The Corporation / Korporacija

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Matej Nahtigal

scenario: Zoran Benčič

uloge: Primož Vrhovec, Uroš Fürst, Jana Zupančič, Ivo Barišič, Jelena Perčin, Borut Veselko, Katarina Stegnar, Lejla Korać, Matija Vastl, Niko Goršič, Pia Zemljič, Marinko Prga

Pre četiri godine je produkcijska kuća Lignit na neki način dovela film noir u Sloveniju sa filmom Case Osterberg (domaćeg naziva Psi brezčasja, prevodivog kao Bezvremenski psi) kao stilskom vežbom "hard boiled" noira po striktnim američkim uzorima. Reč je tu o kreativnom kolektivu koji je operisao van ustaljenih filmskih kanala i koji je zanat pekao na rock sceni: scenarista Zoran Benčič je zapravo pisac i lider rock sastava Res Nullius, reditelj Matej Nahtigal se kalio režirajući njihove spotove, a i producent Tomi Matič je bio član grupe. U konačnici, Case Osterberg je bio efektniji kao pokazna vežba da je film noir moguće snimiti u Sloveniji i van sistema, nego što je to bio kao celovit film: naprosto, čvrsti žanrovski kanoni u tekstu nisu najbolje funkcionisali lingvistički, a ni u pretpostavljenom kontekstu, ali su Nahtigal, Benčič i Matič pokazali potencijal za nešto bolje i veće od toga.

Sada smo to dočekali sa filmom Korporacija koji je ovog puta snimljen u sistemu, i to u slovenačko-hrvatskoj koprodukciji, na lokacijama u Velenju, Ljubljani i Zagrebu, uz jedan izlet do Kočevja i sa makar pristojnim budžetom koji je omogućio da film produkcijski, stilski i vizuelno štima, a da mnoštvo lokacija tvori jednu zaokruženu geografiju koja nema nužno veze sa onom našom, običnom. Takođe, ovde se generički internacionalna imena likova u centralnoevropskom ključu i mesta (imenuju se samo Metropola i Provincija) još bolje uklapaju u priču o korupcionaškoj mreži između policajaca, kriminalaca, političara i tajkuna nego što je to bilo u Nahtigalovom prethodnom filmu. Američki uzori su potisnuti pomalo u drugi plan i zamenjeni evropskim, u vizuelnom smislu skandinavskim, a politički triler u centru zbivanja pogađa čak i one mete koje nije prevashodno gađao.

Leon Gal (Vrhovec) je neotesani policijski inspektor kakve viđamo i na ulici, a ne samo na filmu. U skladu sa žanrom, on ima problem sa autoritetima, ali zato ispravan moralni kompas i mračnu prošlost koja je oblikovala njegove veštine plivanja među sitno-kriminalnim polusvetom i koja mu je glavna motivacija da se upetlja u slučaj koji je iznad njegovog nivoa odlučivanja. Reč je o sumnjivom građevinskom projektu u kojem učestvuju gradske vlasti i tajkunska korporacija kojim će na mestu naselja baraka u kojem je on odrastao biti podignut najnoviji i najmoderniji trgovački centar, a njegovi nekadašnji susedi će završiti na ulici. I zaista, uzalud su i saveti njegovog šefa Urbana Pavlova (Fürst) koji zna da pliva i sa krupnijim ribama i briga i supervizija partnerke Kaje (Zupančič) koja voli da igra po pravilima, Gal je krenuo putem uništenja, pritom potencijalno ugrožavajući i sve sebi bliske, uključujući i svoju ljubavnicu, elitnu prostitutku Veroniku (Stegnar) i njenu maloletnu kćerku Alex (Korać) i starog pozorišnog glumca Svena (Barišič) koji je jedina očinska figura koju je on ikada imao.

Njegova istraga kriminalne hobotnice vodiće preko jednog dokumenta koji je po svemu sudeći falsifikat, a koji je verovatno i zataškan jednim starim trostrukim ubistvom zamaskiranim u saobraćajnu nesreću. Leonova upornost, preka narav i prakse da nestaje i pojavljuje se kako mu padne na pamet najviše brige, pak, zadaju njegovom šefu, naročito kada Gal jednom prilikom nestane na duže vremena. Urban je, pak, u moralnoj nedoumici jer će mu pakt sa politikom i tajkunerijom oličenom u familiji Rihter koju čine otac Roland (Veselko) i "fatalna" kći Brigita (Perčin) doneti željno čekano unapređenje, a opet, rezultati Leonove istrage se ne mogu tek tako ignorisati...

Mešavina noir krimića i političkog trilera nije tolika novina u globalnim kinematografskim okvirima, ali na lokalnom nivou u neku ruku ipak jeste, premda se taj spoj u poslednje vreme probija na televiziji, tako da je Korporacija promptno dobila nadimak "slovenački Chinatown". To nije bez osnova, naročito ako se povuku paralele između likova, ali opet je pristup malo drugačiji i svedeniji. U svom scenariju Benčić uspeva da bez problema podvali štos sa zamenom glavnog junaka u drugoj polovini filma koji po pravilu bolje radi u literaturi, ali ni ovde ne smeta, te sa jasnom promenom motivacije određenih sporednih likova. U neku ruku je problematično to što film više zahvata u širinu nego u dubinu kada je reč o centralnoj aferi, pa se čini da su ključna otkrića koja usmeravaju zaplet suviše laki poeni, premda u kompaktnom formatu od 90-ak minuta to teško da može biti drugačije.

