A Film a Week - Moments of Resistance / Widerstandsmomente

previously published on Cineuropa

Every period of time presents a range of things that must be resisted, and resistance against abuse or repression is an ethical obligation for any responsible citizen in a civilised society. In her documentary film essay Moments of Resistance, Austrian director Jo Schmeiser tries to join the dots between the glorious days of the anti-Nazi resistance in the late 1930s and early 1940s, and contemporary movements that are standing up to capitalism, patriarchy and racism as the main forms of injustice that are threatening society. The film has just world-premiered at the Viennale.

Schmeiser combines a number of different approaches and techniques, which are largely dictated by the various materials she introduces in the film. Individuals from contemporary civil society are interviewed directly in front of the camera, where they present their views, standpoints and the actions undertaken by their organisations. Sometimes this is humanitarian or legal aid for refugees and asylum seekers; sometimes it is self-defence classes for migrant women. On the other hand, there is a lack of living witnesses to the past, so Schmeiser relies on the testimonies recorded in the period from the 1980s until the early 2000s, and she tastefully and cleverly sets them against images of people working in the factories and the fields, highlighting the class background and the political views of the anti-Nazi resistance fighters. Schmeiser also introduces other types of materials from the Archives of the Austrian Resistance in Vienna, so we get to see letters that the executed members of the resistance cell sent to each other and to their parents, but also other written materials, such as handwritten leaflets produced during the war and texts from songs and poems, like the one that opens the film, Our Town Is Burning by Mordechai Gebirtig (1938), translated from Yiddish, and even whisper jokes that she simply uses as title cards.

The connection between the two forms of resistance is not that obvious, since the methods of exerting pressure and demonstrating resistance have changed dramatically over that period of time, so the viewers are tasked with finding the similarities and differences themselves. Schmeiser, however, bridges that gap with a subject that she introduces early on, a middle-aged Argentinian woman now working in the Austrian civil sector, who was a political prisoner during the military dictatorship. Her testimony and her advice on how to stand in solidarity with fellow inmates is a crucial piece of the puzzle in this film. The other connection is the predominant presence of women in both the movements back in the day and nowadays, making gender equality a long-standing goal that has not yet been accomplished completely.

Schmeiser has managed to communicate a clear message and to make an important and timely film. Her technical skills are impressive, her presentation methods are meticulous, and even her manipulation of the material (the audio recordings were cleaned up in post-production, and some of the objects she films appear in different contexts) renders the final product even more polished. She had an enormous amount of help from her numerous subjects and her small crew. Cinematographer Sophie Mantigneux and editor Michael Palm do a good job of taking the different kinds of material and fusing them into a coherent movie that has a strong impact.

Around The World When You Are My Age / A Volta ao Mundo Quando Tinhas 30 Anos

kritika objavljena na portalu Dokumentarni.net

Junacima romana Julesa Vernea trebalo je osamdeset dana, Magellanovoj ekspediciji tri godine, a japanskom samostalnom turisti s početka sedamdesetih godina prošlog stoleća nešto između – godinu dana da obiđe svet. Taj japanski pustolov, u ono doba tridesetogodišnjak, otac je japansko-portugalske autorice Aye Koretzky, čija lična arhiva tvori glavninu građe impresivnog intimističkog traveloga “Around the World When You Are My Age” / “A Volta ao Mundo Quando Tinhas 30 Anos” (2018). Ovo debitantsko dugometražno filmsko ostvarenje 36-godišnje rediteljke prati na koji način partikularno putovanje, ali i putovanje kao koncept, utiče na čoveka. Film je ove godine u Rotterdamu nagrađen prestižnom Bright Future nagradom, dok je na 57. Viennaleu prikazan u sekciji dugog metra. Koretzki i inače inspiraciju pronalazi kod kuće, pa je tako njen prethodni dokumentarni film “Yama No Amata” (2011) za temu imao preseljenje vlastitih roditelja iz Japana u Portugal kako bi se posvetili organskoj poljoprivredi.

Otac Jiro, inače ratno dete, svedok razaranja i gladi, kao i posleratnog siromaštva u Japanu, otisnuo se kao tridesetogodišnjak na putovanje oko sveta, iako prethodno nikad nije promolio nos izvan zemlje. Put ga je vodio od sovjetskog Dalekog Istoka i Sibira do Moskve gde je ostao zapanjen veličinom i monumentalnošću, ali i pustoši na ulicama. Ovde se autoričin otac u praksi uverio u netačnost sovjetske propagande koja je zemlju predstavljala u prosperitetnim bojama. Dalje je radoznalost Jira vodila preko Skandinavije do Nemačke, ali uređena mu se idila Severne Evrope činila dosadnom. U Nemačkoj upoznaje prijatelja i budućeg putnog partnera, pa njih dvojica, uz povremena razdvajanja, nastavljaju dalje polovnim automobilom koji se stalno kvari. Put ih vodi u Austriju, Italiju, Španiju, Portugal, zemlje Magreba, Jugoslaviju (gde su, kako putnik kaže, putevi užasni, pa dodaje da mu se pod jesenjim snegom Zagred činio suviše tužnim i depresivnim da bi tamo prespavao), Grčku, Tursku, Bliski Istok, pa nazad za Evropu, potom uzduž i popreko Amerike.

