Nobody

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Bijes običnog, mirnog čovjeka svojevrstan je žanrovski klišej karakterističan za akcijske trilere već nekoliko desetljeća. Obični čovjek Paul Kersey u interpretaciji Charlesa Brosnona je tako postao osvjetnik u kultnom filmu Death Wish iz 1974., a i prije njega slična se mehanika primjenjivala u pojedinim vesternima, recimo u slučaju blagog šerifa Willa Kanea u Zinnemannovom ikoničkom naslovu Točno u podne iz 1952., ili bivšeg revolveraša Shanea koji se odlučio skrasiti kao kauboj i rančer u istoimenom filmu Georgea Stevensa (1953.). Devedesetih je taj bijes mirnog čovjeka reflektirao društvene trendove i bio reakcija na sve veću otuđenost i depersonalizirani tretman pojedinca, a primjeri za to su filmovi Dan ludila s Michaelom Douglasom i Breakdown s Kurtom Russellom. Onda su došle 2000-te i posebice 2010-te i era takozvanih »neesonijada«, odnosno filmova s Liamom Neesonom kojeg uvijek nešto prene iz mirnog života u koji je pobjegao od nasilja kojem je svjedočio i koje je činio u ranijem životu. Naravno, ni koncept, pa ni sam termin nisu naročito novi, »neesonijade« očito podražavaju »bronsonijade« iz 70-ih i 80-ih, a i brojni drugi glumci su »akcijali« po sličnoj mehanici, toliko da se o Stevenu Seagalu zbijaju šale kako on uvijek igra isti lik pod drugim imenom. Vođeni konceptom bijesa mirnog čovjeka, u prošlosti su u akciju upadali i Harrison Ford, i Tommy Lee Jones, o profesionalnim »akcijašima« poput Brucea Willisa i Mela Gibsona da i ne govorimo, a usporedno s Neesonom u konceptu su se oprobavali i, između ostalih, Denzel Washington i Keanu Reeves, a na sličan su se vlak pokušali »okačiti« i Kevin Costner, Pierce Brosnan, Sean Penn i John Travolta. Ono čime je Liam Neeson činio razliku u odnosu na sve navedene njegovo je izrazito dramsko glumačko porijeklo, što transfer k akcijskim ulogama pod stare dane čini izrazitijim, neočekivanijim i nevjerojatnijim. Do sada se taj utisak noviteta u velikoj mjeri »isprao«, pa je rijetko tko uzbuđen pojavom novog akcijskog filma s Liamom Neesonom, ali se koncept svejedno održava i isprobava i s drugim glumcima.

Posljednji u nizu takvih filmova je naslov Nitko ruskog redatelja Ilje Naišulera koji bi se ponajprije mogao opisati kao varijacija na temu klasične »neesonijade« smještene u svijet Johna Wicka. Ovo potonje, međutim, ni u kojem slučaju ne treba čuditi, imajući u vidu da je scenarij napisao scenarist John Wick trilogije Derek Kolstad, te da je on skupa s jednim od redatelja prvog John Wick filma i producirao Naišulerov film. Faktor iznenađenja u svemu tomu je, međutim, izbor glavnog glumca: Bob Odenkirk je prije svega komičar koji svoj humor zasniva na auto-ironiji i izboru uloga nesigurnih »beta«-muškaraca, najpoznatiji po ulogama za televiziju u serijama Breaking Bad, Better Call Saul i Fargo, te po karakternim epizodama u filmovima najčešće »indie« profila. Projekti koje bira nisu, dakle, nužno komedije, ali njegovi potpisni likovi u sebi nose dozu komičnosti, pa su meta humora i ironije. Zapravo ga kao akcijskog glumca teško možemo i zamisliti.

