1.7.21

The Hitman's Wife's Bodyguard

 kritika objavljena na XXZ


2021.

Režija: Patrick Hughes

Scenario: Tom O'Connor, Brandon Murphy, Phillip Murphy

Uloge: Ryan Reynolds, Samuel L. Jackson, Salma Hayek, Antonio Banderas, Frank Grillo, Morgan Freeman



Glupavi akcioni filmovi pašu u letnji termin baš kao što limunada paše na vruć dan. Patrick Hughes je, izgleda, pogodio u centar pre četiri godine sa osvežavajućom budalaštinom The Hitman's Bodyguard gde su za potrebe suđenja u Hagu spojeni osramoćeni telohranitelj opsednut pravilima i plaćeni ubica koji je hodajući haos. Rezultat je bila u suštini tipična »buddy-buddy« akciona komedija koja ni u kojem slučaju ne bi smela biti toliko zabavna zbog mase propusta, što slučajnih, što namernih, očite reciklaže klišea, debilnog i prostačkog humora i ofrljeg scenarija kojem je jedina funkcija bila da premosti prazninu između akcionih sekvenci glupavim dijalozima. Ali cela stvar je solidno štimala zbog glumaca, Ryana Reynoldsa kao telohranitelja (prisetimo se, on je tada reciklirao štoseve iz Deadpoola), Samuela L. Jacksona kao plaćenog ubice (u čemu je posezao za trash-personom iz, recimo, filma 51st State), ali i zbog Salme Hayek u ulozi ubičine uhapšene žene koja u vrlo ograničenom okruženju uspeva da maltretira zatvorsko osoblje i svoju cimerku dok radi jogu i psuje.

Četiri godine kasnije, eto nama nastavka od manje-više iste autorske ekipe koja pokušava da nam servira još malo istoga uz poneku varijaciju. Rezultat je, blago rečeno, razočaravajući i to uglavnom zbog tih varijacija. Neke stvari ipak funkcionišu samo jednom i nikad više, ali filmska industrija opsednuta sa sigurnošću profita na osnovu »fan-baze« to kao da ne želi da prihvati. S tim u vezi, možda se ne bi trebalo čuditi i još slabijem trećem nastavku negde u budućnosti.

Telohranitelj Michael Bryce (Reynolds), dakle, i dalje pati zbog gubitka svoje AAA dozvole, toliko da svake noći sanja kako mu upravo Darius Kincaid (Samuel L. Jackson) uvek pokvari dodelu zlatne plakete. Njegova psihoterapeutkinja mu, međutim, savetuje odmor, na moru u Italiji, recimo na ostrvu Capri, ali logika nalaže da će Brycea nevolja već nekako pronaći. Ta nevolja dolazi u obliku Kincaidove još luđe supruge Sonje (Hayek) koja ga diže s plaže u trenutku dok se on sprema da prespava pokolj koji se odvija u pozadini. Dariusa je, naime, oteo mafijaš Carlo i on joj mora pomoći da ga spasi. Ta akcija će ih sve troje uvaliti još dalje u nevolju…

Naime, dotični Carlo je doušnik američkog agenta Interpola Bobbyja O'Neilla (Grillo) koji mu pomaže u operaciji hvatanja neviđenog zlikovca i sprečavanja zločina neviđenih razmera – napada na čvorišta podataka svugde po Evropskoj Uniji što dovodi do otkazivanja kompletne infrastrukture i do potpunog haosa, što se videlo na primeru napada na jedno takvo u Zagrebu. Iza tih napada stoji izvesni Aristotel (Banderas), megaloman besan zbog ponovo produženih ekonomskih sankcija EU njegovoj voljenoj zemlji Grčkoj.

Nije teško pogoditi: baš njih troje idiota moraju pomoći Interpolovom agentu u zaustavljanju opasnog zločinca koji deluje kao kombinacija Onazisa, Liberacea i Stavre Bloomfelda. Usput ćemo takođe saznati i njihove pozadine, da je Bryce šonjav zbog trauma iz detinjstva, te da ga njegov otac, odnosno očuh, i sam slavljeni i cenjeni telohranitelj, kojeg igra Morgan Freeman nikada nije voleo ni cenio, odnosno trenutne preokupacije, recimo da Darius i Sonia pokušavaju dobiti dete, zbog čega upadaju u nepredviđene situacije.

U tome je zapravo i problem s The Hitman's Wife's Bodyguard: ne samo da pokušava da natrpa previše stvari u jedan film (zapravo 20-ak minuta kraći od prvog dela), već se i previše trudi da maksimizira humorni efekat jefitim trikovima poput psovanja, trućanja i opsednutosti seksom. Problem sa humorom je pogrešno shvatanje maksime da će kvantitet pre ili kasnije doneti kvalitet, što u ovom slučaju donosi inflaciju loših štoseva, pa onih par solidnih pre deluju kao slučajni pogoci nego kao nešto osmišljeno i planirano. Na kraju je tom inflacijom treša i akcija kao glavni kvalitet filma i kao verovatno najjače oružje reditelja Patricka Hughesa potisnuta u drugi plan i film je zapravo dosta manje zabavan (pa čak i na onaj bezuman način) nego prethodnik.

