A Film a Week - Once We Were Good for You / A bili smo vam dobri

 previously published on Cineuropa

Since his seminal film Metastases, Branko Schmidt has positioned himself as an eloquent critic of the way things are in Croatian society, which seems to be in a state of permanent transition and crisis. In his newest film, Once We Were Good for You, which just premiered at the Pula Film Festival, Schmidt has rejoined forces with his Metastases and Vegetarian Cannibal star actor René Bitorajac to paint a picture of an almost-failed state centred around the Croatian Independence War veterans and their confrontation with the government about the Steam Mill building in Zagreb that was planned to become a war museum.

The nature of the clash between the veterans and the government is financial and legal (they want to keep the almost ruinous building where they used to have military training during the war in the early 90s, while the government has other plans for it – the construction of a shopping mall), but for most of them, the real cause for rebellion is the feeling that they do not get enough respect for their previous war efforts which cost them dearly, physical and mental health-wise. The leader of the rebellion and of the ensuing negotiations is Crni (translatable as Black), played by Slaven Knezović, dressed in an appropriate black uniform. Since the rest of the crew he could assemble fits into the profile of the used-and-discarded losers, he tries to enlist the help of the almost legendary war hero Dinko Ćosić (Bitorajac) to act as the face of the rebellion and make the counter party show some respect.

While Dinko is reluctant to get involved at first, he stays because of his friends who are there and for one of the neighbourhood kids who is hired by the veterans to draw the graffiti on the building facade, in whom he sees a surrogate for his son who does not want to speak to him anymore. Step by step, Dinko gets more and more engaged into the struggle, efficiently taking command regarding the “war tactics,” while Crni tries to negotiate with the government representatives and the police forces. However, Dinko, a damaged man himself, is scared about two things: whether the intentions of his comrades are sincere or the whole protest is to become just another shady deal, and the infiltration of right wing forces which threaten to hijack the rebellion and use it for their own causes.

Working together with Sandra Antolić and Ognjen Sviličić on the script (based on the idea of Josip Mlakić), Schmidt manages to paint a complex and heavily contextualised but still universally recognisable picture, in a very compact format of just 72 minutes. Surely, some things are sacrificed in the process, like deepened relationships between the characters (apart from the main two, the rest function better as a group character) and even a more profound characterisation of the protagonist. The openly political angle also sets in all of a sudden and the film could profit from more action and confrontation, but the modest budget and the circumstances of filming, which took place at the peak of the pandemic, did not allow it. On the other hand, with an almost improvised approach to acting (which is actually Schmidt’s preferred method of work) and the marvellously choreographed scenes in long, continuous takes by a hand-held camera operated by first-timer Dario Hacek, and with tension coming from Damir Avdić’s soundtrack consisting of one of his songs that also serves as the verbal illustration of the protagonist’s dilemma, Once We Were Good for You is a dense, thought-provoking and engaging film experience.

South Wind 2: Speed Up / Južni vetar 2: Ubrzanje

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Ne tako davno, a opet u nekom sasvim drugom svetu, 2018. godine, film „Južni vetar“ u režiji Miloša Avramovića napravio je dar-mar u bioskopima, prvo u Srbiji, kasnije u regionu, a na kraju i na onim globalnim destinacijama sa brojnom eks-jugoslovenskom dijasporom. Njegova zarada je šest puta premašila budžet, gledanost se merila u bezmalo milionskim ciframa, pa svakako možemo zaključiti da je reč o jednom od fenomena novijeg doba u okvirima srpske kinematografije.

Postoji nekoliko razloga zašto je to tako. Prvi od njih je svakako činjenica da je to bila poštena žanrovska priča ispričana, odnosno režirana po kanonima žanrovske kinematografije, maksimalno koliko je skromni budžet dozvoljavao. Drugi je bio realizam miljea sitnih do srednje-velikih kriminalaca čiji su primarni biznis automobili, odnosno krađa i otkup ili preprodaja kola. Treći bi mogao biti scenario pun citatnih replika koje publika toliko voli.

Četvrti razlog su svakako glumci, redom iz prvog ešalona srpske kinematografije, poput internacionalne zvezde Miloša Bikovića; briljantnog Nebojše Glogovca u jednoj od poslednjih uloga koji je uspeo da iskonstruiše negativca od kojeg se ledi krv u žilama; zatim Aleksandra Berčeka u važnoj i koloritnoj epizodi; Miloša Timotijevića kao prljavog inspektora koji je muževnost pomalo zamaskirao perfidnošću; Dragana Bjelogrlića kao karijernog lopova koji se suočava sa starenjem; Bogdana Diklića u ulozi oca kojeg je pregazilo vreme i Srđana Todorovića kao ljigavog „tipera“. Peti i konačni je neka socijalno-politička oštrica i komentar društva i smera u kojem ono ide, uz škripu guma i glasnu muziku u turbofolk ili trep registru.