Naišuler film otvara krupnim kadrom Odenkirkovog natučenog lica, čime se poigrava s našim očekivanjima. Mjesto radnje je policijska postaja, a dotični je ispitanik. Na prvo pitanje, tko je on, odgovara da nije on nitko, samozatajno se smješkajući, odakle se radnja filma do samog kraja premješta u flashback. I doista, čini se da je Odenkirkov lik, Hutch Mansell, »nitko i ništa«, obični »sivi miš« kojem su dani i tjedni jednaki. Živi u predgrađu, ima neinspirativan posao, uvijek po pravilu kasni s izbacivanjem smeća pa biva frustriran kad mu kamion pobjegne pred nosom, sin ga ne poštuje, njegova žena (Connie Nielsen) uspješnija je od njega, čini se čak da joj se on pomalo i gadi, toliko da je uspostavila barijeru od jastuka u njihovom bračnom krevetu, a on radi za njenog oca (Michael Ironside) i trpi podbadanje njenog brata (Billy MacLellan) kao računovođa ili nešto slično u njihovoj tvornici metalnih proizvoda. Naišuler nam to predstavlja elegantnom montažnom sekvencom praćenom sjajno pogođenim dizajnom zvuka (pulsiranje, odnosno otkucavanje sata) koja se sve više ubrzava kako vrijeme prolazi. Prva je prekretnica upad dvoje naoružanih napadača u njihov obiteljski dom prilikom čega on propušta priliku da intervenira, onesposobi ih i riješi stvar, čime izaziva još veći prezir svoga sina. Međutim, nestala narukvica njegove kćeri, jedine osobe koja ga iskreno voli, okrenuti će njegov život u posve drugom pravcu. Prvo u razgovoru koji Hutch vodi sa svojim nestalim bratom Harryjem preko ultra tajne radio-veze saznajemo da Hutch u vojsci nije bio samo na uredskom poslu prikupljanja izjava, što znači da je »auditor« šifra za nešto, već i da je vidio dovoljno akcije da prepozna da je pištolj napadača bio prazan, što znači da je njegovo nereagiranje bila svjesna odluka, a ne manifestacija straha. Međutim, nestala narukvica mu je dovoljna motivacija da napadače pronađe i upadne im u kuću u svrhu fizičkog obračunavanja. Međutim, kako se ispostavlja da narukvica nije kod njih, a da su njih dvoje zapravo očajnici koji kradu kako bi svojoj bebi pružili medicinsku njegu, Hutch odustaja od plana i frustriran sjeda na autobus za doma. Druga prekretnica je tipska scena kojoj svjedoči u autobusu: grupa pripitih mladića počinje maltretirati jednu djevojku, što je Hutchu dovoljan razlog da se umiješa i u elegantno koreografiranoj sceni pretuče nasilnike i pošalje ih u bolnicu. Nevolja je, međutim, da to nisu bili tek neki obijesni momci, već kriminalci nižeg ešalona u ruskoj mafiji, te da jedan od njih ima nezgodnog brata psihopata Julijana (Aleksej Serebrjakov, najpoznatiji po ulozi u filmu Levijatan Andreja Zvjaginceva) koji kreće na put osvete. Slijedi obračun između Hutcha i nepreglednog mnoštva ruskih gangstera u kojem će on dobiti pomoć i od brata Harrya (reper RZA kojeg je kao glumca svojedobno lansirao Jim Jarmusch), ali i od oca Davida (veteran Christopher Lloyd) koji uopće nije bezazleni umirovljenik kao što se čini...

Odenkirkovo najveće postignuće u filmu je to da je savršeno uvjerljiv u oba ekstrema svoje uloge. Uloga kakvu igra na početku je tipska za njega i savršeno mu stoji čime je transformacija u »akcijskog heroja« još izrazitija. Odenkirk je za takvu ulogu morao provesti i nešto vremena na treningu, a na ruku mu idu i koreografija scena borbe i vješta kinetička režija kojoj Naišuler pribjegava. I ostatak glumačke podjele uglavnom igra kontra svog uobičajenog tipa, RZA doduše ima iskustva s manjim akcijskim ulogama, ali je kao glumac do sada najbolja ostvarenja imao u opuštenijem izdanju, vidjeti Christophera Lloyda u kino-filmu je prijatno osvježenje, a Aleksej Serebrjakov izvrsno koristi svoju prirodnu teatralnost da utjelovi lik efektnog negativca koji može postati ikonički u budućnosti. Dojam dodatno popravlja i imaginativna konstrukcija svijeta u kojem likovi obitavaju, što je i inače karakteristično za scenarije Dereka Kolstada, kao na primjer objašnjenja što je »auditor« zapravo (plaćeni ubojica koji dolazi na kraju balade kad su sva legalna sredstva iscrpljena), kao i »flashback u okviru flashbacka« u kojem Hutch objašnjava motivaciju za napuštanje posla i prelazak na karikaturalno miran (zapravo dosadan) obiteljski život.

Kao redatelj, Naišuler je pozornost na sebe skrenuo svojim dugometražnim prvijencem Hardcore Henry, filmskom »pucačinom« iz prvog lica koja vjerno podražava video-igrice. Sličan koncept primjenjivao je i u video-spotovima koje je ranije radio, ali čini se da je u slučaju Hardcore Henryja ta radikalnost postupka bila sama sebi cilj u svrhu eksperimenta i pomicanja granica mogućeg. U tom smislu je Nitko dosta konvencionalniji film u kojem ruski redatelj pokazuje sposobnost da napravi nešto što drži gledatelja prikovanim za ekran i konvencionalnijim sredstvima. Ostaje, doduše, pitanje etike i onoga što iz filma Nitko možemo iščitati, od latentnog rasizma i klišeja da su prestupnici uvijek oni drugi (provalnici su bili Latinoamerikanci, glavni negativci su Rusi, a među njima je i jedan crnac s vratolomnom životnom pričom), preko dojma da muškarac mora biti »kastriran« da bi vodio dosadni obiteljski život i pustio ženi da dominira njime na svakom polju, pa do toga da jedino ekstenzivno nasilje donosi satisfakciju. Ali sve to nekako podrazumijevano dolazi s teritorijem akcijskog filma i u tom svijetlu je Nitko sasvim solidan i vrlo efektan u spoju vratolomne akcije i momenata iščašenog humora koji se pograva s našim očekivanjima.

My Salinger Year

 kritika objavljena na XXZ

2020.