U svemu tome najveću cenu plaćaju glumci koji sa tako loše sklepanim likovima nemaju mogućnost da se iskažu. Antonio Banderas i Morgan Freeman su u poslednje vreme uglavnom postali sinonim za treš i obojica to potvrđuju na različite načine, Freeman samoreciklažom, a Banderas preterivanjem i šmiranjem. Reynolds i Jackson zapravo nemaju ništa novo da pokažu u odnosu na prethodni film, niti se njihova hemija na bilo koji način produbljuje. Glumački, najgore je prošla Salma Hayek čiji je lik podignut od koloritne epizode u prethodnom delu u vodeći u ovom, a da zapravo nije ni na koji način razrađen, pa joj je jedini zadatak (kad ne puca i ne mlati se) da psuje i truća na akcentu koji joj beži. Frank Grillo jedini u toj priči prolazi solidno, njegov lik je nov, doduše tipski, ali makar ga on igra sa šarmom barabe i drkadžije.

Ne bi bilo fer ne primetiti još jedan napredak u glumi. Naime, Hrvatska bolje igra samu sebe i Italiju (gde je većina radnje smešteno) nego što su to lokacije u Bugarskoj činile u prethodnom filmu kao zamena za Veliku Britaniju i Holandiju. Što se hrvatskih glumaca tiče, njima je, pak, namenjena uloga statista sa zadatkom da poginu kao poslovične Švabe u dotiranom filmu. Napredak je takođe postignut i u smislu fotografije koja je atraktivnija i upeglanija. Za pohvalu je, mada to sa samim filmom nema naročito veze, i nadahnut i profesionalno urađen prevod u hrvatskim bioskopima koji unekoliko obogaćuje inače siromašni scenario.

Kada se crta podvuče, The Hitman's Wife's Bodyguard ipak nudi i nešto užitka i zabave, bilo da je reč o onih par štoseva za poluglasni smeh, par akcionih scena ili par dovitljivo odabranih muzičkih intervencija. Ali to ne znači da je ovakav kakav je na bilo koji način potreban film i značajan dodatak na prilično siromašnom bioskopskom repertoaru.

30.6.21

Lista - Jun 2021.

 


 

Ukupno pogledano: 45 (35 dugometražnih, 10 kratkometražnih)
Prvi put pogledano: 44 (34 dugometražna, 10 kratkometražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Bad Luck Banging or Loony Porn / Babardeala cu bucluc sau porno balamu
Najlošiji utisak: Only the Winds


*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetažni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena
 
**01.06. festival Armadila (Gorana Jovanović, 2020) - 6/10
**01.06. festival Parallel 28 / Paralelo 28 (Santiago Bonilla, 2021) - 8/10
**01.06. festival Amygdala (Fabian Altenried, 2020) - 4/10
**01.06. festival Our Kingdom / O Nosso Reino (Luís Costa, 2020) - 7/10
**01.06. festival Dissolution Prologue (Extended Version) (Siegfried A. Fruhauf, 2021) - ?/10
**01.06. festival Into the Wild (Markus Maicher, 2020) - ?/10
**01.06. festival There Is, Indeed, the Unspeakable (Marzieh Amadi, Sina Saadat, 2020) - 7/10
**01.06. festival In the Inner Circle (Julia Reitter, 2021) - 7/10
**01.06. festival Life on the Horn (Mo Harawe, 2020) - 6/10
**01.06. festival Invisibles (Axel Stasny, 2020) - 7/10
02.06. video The Comback Trail (George Gallo, 2020) - 5/10
03.06. festival You Know Him / Nasipse adayiz (Ercan Kesal, 2020) - 7/10
03.06. festival Bloodsuckers - A Marxist Vampire Comedy / Blutsauger (Julian Radlmaier, 2021) - 5/10
04.06. festival Scarecrow / Pugalo (Dimitrii Davydov, 2020) - 7/10
05.06. festival Strive, Strive, Strive / Lutar, Lutar, Lutar (Sérgio Borges, Helvécio Marins Jr, 2021) - 7/10
05.06. festival Woodlands Dark and Days Bewitched: A History of Folk Horror (Kier-La Janisse, 2021) - 5/10
05.06. kino Our Friend (Gabriela Cowperthwaite, 2019) - 6/10
05.06. festival The Philosophy of Horror: A Symphony of Film Theory (Péter Lichter, Bori Máté, 2020) - ?/10
06.06. festival Faya Dayi (Jessica Beshir, 2021) - 9/10
07.06. festival Fucking with Nobody (Hannaleena Hauru, 2020) - 8/10
08.06. festival This Rain Will Never Stop (Alina Gorlova, 2020) - 5/10
08.06. festival Gorbachev. Heaven / Gorbachev. Rai (Vitaliy Manskiy, 2020) - 7/10
09.06. festival A Song for You / Ta yu luo ye dai er (Dukar Tserang, 2020) - 5/10
10.06. festival Kandisha (Alexandre Bustillo, Julien Maury, 2020) - 6/10
10.06. festival All-In (Volkan Üce, 2021) - 8/10
11.06. festival Only the Winds (Karim Kassem, 2020) - 4/10
12.06. festival Zaho Zay (Maéva Ranaïvojaona, Georg Tiller, 2020) - 7/10
12.06. festival My Name Is Francesco Totti / Mi chiamo Francesco Totti (Alex Infascelli, 2020) - 8/10
13.06. festival Notes from the Underworld / Aufzeichnungen aus der Unterwelt (Tizza Covi, Rainer Frimmel, 2020) - 9/10
14.06. festival Bad Luck Banging or Loony Porn / Babardeala cu bucluc sau porno balamuc (Radu Jude, 2021) - 9/10
*14.06. festival Son (Ivan Kavanagh, 2021) - 7/10
15.06. festival The Last Dialogue / Der schönste Tag (Fabian Eder, 2021) - 6/10
16.06. festival Motorcity (Arthur Summereder, 2021) - 7/10
17.06. festival The Bubble (Valerie Blankenbyl, 2021) - 5/10
18.06. festival Me, We (David Clay Diaz, 2021) - 5/10
19.06. kino Those Who Wish Me Dead (Taylor Sheridan, 2021) - 6/10
20.06. festival Colors of Tobi / Tobi szinei (Alexa Bakony, 2021) - 6/10
21.06. kino Cruella (Craig Gillespie, 2021) - 6/10
22.06. festival Hold Me Right / Zaceli me (Danijela Štajnfeld, 2020) - 7/10
23.06. festival Dubica (Marina Aničić Spremo, 2021) - 7/10
24.06. kino The Hitman's Wife's Bodyguard (Patrick Hughes, 2021) - 4/10
25.06. video The Dry (Robert Connolly, 2020) - 6/10
26.06. kino A Quiet Place Part II (John Krasinski, 2020) - 6/10
27.06. video Barb and Star Go to Vista Del Mar (Josh Greenbaum, 2021) - 6/10
28.06. festival Persona Non Grata / Hvor kragerne vender (Lisa Jaspersen, 2021) - 7/10