Benčić je, pak, sa svoje strane odradio izvrstan posao u smislu dijaloga koji predstavljaju gotovo idealan omer žanrovskih standarda i onoga što percipiramo kao realno u govoru, što je se na slovenačkom (a i drugim srodnim jezicima) može ispostaviti kao pretežak zadatak. Ovde, za promenu, dijalozi ne zvuče drveno i prevedeno sa stranog jezika, već imaju kvalitet fluidnosti i prepoznatljivosti u nekom realnom svetu. To, takođe, umnogome olakšava posao glumcima od kojih neki prosto briljiraju. Sudar ega između svojih likova Vrhovec i Fürst igraju realno i sa određenom dozom alfa-mužjačke hemije, dok ponajbolji posao u filmu rade Jana Zupančić i Pia Zemljič, ma koliko potonja imala minornu epizodu od samo jedne scene. Unekoliko su, međutim, u problemu hrvatski glumci u postavi kojima bi ipak trebalo malo više vokalnog treninga naročito kada imaju ozbiljnije replike (što je slučaj sa Jelenom Perčin) na jednom vrlo specifičnom stranom jeziku čiju akcentologiju i melodiju ne poznaju i ne osećaju.

Pa opet, Korporacija bi, solidna kakva jeste uprkos određenim nedostacima, mogla da bude sasvim dobar izvozni proizvod i smernica za regionalne autore kako je moguće napraviti žanrovski film po pravilima struke koji je istovremeno uronjen u lokalni kontekst, ali ga i nadilazi. U tome određenu ulogu igra i kamera finskog direktora fotografije J-P Passija koja izvlači najbolje od lokacija i temeljno ih rekontekstualizira bez opterećivanja i bez kompleksa, ali i glatka montaža Vladimira Gojuna, kao i diskretna muzička pratnja braće Sinkhauz. Korporacija je prilčan korak napred za regionalni žanrovski film.

A Film a Week - Lost Lotus

previously published on Asian Movie Pulse

Asia is not just a huge and still growing box office market, but also the place of origin for top-notch cinema in the recent years, so it should not come as surprise that A-list film festivals have more and more Asian films in their competition, and, as it was the case with recently finished Black Nights Film Festival in Tallinn, Estonia, to come on the very top at the awards night. Regarding its director's reputation, as an established female filmmaker who is more than ready to criticize the inequalities in the Chinese society (as she demonstrated in her 2012 debut feature "Lotus"), and the film's reputation as well (for winning the post-production award at Rotterdam), Liu Shu's "Lost Lotus" was one of the most expected world premieres at the festival. However, the end result is somewhat underwhelming.

Wu Yu (Yan Wensi) is a school teacher whose seemingly harmonious life gets derailed when her mother ends up as a fatal victim of a hit-and-run accident. Wu is dedicated to her job and her students at work and is content with her life at home with her supportive policeman husband (Zhao Xuan) with whom she tries to conceive a child. Wu's mother was a religious person, an almost fanatical Buddhist, and, after her death, Wu dives head-on into her mother's beliefs, at first out of respect for her and her conviction, but later it starts to look like an obsession and a futile attempt for her to connect with her late mother, so strong that Wu does not even notice the inconsistencies between the preachings and the practices of the local priest.

In a parallel plot line, the police investigation of the incident drags slowly, eventually revealing that the perpetrator is an influential businessman who tries to buy off Wu's silence with a sweet financial compensation. The offer drives the rift, already started with the couple's attitude towards religion (Wu's husband is a radical atheist, which might also serve as a code of sorts for his political standpoint), even further and leaves Wu alone in her pursuit of justice.

The trouble with the film starts with its script and the treatment of Wu's actions on this front. Simply put, they are too poorly thought of and planned for a woman of her intelligence and statute. There is a high probability that the whole thing is purposely constructed by Liu as an attempt to stress her heroine's inability to deal with the injustices of the system that is fuelled by money and steered by the power of authority, but it works only to a point. Liu puts a lot of elements and perspectives throughout the plot, like Wu's own character inconsistency between the newly found religious beliefs and her own lack of will or wisdom to live by the codes of patience and forgiveness, but all those complex issues remain touched only in a superficial manner.

Saving grace might be found in the film's technical elements, including Liu's directing aimed in seamlessly building up the melodrama in character as the plot moves on. The cinematography handled by Zheng Yi focused on ordinary persons, ordinary things and ordinary locations of a nameless Chinese city serves the purpose, while Patrick Minks' editing is smooth with a clear sense of rhythm.

The real star of the film is, however, the Chinese-Canadian actress in the lead role, Yan Wensi, glimpsed in Tarsem Singh's "Mirror Mirror" (2012), before landing a lead role in an immigrant drama "A Touch of Spring" (He Xiaodan, 2017). She is given a complex task to operate in different emotional registers throughout the film, but also to stay graceful while inducing the viewers' emotions and appealing to their ratio. Her portrait of fragility and desperation of a woman left alone in a corrupt society is more than compelling.

All things considered, "Lost Lotus" is a film that stays in the limbo between its directors noble intentions and considerable ambition to deal with complex psychological and social issues on one side and the lack of nuance and eloquence to do so on the other. Topic-wise, it is a moderately important film and that is enough to propel it on an extended festival tour where it would reach the target, festival-going audience. But, in the end, it is more of a "filler" type of film than an essential watch.