Scenario i režija: Philippe Falardeau (prema istoimenom romanu Joanne Rakoff)

Uloge: Margaret Qualley, Sigourney Weaver, Douglas Booth, Tim Post, Colm Feore, Théodore Pellerin, Seána Kerslake, Brian O’Byrne, Hamza Haq

Za pisce ionako važi da su ćudljivi, a kralj ćudljivosti među piscima je svakako bio J.D. Salinger. Sa svojim nevelikim opusom od samo četiri objavljene knjige (od kojih je najpoznatiji roman Lovac u žitu, remek-delo koje izbilo na loš glas zbog pojedinaca koji su ga uzeli kao svoju kolajnu i alibi), Salinger je zauvek promenio svet literature pre nego što se povukao u osamu i odbijao komunikaciju. Svaki film koji se makar marginalno dotiče Salingera će doći do svoje publike, uglavnom u redovima ljubitelja literature, pa zapravo i ne čudi da je My Salinger Year, po scenariju i u režiji kvebeškog reditelja Philippea Falardeaua (najpoznatijeg po filmu Monsieur Lazhar iz 2011. godine nominovanom za Oscara za strani film) otvorio prošlogodišnje izdanje Berlinala. Festivalski put filma prekinut je zaključavanjem usled pandemije, ali se svejedno našao i na programu nedavno završenog Festa.

My Salinger Year, međutim, nije film o Salingeru, premda se dotični pojavljuje kao sporedni lik u formi glasa i siluete glumca Tima Posta, te figurira kao pokretač nekih od podzapleta. U pitanju je zapravo filmska adaptacija autobiografskog romana Joanne Rakoff koji se bavi određenim periodom u njenom životu. Ona je, naime, 1995. godine radila za veliku i staromodnu newyoršku literarnu agenciju čiji je jedan od klijenata bio i sam Salinger.

Joannu (Qualley) upoznajemo prvo kroz naraciju (otrcan štos, ali ovde funkcionalan), u kojoj nam objašnjava kako je prekinula studije na Berkeleyu i za sobom pustila dečka-muzičara da bi otišla u New York, živela po jeftinim stanovima i kaučima svojih prijatelja i pisala u kafićima. Onda je i vidimo prvo na razgovoru u agenciji za zapošljavanje (gde dobija savet da je zdravo skrivati vlastite literarne ambicije posebno ako želi imati posla sa svetom literature), a onda i u literarnoj agenciji na razgovoru sa strogom šeficom Margaret (Weaver) koja prezire kompjutere i sve moderno i od nje traži da obavlja poslove sekretarice i asistentkinje. Posao kao posao možda nije tako dobar, ali Joanna će makar dolaziti u kontakt sa piscima dok zarađuje za račune, ili makar tako misli.

Najvažnije od svega, klijente treba činiti srećnim, a Joanna je ugodna, inteligentna, pristojna i zapravo ima poneku dobru ideju. Glavnina posla joj je odgovaranje na poštu čitaoca namenjenu Salingeru: sva pisma se moraju pročitati (od incidenta s Markom Davidom Chapmanom, ubicom Johna Lennona), a na njih se odgovara jednom od nekoliko zadatih formi. Kako Joanni đavo ne da mira, a i kako su neka od pisama vrlo lična i snažna, ona će na neka od njih odgovarati sama i na svoju ruku. Dodatna ujdurmu započinje i Salingerova odluka da jednu svoju staru pripovetku objavljenu u časopisu The New Yorker sredinom 60-ih ponovo objavi kod jednog iskrenog, malog izdavača koji ga je nečim fascinirao. I na privatnom planu pisci, odnosno jedan pisac u pokušaju, njen prilično nesimpatični novi dečko Don (Booth), kroje kapu Joanni, pa će se ta 1995. godina za nju ispostaviti kao nešto prelomno.

I pored površnih usporedbi koje se same nameću, dugometražni igrani film nije naročito blizak romanu kao formi, već po svojoj strukturi i obimu najviše liči na pripovetku, esej ili novinski članak. Roman može razvijati više paralelnih, jednakopravnih radnji i različito dozirati pojavljivanja likova, film mora imati jedan osnovni zaplet i jasno određeno koji su likovi glavni, koji sporedni, a koji epizodni. S tim u vezi, inflacija podzapleta koji opterećuju film My Salinger Year i čine ga nezgrapnim i nedorađenim u detaljima, jasan je signal njegovog porekla. Neke od priča tu, poput pisama koja dobijaju lica i glasove, bukvalno (Théodore Pellerin se tu ističe kao momak iz predgrađa smoren uštogljenim životom koji se identifikuje i sa Holdenom Caulfieldom i sa Salingerom) ili zapleta oko Salingerovog novog izdanja, zaslužuju vlastite filmove, dok su neke druge prilično generičke, poput odnosa sa strogom šeficom (podseća na The Devil Wears Prada) ili s dečkom-govnarom (silne romantične drame i filmovi o odrastanju).

Srećom, Falardeau ima šta da okrene u svoju korist, počevši od scenografije i kulise New Yorka iz 90-ih, dok su se još knjige izdavale na papiru, dok se pušilo po kancelarijama, dok su se kompjuteri činili kao tehnološka novotarija i nešto sasvim pomodno u netehnološkom delu sveta, i dok je biti pisac bila legitimna životna ambicija. Nebo je sivkasto, na ulicama je gužva i prljavština, enterijeri su u tamnosmeđim tonovima, obloženi drvetom, najčešće mahagonijem, stanovi u kojima žive mladi ljudi su buđavi, a kuće u kojima obitavaju etablirani prostrane i luksuzne, a svi nekud žure. Da, to je New York koji pamtimo iz života i filmova, dodatno osenčen patinom nostalgije.