28.6.21

Cruella

 kritika objavljena na XXZ



2021.

Režija: Craig Gillespie

Scenario: Dana Fox, Tony McNamara

Uloge: Emma Stone, Emma Thompson, Joel Fry, Paul Walter Hauser, John McCrea, Emily Beecham, Mark Strong, Kayvan Novak, Kirby Howell-Baptiste

 

Ne tako davno, Disney se bavio predominantno animiranim filmovima i oni su se u velikoj meri oslanjali na sposobnost imaginacije kod publike. Disneyevi zlikovci su bili efektni i strašni i zbog toga što su bili definisani svojim (zlo)delima, a ne poreklom svoje zlobe. Došla su, međutim, nova vremena s novim pravilima, animirani filmovi gotovo serijski dobijaju svoje igrane verzije „napucane“ CGI-jem (što se, recimo, u filmu 101 Dalmatians iz 1996. godine pokazalo kao dobar štos, makar je Glenn Close dobila svoj šou kao Cruella), a filmski, stripovski, bajkoviti i crtani negativci dobijaju svoje „origins story“ filmove koji služe da pobude razumevanje za njih, ako ne i da ih opravdaju. Primera za potonje je u poslednje vreme dosta, od druge Star Wars trilogije, preko Maleficent (2014) zasnovanog na psihoanalitičkoj teoriji i njenog bezdušnog nastavka (2019), pa do prehvaljenog Jokera (2019) u kojem se naslovni anti-junak formira pod uticajem mentalne bolesti i socijalnog pritiska.

S igranom Cruellom, brojnim nedostacima uprkos, kako smo se nadali – još smo se dobro i „udali“, posebno ako je pogledamo u bioskopu i prepustimo se magiji mraka i velikog ekrana, a ne na nekom od kućnih formata. Da, zaplet je često blesav, njegovi elementi arbitrarno razasuti, efekti namerno preterani, režija i montaža hiperaktivni, a „engleziranje“ i muzika unekoliko inflatorni, ali reč je, sve u svemu, o zabavnoj filmskoj „vožnji“ koja, doduše, ne ostavlja neki naročito trajan utisak.

Cruella je zapravo priča o transformaciji sirote Estelle u naslovnu negativku, modnu dizajnerku opsednutu idejom da napravi bundu od krzna dalmatinera. Nju upoznajemo kao bebu s problemima u ponašanju i napadima besa o kojoj se brine samohrana majka (Beecham), a kasnije i kao školarku koja je zbog svog čudnog izgleda (pola kose joj je crne, pola bele boje) na meti siledžija od kojih se besno i fizički brani. Osim majke, njen jedini prijatelj je pas Buddy kojeg je pronašla na ulici. Kada bude izbačena iz škole, ona i majka se zapute u London usput se zaustavljajući na imanju majčine stare prijateljice. Estella i tamo napravi haos, u raspletu kojeg majka nesrećnim slučajem gine, a jedino što joj od nje ostaje, ogrlica s rubinom, biva izgubljena.

Estella onda nekako pristaje u Londonu, gde je pokupe dva „dickensovska“ sirotana i ona se priključuje njihovoj bandi koja se bavi džeparenjem i sitnim prevarama. Deset godina kasnije, Estella (Stone), Jasper (Fry) i Horace (Hauser) su i dalje zajedno, a njihove fore su postale nešto sofisticiranije. Estella se nije odrekla svog sna o karijeri u modnoj industriji, zbog čega prihvata posao čistačice u elitnoj robnoj kući. Kada razočarana tretmanom napravi haos u izlogu, uspeva da privuče pažnju cenjene, ali psihotične Baronice (Thompson) koja je uvodi u svoj dizajnerski tim. Ubrzo, međutim, dolazi do sukoba dva genija i dva ludila, zakopane tajne se otkrivaju, pa Estella sve više i više postaje Cruella, dok se postavlja pitanje koja je od te dve ličnosti prava, a koja krinka.

Suviše je tu detalja i naglih obrata koje ne bi bilo lepo otkrivati iako su ta otkrića većinom teška naiva uglavnom izvedena mehanikom melodrame. U osnovi svega, pak, stoji „spoiler“ dat u samom naslovu, što je i „urođena mana“ filmova ovog tipa: znamo da će Estella postati Cruella, pitanje je samo kako. Znamo takođe da se ova priča o njenom formiranju mora povezati i sa originalnim animiranim ili igranim filmom, s dalmatinerima i sa Rogerom (Novak) i Anitom (Howell-Baptiste). Iako se oboje pojavljuju i u filmu, Roger je tako postao Baroničin advokat, a Anita trač-novinarka, konačno rešenje je sačuvano za scenu smeštenu usred odjavne špice.

