskog i svetskog vampira Radu Žude
započinje svoj film Dracula, verovatno najzvučniju svetsku
premijeru na festivalu u Lokarnu. Te verzije, međutim, nisu glumci
nego likovi generisani pomoću veštačke inteligencije.
Drakulu kao filmski lik ne treba posebno
predstavljati, posebno ne u periodu od poslednjih godinu dana, u
kojima se Žude smestio između Roberta Egersa i njegove kniževne
kritike / disertacije maskirane u film (Nosferatu) i Lika Besona i
njegovog predstojećeg verovatno preskupog „treša“ Dracula: A
Love Tale. Štos je, međutim, u tome što Drakula nije naročit
predmet interesa internacionalno najuspešnijem rumunskom filmskom
stvaraocu. Naprotiv, kruži priča da je projekat Dracula nametnut
Žudeu, a on je, pak, činio sve što je u njegovoj mogućnosti ne bi
li ga sabotirao. Čak je i autor sam izjavio, upravo na premijeri u
Lokarnu, da je sebi postavio zadatak da napravi glup, neozbiljan
„treš“ film.
Uostalom, ako smo pratili Žudeov rad u
poslednje vreme, a i inače, mora nam biti jasno da je u pitanju
autor koji se nikada nije držao konvencija i koji zapravo sam sebi
postavlja pravila igre. Nije on tip koji će, kao njegove kolege i
ispisnici, servisirati festivale servirajući im mizerabilizam, niti
će ići niz dlaku nacionalnoj mitomaniji, niti će se držati
pravila dobrog ukusa. Žude ima svoju poetiku i politiku, a kome se
ne sviđa može da mu... ma znate već. Nije da nismo upozoreni odmah
na početku.
To upozorenje, međutim, ne znači da ćemo moći
da se pripremimo na ono što ćemo pod maskom Drakule dobiti. U
pitanju je zapravo „Frankenštajn“ od filma sačinjen od možda
dve glavne priče i gomile digresija koje s Drakulom i adaptacijama
istog možda imaju veze, a možda i ne. Usput će Žude gledati da
koliko god može potkači domaću i svetsku politiku, nacionalnu
istoriju i klasike nacionalne književnosti, kapitalizam kao takav i
njegovu primenu u Rumuniji i, zapravo, sve što mu padne na pamet.
Prvi, glavni okvir je priča o reditelju (Adonis
Tanca) koji je ostao bez inspiracije, pa u pomoć mora da priziva AI
program Žudeks2000 verzija 0.0 koji ga onda hrani idejama i pomaže
mu da svoj projekat ekranizacije Drakule za globalno tržište učini
primamljivim svima. Treba mu, dakle, seks, melodrama, spektakl,
emocije, komercijalna isplativost i šta sve ne. Ali jedno je kada na
tome radi ljudi, a drugo kada to čini veštačka inteligencija.
Rezultati potonje su, hm, urnebesni.
Drugi okvir je njegov film koji zapravo počinje
kao kabaretska predstava za domaće i strane posetioce, sa sve
pevanjem (Tanca je ovde voditelj kabarea), simuliranim seksom između
Drakule (Gabriel Spahiu) i Vampire koja igra Minu (Oana Maria
Zaharia), aukcijskom prostitucijom njih oboje u pauzi i simuliranim
lovom na njih od strane posetilaca ulicama Drakulinog rodnog grada
Sigišoare. Jednom kada dvoje propalih glumaca shvate da su zapravo
eksploatisani, na pamet im pada da pokušaju da pobegnu zapravo, ali
onda lov na njih postaje stvaran i – predmet aukcije.
(U ovoj priči zanimljivo je videti i svog
kolegu iz zadnjih redova bioskopskih dvorana koji se ovom prilikom
oprobao i ispred kamere. U pitanju je britanski filmski kritičar Nil
Jang kao jedan od turista i posetilaca kabarea uvek spreman da baci
neku filmsku ili literarnu referencu, od Serđa Leonea, preko Vernera
Hercoga do Agate Kristi.)