Poriv da se uspeh kapitalizira je prirodan i očekivan u ova naša doba serijalizovanog sadržaja, pa je usledila i televizijska serija na kojoj su se pojavile i neke pukotine i problemi, a sada imamo i nastavak filma podnaslovljen „Ubrzanje“, što govori u prilog tome da će „Južni vetar“ dobaciti do trilogije, a želja autora i njegovog koscenariste Petra Mihajlovića je čak i veća od toga: filmska trilogija i tri sezone serije. Nije to bez veze, posebno imajući u vidu da su obojica mladost provela razvijajući likove, njihove biografije i pozadinske priče do detalja.

Čak se i situacija sa premijerom, odnosno izbor Pula film festivala za mesto odakle će „Ubrzanje“ biti lansirano, može opisati kao odluka na obostrano zadovoljstvo. Najstariji filmski festival u regiji konačno u rukama ima jedan hit kao u najboljoj varijanti prošlih vremena, o čemu svedoči i rasprodata Arena danima pred projekciju, što je impresivno čak i uz kovid-mere, a film dobija festivalsku premijeru kao odskočnu dasku za regionalnu distribuciju koja će uslediti.

Loša vest za one koji ne gledaju televizijske serije (ako takvih još ima) je ta da se „Ubrzanje“ nadovezuje na njenu radnju, a ne na dešavanja iz originalnog filma. U međuvremenu je, dakle, Petar Maraš (Biković) bio u zatvoru i prešao je sa biznisa sa kolima skoro ekskluzivno na onaj sa švercom droge, sve pod pokroviteljstvom države i starog udbaša Crvenog (Berček).

Bez dramaturškog objašnjenja zamenjen je glumac koji igra njegovog nekadašnjeg šefa Cara, a ako ste pomislili da Miki Manojlović i Dragan Bjelogrlić ne liče jedan na drugoga – u pravu ste. Mlađi Maraš, Nenad (Luka Grbić), zbivanja u seriji proveo je daleko, a sada se vraća sveže oženjen s Eli i sa namenom da vodi legalni posao svog brata.

Petar Maraš je postao otac i pomirio se sa Sofijom (Jovana Stojiljković), a uz pomoć Službe i Crvenog uspeo je da se reši crnogorske i bugarske konkurencije. Prljavi inspektor Stupar (Timotijević) zamenjen je navodno poštenim Tankosićem (Radovan Vujović) koji je, kako to obično biva, preuzeo nešto od njegovih manira.

Protagonistu ponovo vidimo na zadatku, i to sa vernim, ali ne naročito bistrim ortakom Baćom (Miodrag Radonjić), rekli bismo a kako drugačije. Njih dvojica za potrebe Države moraju ispregovarati i otkupiti zemljište u ataru sela Vranovca na obroncima Stare Planine (jasna referenca na literarni opus velikog režisera Živojina Pavlovića), ali obojica imaju i posliće sa strane. Očekivano je da u poslu sa drogom potkradaju poslodavca, ali Maraš ima ambicija i prema legalnim poslovima kao paravanima i svakako bez znanja Crvenog i njegove ekipe.

Nenad isto tako ima ambicije da se osamostali, ali ne od države, nego od brata, što rezultira njegovim poduhvatom sa nabavkom veće količine heroina u Bugarskoj. Akcija se, naravno, okreće naopako i mladi Maraš pada u zarobljeništvo kod ostataka od Dimitrovog klana, odakle ga, bez znanja Službe, moraju spasavati stariji brat i Baća, uz asistenciju Bugarina Kirila (Zahari Baharov) koji je isto u tom poslu ostao kratkih rukava i sa metkom u stomaku. U međuvremenu i Sofija shvata šta se dešava, pa uz pomoć Cara pokušava da pronađe Crvenog i natera ga da pomogne njenom mužu.

Priča je, dakle, prešla iz periferijskog kriminalnog miljea u nešto viši, ali su žanrovski obrasci i dalje čvrsti i prepoznatljivi, a i kontekst trenutne društveno-političke klime u Srbiji je fino i diskretno provučen, ovog puta kroz ekološki pokret (pošto je Beograd na vodi iz prvog dela sada već skoro pa završena priča).

Kako se dobar deo radnje ovog puta odvija u ruralnim krajevima, što u Srbiji, što u Bugarskoj, moguće je prepoznati i dio mehanike i ikonografije „backwoods noir“ žanra, odakle Avramović crpi inspiraciju za poneki šok ili začudni momenat kakvima, recimo, obiluje sekvenca u kući punoj narkomana kao jedan od kreativnih vrhunaca filma.

Gluma je i dalje solidna, Bikoviću i dalje bolje stoje kinetičke nego li govorne scene; lik Baće u Radonjićevoj interpretaciji i dalje savršeno funkcioniše kao „comic relief“ i maskota koja ispaljuje pamtljive „one-linere“; Sofija postaje za nijansu aktivniji lik, pa Jovana Stojiljković mora da pokaže i nešto glumačke odlučnosti i instinkta, a isto vredi i za Luku Grbića u ulozi Nenada. Lagani problem je to što smo se sa tim likovima još od prethodnog filma, a naročito od serije, saživeli toliko da tačno znamo šta možemo da očekujemo od njih, pa je manevarski prostor za glumce donekle sužen. Drugi problem je to što negativaca kalibra Goluba u interpretaciji Nebojše Glogovca naprosto nema. Umesto toga praktično dobijamo grupni lik surovih bugarskih ruralnih gangstera, što ima čari, ali nije ni na nivou, ni u registru prethodnog filma.