Sorry We Missed You

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Pojam koji se provlači kroz cjelokupnu karijeru britanskog filmaša Kena Loacha je socijalni realizam. On, naime, u tom dominantnom ključu radi sve svoje filmove, igrane i dokumentarne, uvijek se fokusirajući na sudbinu pojedinca (ponekad obitelji ili uže zajednice) u nesolidarnom društvu i često "gađajući" jedan partikularan aspekt društvene nepravde. To, naravno, ne znači da se Loach kroz karijeru nije mijenjao i prolazio kroz različite faze. Počevši od britanske inačice socijalnog realizma, takozvane "kitchen sink" drame, i maturiravši prema filmskim klasicima kao uzorima, osobito talijanskom neorealizmu i opusu Vittoria de Sice. A svoja je pronicljiva opažanja pomicao vremenski, u povijesni trenutak (što je slučaj sa filmom Vjetar koji njiše ječam iz 2006. godine za koji je dobio svoju prvu Zlatnu palmu u Cannesu), ili žanrovski, prema komediji (Danak anđelima, 2013), meta-filmu (U potrazi za Ericom, 2009, koji u centar stavlja francuskog nogometaša i također društvenog kritičara Erica Cantonu) ili čak trileru istrage (Irska ruta, 2010). Filmovi Kena Loacha dosta često nisu suptilni, znaju biti veoma didaktični, ali to zapravo i nije problem jer autor pogađa društveno-kritičku poantu. Za potrebe svog filmskog stvaralaštva on i ekstenzivno istražuje, kao što je svakako s njegova dva posljednja i suštinski povezana filma, Ja, Daniel Blake (2016, za koji je osvojio svoju drugu Zlatnu palmu) i Oprostite, mimoišli smo se (2019).

Da je riječ o povezanim filmovima, jasno je od samog početka i otvaranja putem razgovora koji se vizualno odvija izvan ekrana preko uvodne špice. Druga povezanost je tematska: oba filma su ekspoze neke vrste gorućih pitanja britanskog društva, u kojem ionako uvijek uočljive klasne razlike postaju još očitije. Ja, Daniel Blake bavio se razorenim britanskim zdravstvenim sustavom iz vizure naslovnog junaka, stolara, prestarog i suviše bolesnog da bi radio, a opet premladog i nedovoljno bolesnog da bi otišao u penziju. S druge strane, Oprostite, mimoišli smo se bavi se zamkama lažne samozaposlenosti kao krinke za obavljanje posla sa svim rizicima, ali bez beneficija stvarnog zaposlenja. Treća poveznica je lokacijska: grad Newcastle na sjeveru Engleske koji je već duže vrijeme paradigmatičan za propadanje, deindustrijalizaciju i ovisnost ljudi o programima socijalne pomoći. Klučne sadržinske razlike su dvije: dok je u Ja, Daniel Blake izvor nepravde zapravo bila birokracija (unekoliko privatizirana po sistemu "outsourcinga"), u Oprostite, mimoišli smo se primjetno je njeno skoro potpuno odsustvo. Druga, pak, razlika je perspektiva, pa umjesto starijeg muškarca-samca (odnosno udovca), sada u fokusu imamo nuklearnu obitelj - dvoje roditelja i dvoje djece.

Protagonist filma, onog kojeg čujemo tokom špice kako odgovara na pitanja u intervjuu za posao, je Ricky (igra ga malo poznati glumac Kris Hitchen), građevinski radnik opće prakse koji je stalan posao izgubio po izbijanju krize 2008. godine, pa se seljakao od jednog nestalnog posla do drugog. Intervju koji obavlja je za posao dostavljača za franšiznu firmu, a ispituje ga vlasnik franšizne firme Maloney (jedno od otkrića filma, naturščik Ross Brewster), njegov budući šef. Posao je vožnja "bijelog kombija" i dostavljanje paketa naručiocima, ali "kvaka" je u tome da Ricky neće biti zaposlenik, nego partner plaćen po učinku. U teoriji to ne zvuči loše, ali u praksi znači da mora poštovati striktna pravila koja uključuju duge i naporne rute, po pravilu bez odmora po više od 10 sati dnevno, šest dana u tjednu, a da je rizik (za robu, dostavu i slično) u potpunosti njegov. Njegov je također i izbor hoće li kupiti odnosno uzeti na kredit svoj kombi, ili će ga unajmiti od firme po ne baš povoljnoj cijeni. Logika kojom se Ricky vodi je da će se "stisnuti" i raditi "kao konj" neko vrijeme, otplatiti kombi i zaraditi dovoljno da se on i njegova obitelj riješe podstanarstva i konačno kupe sebi dom, ali znamo iz iskustva da takve priče ne idu pravolinijski. Nevolja je u tome što je i Rickyjeva supruga Abbie (Debbie Honeywood) za svoj posao patronažne gerantološke sestre vezana sličnim ugovorom i također plaćena po učinku, sa slično rastezljivim radnim vremenom, povremenim noćnim smjenama i striktnim dnevnim kvotama obilazaka pacijenata. Da bi Ricky uplatio polog za kombi, ona mora prodati auto, što njen dugi radni dan još dodatno produžava. Razlika je, pak, u tome da ona svom poslu pristupa humanije, stalo joj je do njenih klijenata na koje čak i ne gleda kao na klijente, već kao na ljude. U toj situaciji su u procijepu, naravno, djeca kojima Abbie telefonski izdaje upute oko večere i vremena za spavanje. Čini se da je mlađa kći Liza Jane (Katie Proctor) dovoljno zrela da se brine o sebi, ali odsustvo roditelja je ispunjava anksioznošću, dok je stariji sin Sebastian (Rhys Stone) na izlasku iz puberteta i opsednut grafitiranjem po privatnim i javnim zidovima, na pravom putu da postane problem svojim roditeljima i društvu u cjelini. Uostalom, tko bi ga krivio: ono što vidi oko sebe ne pruža mu neke velike nade u bolju budućnost, a od škole ne vidi neke pretjerane koristi. Upravo će Sebastianov pobunjenički duh (školska suspenzija, a naročito to što su ga uhvatili u krađi spreja u prodavaonici) postati katalizatorom problema na Rickyjevom poslu i u okviru obitelji: Ricky će početi izostajati s posla i za to biti financijski penaliziran, te zapravo postaje dužan firmi, a u još većem problemu će se naći kada ga mladi huligani pretuku i opljačkaju, a firma štetu prebaci na njega.