Film zapravo predugo traje i uglavnom ne pušta prostora za predah, što se oseća i na isforsiranom ritmu, a ni ekstremne situacije koji služe za motivaciju likova nisu baš neko najsrećnije rešenje. Reference iz redova muzičkih, modnih, popularno-kulturnih i akcentualnih su inflatorne i povremeno preterane, ali sve to je zapravo već postalo potpisni stil reditelja Craiga Gillespieja koji je on „prosuo“ u svom prethodnom filmu I, Tonya (2017) gde je takav pristup možda i imao više smisla s obzirom da se radi o „stranger than fiction“ istinitoj priči iz domena crne hronike, socijalne analize i bajke o sportskom uspehu.

Opet, i Cruellu možemo posmatrati kao potpuno fikcionalizovanu priču o mladosti Vivianne Westwood koja je očito poslužila kao model za naslovnu anti-junakinju, naročito u smislu njenih kreacija koje su ovde možda još i drskije, a Gillespie se oslanja u velikoj meri i na glumce. Emma Stone uspeva da kanalizira ludilo genijalnosti ili genijalnost ludila na način koji pomalo podseća na Michelle Pfeiffer u ulozi Catwoman u Burtonovom Batman Returns (1992), Emma Thompson bi sa ovakvom zlobom i psihotičnošću posramila i Meryl Streep u The Devil Wears Prada (2006), Paul Walter Hauser je postao stalni član postave kod Gillespieja, ali je ovog puta njegova tupost ublažena i okrenuta na dobronamerni humor, a od ostalih blistaju još John McCrea kao prodavac dizajnerske odeće Artie i uvek solidni Mark Strong kao Baroničin sluga, grubijan s dobrim srcem.

Dozu relaksacije u vidu humora, pak, možemo pronaći u scenariju Dane Fox i Tonyja McNamare, dvojca koji je napisao scenario i za uvrnutu istorijsku dramediju The Favourite (2018) Yorgosa Lanthimosa i ta doza zapravo dobro dođe u hiperaktivnosti i inflaciji dešavanja kojom smo zasuti. Cruella se makar ne uzima ozbiljno, što je možda zapravo i ključ njenog uspeha.


27.6.21

A Film a Week - Me, We

 previously published on Cineuropa


Five years ago, Paraguay-born, Viennese-based filmmaker David Clay Diaz made his feature debut, a one-of-a-kind, suspenseful mix of genres teetering between crime-drama and psychological thriller called Agonie, which caught the attention of certain film critics. His second feature, the refugee crisis-themed drama Me, We, is at least equally ambitious, but somewhat more typical in terms of its artistic approach. It premiered recently at the Diagonale, while its national theatrical distribution should follow in the middle of the summer.

The action is set in the summer of 2020 in a parallel universe, where the COVID-19 pandemic never happened and did not drive away the ongoing refugee crisis from the media spotlight. It is time for the European Football Championship, which is hogging all the news headlines in Austria. Well, except when an asylum seeker does something to land himself on the front page. The plot of the film follows four Austrian people who all have different points of view on the ongoing crisis.

Marie (Verena Altenberger, from The Best of All Worlds) goes to Greece to take on some volunteer work in a transitional camp for the refugees. She expects to do some good and save some lives, but ends up a little disappointed when she realises that her hands are tied due to the hypocritical EU policies concerning the refugees. Marcel (one of Agonie’s leads, Alexander Srtschin) is a right-leaning young man who cannot stand it when young women are harrassed by foreign people, so he and his buddies organise an escort/protection operation that will help young women in need.

Petra (Barbara Romaner) takes teenage refugee Mohammed (Mehdi Meskar) into her home so she can help him be integrated into society, get asylum and stay in Austria. But when it turns out that Syrian teenager Mohammed is actually a 22-year-old Moroccan economic migrant named Manssur, Petra’s fantasy of being a motherly saviour is put to the test. Or are her intentions actually more sinister? Finally, Gerald (Lukas Miko, scooping the Award for Best Actor at the Diagonale) runs a shelter for asylum seekers and is actually quite devoted to his work and to the cause. But a conflict with one of the residents, the rough and rebellious Aba (Wonderful Idowu), could turn in him into the hard-nosed, vengeful and scheming man he never thought he could become.

The four stories are laid out simultaneously in a mosaic-like structure, so they do not intersect with each other anywhere in the plot, but they do offer a chance for Diaz and his co-screenwriter Senad Halibašić to explore the different angles, which they do in a way that is more didactic and polemic than intriguing, per se. The actors are well cast in their roles, but even during the two-hour running time, they do not have enough leeway to explore their characters and make them more lifelike. As such, they are functional and serve as mere tools to lay out the political and ethical points of the situation. Nor does Diaz get a proper chance to show off his directing talent, so he relies on rather classical solutions. However, the editing by Lisa Zoe Geretschläger is commendable, making Me, We (the title is taken from the shortest poem in the world, credited to boxer Muhammad Ali) easy to follow.