Na tehničkom planu, „Ubrzanje“ deluje kao još bolje ispoliran film od prethodnika, za šta je prevashodno zaslužan mnogo veći budžet, ali i iskustvo koje je Avramović kao režiser u međuvremenu stekao. Vožnje su zbog miljea u kojem se priča odvija malo proređene, ali su i dalje atraktivne; situacioni kadrovi snimljeni iz dronova još su češći; akcija i dalje snimana po sistemu ručne kamere i kratkih montažnih rezova deluje još rutiniranije. Pa opet, iako je film približno pet minuta kraći od prethodnika, čini se da ima više praznog hoda i da je još više stavljen u funkciju neke veće i šire priče.

To nas, pak, dovodi do koncepcijskog problema od kojeg ne pati samo „Južni vetar“, već i celokupna svetska kinematografija: serijalizacija sadržaja i franšiziranje. „Ubrzanje“ naprosto ima manje toga čime može da nas iznenadi, od priče i likova, pa do detalja poput saundtreka, pa mora ili da se oslanja na finese u gradnji likova koje će nekima od gledalaca, posebno onima koji seriju nisu gledali, promaći, ili da ide niz dlaku publike i jednostavno servisira fanovska očekivanja.

Film se završava „klifhengerom“, premda je postojao još jedan momenat pre toga, i to trasira radnju budućeg nastavka, bilo u formi filma, bilo u formi serije. Sa Marašem i ekipom ćemo se, dakle, još družiti, pa kom’ opanci, kom’ obojci. Štos sa svime time je da će to zasigurno biti sve manje igra, a sve više posao koji se odrađuje...

Fox in a Hole / Fuchs im Bau

 kritika objavljena na XXZ

2020.

scenario i režija: Arman T. Riahi

uloge: Aleksandar Petrović, Maria Hofstätter, Luna Jordan, Andreas Lust, Karl Fischer, Anica Dobra

Balansirajući između nekoliko različitih pod-žanrovskih standarda i klišea, od zatvorske drame do inspirativnih filmova o vrednosti i važnosti učenja i podučavanja, te slobode u razvoju kreativnosti, austrijski reditelj Arman T. Riahi sa svojim najnovijim filmom Fox in the Hole ipak uspeva da kaže nešto novo i sveže, u skladu sa sadašnjim vremenom, čvrsto utemeljeno u austrijski kontekst, ali i univerzalno. Fox in a Hole je premijeru imao u Varšavi prošle jeseni, obišao je nekoliko simpatičnih festivala (Art Film Fest u Košicama, Diagonale u Gracu), a u našem regionu je premijerno prikazan u međunarodnoj selekciji Pule.

Ono što pomalo čudi je to da se ovakav film našoj publici nije predstavio i ranije, i to na nekom takmičarskom festivalu. S jedne strane, imamo Anicu Dobru u pamtljivoj i emotivno nabijenoj epizodnoj ulozi, a sa druge milje institucije zatvorenog tipa koji nas može podsetiti na filmske i serijske naslove poput Sivog doma, Specijalnog vaspitanja, pa i uspešnih novijih filmova kao što su Ničije dete i Oaza. Naravno, popravni dom nije isto što i dom za napuštenu decu ili za mlade sa smetnjama u razvoju, ali u oba slučaja dolazi do okršaja između individue i sistema, što je u neku ruku i centralna tema Riahijevog filma.

Naslovni »lisac u rupi« zapravo samo nosi lisičije prezime, nije ni predator ni zatvorenik u popravnom domu. Naprotiv, gospodin Fuchs (Petrović) je novi učitelj na nimalo zahvalnom poslu obrazovanja štićenika tamo, a »stupica« u kojoj se našao ima sasvim lično poreklo: tragediju u prošlosti zbog koje je odustao od karijere bubnjara u bendu, iako bi njegovi drugari bili najsrećniji kada bi se on vratio.

Novi posao je pun izazova i Fuchs misli da samo treba slediti pravila, pa će se sve samo od sebe rešiti. Sa druge strane, stara profesorka Berger (Hofstätter) zna bolje zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj praksi sa štićenicima popravnog doma i ona insistira na razvijanju njihove kreativnosti, pre svega likovne, u smislu otvaranja još jednog kanala komunikacije između njih i sveta koji je od njih okrenuo leđa. U tome donekle ima podršku upravnika zatovra Vaniceka (Fischer), ali zato glavni stražar Weber (Lust) gleda kako da je se reši.