Drugi bitan faktor su glumci, odnosno dve glavne glumice. Iako je odnos njihovih likova generički, ti likovi su punokrvni i detaljni, što im omogućava da u njih urone. Margaret Qualley je mlada i nadolazeća glumica plemenitog glumačkog porekla: njena majka je Andie MacDowell i fizičke sličnosti između njih dve su uočljive. Joanna je tip lika koji bi mlada Andie MacDowell odigrala perfektno, i Margaret Qualley je za ulogu odličan izbor, posebno jer zrači iskrenošću, prijatnošću i tom nekom atipičnom, naivnom zavodljivošću. Sa druge strane, Sigourney Weaver je izvrstan izbor za lik Margaret pre svega zbog svog načina na koji stari, a koji onu grubost iz mladosti ublažuje u nešto što možda nije fragilno, ali je svakako sofisticirano i elegantno.

Kada se crta podvuče, My Salinger Year tako postaje i ostaje jedan od onih univerzalno gledljivih, pa čak i simpatičnih filmova koji mogu savršeno lako živeti sa svojom nesavršenošću, pa čak i nekim krupnim greškama u temelju. Za takve filmove je nejasno koja im je bila krajnja ciljna publika: za literate i ljubitelje Salingera, ovo je dosta neozbiljan film koji se oslanja na predrasude o psicu; kao priča o odrastanju i formativnosti 20-ih godina se pak neće svideti mladim ljudima kojima su 90-e davna prošlost. Ali zato nikoga neće ni iznervirati. My Salinger Year je komad filmske beletristike i žanr-literature koju možemo čitati u javnom prevozu, ponekad i sa smeškom na licu.

 

 

 

Loan Shark / Lihvar

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

U poslednjih deceniju-dve, srpska kinematografija doživela je priličan pomak: žanrovski film više se ne smatra komadom egzotike, a sve priče nisu nužno i suštinski vezane za Beograd u kojem je iz logističkih razloga najlakše snimati. Međutim, kombinacija ta dva faktora, žanrovskog pristupa i lokacije van Beograda, i dalje je retkost. Zbog toga „Lihvar“, dugometražni prvenac Nemanje Ćeranića nakon nekoliko kratkih filmova i rada na serijama, predstavlja još jedan dodatni sveži dašaka vazduha.

Ćeranićev triler premijerno je prikazan na beogradskom Festu, i to u takmičarskom programu, a u bioskopsku distribuciju ulazi u četvrtak, 20. maja.

Mundir (Dušan Petković) je bivši bokser, a sadašnji uterivač dugova koji nikome nije ostao dužan i koji ne dozvoljava drugima da mu predugo i previše duguju. Sa druge strane, on je i porodični čovek, otac dvoje dece koju odgaja čvrsto ali sa ljubavlju, te koji planira da završi započete poslove i okrene se legalnom biznisu. Činjenica da je dijabetičar predstavlja mu samo dodatnu motivaciju, a njegova teretana je, naime, već skoro spremna i čeka otvaranje.

U Inđiji, u kojoj je svako u nekoj „kombinaciji“, od kredita do kocke, svi rizikuju da pre ili kasnije postanu Mundirove „mušterije“, ostanu bez novca i pokretne imovine, a sa slomljenim kostima. Probleme sa zakonom Mundir rešava poznanstvima i dobrim odnosima sa policijom, posebno s inspektorom Kantarom (izvrsni Jovo Maksić) koji će ga upozoriti kada neće moći da ga zaštiti. Međutim, i Mundir ima dug prema gangsteru Blečiću (Zlatan Vidović) koji bi, pak, hteo da ga zadrži kao pouzdanog saradnika čak i nakon što mu ga isplati.

Mundirovi planovi za penziju izjaloviće se spletom nesrećnih okolnosti kada mu pozli u lokalnom bircuzu, a narkomani Soni (Branko Vidaković Čombe) i Katana (Milica Grujičić) ga „olakšaju“ za torbicu u kojoj je bilo i 200 eura. Lova možda nije neka, ali princip je princip, a Mundir će u intervenciji malo preterati, pa će se naći u problemu i sa zakonom i sa podzemljem. Hoće li se i kako izvući, s obzirom na to da je jedini na koga može da računa njegov kum Ramljan (Strahinja Blažić), inače nervozan i nestrpljiv čovek?

U pitanju je, dakle, poštena i žanrovski standardna priča koja je sama po sebi dobra, a milje provincijskog gradića filmu dodaje jednu dozu interesantne egzotike za uslove srpske i regionalne kinematografije.

Režiser i njegov brat i producent filma Aljoša Ćeranić su iz Inđije, kao i dobar deo amaterske ili poluprofesionalne glumačke ekipe. Dodatno, direktor fotografije Dušan Grubin ima izuzetno oko za detalje specifične lokacije, što ne treba da čudi budući da je radio na dokumentarnim filmovima više nego na igranim.

Problem je, međutim, u tome što temelji na koje se oslanja priča nisu zadovoljavajuće razvijeni u scenariju Strahinje Madžarevića koji je sa Ćeranićem prethodno radio na kratkim filmovima i serijama „Ekipizza“ i „Grupa“. Skriptu fali barem još jedna „ruka“, poželjno i više njih. To važi i za likove koji nisu razrađeni dalje od grubih skica, ali i za dijaloge koji zvuče tvrdo i drveno, naročito kada te replike izgovaraju neiskusni glumci.