26.6.21

Those Who Wish Me Dead

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3


Voljeli mi Taylora Sheridana kao filmskog autora ili ne, svakako mu moramo odati priznanje za to da je uvjerio hollywoodski establishment kako je nezamjenjiv jer je njegov autorski potpis unikatan. Ovaj nekadašnji televizijski glumac nižeg do srednjeg ešalona, sa svojim je projektima uglavnom imao dosta sreće da se za njih vežu redatelji koji su sposobni sakriti ili makar u drugi plan potisnuti nedostatke Sheridanovih scenarija, koji su u pravilu bivali najslabijom karikom tih filmova. Ti scenariji, međutim, nisu ni u kojem slučaju bili slabi sami po sebi, a savršeno su funkcionirali kao svojevrsna »udica« na koju se »pecaju« kako producenti i redatelji, tako i publika. U svom debitantskom scenariju za film Sicario iz 2015., Sheridan je bio uparen s pouzdanim Denisem Villeneuveom koji je izvukao maksimum iz solidno postavljenih likova (prije svega muških, dok je jedini značajniji ženski lik manje ili više sveden na naivnost i zbunjenost u svrhu pružanja točke gledišta i identifikacije publici) te intrigantnih teza o sličnostima ratova protiv droge i protiv terorizma. Učinio je to oslanjanjem na stil, fotografiju i glazbu, kao i na pravilno pozicioniranje citata drugih filmova. Sicariov nastavak Sicario 2: Rat bez pravila (2018.) bio je oslabljen za Villeneuvea i glumicu Emily Blunt čiji je lik ostao odsutan, pa je, unatoč solidnoj i funkcionalnoj režiji Stefana Sollime, pao žrtvom kako Sheridanovih kalkulacija s politizacijom filma kroz probrane ljevičarske i probrane desničarske teze, tako i činjenice da drugi dijelovi zamišljenih trilogija prije svega moraju poslužiti kao vezivno tkivo između uvoda i finala. Sa Sollimom je Sheridan još jednom udružio snage, i to na adaptaciji romana Bez kajanja Toma Clancyja koja je odnedavno dostupna na Amazonovom video-servisu Prime, ali su kritike za taj film mlake ili loše. U međuvremenu, Sheridan je za svoj drugi scenarij Sve ili ništa (2016.) u režiji britanskog filmaša Davida Mackenzieja, dobio i nominaciju za Oscara. Scenarij koji kombinira humor i socijalni angažman te žanrovski standard o dvojici braće koja iz očaja pljačkaju male banke po teksaškim zabitima, te o šerifu i njegovom partneru Indijancu koji ih love tonalno je nekonzistentan, a Sheridan pokazuje još jednu od svojih osobina da kalkulirano ide na citatnost replika, dok zauzima pozu neke vrste narodnog tribuna. Film je, zahvaljujući izvrsnoj glumačkoj podjeli i Mackenziejevoj opservantnoj režiji, zapravo dobar, ali ne onoliko koliko njegov scenarist misli da njegov rad vrijedi. Sheridan se oprobao i kao redatelj, i to dva puta, jednom s opskurnim hororom Vile (2011), a drugi put s visokoprofilnim neovesternom Tragovi u snijegu (2017) kojim je nastavio svoju poetiku i politiku demonstriranu u scenarističkim radovima. Konačni rezultat nije bio slab, riječ je tu o realističnoj misteriji s ubojstvom u indijanskom rezervatu, premda je Sheridan na jednom mjestu okupio svoje tipične falinge: sklonost mudrovanju po svaku cijenu, vođenje tuđih bitaka i seksističku podjelu na aktivne muške i pasivne ženske likove, a kao redatelj je načinio i jedan propust u smislu koncentracije grafičkog nasilja u »flashbacku« i u »realnom vremenu« u scenama koje jedna drugu slijede, ali je barem glumcima ostavio dovoljno prostora da se iskažu. U međuvremenu je pronašao angažman i na televiziji kao kreator serije Yellowstone. S time u vezi, njegov najnoviji film Oni koji mi žele smrt osvježavajuće je nepretenciozan, čisto žanrovski uradak namijenjen prije svega za zabavu publike. Sheridan u njemu opetovano demonstrira da, kada nema nekih viših ambicija, može biti itekako funkcionalan žanrovski pripovedač i filmski autor.


U novom filmu od samog početka, odnosno otvaranja uz orkestracijsku glazbu i špicu preko crnog ekrana koja se polako mijenja u kratke rezove vatogasaca-specijalaca koji s padobranom iz aviona skaču u blizinu požara, imamo epski ugođaj kino-hitova starog kova, a dalje u priči nastaloj po romanu Michaela Koryte (scenarij su napisali Koryta, Sheridan i Charles Leavitt) imamo spoj dva podžanra iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Glavnina zapleta otpada na priču o dječaku-svjedoku koji bježi od plaćenih ubojica u čemu dobiva pomoć od svojih rođaka i jedne posvećene žene s kojom se usput sreće, na što se može gledati kao na varijaciju teme filma Svjedok Petera Weira iz 1985. godine, s time da umjesto amiške kolonije imamo rijetko naseljene predjele Montane i tamošnje stanovništvo, a umjesto Harrisona Forda Angelinu Jolie. Kulisa iza tog prvog sloja je »film katastrofe«, čije su pogonsko gorivo šumski požar i u manjoj mjeri grmljavina. Angelina Jolie se nakon jedanaestogodišnje pauze vraća u žanr akcijskog trilera i igra Hannu Faber, jedinu ženu u predominantno muškoj ekipi vatrogasaca-specijalaca, takozvanih »skakača u dim«, koja se bori s demonima iz svoje bliske prošlosti kada su, možda zbog njene pogreške, u šumskom požaru smrtno nastradala trojica momčića. Ocijenjena kao psihički nestabilna, ona je od strane komande poslana na ljetnje zaduženje u kuli-osmatračnici usred šume, dok joj jedino društvo putem radio-veze radi njen bivši dečko, lokalni šerif i voditelj survivalističkog trening-kampa za djecu, Ethan Sawyer (Jon Bernthal). U međuvremenu, na drugom kraju Amerike, na Floridi, dvojica plaćenih ubojica (igraju ih Aidan Gillen i Nicholas Hoult) eliminiraju okružnog tužitelja i njegovu obitelj u isceniranoj nesreći, a forenzički računovođa (Jake Weber), koji je otkrio prevaru i tužitelju dostavio podatke, svjestan je da ga čeka slična sudbina pa bez najave uzima svoga sina Connora (Finn Little) i vodi ga cestama put Montane, kod jedinog rođaka kojeg Connor ima, šerifa Ethana. Ubojicama neće trebati dugo vremena da otkriju nakane oca i sina te postave zasjedu u kojoj će otac smrtno stradati, ali ne prije nego što sinu preda podatke o svojim otkrićima i upute što s njima činiti. Connor, koji je prošao survivalističku obuku, neko će se vrijeme morati snaći sam u šumi vodeći se riječima svoga oca (»Potoci vode do rijeka, rijeke do gradova«), prije nego što pukim slučajem naleti na usamljenu Hannu. Atentatori su također podmetnuli šumski požar u svrhu distrakcije i diverzije, dok pokušavaju pohvatati i poubijati sve potencijalne svjedoke, što će reći Ethana i njegovu trudnu suprugu Allison (Medina Senghore) koja će se ispostaviti kao ipak nešto tvrđi orah. Dječak i Hannah se tako moraju boriti protiv dvostruke prijetnje, ubojica i vatrene stihije, s vrlo malo pomoći, odsječeni od svijeta i bez mogućnosti komunikacije.