U međuvremenu, Fuchs nailazi na intrigantan slučaj jedne od štićenica, Samire (Jordan) koja je svog oca pretukla do kome, koja ne komunicira sa svetom, a na svaki telesni kontakt reaguje nasiljem. Njena majka (Dobra) ne želi podeliti detalje koji se nalaze u pozadini toga svega, pa se Fuchs mora domisliti kako bi joj prišao i kako bi je otvorio. Istina je dosta kompleksnija od bilo kakve pretpostavke, a u tom procesu će Fuchs pokušati i da se sam zaleči. Samira, naime, nije rodno određena osoba, što u kombinaciji binarno ustrojenog sveta i čvrste etničke i religijske strukture kod kuće može rezultirati samo katastrofom za nju.

Fox in a Hole je film vrlo fluidne strukture koja se, doduše, izlaže u hronološkom redu, ali prolongirana ekspozicija od gledalaca zahteva dosta strpljenja za nagradu koja će eventualno uslediti. Riahijev scenario se u solidnoj meri oslanja na klišee »zatvorskih« filmova i filmova smeštenim u učionice i pritom u pozadini slika multietnički milje savremene Austrije, posebno njenog »luzerskog« dela. Nema tu neke naročite klasne solidarnosti, etnički odnosi su zaoštreni, što zbog ponavljanja poznatih matrica, što zbog sklonosti pojedinih grupa ka traženju tačke sukoba. Zajednički neprijatelj svima njima je sistem, a onih »nekoliko dobrih ljudi« možda nema pojma ni šta radi, ni šta im je činiti.

Opet, Riahi je bolji reditelj i vizuelni pripovedač nego što je dramaturg, pa se taj šum zbog nedovoljne personaliziranosti dobrog dela likova okreće na taj način da oni funkcionišu kao grupni karakter. Atmosfera koju Riahi stvara je uglavnom mračna, sa kratkim izbojima gotovo manične sreće i euforije. U svemu tome se susreću realnost, snolikost i košmarnost, pa se oslikava jedna vrlo partikularna slika sveta.

Iako su likovi uglavnom tipovi, od nesnađenog novajlije, preko otkačene profesorke i hrpe birokrata različitih inteligencija, ingerencija i senzibiliteta, pa do izgubljenih klinaca i misteriozne osobe u problemu, Riahi uspeva da izvuče ono najbolje od glumaca. To je najočitije s Aleksandrom Petrovićem koji je s rediteljem i kao glumac i kao scenarista sarađivao na prethodnom filmu Migrumpies (2017), Maria Hofstätter u ulogu stare, iskusne profesorke uskače sa svom teatralnošću koja je ovde čak i dobrodošla, Anica Dobra je očekivano odlična, ipak ona na nematernjem nemačkom jeziku igra i u pozorištu, što je još zahtevniji zadatak od čisto filmske glume, mladi glumci uspevaju da uspostave dinamiku razularenog razreda, a Luna Jordan je apsolutno otkriće u svojoj skoro nemoj prvoj ulozi u dugometražnom filmu.

Kada se podvuče crta, Fox in a Hole postaje i ostaje jedan dosta dobar i nasušno potreban film koji uspeva da prenese emociju i donese spoznaju.

A Film a Week - By the Throat

 previously published on Cineuropa

There is a visual and verbal metaphor of a rainbow that appears in many places throughout Effi Weiss and Amir Borenstein’s documentary By the Throat, which is currently playing in the Depth of Field competition at Docaviv. It is the third collaboration between Weiss and Borenstein (credited simply as “Effi & Amir” here) in the feature-length documentary format, and this time, it is about speech and language. The rainbow metaphor is actually put to good use, since certain similarities are undeniable: just as the white light disperses and reflects through the tiny droplets of water to create a rainbow, the same can be said about our breath, as the air bumps into the physical obstacles in our throat to create vowels and consonants.

In comparison to nationality, ethnicity and religion, language seems like a more fixed and stable element in defining one’s identity, but this story is actually more complicated than just that of languages and dialects learnt through our imitation of parents, relatives, peers and other people in our environment. On one hand, there are numerous aspects of physics, mechanics and acoustics that explain how the air travels from the lungs through the throat and out of the mouth. On the other, however, there are cultural differences, individual experiences and stories that entail prejudice and a view on how somebody from somewhere specific should speak a certain language. Effi & Amir try to succeed in tackling all of this in a brisk 77-minute running time.

The way we speak our native or any foreign languages determines many things. It can get us into serious trouble, which was the case with an Iraqi man having to pass checkpoints in civil war-torn Baghdad, where the slight difference between “El Ezziz” and “Al Aziz” could result in death at certain checkpoints because the micro-dialects are different in Shiite and Sunni neighbourhoods. Also, during the turmoil in Northern Ireland, the pronunciation of the eighth letter of the alphabet was a dead giveaway as to whether someone was from a Catholic nationalist or from a Protestant unionist neighbourhood. Stories about actors trying to shake off their native accents are manifold, but the French pronunciation of the letter “R” can pigeon-hole a Flemish actor and lead to them being cast only as a person from Ghent.

However, the most interesting stories are connected with immigration. An Albanian woman takes an Italian name and learns to speak German as an Italian person would do in order to sell fraudulent financial products as a call-centre worker. The most upsetting part of the film is the revelation that language tests conducted by both linguists and computers are used in order to check out asylum seekers’ backgrounds and where they are from, and that those tests are basically of a rule-of-thumb type and cannot take into account the subtle nuances that life is made up of.