Između su, dakle, digresije i umeci, i to tona
njih, tako da Dracula traje skoro tri sata. Kroz njih ćemo videti
adaptaciju soc-realističke romanse, adaptaciju rumunske vampirske
novele iz 30-ih kroz koju se čuju odjeci fašizma, Drakulu kao
nacionalnog heroja u spektaklu iz socijalističkih vremena, Drakulu
danas u poseti rodnoj kući pretvorenoj u muzej, parafrazu klasične
pripovetke u kojoj su seljaku-psovaču rodili falusi umesto kukuruza,
priču o klinici stvarne gerontologinje Ane Aslan koja je sad
pretvorena u prevarantsku shemu koja bogatašima nudi besmrtnost,
AI-orgiju na temu Kopolinog filma Bram Stoker‘s Dracula, Murnauovog
Nosferatua priređenog u reklame za pornografiju i fašističke
skupove, Drakulu kao kapitalistu koji sisa krv modernim radnicima i
na njih pošalje zombije ako se oni pobune, Tik-Tok verziju Drakule
kao populističkog političara, jedan lažni nemi film i verovatno
još ponešto. Usput, čućemo i citate i parafraze od Marksa do
Vitgenštajna, saznaćemo za verovatno najbezobrazniju koruptivnu
shemu u Rumuniji gde je država namenski opljačkala svoje građane
nudeći im obveznice za nikada dovršeni Drakula Park koji je
zamišljen kao „Diznilend Istočne Evrope“, a sve uz obilje
psovki.
Glumci i glumice, među kojima Ilinka Manolaće
(zvezda filma Don‘t Expect Too Much from the End of the World),
Alina Šerban, Šerban Pavlu, Ester Tompa, Ana Dumitrasku i drugi,
uglavnom igraju po više uloga u različitim pričama i digresijama.
Sve to izgleda ružno i „trešerski“, direktor fotografije Marius
Panduru je snimao „ajfonom“, i to bez posebnih objektiva, a CGI
efekti su jeftiniji od najjeftinijih i stalno „pucaju“, dok je
„upliv“ AI-ja vidljiv na svim poljima, i to ne na dobar način.
Zapravo, Žude i montažer Katalin Kristuću to čak i namerno
potenciraju.
Rezultat je, dakle, „Žude bez filtera“,
onaj koji izjavljuje i radi ono što mu padne na pamet, bez ičije
mogućnosti da ga zaustavi ili makar moderira. Opet, ako ćemo
tražiti nekakve potporne tačke, naći ćemo ih – tu su svakako
američki treš-filmadžija Ed Vud (Žude ga je u intervjuima citirao
kao inspiraciju), te apsurdno-humorni skečevi grupe Monti Pajton s
dodatkom „slepstika“ iz humorističkih emisija Benija Hila.
Razlika je, međutim, u tome što navedeni nisu radili sve od toga u
isto vreme i što ih je zapravo bilo više briga za granice
gledalačke percepcije. Niko od njih se nije usuđivao da publiku
„zatrpava“ onako kako to čini Žude.
Međutim, za razliku od Žudeovog prethodnog
filma „bez filtera“, Don‘t Expect Too Much from the End of the
World kojeg je teško bilo uhvatiti i za glavu i za rep, ovde ipak
postoje neki aspekti koji služe kao kičma filma i provlače se kroz
svih tri sata trajanja. Na narativnom planu, tu su svakako okviri
kojima se vraćamo, a na izvedbenom – AI, odnosno nade lenjih i
strahovi opreznih šta će nam dotični napraviti od filmova,
umetnosti, kulture i života.
Ništa od toga, međutim, nije Drakula koji
Žudea zapravo ne zanima dalje od toga da bi se sprdao s njime. I taj
nedostatak fokusa je jedan od problema „Žudea bez filtera“ i
filmova koje on na taj način radi. Drugi je, pak, upravo nedostatak
tog „filtera“. Jer da je Dracula upola kraći, a njegove
digresije pročišćenije ili veštije poturene, bio bi to dosta,
dosta bolji film.