Oni su, pak, većinom u velikom problemu, vidljivo se muče sa tekstom i izgledaju kao da im je neprijatno, pa pokušavaju da se izvuku na štos: Zlatan Vidović pozom bosanskog šereta, Branko Vidaković Čombe preglumljivanjem narkomanske tuposti, a Dušan Petković u glavnoj ulozi krupnom i pretećom pojavom.

Za sve njih, naročito za potonjeg, vredi da bi svoje uloge uverljivije odigrali čak bez ikakvog teksta nego s ovim. Jovo Maksić je izuzetak, ali on je glumac mnogo većeg formata, što je dokazao brojnim drugim ulogama na filmu i televiziji.

Ovakva glumačka ostvarenja otkrivaju nedostatke i Nemanje Ćeranića kao režisera koji ili nije znao da ih pravilno usmeri ili se zbog ograničenog budžeta i ograničenog vremena snimanja odlučio na kompromis u kojem će stradati perfekcionizam po pitanju glume. Sa druge strane, režiser vrlo dobro barata nekim drugim aspektima režije, upotrebom muzike, što originalne, što iz drugih izvora; i kontrolom montaže koja postaje značajno izražajno sredstvo.

Kada se crta podvuče, „Lihvar“ će ostati jedan od onih grubih ranih radova koji nagoveštavaju potencijal, ali ga ne realizuju. Sledeću priliku će Ćeranić i Madžarević imati, nadajmo se, već ove godine sa jednim od najiščekivanijih naslova „Volja sinovljeva“, koji je zamišljen kao akcioni film smešten u postapokaliptično okruženje Balkana nakon nuklearnog rata.

Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time / Felkészülés meghatározatlan ideig tartó együttlétre

 kritika objavljena na XXZ

2020.

Scenario i režija: Lili Horvát

uloge: Natasa Stork, Viktor Bodó, Benett Vilmányi, Zsolt Nagy, Péter Tóth, Andor Lukáts, Attila Mokos, Linda Moshier

Naslov možda deluje kao da je uzet iz neke stare alternativne off-drame ili nekog nezavisnog filma, i doista rogobatno zvuči, ali zapravo pogađa suštinu najnovijeg, četvrtog po redu, dugometražnog filma mađarske autorice Lili Horvát. Uostalom, to je nešto kroz šta junakinja, ironije li, gotovo sama prolazi. Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time premijerno je prikazan u kasno-letnjem i rano-jesenjem klasteru festivala, u Veneciji i Torontu, turneja se nastavila na Cirih, Varšavu, Chicago i Busan, bio je i mađarski kandidat za Oscara, a naša publika je mogla da ga pogleda na upravo završenom 49. Festu.

Junakinja filma Márta Vizy (Stork) ugledna je doktorka neurohirurške specijalizacije na ugodnoj poziciji u New Jerseyu. Upoznajemo je kod psihijatra (Tóth) kojem objašnjava kako to da je posle dvadesetak godina odsustva ponovo završila u Budimpešti. Razlog je pakt s kolegom s kojim je imala romantični susret na simpozijumu, odnosno njihov ugovoren sastanak na njenom omiljenom mestu (peštanska strana Mosta Slobode) mesec dana kasnije. Štos je u tome što se dotični kolega, ugledni budimpeštanski hirurg s literarnim ambicijama i profesor na fakultetu János Drexler (Bodó) ne seća ni nje, niti dogovora. Seansa kod psihijatra funkcioniše kao okvir u kojem Márta deli svoja razmišljanja s njim (a posredno i s nama kao publikom), dok se glavnina radnje, odnosno njenog puta otkrivanja misterije i samospoznaje, odvija kroz »flashback«.

Taj put podrazumeva i stereotipnu »na prečac« odluku da ne iskoristi povratnu avio-kartu za Ameriku donetu direktno na aerodromu, iznajmljivanje trošnog stana i zapošljavanje u zastareloj, derutnoj bolnici s ljubomornim i neprijateljski nastrojenim kolegama, kao i nepoverljivim pacijentima. U slobodno vreme ona, pak, pokušava da se poveže s Jánosem i da otkrije zašto bi je on izmanipulisao, odnosno je li ona usled usamljenosti samu sebe zavaravala i sve izmaštala. U tome će joj posebnu prepreku predstavljati sin jednog njenog pacijenta Alex (Vilmányi), student medicine koji prema njoj gaji neprimerena i ničim uzvraćena osećanja.

Lili Horvát u svom scenariju dosta vešto žonglira s nekoliko ne toliko nepoznatih tema, poput odnosa između naprednog Zapada i zaostalog Istoka, te odnosa između karijere i društvenog života, odnosno disbalansa koji Mártu, inače lepu, briljantnu i ostvarenu ženu, može koštati psihičke stabilnosti. Najinteresantnije u svemu tome je da ni ona nije baš sigurna kroz šta prolazi, pa se ponekad ponaša naivno poput šiparice, svom statusu uprkos. Otkriće misterije zašto se János ponaša tako kako se ponaša i rasplet su možda takođe naivni, prigodni ne baš opravdani, ali ionako se put do njih računa više nego sam rezultat.