Loach i scenarist Paul Laverty, njegov stalni suradnik od polovice 90-ih godina prošlog stoljeća i filma Calrinaspjesma, u Oprostite, mimoišli smo se, sasvim jasno grade svoj slučaj protiv "gig" ekonomije, odnosno gospodarstva zasnovanog na "gažama", franšizama i nestabilnim ugovorima koje ne pogoduje nikome osim možda vlasnicima velikih kompanija i njihovom višem menadžmentu. Pri tome, oni ne otkrivaju "toplu vodu" time što ističu da u toj podjeli karata stradaju radnici, njihove obitelji i buduće generacije, te da je riječ o "ukletom krugu" koji je teško ili nemoguće prekinuti dokle god ima onih koji su spremni da u njega dragovoljno uskoče. A ti ljudi se dosta često ne vode naivnošću ili snovima o "masnoj" zaradi u kratkom periodu, već pukim očajem u nedostatku boljih opcija. Nekoliko je ipak mjesta na kojima Loach i Laverty kreativno trijumfiraju. Na primjer detalji sadašnjeg vremena i prostora, u smislu dijaloga koje glavni likovi vode sa sporednima, bilo da je riječ o triviji poput nogometa ili sjećanjima na vrlu sindikalnu prošlost, u čisto lingvističkom smislu (cijeli film je snimljen na lokalnom dijalektu); također na vizualnom nivou, posebno glede tehnike poput mobilnih telefona i ostalih naprava koje funkcioniraju kao svojevrsne ekstenzije ne samo za posao, već i za svakodnevni život. Autorski dvojac je također sposoban da film započne relativno relaksirano, poigrava se s tenzijama, ne bi li na koncu gledaoce bacio u spiralu očaja skupa s filmskim likovima, koje pažljivo i polako razvija kao ljude od krvi i mesa, vjerojatno s potkom u pričama iz stvarnog života mnoštva anonimnih. Opet, možda je i najveći uspjeh filma, posebno njegovog scenarija, to što funkcionira bez pravih negativaca jer je Rickyjev šef Maloney, ma kako sam za sebe isticao da je "nemilosrdni gad", samo sasvim običan "niži" šef i tek jedan element kapitalističke mašinerije. On jednostavno želi zaraditi svoj "kruh svagdanji" tako što će svoje šefove, odnosno naručioce, držati zadovoljnima po mjerljivim parametrima učinka.

Stilski, Oprostite, mimoišli smo se ne odudara od Loachove uobičajene poetike. Rad s naturščicima i manje poznatim (lokalnim) glumcima očito mu prija - Debbie Honeywood, Rhys Stone i Ross Brewster mogu se pokazati kao velika glumačka otkrića u budućnosti. Novina je u nekom smislu to da se Loach odrekao pretjerane upotrebe teleobjektiva, iz sasvim opipljivih i validnih razloga: većina radnje odvija se u zatvorenim i relativno skučenim prostorima kao što su obiteljski dom, Rickyjev kombi ili stanovi Abbieinih pacijenata, što snimanje iz daljine jako otežava i u priličnoj mjeri obesmišljava. Skupa s iznimnim direktorom fotografije Robbiejem Ryanom, koji je radio na Loachevom prethodnom igranom filmu, ali i na filmovima kao što su Miljenica Yorgosa Lanthimosa i American Honey Andree Arnold, Loach je našao riješenje u vidu fluidnih "steadycam" snimaka koji protagoniste prate u njihovim kretnjama. Nešto manirizama je ipak zadržao, makar u smislu zatamnjenja i odtamnjenja ekrana između većine scena.

Kada se podvuče crta, Oprostite, mimoišli smo se nemoguće je prosuditi bez povezivanja i usporedbe s prethodnim autorovim filmom. Čini se da je u odnosu na Ja, Daniel Blake Loach istovremeno i podigao i raspodjelio ulog - podigao u smislu da aktualnu društvenu temu sada adresira posve direktno, bez ikakve mogućnosti relativizacije, pritom udarajući po cijelom sistemu, a podijelio u smislu da pogled nije centriran na jednu osobu, te da su postupci većine likova makar u neku ruku izraz njihove slobodne volje. Konačni rezultat ipak nije tako ubitačan kao u prethodnom filmu, taj je nivo zaista teško dostići, ali je svejedno potresan, pravovremen i pogađa metu.

Lista - Januar 2020.

Ukupno pogledano: 43 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Prvi put pogledano: 43 (40 dugometražnih, 3 kratkometražna)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Uncut Gems
Najlošiji utisak: Running with the Devil