Weiss and Borenstein use plenty of different varieties of material here, from archival educational films to interviews and even YouTube clips, coding it in a clear fashion with the help of their co-editor, Simon Arazi. They also do a good job of illustrating the science-based talk, which could have become a bit too niche and demanding, with playful graphics accompanied by the robotic voice of Vittoria Soddu, creating the nostalgic feeling of an old computer game. Furthermore, they use the discreet electronic score composed by Thomas Myrmel to accompany the video material. In the end, By the Throat is a thorough, compelling and original examination of the roles that language and speech play in our lives.

Lista - Jul 2021.

 

 
Ukupno pogledano: 79 (56 dugometražnih, 22 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Prvi put pogledano: 67 (44 dugometražna, 22 kratkometražna, 1 srednjemetražni)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Soldier Ahmet / Soldat Ahmet
Najlošiji utisak: Vanquish

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
01.07. video Night in Paradise / Nak won eui bam (Park Hoon-jung, 2020) - 7/10
01.07. kino Werewolves Within (Josh Ruben, 2021) - 7/10
02.07. video The Marksman (Robert Lorenz, 2021) - 4/10
**04.07. festival Carnivorous Bean Sprout (SeO, 2021) - 6/10
**04.07. festival Gold Is Eating People / Huang jin chi ren la (Su Xia, 2021) - 9/10
**04.07. festival Invisible Eyes (Jung Seung-hee, 2021) - 7/10
**04.07. festival Kids on Fire (Kyle Nieves, 2020) - 8/10
**04.07. festival Temple of Devilbuster / Fu Mou Dien (Wang I-Fang, 2020) - 8/10
**04.07. festival Night Bus (Joe Hsieh, 2019) - 9/10
**04.07. festival How to Die Young in Manila (Petersen Vargas, 2020) - 5/10
05.07. video False Positive (John Lee, 2021) - 7/10
**05.07. festival Wander in the Dark (Redic Hsu, 2016) - 6/10
**05.07. festival As Usual (Liu Kuan-Wen, 2018) - 7/10
**05.07. festival Long Land (Huang Liang-Hsin, 2017) - 6/10
**05.07. festival Where Am I Going? (Huang Yun-Sian, Tsai Yi-Chin, 2018) - 8/10
**05.07. festival Daisy (Yu Yu, 2018) - 7/10
05.07. video Shithouse (Cooper Raiff, 2020) - 7/10
06.07. video Godzilla vs. Kong (Adam Wingard, 2021) - 4/10
06.07. festival The Fourth Window (Yair Qedar, 2021) - 6/10
06.07. festival By the Throat (Effi Weiss, Amir Borenstein, 2021) - 7/10
06.07. video Minamata (Andrew Levitas, 2020) - 5/10
**06.07. festival My Friend Who Shines at Night / Mon ami qui brille dans la nuit (Grégoire de Bernouis, Jawed Boudaoud, Simon Cadilhac, Hélène Ledevin, 2020) - 6/10
**06.07. festival A Stranger from the past (Jan Verdijk, 2020) - 7/10 
**06.07. festival Escaping the Fragile Planet / Apodrasi apo ton efthrafsto planiti (Thanasis Tsimpinis, 2020) - 7/10
**06.07. festival Night of the Living Dicks (Ilja Rautsi, 2021) - 8/10
**07.07. festival Shoegazing (Servane d'Alverny, 2020) - 9/10
07.07. festival Soldier Ahmet / Soldat Ahmet (Jannis Lenz, 2021) - 9/10
08.07. video Censor (Prano Bailey-Bond, 2021) - 7/10
08.07. video The Lovebirds (Michael Showalter, 2020) - 7/10
08.07. video Be Good or Be Gone (Cathal Nally, 2020) - 6/10
**09.07. festival Healing / Hexabödeli (Adrian Perez, 2020) - 6/10
**09.07. festival Pressure Drop / Druckabfall (Andreas Elsener, 2021) - 6/10
**09.07. festival Kingdom (Bettina Oberli, 2019) - 8/10
**09.07. festival Little Miss Fate (Joder von Rotz, 2021) - 6/10
**09.07. festival Phlegm (Jan-David Bolt, 2021) - 7/10
09.07. video Drunk Bus (John Carlucci, Brandon LaGanke, 2020) - 7/10
09.07. video Grandson / Enkel (Aleksandar Reljić, 2018) - 8/10
***09.07. video The Sandžak Process / Proces Sandžak (Aleksandar Reljić, 2020) - 7/10
09.07. video Feels Good Man (Arthur Jones, 2020) - 6/10
09.07. video Lansky (Eytan Rockaway, 2021) - 5/10
10.07. video Bliss (Mike Cahill, 2021) - 5/10
11.07. video The Dissident (Bryan Fogel, 2020) - 7/10
12.07. video Black Widow (Cate Shortland, 2021) - 5/10
12.07. video Vanquish (George Gallo, 2021) - 2/10
12.07. kino The Ice Road (Jonathan Hengsleigh, 2021) - 5/10
13.07. video French Exit (Azazel Jacobs, 2020) - 6/10
13.07. video Concrete Cowboys (Ricky Staub, 2020) - 6/10
14.07. video The Vault / Way Down (Jaume Balagueró, 2021) - 6/10
16.07. kino Till Death (S.K. Dale, 2021) - 6/10
*16.07. festival 12 Hour Shift (Brea Grant, 2020) - 7/10
16.07. video Bumblebee (Travis Knight, 2018) - 5/10
*17.07. festival Violation (Madeleine Sims-Fewer, Dusty Mancinelli, 2020) - 7/10
*17.07. festival Spare Parts (Andrew Thomas Hunt, 2020) - 5/10
*18.07. festival Fanny Lye Deliver'd (Thomas Clay, 2019) - 6/10
18.07. festival My Lake / Liqeni im (Gjergj Xhuvani, 2020) - 5/10
18.07. festival Landscape Zero / Nulti krajolik (Bruno Pavić, 2020) - 4/10
19.07. festival Why Not You / Hochwald (Evi Romen, 2020) - 7/10
19.07. festival Games People Play / Seurapeli (Jenni Toivoniemi, 2020) - 7/10
20.07. festival Once We Were Good for You / A bili smo vam dobri (Branko Schmidt, 2021) - 6/10
*20.07. festival Kratt (Rasmus Merivoo, 2020) - 6/10
*21.07. festival Aporia (Rec Revan, 2019) - 3/10
*21.07. festival Red Screening / Al morir la matinée (Maximiliano Contenti, 2020) - 6/10
22.07. festival Murina (Antoneta Alamat Kusijanović, 2021) - 7/10
*22.07. festival Slashening: The Final Beginning (Brandon Bassham, 2020) - 4/10
*22.07. festival Post mortem (Péter Bergendy, 2020) - 8/10
23.07. festival Po tamburi (Stanislav Tomić, 2021) - 5/10
*23.07. festival Scavenger / Carrona (Luciana Garraza, Eric Fleitas, 2019) - 5/10
*23.07. festival Yummy (Lars Damoiseux, 2019) - 6/10
*24.07. festival Benny Loves You (Karl Holt, 2019) - 6/10
25.07. festival The Campaign / Berliner (Marian Crişan, 2020) - 6/10
26.07. festival Celts / Kelti (Milica Tomović, 2021) - 8/10
27.07. festival Fox in a Hole / Fuchs im Bau (Arman T. Riahi, 2020) - 7/10
27.07. festival A Blue Flower / Plavi cvijet (Zrinko Ogresta, 2021) - 8/10
**27.07. festival You Can Still Win / Ima još nade za pobjedu (Marko Bičanić, 2020) - 6/10
28.07. festival Human Factors / Der menschliche Faktor (Ronny Trocker, 2021) - 5/10
29.07. festival South Wind 2: Speed Up / Južni vetar 2: Ubrzanje (Miloš Avramović, 2021) - 6/10
29.07. video Fear Street: Part 1 - 1994 (Leigh Janiak, 2021) - 4/10
29.07. video Fear Street: Part 2 - 1978 (Leigh Janiak, 2021) - 5/10
29.07. video Fear Street: Part 3 - 1666 (Leigh Janiak, 2021) - 3/10