Taj put, međutim, kombinuje različite filmske uticaje u jednu glatku celinu. Ima tu dosta toga, od francuskog Novog Talasa i Hitchcocka, preko Kieszlowskog i Hanekea do atipičnih francuskih trilera 90-ih (The Apartment Gillesa Mimounija je jasna asocijacija po snazi atmosfere koja magnetski uvlači gledaoca u intimnu misteriju) savremenog lagano bizarnog i neuhvatljivog savremenog mađarskog filma. Zajedničko svemu tome je hladna atmosfera i cerebralni pristup nečemu što možemo smatrati »misterijama ljudske duše«, ali to ne znači da nema i neke igrivosti.

Zapravo, Márta je kao lik nešto hladnija i intelektualnija varijanta onih filmskih »ludih žena«, doduše bez one podrazumevane plitke mizoginije u karakterizaciji kakva je u takvim filmovima inače prisutna. Glumici Natasi Stork ovo je prva glavna uloga i pred njom je bio dosta težak zadatak da nađe pravi balans, što joj je i uspelo. Ona nosi ceo film, dok joj ostatak ansambla zdušno pomaže. Ima Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time svojih nedostataka, zapravo ga je dosta teško i uhvatiti, ali ga glumci i atmosfera »prodaju« vrlo dobro.

A Film a Week - Betrayed / Den største forbrytelsen

 previously published on Cineuropa

Eirik Svensson’s fourth feature, Betrayed, is a Holocaust drama based on true events that deals with the Norwegian Quisling régime’s share of the guilt for the crimes against the Jews, which included internment in concentration camps and the deportation of men, women and children by sea and rail all the way to Auschwitz, where most of the detainees were killed. It was released directly in theatres in Norway last Christmas, and distribution abroad and a release on DVD and VoD platforms ensued. Its screening at the Belgrade International Film Festival serves as its festival premiere and will probably remain one of the rare festival bookings for the film.

We follow the story of the Jewish Braude family. The small-business-owner father Benzel (Michalis Koutsogiannakis, from The Girl Who Kicked the Hornet’s Nest) and his seamstress wife Sara (seasoned TV and movie actress Pia Halvorsen) are immigrants from Lithuania who stick to the Jewish traditions. On the other hand, their sons Charles (star actor Jakob Oftebro), who serves as our protagonist, Harry (Carl Martin Eggesbø) and Isak (Eilif Hartwig), as well as their daughter Helene (Silje Storstein), are completely integrated in Norwegian society. In pre-war times, Charles was a star boxer, and just before the war, he got married to his affectionate Norwegian girlfriend Ragnhild (Kristine Kujath Thorp, for whom the role in Betrayed could turn out to be seminal).

Then the occupation came, and the Braudes all had to register as Jews. Soon enough, the father and all three sons were rounded up and sent to Berg, while the women and their neighbour Maja (up-and-coming actress Hanna-Maria Grønneberg) were left to fend for themselves and weigh up their options, such as escaping to neutral Sweden under the slowly mounting pressure from the authorities, which culminated in the confiscation of their property, arrests and deportation to Auschwitz on the SS Donau in late November 1942. In parallel with the Braude family tragedy, we also follow the preparations for the large-scale operation handled by police chief Knut Rød (Anders Danielsen Lie, of Oslo, August 31^st, 22 July and Personal Shopper fame).

The screenplay by veteran screenwriters Lars Gudmestad (Headhunters) and Harald Rosenløw-Eeg (The King’s Choice) touches on a number of Holocaust drama clichés, like the world-view clashes between the different generations in the Jewish community, the attitudes of the policemen and the bureaucrats, which are usually impersonal and cold, but sometimes turn into insincere courtesy or open sadism, and the tension that builds up from the dilemma of whether to stay and comply or try to leave and risk life and limb, and from the genre scenes of life in the concentration camp and the attempts to hide in the city. The time-hopping structure, jumping between late November 1942 and the years preceding it, employed in the first half of the film is also a well-worn trick that adds to the dynamism.

The execution by director Svensson is solid, and his intentions are clear. The stylistic choice of a murky colour palette in Karl Erik Brøndbo’s cinematography is fitting, which is also the case with Johan Söderquist’s neoclassical soundtrack. The actors are directed to elicit an emotional reaction from the viewer, which they succeed in doing, although their characters are confined to the well-known types. Oftebro is convincing as the “never give up” type of protagonist, while Danielsen Lie is chilling as the cold and distanced antagonist. Betrayed might not be exceptional and may not bring many new elements to the Holocaust drama sub-genre, but it is a rock-solid and respectful film.

