South Wind / Južni vetar

kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Razlika u startnim pozicijama hrvatske i srpske kinematografije izvire iz odnosa domaće publike prema domaćem filmu. Hrvatska publika je, opravdano ili ne, podozriva prema svemu što se može smatrati rizičnim, dakle svemu što ne upada u žanrovsku matricu populističke ili regionalno-lokalne komedije, ili filma za djecu i mladež, dok je srbijanska radoznalija i spremna pružiti šansu domaćim filmovima, pa je stoga srpska kinematografija tradicionalno raznovrsnija i otvorenija za različite žanrove, o čemu govore opusi dvaju kinematografija od raspada zajedničke države do danas. Dok su u Hrvatskoj filmovi koji dosežu šesteroznamenkaste brojke gledalaca u kino-dvoranama rijetkost, u Srbiji ih ima pregršt s ciframa koje se bliže polumilionskim ili tu magičnu granicu prelaze, i to od različitih autora i u različitim žanrovima, od Dragojevićevog “trisa” iz 90-ih, komedije Mi nismo anđeli, ratnog filma Lepa sela lepo gore i krimi-drame Rane, preko kostimirane drame Zona Zamfirova i senzacionalnog “trash” filma Stevana Filipovića Šejtanov ratnik koji datiraju iz prvog desetljeća novog milenija, pa do najsvježijeg primjera, filma Južni vjetar Miloša Avramovića. Takve brojke ipak nisu pravilo, a srpski takozvani repertoarski film u posljednje vrijeme ne stoji najbolje, pa se tako uspjeh Avramovićevog filma čini još i većim. Korijene toga nije teško trasirati do 90-ih, i činjenice da je srbijanska kinematografija bila pod manje direktnom, ili pak mekšom i drugačije ustrojenom, državnom kontrolom, pa je mogla poslužiti kao ispušni ventil opozicijskog sentimenta tako što je izbacivala angažirane filmove koji nisu bili didaktični već obojeni izvjesnom žanrovskom matricom. Zato su, izvan festivalskih okvira, filmovi iz Srbije češće prelazili granicu prema ostatku bivše Jugoslavije, pa i prema zapadnoeuropskim i sjevernoameričkim zemljama sa brojnom dijasporom, nego što su se hrvatski filmovi našli na repertoaru srbijanskih kino-dvorana. Južni vjetar je u Hrvatsku stigao već sa statusom mega-hita i nastavio bilježiti, za hrvatske uvjete, sasvim solidne brojke.

Iako se radnja Južnog vjetra odvija u Beogradu danas, nije besmisleno referirati se na 90-te kao što to čini redatelj Miloš Avramović (rođen 1978. godine) u svojim intervjuima, pozivajući se na svoje odrastanje na periferiji Beograda (naselje Mirijevo) u miljeu bujajućeg kriminala, od uličnog do organiziranog, i turbo-folk kulture koja se poput agresivnog kancera širila društvom, što nije prestalo do dana današnjeg, što u istim, što u nekim novom vremenu prilagođenijim oblicima. Zato i ne treba čuditi otvaranje filma, doduše ne u Srbiji, već u susjednoj Bugarskoj, na cesti prema granici, u crnom “Mercedesu” i uz zvuke bugarske obrade hita Lepe Brene. Turbo-folk je, dakle, prešao državne granice, a film će kasnije potvrditi kako je pregazio i one metaforičke (nastanivši se trajno u gradu, ne nužno na periferiji) i stilske (spajajući se s “rap” kulturom u srpsku inačicu “trap” klupske glazbe), pa je na koncu postao i “leitmotiv” instrumentalnog, pseudo-morriconeovskog “soundtracka”. Luksuzni automobil je “zapakiran” kao svadbeni poklon (to što se na svadbi puca iz pištolja, ali i iz automatskog naoružanja, jasno nam daje do znanja da nije riječ o običnoj, već o mafijaškoj proslavi), ali zapravo je “kurirsko” vozilo na međunarodnoj ruti za narkotike i u zgodnom trenutku će postati “mcguffin” koji će pokrenuti sukob različitih interesnih skupina, kriminalnih grupa različitih profila, ali i “organa reda”.