Takvo putovanje svakako je posedovalo formativnu moć za našeg protagonistu, a kako broj kilometara raste, tako i njegove dnevničke opservacije u periodu od godine dana postaju sve zrelije, gotovo filozofske, nasuprot čisto fenomenološkim i vezanim za udobnost, nivo usluge, uređenost i visinu životnog standarda. Jiro, inače diplomirani pejzažni arhitekta, produbio je putem znanja iz svoje oblasti, iako mu to nije bio isključivi motiv. Putujući, Japanac ispituje vlastiti odnos s prirodom i ljudskim intervencijama na njoj; dok je za njega to putovanje izvorno linearno, odnosno kružno, ponovno kopanje po arhivi (uz strah od degenerativne bolesti koja će mu uništiti vid u bliskoj budućnosti) Jiru će – a naročito gledatelju – otvoriti posve novu vremensku dimenziju nekad postojećeg, danas nestalog sveta koji se u međuvremenu transformisao u globalno selo.

Autorica Aya Koretzky aktivni je učesnik konverzacije, ali i filmski lik: ono što čuje i vidi iz arhive doživljava osobno, kroz koju zapravo dobiva priliku da ponovo upozna oca u posve novom svetlu. Koreztky je takođe i aktivni istraživač/urednik takve građe, jer veliku većinu viđenog sačinjavaju fotografije s putovanja, analogne, amaterske i iz lične arhive, ali i autorica u punom smislu te reči zbog manipulacija samim materijalom. Ponekad su to jednostavne stvari poput rotacije fotografije za 90 stepeni; ponekad eksperimentalne poput paljenja dveju fotografija koje se projektuje prvo unapred, a onda unazad; ponekad poetske intervencije ili čak i izlet u odigranu asocijaciju. Uz analogno snimanje (Bolex, 16mm) u nešto užem, staromodnom formatu, “Around the World When You Are My Age” je prava poslastica za ljubitelje umetnički nadahnutih dokumentaraca i film koji uspeva da istovremeno bude i ličan i univerzalan. Film, naravno, ima i svojih nedostataka, naročito očitih nesuptilnosti u cilju povezivanja prošlih vremena sa sadašnjima. Primerice, na obe spaljene i snimljene fotografije nalazi se ista džamija, samo iz dva različita kuta. Takođe, kamera Koretzkyjeve za nijansu se predugo i uz suviše repeticija zadržava na geografskoj karti Sirije, uz poseban fokus na podvučena mesta, iz današnjeg rakursa toponima modernog stradanja. U pitanju je ipak dokumentaristički dragulj dokumentaristike koji je vrlo lako mogao ostati skriven. Srećom za nas – nije.

Young Ahmed / Le jeune Ahmed

kritika objavljena na XXZ

2019.

scenario i režija: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne

uloge: Idir Ben Addi, Olivier Bonnaud, Myriem Akheddiou, Victoria Bluck, Claire Bodson, Othmane Moumen

Belgijska braća Jean-Pierre i Luc Dardenne su već decenijama u vrhu evropske kinematografije, ne samo u domenu socijalnog realizma kao stila i društveno relevantnih tema, već i uopšte, kao vlasnici dve canneske Zlatne Palme i brojnih "manjih" nagrada. Iako je njihov stil još uvek prepoznatljiv (kamera u ruci koja prati glumca u pokretu, najčešće s leđa, filmovi uglavnom uklopljeni u format od 90-ak minuta, nedostatak ekspozicije), u poslednjoj deceniji su ipak uveli određene inovacije. Jedna od njih je prisustvo etabliranih glumaca, a ne samo naturščika, lokalaca i relativnih anonimusa, a druga je pokušaj da se u socijalni realizam unesu i drugi motivi, kao što je recimo neo-noir zaplet u prethodnom, verovatno njihovom najslabijem filmu The Unknown Girl.

U tom smislu je ovogodišnji canneski naslov Young Ahmed njihov povratak na staro: nema glumačkih vedeta (odnosno jedne koja nosi film) i nema eksperimenata, osim donekle sa temom. Young Ahmed je, naime, priča o radikalizovanom omladincu iz mešanog braka koji se preko noći nađe u sukobu sa sistemom i svetom u kojem je odrastao. Braća Dardenne nam, fokusirajući se na lik, pričaju širu priču, ali ne iz arogantne i privilegovane pozicije belaca i "domaćina" sa agendom protiv imigranata, već pre svega kao priču o zabludelom momku u nevolji.

Našeg naslovnog junaka u interpretaciji Idira Ben Addija upoznajemo kao već prilično radikalizovanog, bez ekspozicije, i to moramo prihvatiti kao činjenicu. O njemu saznajemo da je odrastao bez oca, sa svojom liberalnom belom i katoličkom majkom (Bodson), bratom i sestrom, te da je do nedavno bio tipičan tinejdžer koji igra igrice, a koji je u međuvremenu postao opsednut religijom i kroz njenu prizmu shvaćenom čistoćom. On je sada osetljivi naočarko koji sestri govori da je drolja zato što se oblači po zapadnjačkoj modi, a majci da je alkoholičarka zato što povremeno pije vino.