Po tamburi

 kritika objavljena na XXZ

2021.

režija: Stanislav Tomić

scenario: Stanislav Tomić, Mario Marko Krce

uloge: Momčilo Otašević, Tijana Pečenčić, Stjepan Perić, Nikola Kojo, Branko Uvodić, Hrvoje Barišić, Neven Aljinović-Tot, Andrei Meircure, Primož Petkovšek, Nives Ivanković, Milivoj Beader, Borko Perić, Areta Ćurković, Hristina Popović, Damir Martinović – Mrle, Zoran Prodanović – Prlja, Dubravko Mataković

Ako ste se ikada pitali kako bi izgledao kultni film The Warriors Waltera Hilla ako bi slučajno naslovni banditi zapravo bili tamburška banda, a morali bi da se vrate ne od Bronxa do Brooklyna, nego od nekud u Slavoniji do svog (fiktivnog) Velikog Sela, onda je Po tamburi, najnoviji film Stanislava Tomića, nešto što morate pogledati. Ako, pak, niste, onda ga svejedno možete pogledati, ako ni zbog čega drugog, a onda da se uverite kako je spoj osnovnih premisa postavljen na suviše klimavim nogama i sa prilično suludim rezonima.

Neke od stvari su prenete skoro pa »jedan na jedan«, poput zapleta odiseje, uključenja radija, s time da na toj poziciji imamo časnu sestru (Ćurković) i bivšeg televizijskog voditelja Branka Uvodića (koji igra samog sebe), opsesije železničkim prevozom, pa do ringišpila na kraju. Neke su i nadodate za začin, uključujući i celu tu šemu emisije Lijepom našom, i pravu pravcatu cigansku svadbu koja, doduše, malo predugo traje, ali uvodi možda i najinteresantniji lik mlade (Pečenčić) i dovodi je u vezu sa vođom naših tamburaša, Labudom (Otašević). Naši junaci su kvintet amatera koji prolazi i kroz krizu benda (a kako drugačije), a »negativci« su uglavnom profesionalci različitih profila, od pravih zlikovaca, preko ludih Australaca i hiper-seksualiziranih tamburašica do jednog profi-benda s rokerskim nastupom i jednog punokrvno-ubilačkog »redneck« sastava.