Oni koji mi žele smrt svakako nije Sheridanov najimpozantniji film, ali je zato najkorektniji i najčvršći, odnosno najteže mu je naći očite nedostatke koji kvare ugođaj. I kao scenarist i kao redatelj, Sheridan je sposoban voditi priču, polako makar bazično graditi i karakterizirati likove i podizati tenziju. U tom smislu, film svojim tempom i dinamikom doista podsjeća na požar koji polako tinja prije nego što se razbukta, što je ovdje vizualizirano kombinacijom praktičnih i kompjutorskih efekata u sceni obračuna između Hanne i Connora s jedne strane i preživjelog ubojice s druge, s vatrom u pozadini koja se neumitno približava. Epski ugođaj dodatno je podvučen pametnom fotografijom Bena Richardsona koji nam uspjeva »prodati« lokacije u New Mexicu kao Montanu, te glazbom Briana Tylera. Solidan posao rade i glumci, iako zapravo i nemaju tako puno posla budući da su likovi tek unekoliko prošireni tipovi. Osvježavajuće je na ekranu ponovo vidjeti Angelinu Jolie u kombinaciji akcijske i dramske uloge. Zanimljivo je da uslijed brojnih plastičnih operacija glumica djeluje mlađe nego što zapravo je (odaju ju, doduše, žile na šakama i rukama), ali svejedno može limitiranom mimikom i mikro-glumom kanalizirati »umor od života« i integritet koji su, uz svojevrsno ludilo, neophodni za njen lik. Medina Senghore ima pamtljivu epizodu kao survivalistica Allison, zadužena za najveći broj »sheridanovskih« citatnih replika, slično vrijedi i za Tylera Perryja u minijaturi kriminalnog »bossa«, dok Gillen i Hoult uspjevaju uvjerljivo portretirati dinamiku dvočlanog tima plaćenih ubojica s taktičkim treningom. Pojedini se nedostaci, bilo da je riječ o žanrovskim općim mjestima ili o elementima Sheridanovog autorskog potpisa, naravno, mogu naći i staviti pod lupu, ali za tim nema potrebe. Čvrst žanrovski okvir možda smanjuje manevarski prostor autoru, kako za upečatljivost (koliko je u ranijim Sheridanovim filmovima u pitanju bila inovativnost, a koliko pretencioznost, prosudite sami), tako i za greške. Ali kada se crta podvuče, ostaje da je Oni koji mi žele smrt kino-film punog profila i starog kova, ni manje ni više od toga.

24.6.21

The Bubble

 kritika objavljena na XXZ



2021.

režija: Valerie Blankenbyl

scenario: Valerie Blankenbyl, Dario Schoch


Nije neka novost da se američki penzioneri, odnosno oni među njima koji to mogu da priušte, iseljavaju na Floridu kako bi svoje poslednje godine života proživeli u Državi Sunca (»Sunshine State«). Takav trend je na snazi već nekih 70-ak godina, pa je Florida, rekli bismo zasluženo, dobila epitet džinovskog staračkog doma. Ono što se u tom procesu konstantno menja je dinamika koja se stalno pojačava: ono što je počelo kao individualni trend među nekima od penzionera u New Yorku uskoro je poprimilo industrijske razmere (starački domovi na Floridi su počeli da niču kao pečurke posle kiše), a sada dostiže nivo pravog pravcatog koncerna.


Dobrodošli u The Villages, naselje koje zauzima veći deo površine u tri okruga u Centralnoj Floridi, čija površina trenutno iznosi 2 Manhattana (i još uvek raste), gde možete naći preko 50 golf-igrališta, preko 70 bazena, preko 90 rekreacionih centara i na stotine društvenih klubova. Stanovnici tog naselja, njih preko 150.000, su svi penzioneri koji su se tamo doselili (većina iz hladnijih krajeva), velikom većinom belci, uglavnom bogati ili makar situirani toliko da mogu ostatak vremena provoditi baveći se svojim hobijima, učenjem nekih novih veština ili obilaskom barova, radnji i restorana. Naselje je i tema dokumentarca austrijske autorice Valerie Blankenbyl nazvanog The Bubble koji je igrao i požnjeo dobre kritike na festivalu Visions du Réel u Nyonu, pre nego što je imao nacionalnu premijeru na festivalu Diagonale u Grazu, gde smo ga pogledali.