Wife of a Spy / Spy no tsuma

 kritika objavljena na XXZ

2020.

režija: Kiyosh Kurosawa

scenario: Kiyosh Kurosawa, Ryusuke Hamaguchi, Tadashi Nohara

uloge: Yu Aoi, Issey Takahashi, Masahiro Higashide, Ryota Bando, Yuri Tsumenatsu, Takashi Sasano, Hyuniri, Minosuke

Kiyoshi Kurosawa (nije u rodu s Akirom) je izuzetno plodan japanski reditelj koji je karijeru započeo kao čisti »žanrovac«, da bi je kasnije razvijao prema hibridnom art-žanrovskom pristupu i prema inteligentnim dramama namenjenim festivalima. Wife of a Spy se reklamira kao njegova prva kostimirana drama, što nije posle tačno (četiri godine ranije u Francuskoj je snimio kostimiranu horor-dramu Dagguerotype), ali mu je svakako donela formalno najveći uspeh u karijeri – Srebrnog Lava za režiju u Veneciji. Sa dobrim razlogom, reklo bi se, Wife of a Spy je klasično intoniran, lako dostupan, a opet inovativan i filigranski precizno režiran film.

Kobe, 1940. godine. Yusaku Fukuhara (Issey Takahashi) je uspešni poslovni čovek koji se bavi spoljnom trgovinom i propagira zapadnjački stil oblačenja i ponašanja. Oblači se po zapadnoj modi, pije viski i dom mu je uređen u zapadnjačkom stilu. Čak mu je i hobi – režiranje kratkih filmova u kojima njegova lepa supruga Satoko (Yu Aoi) glumi – zapadnjački i namenjen jednako tako zapadnjački nastrojenim prijateljima i kolegama. Vremena se, doduše, menjaju, vojska počinje da paradira ulicama, propagira tradicionalni japanski izgled i vrednosti.

Kada se Yusakuov britanski poslovni partner nađe iza rešetaka bez razloga osim svoje nacionalnosti, Yusaku biva upozoren od strane komandira vojne policije Taijija (Masahiro Higashide), inače školski drug njegove žene, da pripazi na svoje ponašanje jer dolazi pod sumnju režima. Poslovni put u okupiranu Mandžuriju i neprijatna istina koju saznaje tamo Yusakua i njegovog rođaka Fumia (Ryota Bando) gura preko ruba, u smeru disidentstva i aktivizma. Fokalna tačka filma je, međutim, Satoko koja s jedne strane sumnja u svog muža i njegove časne namere, posebno kada sazna da je on doveo jednu mladu ženu iz Mandžurije, sa druge je vaspitana da poštuje autoritete, pa ne želi da bude žena špijuna i izdajnika, a sa treće oseća dužnost da bude uz svog čoveka i želi da se aktivno uključi u njegove akcije.

Wife of a Spy deluje kao moderno snimljeni stari film, što je svakako svesna autorska odluka. Film je inače originalno sniman za televiziju i u 8K rezoluciji, dok se na festivalima prikazuje u 2K, ali ne izgleda ništa manje impresivno prelivajući se u impresivnoj fotografiji Tatsunosukea Sasakija kremastim i bež tonovima, dodatno ih oplemenjujući maslinasto zelenim vojničkim uniformama, crnim i belim odelima za gospodu i pastelnim haljinama za dame. U film su umetnuti i crno-beli nemi filmovi, što blještavo kontrastni igrani, što sivkasti lažno-dokumentarni, što vizuelnoj komponenti filma dodaje još prefinjeniju notu. Scenografija i kostimi su takođe među jačim stranama filma.

Vrlo dobra je i gluma, u sjajnom balansu između staromodnog zadržanog i savremenog realističkog pristupa. Vrhunac filma je, međutim, scenario koji Kurosawa potpisuje zajedno s nadolazećim filmskim autorom Ryusukeom Hamaguchijem (Asako I & II, Wheel of Fortune and Fantasy) i njegovim kolegom Tadeshijem Noharom (Happy Hour) koji nas fino navodi na tragove i zaključke za koje se posle savršeno tempiranih obrata može ispostaviti da su bili pogrešni. Izvrsno su razvijeni i likovi kod kojih se tezičnost poruke prepliće s dozom misterije. Kurosawa to sjajno režira, povremeno se oslanjajući na klasicistički »soundtrack« Ryosukea Nagaoke na klaviru i gudačima.

Wife of a Spy ne otkriva neku veliku i skrivenu istoriju, dobro su poznati i japanski zločini 30-ih i 40-ih godina prošlog veka, kao i pokajanje do kojeg je posle rata došlo. Poznat je i sukob između tradicije i moderniteta i različite etike koju oni podrazumevaju u tranzicionom društvo kakvo je bilo ondašnje japansko. Kurosawa akcenat stavlja negde drugde, na likove, na ljude, na odnose među njima. Rezultat je vrlo dobar film, do sada među najboljima u Festovom Gala programu.

The Living Man / Živ čovek

 kritika objavaljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ako postoji jedna poruka koja se može izvuči iz masterpisa „Boyhood“ (Ričard Linklejter, 2014), onda je to da su pripadnici takozvane „generacije X“ užasni roditelji zbog sebičnog individualizma. Sa pozitivne strane, ta ista generacija je verovatno poslednja koja je mogla stoički da podnese surovost sveta; da bez ljutnje primi šalu; da artikuliše pobunu protiv generalne nepravde, a da to ne svede na jednu temu, ili makar da se rezignirano povuče u zonu ugodnosti cinizma. To je takođe poslednja generacija koja je shvatala i stvarala živu muziku u duhu rokenrola, težeći individualnoj slobodi kao osnovi na koju se može nakačiti sve ostalo što čini identitet i društvo.