Rezultat svega je parodija, ali onako do kosti. Iako se zna sa čime se i iz kojih pobuda zeza, ceo taj pristup zna biti dosta rizičan u smislu odnosa pogodaka i promašaja u okviru pokušaja koje Tomić i Krce gomilaju jedan za drugim u maničnom tempu. Režija na nivou pojedinačnih scena zna biti i solidna, Krce kao direktor fotografije fino hvata tu nebulozno-stripovsku atmosferu koju je kao scenarista sa Tomićem zamislio. Međutim, u gomili likova na malom prostoru, kao i glumaca različitih profila i senzibiliteta koji ih igraju, čini se da upravo oni ostaju najviše oštećeni jer ne mogu da do kraja pokažu šta znaju i umeju. U tome, pak, oni neprofesionalni (a poznati iz drugih razloga) prolaze dosta bolje jer se od njih više očekuje poza nego prava gluma. Muzika kao kombinacija tamburašenja, elektronike, roka, ekstremnog metala i čega sve još ispostavlja se kao adut filma.

Na kraju krajeva, možda je suština toga što Tomiću i Krceu komedija kao žanr ne leži (prethodni film Lavina je prošao poprilično katastrofalno i kod kritike i kod publike), iako je forsiraju. Smisla za humor imaju, ali taj humor je pomalo i interan, a samim time dosta često samo njima razumljiv, a »na van« se utapa u očekivanim gegovima, psovkama i prostačkim vicevima sa seksualnim aluzijama. Možda bi i bilo vreme da se okušaju u nekom drugom žanru i iznenade nas, baš kao što su sa svojim ne uvek smislenim, ali zato prilično spektakularnim prvencem Josef u kojem su ludilo i klanica Prvog svetskog rata ispripovedani iz vizure jedne uniforme i jedne pločice s imenom. Po tamburi ostaje uglavnom propuštena šansa, ali, s pozitivne strane gledano, makar ne opterećuje gledaoca.

Murina

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Murina je riba pomalo zastrašujuće, zmijolike pojave i veličine koja bi čoveka mogla uplašiti, ali i izrazito ukusnog mesa koje je poslastica na lokalnim menijima na obali toplih mora. U debitantskom filmu Antonete Alamat Kusijanović, nedavno nagrađenom „Zlatnom kamerom“ (kansko priznanje za najbolji dugometražni debi), naslovna riba pojavljuje se dva puta u fizičkom obliku, na samom početku i pred kulminaciju, ali njeno odsustvo iz sredine još je i „glasnije“ nego što bi prisustvo moglo biti. Jer upravo ono služi kao ilustracija, ako ne i okidač frustracija u okviru najuže porodice...

Hrvatska premijera u Areni, gdje je „Murina“ otvorila 68. izdanje Pulskog filmskog festivala, „pala“ je baš na dan kada su u Kanu objavljene nagrade, dok ime Martina Skorsezea na popisu producenata i „sales“ kuće „The Match Factory“ govore u prilog tome da će festivalska turneja biti duga i verovatno plodna, te da Zlatna kamera verovatno neće biti poslednja nagrada za ovu koprodukciju Hrvatske, Slovenije, Brazila i SAD.

Antoneta Alamat Kusijanović se, dakle, vraća u morski i obalski krajolik istražen i pokazan u višestruko nagrađivanom kratkometražnom filmu „U plavetnilo“ (2017) koji je nagrađen u Sarajevu i Berlinu, i sa kojom „Murina“ deli i glavnu glumicu Graciju Filipović, a možda čak i glavnu junakinju, budući da se obe nose ime Julija. Antonetine Julije, međutim, ne traže nužno Romea, nego oslobođenje od opresivnog okruženja. Slobodu pronalaze u vodi, naročito u morskim dubinama.

Primarni izvor neugodnosti za obe Julije jeste otac. U „Murini“ ih upoznajemo nakon kratke uvodne špice u kojoj je plavetnilo mora auditivno obojeno elektronskom neoklasikom. Julija i njen otac Ante (Leon Lučev) rone zajedno, u lovu su na murine. Baš ova delikatesna riba mora se naći na meniju za izuzetno važnu večeru koju Ante i njegova žena Nela (srpsko-danska glumica Danica Ćurčić, najpoznatija po ulozi u drugom, ponajboljem delu serijala o Q-odeljenju za zaboravljene slučajeve, „Ubice fazana“, 2014) pripremaju za uvaženog stranog gosta.