*ponovno gledanje
**kratkometražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.01. video QT8: The First Eight (Tara Wood, 2019) - 6/10
01.01. video Ford v Ferrari (James Mangold, 2019) - 7/10
02.01. video Tolkien (Dome Karukoski, 2019) - 6/10
06.01. video Skate Kitchen (Crystal Moselle, 2018) - 6/10
06.01. video The Dead Center (Billy Senese, 2018) - 6/10
07.01. kino Can You Keep a Secret? (Elise Duran, 2019) - 3/10
07.01. video The Nightingale (Jennifer Kent, 2018) - 8/10
07.01. video Malevolent (Olaf de Fleur Johannesson, 2018) - 5/10
08.01. video We Have Always Lived in the Castle (Stacie Passon, 2018) - 7/10
09.01. festival Immortal / Surematu (Ksenia Okhapkina, 2019) - 5/10
10.01. video Uncut Gems (Benny Safdie, Josh Safdie, 2019) - 9/10
11.01. festival Portrait of a Lady in Fire / Portrait de la jeune fille en feu (Céline Sciamma, 2019) - 8/10
11.01. kino Pain and Glory / Dolor y gloria (Pedro Almodovar, 2019) - 7/10
11.01. video Jexi (Jon Lucas, Scott Moore, 2019) - 4/10
12.01. video The Night Comes for Us (Timo Tjahjanto, 2018) - 7/10
14.01. video King of Thieves (James Marsh, 2018) - 6/10
14.01. video A Beautiful Day in the Neighborhood (Marielle Heller, 2019) - 8/10
15.01. kino Bombshell (Jay Roach, 2019) - 8/10
**15.01. festival Flowers (Ismene Daskarolis, 2019) - 8/10
16.01. video Running with the Devil (Jason Cabell, 2019) - 2/10
16.01. kino Jumanji: The Next Level (Jake Kasdan, 2019) - 5/10
17.01. kino After the Wedding (Bart Freundlich, 2019) - 6/10
17.01. video Jay and Silent Bob Reboot (Kevin Smith, 2019) - 5/10
17.01. video The Innocents / Les innocents (Anne Fontaine, 2016) - 7/10
**18.01. festival Islandia (Eydís Eir Brynju-Björnsdótti, 2018)- 8/10
18.01. video Little Monsters (Abe Forsythe, 2019) - 6/10
19.01. video Jonathan (Bill Oliver, 2018) - 7/10
20.01. video Ready or Not (Matt Bettinelli-Olpin, Tyler Gillett, 2019) - 8/10
21.01. video The Report (Scott Z. Burns, 2019) - 8/10
21.01. video At Eternity's Gate (Julian Schnabel, 2018) - 8/10
22.01. video Metro Maalai (Haran Kaveri, Shobaan, 2019) - 3/10
**22.01. festival The Wedding Cake (Monica Mazzitelli, 2020) - 7/10
22.01. kino Stories from the Chestnut Woods / Zgodbe iz kostanjevih gozdov (Gregor Božič, 2019) - 8/10
23.01. video Pledge (Daniel Robbins, 2018) - 4/10
24.01. video A Faithful Man / L'homme fidele (Louis Garrel, 2018) - 6/10
24.01. kino The Gentlemen (Guy Ritchie, 2019) - 7/10
25.01. kino Sorry We Missed You (Ken Loach, 2019) - 8/10
26.01. video Happy Death Day 2U (Christopher Landon, 2019) - 5/10
26.01. video The Gangster, the Cop, the Devil / Aginjeon (Lee Won-tae, 2018) - 7/10
27.01. video Fighting with My Family (Stephen Merchant, 2019) - 7/10
27.01. kino The Corporation / Korporacija (Matej Nahtigal, 2019) - 7/10
29.01. video The Realm / El reino (Rodrigo Sorogoyen, 2018) - 5/10
31.01. kino The Good Liar (Bill Condon, 2019) - 6/10

The Gentlemen

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Guy Ritchie

uloge: Matthew McConaughey, Charlie Hunnam, Michelle Dockery, Jeremy Strong, Colin Farrell, Henry Golding, Tom Wu, Hugh Grant, Eddie Marsan

Filmska karijera Guya Ritchieja se okvirno može podeliti u dve kategorije: filmove koji britanski autor radi za sebe i one koje radi za nekog drugog, iz razloga lične ili komercijalne prirode. Dok se na svom terenu Ritchie, očekivano, sasvim dobro snalazi (izuzetak je samo donekle film Revolver koji se pojavio u za reditelja nezgodno vreme, pa ga je kritika uzela na zub i zamerila mu pretencioznost koju bi nekom drugom tolerisala), situacija sa filmovima na kojima je "najmljen" je prilično šarena: tu se nalaze i vrlo zgodni "reboot" The Man from U.N.C.L.E. urađen u stilu špijunskog "capera", i dva komercijalno uspešna, ali stilski prenapadna i lošim CGI-jem napunjena filma o Sherlocku Holmesu, i blagi užas od King Arthura, kao i prošlogodišnji "blockbuster" Aladdin koji je kapitalizirao na trendu igrenih verzija Disneyevih animiranih klasika. Ritchie je, doduše, takav autor da i u "tuđe", naručene filmove zna ubaciti nešto svog stila i makar se u drugom planu baviti temama koje uziva kao svoje, pa se tako u King Arthuru pojavljuju londonske srednjevekovne secikese kao preteče njegovih gangstera, a oba Sherlocka Holmesa i U.N.C.L.E. se bave standardima engleske pop-kulture i pitanjima šta znači živeti engleskim načinom života.

Na sreću, The Gentlemen je punokrvni "pravi" Ritchiejev film, gangsterska komedija na tragu njegovih klasika, po svom duhu bliža prvencu Lock, Stock and Two Smoking Barrels i Snatchu nego bilo čemu što je posle radio. Druga dobra vest je, međutim, da se Ritchie nije odao potpunoj samo-reciklaži, već da je priču osavremenio u skladu sa vremenima sadašnjim i njegovim temeljnim preokupacijama, ali i u skladu sa svojim godinama. The Gentlemen je film koji u središte stavlja koncept gangsterskog povlačenja i odlaska u delimičnu penziju u uslovima džentrifikacije i drugih pojava u vrlo dinamičnom i klasno raslojenom britanskom društvu.

Gangster koji bi da se penzioniše je Michael "Mickey" Pearson (McConaughey), Amerikanac koji je direktno iz naselja kamp-prikolica došao na Oxford i tamo razvio biznis sa prodajom marihuane. Iako je shemu doterao do savršenstva, koristeći se svojim poznanstvima sa osiromašenom aristokratijom koja je za popravku krova dvorca koji prokišnjava spremna ustupiti svoju zemlju, a naročito podzemlje, za Mickeyeve plantaže, on sada želi da se povuče i da u biznis uključi još nekoga kako bi imao više vremena za svoju ženu, londonsku ledenu kraljicu Rosalind (Dockery) koju obožava. Michael je možda postao engleski gospodin iz kataloga, skupa sa navikom ispijanja čaja ili konzumacije ukiseljenih jaja uz pivo i sa kariranim odelima od tvida, ali njegova kriminalna karijera počiva, između ostalog, i na nasilju i ubistvima, pa on svakako nije čovek kojeg valja prevariti.