Sa jedne strane, nema ničeg spornog u tome da stari ljudi koji su dobar deo dotadašnjeg života proveli u mukotrpnom radu i odricanju žele da svoje poslednje godine prožive u jednom takvom prijatnom mehuru odvojenom od spoljnog sveta. Tu nema pritiska mladosti, a ima vremena i sve je podređeno njima. Uostalom, pošteno su radili i zaradili, tako kapitalizam funkcioniše. Smrt, doduše, ne mogu prevariti, ona će kad-tad doći (i) po njih, ali je mogu odgoditi za 10 godina aktivnošću i ugodnim životom u svojoj zoni sigurnosti i konfora.


U tome penzioneri imaju podršku onih koji s njima posluju, odnosno vlasnika lokalnih radnji različite hobi-opreme, vlasnika sadržaja zabave, vlasnika restorana i barova. Penzioneri su dobre mušterije, oni vitalni sa 70 godina ponašaju se kao da imaju 40 i pokušavaju da nadoknade propušteni život, ne žele da se opterećuju s kuvanjem kod kuće i vole da izlaze. Radnike koji ih direktno opslužuju ionako niko ništa ne pita.


Međutim, ceo taj projekat The Villages koji se neprekidno širi i širi ugrožava sve oko sebe, pa i prirodu ispod i iznad sebe. Nekim lokalcima se više isplatilo prodati zemlju nego na njoj »gajiti lubenice«, što takođe treba razumeti. Drugi su ostali da se bore protiv širenja naselja iako bi i oni, teoretski, mogli da budu njegovi dobri korisnici. Sve ima svoju cenu, uključujući i onu u svežoj vodi koja se nemilice troši na zalivanje travnjaka, te smanjivanju mogućnosti za sve ostale ekonomske i društvene aktivnosti u okruženju. A konačno, ne treba zaboraviti ni kontrolu privatnih vlasnika (The Villages je u vlasništvu jedne familije i pod upravom borda direktora) nad nečim što bi trebalo biti javno dobro i obesmišljavanje demokratije.


Valerie Blankenbyl pokušava da uhvati razne strane u toj kompleksnoj situaciji i da ih predstavi koliko je moguće ravnopravno, praveći od svog filma nekakvu polaznu tačku za daljnju raspravu. Ponekad tu ima mesta i za humor, kao kad stara zvezda country muzike zapeva svoju novu pesmu kako više ne izgleda dobro gola (imperativ fizičke lepote ne prestaje sa starošću, naprotiv) ili kada jedan stariji gospodin zapeva Radioheadovu pesmu Creep u karaoke-baru. Muzika, data tako ambijentalno ili čak u vidu lagano otkačenog komponovanog »soundtracka« koji potpisuje Adam Lukas, jedan je od elokventnijih načina za ostavljanje komentara u filmu. Drugi je svakako fotografija (potpisuje je Joe Berger) koja obiluje preletima dronova preko ogromne teritorije i akcenat stavlja na gotovo jezivu arhitektnosku i ne samo arhitektonsku jednoobraznost tog veštački stvorenog krajolika.


Opet, čini se da je Valerie Blankenbyl zagrizla više nego što može sažvakati i otvorila pitanja koja čak ne može ni produbiti, a kamo li zatvoriti, pa se nameće utisak da je The Bubble u svoj svojoj dobroj i poštenoj nameri ipak jedan površan film koji će gledaoca nakratko opčiniti, pa ga posle pustiti i bez puno novih informacija i bez naročito jakih dojmova. Zgodno pakovanje se filmu nikako ne može osporiti, i to posebno dolazi do izražaja na manjim ekranima na koje će se The Bubble pre ili kasnije preseliti, ali nakon bioskopskog gledanja, kritički um će ostati gladan i dokon, sa mnogo potencijalno neprijatnih pitanja za autoricu i producente.

21.6.21

Son

 kritika objavljena na XXZ



2021.

scenario i režija: Ivan Kavanagh

uloge: Andi Matichak, Luke David Blumm, Emile Hirsch, Cranston Johnson, Blaine Maye, David Kallaway, Kristine Nielsen, Erin Bradley Dangar


Ima nečeg u tome da evropski autori, naročito žanrovski, dolaze u Ameriku u potrazi ne samo za inspiracijom ili razvijenijom filmskom infrastrukturom, već i za autentičnim pričama i lokacijama. Amerika kakva je danas deluje kao idealna kulisa za hibridne filmove između »arta« i žanra, uglavnom u sporijem tempu i sa atmosferom, a ne standardnim rešenjima u zapletu, kao ključnim faktorom straha ili neke druge emocije. Evropski autori, pak, sa svoje strane donose i jedan drugačiji pristup materiji i ne pokušavaju da se iz svega nužno izvuku akcijom, objašnjenjem ili efektima, već su spremni da duže vremena studiraju emocije.