Problem nije ograničen na kuću. Ahmed odbija da se rukuje sa ženama jer ih smatra nečistim i nedostojnim, a primarna meta njegove mržnje je njegova nastavnica arapskog jezika Ines (Akheddiou). Njena "krivica" je u tome da ne živi život po Kuranu, da se viđa sa Jevrejinom, da podučava moderni i funkcionalni arapski jezik (nasuprot kuranskom), a da za primere uzima trivijalne stvari poput tekstova pop-pesama.

Na pitanje ko je Ahmeda radikalizovao, odgovor je jasan. U pitanju je imam Youssouf (Moumen), fanatik, a potencijalno i samozvanac koji vodi improvizovanu džamiju i medresu u stražnjoj sobi svoje radnje-bakalnice. Međutim, kada Ahmed pokuša ubistvo učiteljice pa završi u popravnom domu, to je previše čak i za imama. Jasno, ne zbog nekog iznenadnog shvatanja svoje pogreške, već iz krajnje sebičnih razloga.

Ako mislimo da će se u domu i na farmi gde je dodeljen da bude pomoćni radnik Ahmed reformirati i postati spreman da se vrati u civilizovano društvo, onda smo u zabludi. Ahmed će, doduše, biti u iskušenju da se okane ćoravog posla verskog fanatizma, pre svega kada devojka njegovih godina, gazdina kći Louise (Bluck) pokaže interes za njega, a momak će se čak i pretvarati da se "popravlja". Ali zameranje i fanatičnu crtu će duboko u sebi i dalje nositi, sve do kulminacije filma...

Jedna od vrednosti filma je da o Ahmedu i njegovoj pozadini ne saznajemo puno, već poneku raštrkanu informaciju poput one o tome da je u potrazi za očinskom figurom i da mu je rođak poginuo kao borac, te da je verovatno žrtva agresivne kampanje koja na internetu "peca" mlade, naivne i nesnađene ljude koji nisu mogli ili nisu hteli da se integrišu u zapadnjačko društvo, pa se zbog toga smatraju neuspešnim i marginalizovanim. Iako je kontekst verski motivisanog nasilja, odnosno islamističkog terorizma, ovde jasan i škakljiv, ovo nije film ni o Islamu, ni o zamci verske radikalizacije, već film o radikalizaciji uopšte, naročito u kontekstu društva koje ne pruža baš svima baš jednale šanse.

Napravimo onda jedan mentalni eksperiment i zamislimo da Ahmed nije Ahmed, nego da je recimo Jean-Claude i da fanatično uleće u bilo šta od navedenog: militantnu nacionalističku desnicu, militantnu komunističku levicu, veganstvo, mizoginiju, eko-terorizam. Ili čak da nema fanatizma, već da kreće putem kriminala, lične osvete ili nečeg sličnog. Young Ahmed je, dakle, film o suženoj slici sveta koju neko stvara i neguje, a koja se mladim i ranjivim ljudima čini posebno primamljivom jer nudi "laka i brza", a svakako direktna rešenja.

Ono što Dardennovi impliciraju je pitanje ima li društvo u celini na takve maligne pojave spreman odgovor, a na njihovo pitanje je odgovor verovatno negativan, čak i uz najbolju volju. Na kraju, njihov filmski jezik i stil ovde radi vrlo dobro i služi svojoj svrsi, blizina kamere uverljivo stvara teskobu, manje poznati glumci i naturščici se sjajno uklapaju u socijalni pejzaž i reakcija na film kod gledaoca je i misaona i emocionalna. Young Ahmed možda nije njihov najbolji ili najličniji film, ali svakako ima sasvim dovoljno karaktera.

The Moneychanger / Así habló el cambista

kritika objavljena na XXZ

2019.

režija: Federico Veiroj

scenario: Federico Veiroj, Arauco Hernández Holz, Martín Mauregui

uloge: Daniel Hendler, Dolores Fonzi, Luis Machín, Germán de Silva, David Roizner Selankio, Benjamin Vicuna

Urugvajski reditelj Federico Veiroj možda ne spada u red najpoznatijih, ali je jedan od najinteresantnijih latinoameričkih autora. Njegovi filmovi se na razne načine bave muškošću, ali je kontekst drugačiji od uobičajenog akcijskog mačizma. Acné (2008) je film o odrastanju, A Useful Life (2010) o nošenju sa gubitkom posla, The Apostate (2015) ima elemenata i jednog i drugog kada se život glavnog junaka nađe na prelomnoj tački, a Belmonte (2018) tematizira očinstvo. Sada po prvi put sa ozbiljnom finansijskom zaleđinom, kroz film The Moneychanger, Veiroj ispituje novac i moć u priči, odnosno adaptaciji romana koji pokriva "zanimljiva" vremena latinoameričke istorije, od 50-ih do 70-ih godina prošlog veka.

Naš protagonista i narator je Humberto (Hendler), čovek sa velikim snovima i ambicijama da postane "neko" koji će zbog toga platiti cenu. On svakako nije nesofisticirani alfa-mužjak koji grabi, već u svom poslu koristi mozak i vrlo labava moralna načela. A situacija je takva da u tom trenutku kroz neutralni Urugvaj prolazi velika količina sumnjivog novca iz dve susedne zemlje, Brazila i Argentine, u kojima su na snazi politička previranja.