Zainteresovani kupci za njegov biznis su "jevrejski kauboj" Matthew (Strong), još jedan Amerikanac u Londonu koji se vodi najčistijom poslovnom logikom i napaljeni junoša iz redova kineske mafije Dry Eye (Golding) koji bi na silu i uz uvrede preuzeo ne samo Michaelov biznis, nego i trijadu koju vodi Lord George (Wu). Lančana reakcija nasilja izbija kada neko od njih dvojice napujda bandu "chancera" (britanska, pre svega londonska subkulturna pojava zakazivanja tučnjava i oružanih obračuna preko YouTube video-spotova u "gangsta rap" fazonu) koji su zapravo istrenirani MMA borci da napadnu jednu od Michaelovih skrivenih plantaža. Iako su momci to uradili bez znanja svog vođe, odnosno Trenera (Farrell), a on je voljan da situaciju "ispegla", nasilje i nadigravanje se vrlo brzo otima kontroli.

Ta priča je, kao i još jedan, kasnije će se ispostaviti vrlo bitan, pod-zaplet o mladoj plemkinji koja je upala u loše južnolondonsko društvo, uokvirena u razgovor između ljigavog detektiva Fletchera (Grant) i Michaelovog zamenika Raya (Hunnam), bradatog hipsterskog kicoša koji otvoreno prezire prljavu sirotinju i narkomane u izuzetno uređenoj i opremljenoj kući potonjeg. Razgovor koji podseća na "pitch" za scenario za film je zapravo ucenjivačka shema da se od Michaela izvuče nešto novca. Fletcher je pratio Michaela i njegove partnere i neprijatelje po zadatku za tabloid čiji urednik (Marsan) želi da iskopa i objavi prljavštinu o Michaelu zbog jednog omanjeg incidenta.

Tako "uramljen", spretno zapleten i još spretnije raspleten (uz obilje obrata) i nadahnuto režiran, The Gentlemen je pre svega izuzetno zabavan film. Ritchieve opservacije o klasi, biznisu i sukobu su na mestu i ne opterećuju film kao što je to bio slučaj sa inflacijom metafizike u Revolveru. Svojim duhovitim dijalozima, meta-momentima i nelinearnim vođenjem radnje Ritchie se sasvim približava Tarantinu sa kojim su ga dosta često na početku karijere poredili, ne bez razloga, jer su obojica reditelja u gangsterski milje koji su na počecima svojih karijera portretirali unosili, svaki svoju, mešavinu između ološa i snobizma, te svojim filmovima proučavali sudar ta dva pojma. Razlika u formatima između njih dvojice je, pak, u tome da se Tarantino uspeo odlepiti od tog miljea i pronaći druge interese (od feminističkih osvetničkih fantazija do alternativne istorije u kojoj se nepravde iz one stvarne ispravljaju), a Ritchie se nije snašao, pa ga je lepo i osvežavajuće videti nazad u miljeu koji mu jedini odgovara - gangsterskoj komediji u koju sada unosi motive starenja i prerastanja određenih aspekata tog zanata.

Upravo mu ova žanrovska etiketa služi kao savršena ograda od napada sa moralizatorske strane. Ritchie ne pokušava da bude klasno osvešten na standardan način gde su krivci i žrtve jasno kodirani, već iznosi tezu da i aristokratija ("old money") itekako može biti žrtva novog vremena koje favorizuje beskrupulozne novobogataše, kao i da nečije siromaštvo, stvarno ili hinjeno, nije alibi za "wannabe" gangsteraj. Sasvim je sekundarno takođe što on svojim likovima u usta ubacuje rasističke i klasističke replike (pobogu, u pitanju su kriminalci, od njih se to i očekuje), kao i to što su žene uglavnom odsutne ili pasivne čak i kad su prisutne (premda će Rosalind umeti da ponudi pametan savet i da se s mužem upusti u mentalno nadigravanje, a njen biznis - luksuzna automehaničarska radionica sa ženama koje čine većinu zaposlenih kao i klijentele - vrlo je zgodan detalj), jer gangsteraj je ipak mačo-svet, a centralni sukob se odvija na relaciji "stara škola" - "nova škola".

To, naravno, ne znači da je The Gentlemen savršeno ujednačen film i da Ritchie neće tu i tamo preterati i preigrati se bez preke potrebe. Šale o Azijatima koji ne znaju da izgovore engleske suglasnike, izbor imena za jedan od vrlo sporednih likova takođe azijskog porekla, šale o mucanju, pa čak i jedna prolongirana rasprava o politički korektnom govoru, odnosno tome šta je neukusno čak i kad je tačno, apostrofiranje "Cigana", odnosno irskih nomada (premda je Farrellov lik trenera zgodna tema za razmišljanje u smislu poveznice sa Snatchom i likom kojeg tamo igra Brad Pitt), kao i lagana homofobija koja provejava iz nadmudrivanja Fletchera i Raya, ni u kojem slučaju nisu nužni elementi zapleta, a ponekad mu čak i štete remeteći ritam, pa se mogu otpisati kao ne baš uspeli pokušaji provokacije. Takođe, teško da je prozivanje Coppolinog klasika The Conversation smisleno i opravdano, a da su pohvale što studiju Miramax, što samom Ritchieju putem postera za The Man from U.N.C.L.E. naročito potrebne i suptilne. O jednoj šali sa seksom između čoveka i krmače ne treba trošiti suviše reči, ali sasvim je moguće da je reč o nečemu krajnje internom što slabo funkcioniše u širem kontekstu.