Ante, i inače klasičan primerak patrijarhalnog despota, želi da ostavi jak utisak na gosta, pa kontroliše svaki aspekt, od izbora ženine haljine, do toga kada će punoletna kći recitovati (i koju) pesmu za goste, te kada će ići u krevet. Dok Nela na takvo ponašanje nevoljno pristaje, pravdajući to višim ciljem, u Juliji se budi poriv za pobunom.

Gost Havi (novozelandski glumac Klif Kertis) kojeg Ante opisuje kao „Boga na Zemlji“ izrazito je bogat i naoko sofisticiran čovek za kojeg je Ante 20 godina ranije radio kao skiper. On se pojavljuje sa svitom prijatelja i tokom večere galantno deli komplimente Neli i Juliji, a oni upućeni Anti imaju nekakvu žaoku, što govori da dvojica muškaraca imaju neke neraščišćene račune, i poslovno i privatno, a verovatno i neku istoriju rivalstva.

Ante ima sasvim opipljive materijalne pobude za ugošćavanje Havija: želi mu prodati zemlju na nenaseljenom ostrvu, gde bi ovaj mogao da napravi elitno odmaralište, dok su Havijevi razlozi za posetu možda i sasvim privatni, ali ne nužno iskreni.

Počinju psihološke igrice u okviru porodice u kojima se očeva gruba sila susreće s kćerinim veštim eskivažama i kratkim „ubodima“, a gde majka pokušava da smiri situaciju. U igru je uključen i Havi, za čiju se pažnju bore svi troje, a na kojeg Julija projektuje sopstvene želje da njoj i majci upravo on bude spasitelj i dobročinitelj. Iako zapravo film posmatramo iz Julijine perspektive, nama je kao gledaocima jasno da je njen račun bio „bez krčmara“ pre nego što ona to shvati.

Osnovni problem sa „Murinom“ je dramaturgija, odnosno scenario Antonete Alamat Kusijanović i Frenka Gracijana koji pati od boljki tipičnih za „mejnstrim arthaus“ festivalsku produkciju, ali i za postjugoslovenske filmove smeštene u uska okruženja porodice i bliskih prijatelja.

Reč je o svojevrsnoj kalkulaciji s otkrivanjem, odnosno doziranjem važnih detalja i motivacija likova za pojedine postupke. Alamat Kusijanović i Gracijano do pred kraj filma uspevaju održati višesmislenost, ako ne i misteriju, ali onda prebrzo bacaju sve karte na sto kroz nepotrebno eksplikacijske dijaloge. Antoneti Alamat Kusijanović je uspevalo da nas u kratkoj formi održi dovoljno dugo u mraku, odnosno u difuznoj podvodnoj svetlosti, u prethodnom filmu, ali dugi metar ima neka svoja pravila kojima ona još mora ovladati.

Sa pozitivne strane, njena režija je na višem nivou nego što je scenario, posebno u smislu audio-vizuelnog pripovedanja, kreiranja atmosfere i miljea. Originalni muzički skor Jevgenija i Saše Galperina diktira dinamiku na za to predviđenim mestima, a upotpunjen je i „odležalim“ hitovima domaće (Magazin) i strane produkcije (ruske romanse, italijanske kancone i španska gitara) koji signaliziraju nivoe sofistikacije likova, odnosno različite svetove u kojima obitavaju.

Montaža Vladimira Gojuna izuzetno je glatka, a najjači adut filma je svakako fotografija Elen Luvar, poznate po radu na filmovima „Invisible Life“ (Karim Ainous, 2019), „Never Rarely Sometimes Always“ (Elajza Hitman, 2020) i „Happy as Lazzaro“ (Aliće Rorvaćer, 2018), naročito kada naša junakinja i filmska akcija zarone ispod površine vode.

Jedan od aduta filma je svakako i kasting, odnosno glumačka podela. Leon Lučev je standardno dobar kao Ante, njemu i inače uloge sirovih „kućnih diktatora“ odlično leže. Klif Kertis uglavnom nije imao prilike da igra uloge svetskih plejboja, ali se ovde sasvim dobro snalazi, osim u aspektu španskog akcenta za koji se čuje da mu nije prirodan. Danica Ćurčić ima nezahvalan zadatak da pronađe balans između žene-majke, žene-žrtve i „žene-žene“, odnosno da igra više različitih uloga u raziličitim socijalnim situacijama.

Otkriće filma je svakako Gracija Filipović pred kojom je još teži glumački zadatak da sa minimalnim promenama izraza lica nas kao gledaoce drži u neizvesnosti što njen li misli, smera i planira, u čemu njen lik i njena gluma pomalo podsećaju na Marijanu, protagonistkinju filma „Ne gledaj mi u pijat“ (Hana Jušić, 2016) u interpretaciji Mie Petričević.

„Murina“ je film koji pati od nekih sitnih nesavršenosti i „dečjih bolesti“, ali je za dugometražni debi na sasvim zadovoljavajućem nivou. Još jedna od stvari koje filmu idu u prilog, bilo da je reč o pažljivoj kalkulaciji ili slučajnoj podudarnosti, jeste ambijent leta i mora. More možda ne može sprati svu nelagodu, ali ono svakako ponekad može promeniti odnos snaga i osloboditi potlačene.