Veiroj, međutim, svoju filmsku počinje biblijskim mjuziklom kao ilustracijom prispodobe da je Isus, kada se vratio u Jerusalim, iz hrama prvo oterao trgovce i menjače novca, apostrofirajući ih kao zlo ovog sveta. Na taj način je zacementiran generalni ton filma, nalik na epopeje Martina Scorsesea iz 90-ih kao što su Goodfellas i Casino, s tim da barem u prvo vreme nemamo klasičan nasilni kriminal u fokusu i da je glamur kojem glavni lik teži nešto drugačije sorte od klasično gangsterskog.

Uostalom, kako ga uči njegov mentor, prvi i jedini šef, gospodin Schweinsteiger (Machín), posao konverzije je samo legalni paravan za ispumpavanje i pranje sumnjivog novca. Humberto će se tako naučiti tehnikalijama, kao što su nošenje za broj ili dva većih odela šivenih po meri gde se mogu sakriti "cigle" od novčanica, ali nikad neće shvatiti gazdine zadrške glede političara koje smatra nepouzdanima i seronjama koje donose nevolju. Humbertovo prvo osvajanje će biti šefova kćerka Gudrun (Fonzi) sa kojom će mu odnos kasnije deteriorati u tihi ili manje tihi prezir, a drugo šefov posao tako što će za klijente izabrati lobističku grupu u kongresu, a kasnije i brojne još sumnjivije klijente.

Sve to, međutim, na Humbertu ostavlja traga, u fizičkom, psihičkom i moralnom smislu. On bogataški način života mora održati čak i kada mu za vratom duvaju bivši poslovni partner iz Brazila Moacyr (de Silva) za koga zna da je seljačina koja ne preza ni od čega, uključujući tu i masovna ubistva, ali i argentinski mornarički poručnik Bonpland (Vicuna) koji traži novac koji su Humbertu poverili bivši klijenti. Da napomenemo samo da, kako vreme prolazi, Humbertu kosa sedi, da ima problema sa srce, da su krize na poslu i privatno konstantne, te da glamur kojem teži oduzima slobodu koju je mislio da će novcem osvojiti.

Veiroj i saradnici na scenariju nas, međutim, odovode putem kojim se ređe ide i sve to začinjavaju sa nešto apsurdističkog humora, počev od fizičkih transformacija koje je glumac Daniel Hendler morao da prođe, preko jednog momenta kojim se citira Östlundov Force Majeure kada Humberto na zvuke pucnjave beži iz auta i posle čak i prigovara Gudrun kako ona mora poraditi na svojim refleksima, pa do crnohumorne situacije u kojoj on i kolega otimaju udovicu poslovnog partnera iz Nacionalne Banke ne bi li uz njenu pomoć pronašli ključ od sefa. U svemu tome jasno je da je Humberto generalno gledano šmokljan sklon očajničkim potezima i prekim rešenjima, čovek koji se iživljava nad onima formacijski niže od sebe, a ne sme se suprotstaviti sebi ravnima ili formacijski nadređenima.

Dve su stvari tu zanimljive, prvi je taj odnos sa ženom za koji je jasno da se nikako ne može uklopiti u patrijarhalnu i buržoasku viziju skladnog braka. Ta fasada se prvo održava na njegovo insistiranje, iako ga je Gudrun u nekom trenutku napustila, i to pre nego što je Humberto otišao u zatvor na kratko, i to tako da se on pojavljuje kao pevač u horu dok ona svira blok-flautu u lokalnoj crkvi, a posle na njeno, kada odbije bilo kakvu ideju o razvodu. Gudrun je pritom portretirana kao relativno površna žena, domaćica-princeza, ali svakako nije glupa i instinkti za samo-održanjem su joj na mestu.

Druga zanimljiva stvar je tretman politike koji je, ne samo za latinoameričke pojmove, već i za pojmove kinematografije uopšte, vrlo neuobičajeno balansiran i doziran. The Moneychanger ni u kojem slučaju nije apolitičan film, ali nijednog trenutka nije pamfletski, pa čak ni politiziran. Politika je sveprisutna, u pozadini priče, Humberto je njenih mehanizama vrlo dobro svestan, a svestan je i kad bude suočen sa reperkusijama, po svoj biznis i po sebe. Ali stav reditelja Veiroja je jasan: diktatura ne mora biti prepreka za prljave poslove, naprotiv, oni često idu ruka pod ruku.

Sve to je izuzetno ukusno zapakovano u fotografiju kojom dominiraju tamni tonovi, od plavo-sivih do zemljanih, u scenografiju, kostim i rekvizitu koje uverljivo dočaravaju period. Gluma je izvanredna, za šta treba zahvaliti ne samo internacionalnoj urugvajsko-argentinskoj postavci, već i reditelju koji ima jasne predstave o likovima i sigurno vodi glumce prema tome. Još jedan od aduta filma je upotreba muzike, naročito klasične, koja je pomalo atipična za ovaj žanr. To sve čini da The Moneychanger zaradi status izuzetno preporučene filmske literature ove jeseni i zime.