Na kraju će The Gentlemen ostati pre svega zabavan i to na svim nivoima, za nas kao gledaoce svakako, a verovatno i za sve upletene. Istini za volju, možda smo očekivali da će Matthew McConaughey dobiti nešto "mesnatiji" lik, ali mu ovde racionalna zadržanost dobro stoje, ili da će do izražaja doći zvezdani potencijal Henryja Goldina, ili, u krajnjoj liniji, da će versatilni Colin Farrell imati više vremena na ekranu da ukrade još koju scenu. Svakako pozitivno iznenađenje je Hugh Grant, sasvim kontra svog uobičajenog tipa uloge, ali i recentnih javnih istupa u smislu borbe za zaštitu privatnosti. Svoj prvenstveni cilj je Ritchie sa filmom The Gentlemen ispunio.

The Report

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Scott Z. Burns

uloge: Adam Driver, Annette Bening, Corey Stoll, Jon Ham, Maura Tierney, Michael C. Hall, Douglas Hodge, T. Ryder Smith, Tim Blake Nelson, Ted Levine, Matthew Rhys

Prošlu filmsku godinu su u dobroj meri obeležile doku-drame, igrano-filmski pod-žanr zasnovan na preciznoj faktografiji. Taj trend više govori o društvenim tokovima nego o nekoj kinematografskoj modi: nagomilane afere iz sfere zloupotrebe moći ili pasivnosti nadležnih institucija da se tako nešto spreči su naprosto došle na naplatu. Ne samo u Americi kao glavnoj kinematografskoj "sili", nego i, primera radi, u Francuskoj i Italiji.

Doku-drama je i inače vrlo zgodan filmski izraz, pogodan i za festivalsku sezonu i za sezonu nagrada, ali i za široku publiku koja se u međuvremenu navikla da filmove konzumira u toplini doma svog preko video-servisa. Sa druge strane, u okviru žanra je itekako moguće upotrebiti neortodoksne pristupe u svrhu gledalačkom angažmana, ali isto tako se autori mogu držati klasičnih postulata, naročito ako je osnovna priča (afera ili događaj) dovoljno koherentna. The Report, čiji scenario i režiju potpisuje Scott Z. Burns, najpoznatiji kao producent i scenarista na nekoliko filmova Stevena Soderbergha, je primer potonjeg, klasicističkog postupka, a u središte stavlja pokušaj sastavljanja senatskog izveštaja o ne-etičnom postupanju (čitaj mučenju) u ispitivanju osumnjičenika za terorizam u doba Bushove administracije.

 

Da se podsetimo, nakon terorističkih napada 11. septembra, državne službe u Americi su kroz sijaset rupa u zakonu i pod-zakonskih akata efikasno ograničile ljudska prava određenih skupina, bilo da je reč o američkim državljanima ili naročito onima koji to nisu, a bili su dovoljno loše sreće da ih se sumnjiči za učešće u terorizmu. Oni su naprosto bili zatvoreni, ili, kako se to govorilo, "zadržani" radi istrage bez namere da ih se izvede pred sud, te podvrgnuti torturi, ili "pojačanim metodama ispitivanja" koje su uključivale i tehnike fizičkog ili psihičkog mučenja, bez namere da ih se izvede pred sud, a sa idejom da se iz njih izvuku "vitalne informacije" koje će sprečiti dalje terorističke napade. Treba imati u vidu da je u to doba vladala paranoja u državnom represivnom aparatu, da je teško poverovati da bi oni priznali svoje brljotine usled nedostatka koordinacije i sukoba nadležnosti, te da nije postojalo dovoljno poverenja u strane, savezničke obaveštajne službe. Istina je, pak, da se ključne informacije nikada nisu izvlačile torturom jer bi ispitivani u nekom trenutku sve priznao, odnosno odao informacije koje se od njega očekuju (tačne ili lažne, svejedno) samo da bi se mučenje prekinulo. Sa druge strane, to je onima koji su to pokrenuli takođe bio unosan iznos, a agencijama poput CIA-e, NSA ili Domovinske Sigurnosti su one postale standardna praksa i rutina koje nisu htele da se odreknu.

Zadatak da te prakse temeljno istraži i o tome sačini izveštaj je poveren senatskom službeniku Danielu Jonesu (Driver) koji je bio zaposlen u uredu senatorke Diane Feinstein (Bening). Zadatak koji je bio pred njim bio teži nego što je mogao i da zamisli ne samo zbog obima posla, već i zbog otpora agencija, pokušaja uticaja i redakcija zbog zaštite identiteta osumnjičenog, kao i političkih zakulisnih igara i trgovina koje su usledile. Sve počinje sa dvojicom psihologa bez iskustva, Jamesom Mitchellom (Hodge) i Bruceom Jessenom (Smith) koji su CIA-i predložili "revolucionarni" tretman ispitivanja osumnjičenika mimo svakog pravnog okvira, ali priča ne staje samo na njima koji su na tome zaradili i kao "autori" projekta i kao njegovi glavni "kontrolori". Kako situacija napreduje, na tapet dolaze i službenici agencija, pa i političari koji su sa njima ulazili u dogovore, a najveći deo filma se ne bavi sačinjavanjem izveštaja, već trzavicama oko njegovog plasiranja.