Najnoviji u nizu Evropljana na privremenom radu u Americi je i irski reditelj Ivan Kavanagh. Svoju karijeru je započeo niskobudžetnim filmovima, što hororima, što dramama, a proboj je napravio sa svojim prethodnim filmom The Canal (2014) koji je solidno odjeknuo po žanrovskim festivalima i kod specijalizovanih kritičara. Film je po pitanju zapleta bio nekako predvidljiv, a isto važi i za mehaniku strašenja (gadost i prepadi servirani prilično direktno ili čak pomalo i vulgarno), ali su makar likovi bili fino izgrađeni i dobro odigrani. Son je po tom pitanju unekoliko drugačiji, zaplet i rasplet možda jesu i dalje predvidljivi, likovi i odnosi među njima svakako jesu tačka oslonca (toliko da film zapravo možemo posmatrati i kao dramu), ali je Kavanagh po pitanju strašenja ovog puta dosta promišljeniji i poigrava se s našim očekivanjima. Još i pre premijere u Dublinu, film je iscureo na internet, a zaigrao je, i to uživo, i u noćnom programu festivala Crossing Europe u Linzu.


Prolog filma smešten je u relativno blisku prošlost, u jednu kišnu noć u zalogajnici usred ničega. Mlada trudnica (Matichak) se iznenada diže od stola i seda u svoj stari auto. U vožnji je hvataju trudovi i ona sleće s ceste na livadu dok kiša lije i svom plodu ponavlja da ga ne želi i da ga nikad nije želela. Stvari se, dakako, menjaju kada ona zapravo, tako u kolima, rodi svog sina.


Osam godina kasnije, ona, Laura, vodi naizgled sasvim običan život. Sa sinom Davidom (Blumm) živi u predgrađu i radi kao učiteljica u nižim razredima škole, pritom se oslanjajući na svoju komšinicu (Bradley Dangar) za pomoć. Problemi nastaju jedne košmarne noći u kojoj ona čuje korake po kući, probudi se i ima bliski susret s prikazama u Davidovoj sobi. Te prikaze su deo prošlosti koju ona krije, ali svejedno poziva policiju. Dolaze dvojica detektiva, nešto tvrđi Steve (Johnson) i empatični Paul (Hirsch), a potonji čak i otpočinje vezu s njom.


Nekoliko dana kasnije, Davidu pozli i on povraća ogromne količine krvi, a na telu ima ničim izazvane rane. Doktori u bolnici nemaju pojma šta je s njim jer svi testovi pokazuju da je zdrav. David se oporavlja jednako nenadano kako se razboleo, ali stvari postaju jasnije nakon sledećeg napada, pošto ga Laura odvede iz bolnice: da bi preživeo, potrebna mu je sveža ljudska krv i sveže ljudsko meso.


To ima veze i sa Laurinom prošlošću u satanističkom kultu, pa je prilično lako zaključiti da je David, anđeoskom liku uprkos, demon, plod ne samo neželjene trudnoće, nego i silovanja od strane nezemaljskog entiteta. Njih dvoje moraju da beže i da se skrivaju po motelskim sobama, a Laura mora da otkrije i još neke detalje traume koju je potisnula, u čemu ulogu ima i njen rođak (Maye), dok su im za petama i kultisti i detektivi. David sve češće i sve žešće postaje gladan i bolestan, pa i trag leševa koji ostavljaju za sobom postaje sve vidljiviji...


Jasno je da neke naročite misterije nema, iako se Kavanagh trudi da nam stvori iluziju kako je i ona prisutna, te da je put zapleta trasiran gotovo pravolinijski još od samog prologa. U tom smislu ne smeta ni to da su karte na stolu i pre kraja filma. Kavanagh ipak uspeva da neka iznenađenja pričuva za odgovarajuće trenutke, ali i ona su, kada malo bolje razmislimo, sasvim logična i potkrepljena ponekim tragovima. Ništa od toga nije presudno jer se Kavanagh kao reditelj, ali i kao scenarista, oslanja na još ponešto osim na događaje kao elemente zapleta i gorivo za horor.


Prvo, ključ je u likovima i odnosnima između njih troje, a sin, odnosno David, zaista stoji u centru toga. Najveći horor za jednu majku je to da svom sinu ne može pomoći, odnosno da bezuslovno pomaganje njemu ostavlja posledice po njenu psihu i po njen moralni kompas. U sličnu zamku, doduše kao relativni stranac, upada i Paul koji prema Davidu oseća neku privrženost, pomalo neočekivano. Trougao zatvara i odnos između Laure i Paula koji posmatramo uglavnom iz njene perspektive, ali opet ne možemo, a da ne postavimo pitanje kako je to voleti osobu koja vuče traumu u prošlosti. Izbor glumaca za te uloge apsolutno je savršen, Hirschu i inače leže uloge muškaraca s nešto nižom energijom i s dosta melanholije u sebi, mladi Blumm je svakako otkriće, a isto se može reći i za Andi Matichak koja je, doduše, imala uloga i na televiziji i na filmu, čak i u domenu horora i horor-drame (recimo Halloween »reboot« Davida Gordona Greena), ali nikada nije bila tako dominantna na ekranu.


Drugi odlučujući faktor je i atmosfera kreirana što kroz režijska rešenja (neka od njih su zaista ingeniozna, naročito pri početku filma, od porođaja u autu do tretmana utvara u sobi), što kroz korištenje kulise propale ruralne Amerike, iznutra i spolja trule. Snimano je na Jugu, ali taj Jug može biti bilo gde, vreme je jesenje ili zimsko, kiša stalno pada, sve je stalno sumorno i beznađe vlada. Pažljivo osmišljena scenografija Johna Leslieja uhvaćena kamerom Piersa McGraila (koji je, inače, snimio većinu bitnijih irskih horora novijeg datuma) svakako je još jedan od aduta zbog kojih film Son treba preporučiti ljubiteljima žanra, posebno njegove artističke, psihološki snažnije linije razvoja.