Rambo: Last Blood

kritika pročitana u emisiji Filmoskop

Sylvester Stallone je, bez dileme, ostvario impresivnu karijeru, uglavnom glumačku, ali i scenarističku, producentsku i redateljsku. Cinici bi rekli daleko impresivniju od svog realnog talenta odnosno glumačkog raspona. Cinici, međutim, nisu u pravu jer Stallone posjeduje izuzetnu poslovnu inteligenciju, što se vidi u njegovoj sposobnosti franšiziranja kako naslova u kojima je stekao glumačku slavu, tako i potpuno originalne zamisli kao što je to "blender" akcijskih heroja The Expendables. Istini za volju, ni raspon uloga koje je Sylvester Stallone odigrao nije toliko uzak. Naravno, kroz njih se uvijek provlači muževna nota spremnosti na fizičku akciju, ali on nije samo B-filmski "akcijaš" kao što su to "borci" iz redova video-produkcije poput Stevena Seagala, Chucka Norrisa ili Jean-Claudea Van Dammea, već i sasvim solidan komičar i dramski glumac koji je sposoban odigrati ulogu stoika kojemu je sreća okrenula leđa, ili malo fizički žešće povijesne ličnosti sa liderskim ambicijama. Čak i da je samo "akcijski heroj" iz B-filmova, sama veličina opusa i broj ikoničkih likova (franšiznih kao što su Rocky i Rambo, ili ne-franšiznih poput Cobre, Suca Dredda, Johna Spartana (Demolition Man) ili Franka Leonea (Lock Up)), kvalificiraju ga da se o njemu govori kao o velikom glumcu. Na koncu, Stallone je čovjek izuzetne radne etike i posvećenosti poslu, o čemu govori najranija faza njegove karijere u kojoj je i statirao i snimao filmove za odrasle (odatle njegov nadimak "Talijanski Pastuh") i obavljao razne obične, dnevne, ne-glumačke poslove. Uostalom, film koji mu je donio prijelomni uspjeh, Rocky, uvelike je i njegova životna priča, priča očajnika i "outsidera" koji je na rubu da odustane od svojih snova, ali bez njih ne može živjeti.

Preko 40 godina aktivne glumačke karijere je breme barem u jednakoj mjeri u kojoj je blagoslov, makar u smislu da se od nje valja i oprostiti, naročito od akcijskog dijela (jer ekstenzivna tučnjava i pucnjava čovjeku od preko 70 godina ne priliče) i naročito od kultnih franšiznih likova. Budimo realni, Stallone je kao glumac, autor ili ko-autor scenarija, pa i kao redatelj, i Rocky i Rambo franšizu "izmuzao" koliko je mogao još u prvom valu, 80-ih godina prošlog stoljeća, pa je njihovo ponovno otvaranje u novom mileniju, prije svega za nova, istočna tržišta bilo malo deplasirano u idejnom i umjetničkom smislu, ali je služilo financijskoj svrsi. Rocky je, nakon uspona i padova tokom franšize, zapao u aporiju s posljednjim, šestim dijelom Rocky Balboa, ali se Stallone dosjetio i lik ponovno osmislio i dao mu na ugledu u "spin-off" Creed franšizi, pozicionirajući ga u pozadinu, u ulogu trenera i mentora naslovnog protagonista, što je rezultiralo povratku ugleda i za lik i za glumca. Stallone sada privodi kraju i drugu franšizu, onu o vijetnamskom veteranu Johnu Rambu, ali teško da će to moći elegantno izvesti, o čemu svedoči i posljednji Rambo film podnaslova Do zadnje kapi krvi koji kvalitativno nije nikako u vrhu franšize,

Dio problema otpada na sam koncept franšize koji je pojednostavljen do krajnjih granica u svrhu toga da svaki film, sa svim svojim internim nelogičnostima maskiranima akcijom od koje zastaje dah, funkcionira sam za sebe. O Rambu kao čovjeku ne znamo ništa, osim da je bivši vojni specijalac sa žestokim post-traumatskim stresnim poremećajem, da je mašina za ubijanje koja može savladati omanju armiju, te da ne trpi nepravdu i patnju nevinih žrtava. Ne znamo ništa o njegovom odrastanju, o motivima za vojnu službu, pa čak ni detaljno o prvim traumatičnim iskustvima iz Vijetnama, te zašto ima problem sa službenim autoritetom. Također, politika serijala je bila sve samo ne fiksna, krećući se od anarhističke i gotovo ljevičarske u prvom filmu Prva krv koji ispostavlja problem iskorištenih i od društva odbačenih vojnih veterana nagriženih post-traumatskim stresom, do sve otvorenije desničarske ili čak propagandističke. Drugi dio je u prvi plan izbacio problem zarobljenika u vijetnamskim logorima i nestalih, koje Rambo spašava riskirajući opsežniji sukob sa Sovjetima, pritom kršeći naređenja svoje birokratizirane vojske. Razloga za anti-sovjetsku propagandu se može naći i za treći dio, smješten u Afganistan za vrijeme sovjetske intervencije jer je u to doba Hladni rat još uvijek trajao. Čak i za četvrti, kvalitetom najslabiji film, gdje su negativci dolazili iz redova mijanmarskog režima vojne diktature. Pitanje koje se nameće samo od sebe je protiv koga će se Rambo boriti u petom i, po najavama posljednjem, filmu iz serijala: hoće li to biti bivši suborci mudžahedini koji su se priklonili talibanima, ili neki drugi neprijatelj u trenutnim američkim vojnim intervencijama (što ni u jednom slučaju ne bi moglo proći bez neprijatnih političkih pitanja), ili, kako je to na kraju bilo, netko sasvim treći. Odgovor na to je prilično lijen, šablonski, a opet besmislen, neutemeljen u realnosti, ali zato sasvim pogodan za desničarsku propagandu: meksički narko-karteli. Njihov krimen je da su naudili Rambovoj usvojenoj nećakinji u loše napisanom i neuvjerljivom zapletu.