A do tada nam ostaje da se upoznamo sa za zaplet važnim likovima. Naš protagonist kojeg pratimo je Petar Maraš (igra ga Miloš Biković koji je karijeru izgradio na povijesno-sportskim spektaklima Montevideo, bog te video i Bićemo prvaci sveta, da bi je potom internacionalizirao u Rusiji igrajući u tamošnjim štanc-filmovima), profesionalni kradljivac automobila i vozač koji radi za (fiktivni) zvezdarski klan koji predvodi ostarjeli, prekaljeni kriminalac starog kova Car (Dragan Bjelogrlić). Njih dvojicu upoznajemo zajedno, na karting-stazi u koju Maraš upumpava svoju ušeđevinu stečenu krađom po jednostavnom principu: kradu se skupi automobili koji se potom za otkup vraćaju vlasnicima. Doduše, vremena se mijenjaju, pa je Marašu i njegovoj ekipi – vjernom i ne odveć pametnom Baći (Miodrag Radonjić) i kukavnom “tiperu” Janiju (Srđan Todorović) – sve teže po voznom parku razlikovati pravog bogataša od zakreditiranog pozera. Maraš je također i ovisnik o adrenalinu (što vidimo u prvoj atraktivnoj filmskoj vožnji kada ukradeno vozilo mora na rikverc dotjerati do garaže), pa ne uspjeva odoljeti iskušenju kada vidi spomenuti “Mercedes” bugarskih tablica čiji ga je vlasnik nehajno ostavio otključanog. Problem je, međutim, što se u autu skrivala pošiljka droge namijenjena sadistički nastrojenom Golubu (jedna od poslijednjih filmskih uloga pokojnog Nebojše Glogovca) koji u napadu bijesa ubije bugarskog kurira, inače sina tamošnjeg mafijaša. Golub inače “rutu” ne održava sam, već radi s policijom oličenom u liku “prljavog” inspektora Stupara (Miloš Timotijević, hrvatskoj publici znan iz filmova ZG80 i Comic Sans). Beograd ipak nije toliko veliki grad, zna se točno tko “odrađuje” automobile, pa su Marašu i Caru za petama Golub i Stupar, u igri su žive glave, a u mafijaškom poslu je sve trgovina, dok se o časti i lojalnosti uvijek samo govori. Tko će preživjeti i po koju cijenu, vidjeti ćemo nakon 130 minuta filma koji prati nekoliko izuzetno napetih dana kišne beogradske jeseni…

Pred sobom, dakle, imamo klasičan gangsterski film nastao po američkom modelu, oslonjen na poetiku Michaela Manna i Waltera Hilla, ali snimljen s dosta skromnijim budžetom, što Avramović vrlo vješto maskira pametnim promišljanjem, igranjem na spektakl gdje za to ima mjesta. Tako imamo i jurnjave automobilima, ali i pješice, jedan sudar, jedno zaista krvavo ubojstvo, jednu pucnjavu iz automobila u pokretu i, naravno, završni obračun. Avramović se tu mudro oslanja na drmusavu kameru iz ruke i rapidnu montažu jer za koreografirane scene u širim planovima nema dovoljno sredstava, ekipe, pa ni iskustva. Sa druge strane, on vrlo vješto koristi svoje glumce i njihove potencijale, hrani ih citatnim replikama (što po pravilu dobro prolazi kod srpske publike), ali zapravo ne razbija tipove uloga koje oni obično igraju, osim možda u slučaju Glogovca čiji bi lik mogli naći u kakvom skandinavskom trileru, i Timotijevića čija je muževnost ovdje utišana za nijansu i nadopunjena jednom makijavelističkom crtom u karakteru, dok su Bjelogrlić i Todorović takve likove igrali kroz veći dio karijere, a Biković kojem je tip romantičnog heroja nametnut prisiljen je prilagoditi se liku koji mu je napisan.

Ako bi se u jednoj riječi mogao okarakterizirati Južni vjetar, onda se za njega može reći da je promišljen, i to važi na svim nivoima, prije svega u scenariju. Loša strana toga je kalkulacija ne samo citatnosti po cijenu uvjerljivosti, već i oslanjanje na geg-psovke za najširu publiku koja je na to navikla, i na homofobni humor kada to baš i nije neophodno. Opet, scenarij je promišljen u smislu uvođenja galerije veoma životnih likova čak i u drugom planu priče (stari automehaničar, šef sigurnosnih struktura kojeg igra legendarni Aleksandar Berček, agresivni policajac, kriminalci koje ćemo razlikovati i zapamtiti prije nego što poginu, Maraševa djevojka iako ona služi samo kao točka pritiska na njega, njegova familija, posebno otac, pijani ražalovani oficir u tumačenju Bogdana Diklića i mlađi brat koji bi se rado pridružio starijem, ali mu ovaj ne dopušta; obitelj pored toga što se koristi za pritisak na junaka služi i za izgradnju pozadinske priče o njemu, ali i kao socijalni komentar). Ta se promišljenost ogleda i u pojedinim dijalozima, detaljima kao što je izgled kavane u kojoj Golub obitava i tip muzike koji se tamo izvodi, tetovažama koje junaci imaju, žargonu kojim govore, poznavanju materije kada je riječ o automobilima. Avramović i njegov koscenarist Petar Mihajlović također kroz čisto žanrovsku priču provlače i aluzije na najveći investicijski projekt u Srbiji – Beograd na vodi, te potvrđuju tezu da iza organiziranog kriminala zapravo stoji država kojoj je u teoriji posao borba protiv istog.

Čini se pomalo čudnim da je baš Miloš Avramović uspio snimiti ovakav film i njime podići nivo žanrovske filmske scene u Srbiji možda ne na američku razinu, ali barem na srednjeeuropsku. Ne može se reći ni da je mlad autor, ali ni da je naročito iskusan, njegov prethodni dugometražni uradak, diplomski film također u žanrovskom, fantastičnom ključu Krojačeva tajna bio je svojedobno dočekan na nož od kritike i loše je prošao kod publike, ali je za dvanaest godina koliko je od tada prošlo Avramović “ispekao zanat” kao asistent režije i producent na relativno zahtjevnim televizijskim projektima poput Folka i Sjenki nad Balkanom. S tim iskustvima pokazao je zavidno znanje kako da sa skromnim sredstvima napravi uzbudljiv, intrigantan i jezgrovit film kao što je Južni vjetar. U planu je i televizijska serija koja neće biti jednostavno “izvučena” iz filma, već se planira dalja razrada likova i priče, a možda se pojavi i filmski nastavak.