U našem regionalnom kontekstu na sve to treba dodati i kolektivne traume raspada Jugoslavije, ratova i mobilizacija. Rezultat toga je zapravo potrošenost i nameštaljka u kojoj ti „poslednji rokeri“ zapravo nisu imali šansu da se ostvare onako kako su oni hteli. Jugoslavija je umrla, rokenrol je mrtav, „gen-X“ trpi gubitke, a za (bivše) aktivne rokere situacija je još gora. Šta se dešava kada se plan zvani „živi brzo, umri mlad“ izjalovi u ovom drugom delu?

Na beogradskom Festu, koji će trajati do 16. maja, održana je svetska premijera filma „Živ čovek“ Olega Novkovića, režisera i predstavnika generacije X koji je prvencem „Kaži zašto me ostavi“ (1993) među prvima artikulisao izazove i traume sa kojima je njegova generacija morala da se nosi.

Između ova dva filma isporučio je eksperiment „Normalni ljudi“ (2001), angažovani dokumentarac „Rudarska opera“ (2006) i „Beli beli svet“ (2010) - igrani film koji egzistira u istom miljeu; te konfuzni kolaž slika sa periferije „Otadžbina“ (2015), kao i urbanu (melo)dramu o temeljnoj sjebanosti i nemogućnostima bežanja od duhova prošlosti, „Sutra ujutro“ (2006), ujedno i najbolji film u dosadašnjoj karijeri. „Živ čovek“, koji stiže u regionalne bioskope 20. maja, kao da se nastavlja na tu poetiku i taj milje.

Naš antijunak je Igor Đelić – Đela (Nikola Đuričko u jednoj od najboljih uloga karijere), bivši gitarista rok-benda koji je u „svoje vreme“ važio za velikog frajera, a koji sa tim gubitkom ne može da se pomiri. Za razliku od druga Cere koji je umro od predoziranja, Đeli se desio život.

Njegova žena Sunčica (Nada Šargin, „typecast“ za ulogu) kretala se u istom društvu kao on, a „izrasla“ je u ogorčenu i prema njemu i deci zlobnu ženu. Njihova kćerka Vida neplanirano je zatrudnela u nežnoj dobi od 19 godina, a sin Vukan im je u nasleđenu kuću doveo devojku Jovanu koja tu kampuje i, čini se, gleda Đelu vođena pričama svoje majke o njegovoj mladosti.

Đela se sa krizom srednjih godina, ćelom i svakodnevnim životnim problemima poluzaposlenog bivšeg zavodnika nosi kako jedino zna i ume: cuganjem i otvorenim, nepristojnim flertovanjem sa svakom mlađom ženskom osobom sa kojom mu se ukrsti put: od podstanarke koja iznajmljuje stan u njihovoj kući, preko koleginice s posla, pa do bivše devojke koja je izrasla u svetski poznatu umetnicu.

Jasno je da Đela želi da iskoči iz sopstvene kože i vrati se u onu tinejdžersku za koju misli da bi mu bila udobnija, a jedno otkriće u kući poslaće ga na fizički ili mentalni „put“ sa kojeg se možda neće vratiti živ. Ali, uostalom, šta je život bez slobode i bez mladosti?

Način na koji Đuričko igra Đelu signalizira duboku identifikaciju glumca sa likom. On možda nije Đela, možda nikad i nije bio, ali je svakako takve likove poznavao do te mere da ih može odigrati bez truda, što i čini u nekom opuštenom, „blejačkom“ maniru, pritom ispaljujući citatne replike iz pera Novkovićeve kreativne partnerke i supruge Milene Marković. Većina je upotrebljena za foršpan, ali ostalo je ponešto i da se otkrije prilikom gledanja filma.

Deo citata dobijaju i Nada Šargin kao Sunčica i Bojan Žirović kao njihov drugar Šumar koji se s „odrastanjem“, odnosno sa starenjem, čini se, bolje, ili makar pomirenije, nosi. Sam Beograd kao grad u permanentnoj tranziciji i nezavršenom „odrastanju“ funkcioniše kao nešto između kulise, nemog svedoka i ilustracije Đelinog stanja uma. Direktor fotografije Miladin Čolaković vešto hvata panorame iz vazduha tih nekih novih delova i pejzaže s ulice onih starih, a Novković ih vešto komponuje u filmsko tkivo.

„Živ čovek“ je možda najiskreniji i najličniji Novkovićev film, što se i oseća u simpatijama za protagonistu čak i kada radi apsolutno grozne stvari i u generalno melanholičnom tonu. U smislu filmskih kvaliteta ga, pak, možemo svrstati pri samom vrhu režiserovog opusa, ispod senzibilitetskog parnjaka „Sutra ujutro“.

Generaciji koja se suočava sa krizom srednjih godina, ovaj film poslaće poruku podrške da nisu sami, a da aktivnim rokerima taj proces biva još i teži nego njihovim nekadašnjim fanovima. Generaciji nekih novih klinaca koji bi, pak, ponovo izmislili točak otvoriće prozor u svet njihovih roditelja koji su radili to isto u njihovim godinama.

Nama kao gledaocima na kraju ostaje da Đeli poželimo sreću, da pokušamo da ga razumemo, ali i da učimo na njegovom primeru i ne ponovimo njegove greške. Bolja prošlost je uglavnom iluzija, a vreme teče samo unapred.