Ramba, dakle, ponovo upoznajemo doma, na ranču u Arizoni gdje povremeno pomaže lokalnoj gorskoj službi spašavanja, uzgaja konje, kuje čelik, kopa tunele pod kućom i živi s meksičkom obitelji koju sačinjavaju kućna pomoćnica Maria (Adriana Barraza) i njena unuka Gabrielle (Yvete Monreal). Iako je potonja dobra djevojka koja tu ima zabavu (ujka-Johnove konje), prijatelje, dečka i budućnost u vidu studija na koje uskoro odlazi, nju nešto vuče prema domovini - pitanje zašto ju je otac napustio. Njena prijateljica Gizelle (Fenessa Pineda), koja ne važi za dobru djevojku, uspjela ga je pronaći i Gabrielle odlazi tamo, protiveći se savjetima svoje bake i "ujaka", da bi upala u zamku i bila oteta od strane krijumčarskog kartela (po formuli "sipali joj drogu u piće") i prisiljena na prostituciju. Rambo se daje u potragu za njom kakvu ne bi izvodio ni amaterski privatni detektiv, biva osujećen prvi puta, upoznaje novinarku Carmen (Paz Vega) koja također ima nerazriješenih računa s braćom Martinez (Oscar Jaeneda i Sergio Peris-Mencheta) i koja ga njeguje dok se ne oporavi. Konačno mu polazi za rukom pronaći Gabrielle i za trenutak ju spasiti iz pandži krijumčarske mafije, u sceni koja izgleda kao slaba parafraza završetka Scorseseovog Taksista prije, pa se, nakon Gebrielleine pogibije, u svojoj maniri vraća ne bi li zlikovcima "ostavio posjetnicu" i navabio ih u zamku. Nakon toga slijedi krvava završnica, što je i najbolji dio filma, kao nekakva posveta Home Alone filmovima u Rambovom, ultra-nasilnom svijetu. To sve vrijedi za internacionalnu verziju filma od 100 minuta, 12 minuta dužu od one sjevernoameričke; u internacionalnoj verziji minutaža je dodana za prolog i na kraju filma. Verzija koju su američki kritičari vidjeli je još lošija, praznija i okljaštenija.

Odsustvo zdrave logike i uvjerljive motivacije likova nikada nije predstavljalo problem u Rambo filmovima, koji su to u solidnoj mjeri ignorirali. Slično vrijedi i za do kraja pojednostavljenu geopolitičku sliku svijeta koja ovdje graniči s uvredljivom, jer je složena federacija poput Meksika svedena na jedan loš kvart pri granici s Amerikom, svi likovi su jednodimenzionalni, bilo da su kriminalci, ljigavci i sitne duše, ili Rambovi pomagači ili ljudi do kojih mu je stalo kao do obitelji. Ni Ramba-čovjeka ne dobivamo drugačije od uobičajenih klišeja i izjava kako je svijet grozan, kako mu je ranč jedini dom, a Maria i Gabrielle jedina obitelj, te kako ga ratne traume prate, a on ih samo pokušava kontrolirati. Kao što i Stallone pokušava kontrolirati facijalne ekspresije, što mu ovdje donekle i ide, pa je njegov Rambo ostarjeli, oštećeni, traumatizirani čovjek kojem možemo vjerovati da doista želi unutarnji mir, ali ga nevolja uporno pronalazi. 