 

The Report je film težak za bilo kakvo prepričavanje, ali zapanjujuće lak za praćenje zbog Burnsove veštine pripovedanja i stava u kojem se pridržava činjenica i prezentira ih na jasan i jednostavan način. Tome dosta pomažu dobro urađene, nenametljive grafičke intervencije koje nam pomažu da pratimo vremenski okvir radnje koji se proteže na gotovo deceniju u toku koje je došlo i do smene administracija i do promene prakse i do likvidacije Bin Ladena, ali i do novog koncepta ratovanja pomoću dronova, a da za svoja nepočinstva niko zapravo nije kažnjen, a neki su čak i napredovali. Burnsova sigurna, a nenametljiva režija koja se bazira pre svega na radu sa glumcima i veštoj rekonstrukciji detalja, tu je svakako od pomoći, pa je The Report film koji ne zahteva veliko platno i savršeno funkcioniše na kućnim formatima.

Izbor glumaca je izvrstan, počev od Adama Drivera koji je sposoban igrati pasioniranu osobu čije frustracije dolaze iz situacije u je ta osoba prinuđena na trule kompromise. Annette Bening je skoro neprepoznatljiva pod maskom Diane Feinstein, ali njena gluma svejedno dolazi do izražaja. Film takođe vrvi od interesantnih epizoda: Corey Stoll igra Jonesovog advokata koji ga savetuje kako da se odbrani od CIA-inih kontra-napada zbog odavanja državne tajne, Jon Ham je idealan izbor za Obaminog kompromisu sklonog šefa personela Bele Kuće, Tim Blake Nelson i Matthew Rhys imaju pamtljive epizodice kao saradnik istrage i reporter New York Timesa koji želi objaviti izveštaj. Burns pokazuje i nešto smisla za humor dajući uloge dvojici filmsko-televizijskih serijskih ubica Tedu Levinu (Buffalo Bill iz Silence of the Lambs) koji igra službenika, a kasnije direktora CIA-e Johna Brennana i Michaelu C. Hallu (Dexter) koji igra Thomasa Eastmana, službenika iste agencija upletenog u torturu osumnjičenika.

Zanimljivo, Burns je ove godine radio na još jednoj doku-drami, kao scenarista Soderberghovog Netflix-filma The Laundromat koji se na dramaturški različit, živahno-satiričan način bavio aferom Panama Papers. The Report takođe ima "televizijsko" poreklo, iza njega producentski stoje Amazon i novinarsko-istraživačka platforma Vice. To se i vidi i ne smeta, The Report se gleda onako kako se dobar, ozbiljan politički novinski članak na Viceu čita: za lakoćom i sa interesovanjem.

A Film a Week - Coming Home Again

previously published on Asian Movie Pulse

Wayne Wang is one of the pioneers of Asian-American cinema, often providing a unique voice on the topics of identity, immigration and integration. In his long and fruitful career, listing 22 feature-length films over the course of 44 years, he has made some of the biggest and most beloved indie hits like “The Joy Luck Club” (1993) and “Smoke” (1995), had his chance of earning Hollywood fame with “Maid in Manhattan” (2002), but he always came back to Asian-American themes. The other thing characteristic for Wang is the tendency to work with the material sourced in literature. Both stated facts hold for his latest film, “Coming Home Again”, which was shown at Toronto and Busan before having its European premiere in the official selection at Black Nights Film Festival in Tallinn.

However, “Coming Home Again” will take a special place in Wang’s filmography. The reason for that is the type of the material he works with: a deeply personal, autobiographical and essayist reflective stream of consciousness-type short story written by Lee Chang-rae. It is a challenge, but Wang has always been unorthodox in his choice of literary bases for his cinematic works, preferring to adapt short stories rather than novels and even experimenting with his own and his creative partner Paul Auster’s observations on their two-tome 1995 collaboration consisting of “Smoke” and “Blue in the Face”.

Wang opens the film with narration by Chang-rae, played by Justin Chon, about a special way to prepare beef short-ribs by almost filleting it, but leaving the bone attached to the meat on the side, so the meat can suck its richness. On that one, he is quoting his mother (Jackie Chung), the woman who had been always treating him with good food. But the mother’s cruel sickness, stomach cancer, is the reason why Chang-rae left his well-payed job in New York and went back to his childhood home: he feels obliged to take care of his dying mother who was always the first to sacrifice her own happiness for the well-being of the family, since his college professor father is busy with work and his career-pursuing sister lives in South Korea.

The plot of the film (sort to speak) takes place over the course of one day, but through flashbacks, narrations and reminiscences, Lee as a writer and Wang as a filmmaker reveal more background details about the family’s past, making the movie more of a meditation on the subjects of family, ambition, self-sacrifice and the constant fear of death. “Coming Home Again” is far from an easy watch due to its sombre topic and essay-like storytelling through voice-over narration with only a small portion of dialogue and in the complete absence of “action” of any kind. On the other hand, it is clearly a work of a filmmaking master and one of the best films of its kind.

The reason for that is Wang’s sure-handed directing and meticulous approach to the material that makes “Coming Home Again” easy to follow and navigate. The scenes set in the present are cold in terms of colours, the camera is usually fixed and it observes the characters from behind, while those set in flashbacks, memories and reminiscences are richer in colour, filmed with hand-held camera and more dynamic. The absence of external music (that is not the part of the plot) until the very end is also telling what kind of emotions Wang aims for and actually scores, for which he also has to thank his crew, the cinematographer Richard Wong as well as Ashley Pagan and Deirdre Slevin, who were handling the editing.

The actors also deserve to be considered among the film’s highlights. Justin Chon (“Twilight Saga”, “Gook”) finds a good balance between the multiple roles he has to fill in as a character, but also as an observer and narrator, aiming either for more of a cerebral effect or for pure emotion. Jackie Chung has even a harder mission playing a character who barely moves and talks, but she handles it with grace, making “Coming Home Again” an emotional and cinematic experience hardly comparable to anything else.