Stallone kao glumac i krvavi "grindhouse" obračun na kraju još su i najbolji aspekti filma, jer su konkurencija meksički i američki glumci iz nižih ešalona, redatelj Adrian Grünberg bez dovoljnog iskustva, kojem je ovo tek drugi film, te kriminalno loš scenarij. Problem s posljednjim Rambom je što ni u jednom trenutku ne može na pravi način angažirati gledaoca do samog kraja filma, što su svi likovi samo sredstva koja usmjeravaju akciju, a van tog konteksta ne egzistiraju, te što je slijed događaja sasvim providan i predvidljiv čak i za standarde akcijske video-produkcije, a kamo li za jedan potencijalni kino-hit, te što od prologa do završnice zapravo nedostaje konkretne akcije. Režija koja se oslanja na kratke, krupne kadrove snimljene drmusavom kamerom, uz uvijek ili premalo ili previše osvjetljenja u pojedinim scenama, nikako ne pomaže, a Grünberg ne uspjeva naći rješenja ni za obilje praznog hoda, tako da uglavnom imamo dojam anemičnog filmakoji čak nije ni akcijski, a ne funkcionira ni kao drama. Ni Stallone nije na visini zadatka na kojoj je bio u recentnim Creed filmovima. Razlog za to može biti i to što Rambo zapravo nije njegov lik, odnosno nije lik koji je on kreirao, kao što je slučaj s Rockyjem, pa tu nema familijarnosti i topline, koliko ima šablona i maske. Naravno, on je te šablone i tu masku uspostavio u ranijim inačicama filma i svakako mu je stalo do toga da priču završi i to tako što će je odvesti doma. Loša vijest nije samo to da je Do zadnje kapi krvi loš i nedostatan kraj franšize čiji su treći i četvrti dio bili možda i za nijansu lošiji i besmisleniji, pa je samim tim već degradirana. Loša vijest je da je Stallone imao i malo bolji scenarij koji bi bio decentniji i inteligentniji. Riječ je o filmu Homefront (2014) koji je pao žrtvom krive dodijele uloga i u kojem se stoički nastrojeni heroj sukobljava s narko-klanom domaće radinosti u lokalnoj korumpiranoj sredini. Ono što je, s druge strane, možda dobra vijest jest da je kraj ostao dovoljno otvoren da bi se Rambo još jednom vratio, možda za promjenu kao prvo dramski, pa onda i akcijski junak. Također, dobra je vijest i da Stallone razmišlja u smjeru konstruiranja Rambova porijekla i pozadine u formi pred-nastavka, pa ćemo možda dobiti prilike da upoznamo akcijskog heroja i kao čovjeka, odnosno mladića od krvi i mesa. Do tada nam ostaje utjeha da je Rambo još uvijek živ i da čak i povrijeđen može pobjediti zlikovce. Mnogo zlikovaca.

Lista - Oktobar 2019.

Ukupno pogledano: 41 (37 dugometražnih, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 39 (35 dugometražnih, 3 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): The Debt / La deuda
Najlošiji utisak: Rambo: Last Blood

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

**01.10. festival Dear Mrs President / Poštovana predsjednice (Daniel Pavlić, 2019) - 5/10
01.10. video Never Look Away / Werk ohne Autor (Florian Henckel von Donnersmack, 2018) - 4/10
04.10. video Sieranevada (Cristi Puiu, 2016) - 7/10
04.10. video All Creatures Here Below (Colin Schiffli, 2018) - 7/10
05.10. video The Perfection (Richard Shepard, 2018) - 7/10
05.10. video BuyBust (Erik Matti, 2018) - 6/10
06.10. video A Dark Place (Simon Fellows, 2018) - 4/10
06.10. video Boy Erased (Joel Edgerton, 2018) - 6/10
*07.10. kino Once Upon a Time... in Hollywood (Quentin Tarantino, 2019) - 8/10
07.10. video Driven (Nick Hamm, 2018) - 7/10
***07.10. festival Friendship with Trokut / Prijateljstvo s Trokutom (Vladimira Špindler, 2019) - 6/10
08.10. video 3 from Hell (Rob Zombie, 2019) - 5/10
09.10. video Cuck (Rob Lambert, 2019) - 5/10
09.10. video Intimate Strangers / Wanbyeokhan tain (J.Q. Lee, 2019) - 5/10
11.10. video Low Tide (Kevim McMullin, 2019) - 8/10
12.10. kino Hustlers (Lorene Scafaria, 2019) - 6/10
13.10. video The Avengers (Joss Whedon, 2012) - 5/10
13.10. video Spider-Man: Far from Home (Jon Watts, 2019) - 7/10
14.10. video Gloria Bell (Sebastian Lelio, 2018) - 7/10
14.10. video The Rider (Chloé Zhao, 2017) - 8/10
14.10. video Like Me (Robert Mockler, 2017) - 5/10
*14.10. kino Joker (Todd Phillips, 2019) - 3/10
16.10. video El Camino: A Breaking Bad Movie (Vince Gilligan, 2019) - 7/10
17.10. kino Maleficent: Mistress of Evil (Joachim Ronning, 2019) - 4/10
18.10. video The Art of Self-Defense (Riley Stearns, 2019) - 7/10
21.10. video The Death and Life of John F. Donovan (Xavier Dolan, 2018) - 5/10
21.10. video Ben Is Back (Peter Hedges, 2018) - 6/10
**22.10. festival The Golden Angel: Terror on Campus (Alain Vézina, 2019) - 7/10
**22.10. festival Closure (Alex Cassun, 2019) - 7/10
22.10. video Satanic Panic (Chelsea Stardust, 2019) - 7/10
24.10. festival Ema (Pablo Larrain, 2019) - 5/10
26.10. kino Rambo: Last Blood (Adrian Grünberg, 2019) - 3/10
27.10. festival Ode to Nothing / Oda Sa Wala (Dwein Baltazar, 2018) - 8/10
27.10. festival Knives and Skin (Jennifer Reeder, 2019) - 5/10
28.10. festival Death Will Come and Shall Have Your Eyes / Vendrá la muerte y tendrá tus ojos (José Luis Tores Leiva, 2019) - 6/10
28.10. festival Ghost Tropic (Bas Devos, 2019) - 7/10 
29.10. festival The Moneychanger / Así habló el cambista (Federico Veiroj, 2019) - 8/10
29.10. festival The Debt / La deuda (Gustavo Fontán, 2019) - 8/10
30.10. festival Zombi Child (Bertrand Bonello, 2019) - ?/10
31.10. festival Fireflies / Luciémagas (Bani Koshnoudi, 2018) - 4/10
31.10. festival Young Ahmed / Le jeune Ahmed (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2019) - 7/10

Ema

kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Čak i kada nismo baš najsigurniji šta verovatno najsvežiji latinoamerički režiser, Čileanac Pablo Larain, pokušava da kaže, on jeste siguran, čak ubedljiv, pa nas do kraja filma bez problema uveri u svoju viziju, slagali se mi sa njom ili ne. Jer, ipak je hrabro reći da su promene u savremenoj katoličkoj crkvi zapravo cinična kontrola štete („El club“, 2015) i da je heroj levice, pesnik Pablo Neruda, ipak bio salonski hedonista buržoaskih navika, a ne vajni revolucionar („Neruda“, 2016).

Takođe, bila je potrebna sigurna vizija da bi se oslikao intimistički portret tugujuće žene, ma koliko ona bila istorijska ličnost i sinonim glamura, kao što je to bio slučaj sa Džeki Kenedi u Larainovom internacionalnom prvencu „Jackie“ (2016).

Problem sa filmom „Ema“, Larainovim iskorakom u nešto posve novo i apolitično, nije čak ni to što je čileanski genije „promašio fudbal“. Ne, ovim ostvarenjem, koje je prikazano u takmičarskom programu ovogodišnje Mostre, nismo sigurni ni koju udara „loptu“ od desetak koje se kotrljaju po terenu, pa čak ni kojim se „sportom“ bavi. Toliko konfuzno? O, da.

Priča počinje izlomljenom naracijom koja je puna impresivnih kadrova i scena snimljenih kamerom Larainovog vernog direktora fotografije Serhija Armstronga. Vidimo naizmence scene požara u urbanom okolišu retko snimanog lučkog grada Valparaiso, vrhunski koreografisanog grupnog plesa u teatru i ljudi koji se svađaju, pre svega naslovne junakinje (Marijana di Đirolamo) i njenog primetno starijeg muža Gastona (Gael Garsija Bernal koji je već sarađivao s Larainom u filmovima „No“ i „Neruda“).

Njih dvoje su u plesnoj trupi: Ema je plesačica, a Gaston ugledni koreograf. Ključ njihovog problema je nepočinstvo iz bliske prošlosti - to što su usvojenog sina Pola vratili nazad u socijalni sistem. Dečak na ulasku u pubertet je, naime, počeo da pokazuje destruktivne sklonosti. Zapalio im je kuću, a u tom požaru opekline je zaradila Emina sestra.

I Emu i Gastona muči griža savesti, s tim da je ona impulsivnija i emotivnija, a on racionalniji i hladniji, pa su im i ideje o tome šta bi trebalo da rade znatno drugačije. Ona želi da vrati dečaka u porodični okvir, a on je svestan da to podrazumeva zločin. Opet, njihove svađe i raspad braka prenose se i na trupu koja se deli po ključu lojalnosti i muzičkih preferencija. Gastonov deo je strukturiraniji i muzički i hijerarhijski, dok je Emin slobodan, anarhističan, usmeren na ulične nastupe i muzički obojen regetonom.

Iako u jednom trenutku možete pomisliti kako nas Larain vodi u pravcu Noe Baumbaha i njegove drame „Marriage Story“, doduše sa malo većim ulozima u obliku temeljno nesimpatičnih i disfunkcionalnih ljudi čiji je moralni kompas razmagnetisan - to jednostavno ne može biti dalje od istine.

Larain nas ne vodi nikuda, što možda i nije toliko njegova krivica koliko je maslo scenarista Giljerma Kalderona i Alehandra Morena. Tekst je toliko u ravni sa naslovnom junakinjom koja je potpuno poludela (a čini se da ni pre nije bila naročito normalna, pa je nošenje sa bolom i stresom tu samo jalov izgovor), da ni konačni rezultat film ne konvergira ničemu.

Tako imamo radnju, odnosno nemamo je, koja se račva u nekoliko rukavaca. Jedan prati razdor u trupi, a drugi Emin nerazrađen plan otmice Pola iz ruku fine i pristojne familije u koju je smešten. Oni se bizarno susreću u scenama ničim izazvanih orgija, a prazan hod se provizorno popunjava plesnim masovkama.

S druge strane, to što je film „Ema“ izgubljen i distorziran, te vrlo folirantski pokušava da bude nekakva mozgolomka, ne znači da nije senzorno impresivan zahvaljujući fotografiji u kojoj se prirodni tonovi smenjuju sa očito artificijelnim, a široki planovi u masovkama sa krupnim kadrovima lica i tela.

Uz impresivnu muzičku pratnju Nikolasa Jara (originalne kompozicije i materijal drugih izvođača), „Ema“ zapravo više deluje kao video-spot koji je izašao iz zadatih okvira, nego kao filmska priča ili studija karaktera ili odnosa.