A Real Pain

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kada govorimo o bolu, svakome je njegov najteži i najbolniji. O nečijem tuđem, čak i onom univerzalnom, kolektivnom koji vezujemo za velike tragedije, teško da možemo da imamo pojma. Uzmimo za primer Holokaust, tragediju i planirani masovni zločin u kojem je smrtno stradalo 6 miliona ljudi, a još i više njih preživelih je njime bilo pogođeno. U doba kada poslednji preživeli umiru prirodnom smrću usled neumoljivosti biologije, možemo li zaista osetiti njihov bol?

Na to pitanje Džesi Ajzenberg pokušava da da kakav-takav odogovor u svom drugom filmu u svojstvu reditelja. A Real Pain je premijeru imao zimus na Sandensu gde je požnjeo i pohvale američkih kritičara. Na svojoj festivalskoj turneji se zaustavio i na Zagreb Film Festivalu gde je prikazan u glavnom takmičarskom programu koji obuhvata rane, prve i druge filmove autora.

Recimo odmah da A Real Pain nije, striktno govoreći, film o Holokaustu, ali se posredno dotiče patnje koju je isti prouzročio i koja se u nekom obliku seli kroz prostor i kroz vreme. Glavni događaj u ovoj „dramediji u pokretu“ je turistička tura inspirisana jevrejskim nasleđem Poljske za malu grupu ljudi, većinom Amerikanaca i većinom jevrejskog porekla. Holokaust će svakako biti jedna od tema ture koju vodi britanski istoričar specijalizovan za Istočnu Evropu Džejms (Vil Šarp), a koja će voditi od Varšave do Lublina i koncentracionog logora Majdanek.

Naše protagoniste, braću od stričeva Dejvida (Ajzenberg) i Bendžija (Kiran Kalkin), upoznajemo, pak, u Njujorku. Nervozni Dejvid se vozi taksijem na aerodrom i sve vreme ostavlja poruke Bendžiju na telefonskoj sekretarici na koje ovaj ne odgovara. On, pak, čeka na aerodromu zato što je došao ranije, ne iz straha da će propustiti let, već zato što voli da visi na aerodromu, posmatra ljude i sa njima upada u kratke, površne i ugodne razgovore.

Dejvid je, dakle, onaj odgovorni na rubu nervnog sloma, a Benži onaj šašavi koji se smiruje pušenjem trave i zna da bude nepredvidljiv. Odlazak na zajedničko proputovanje po Poljskoj je njihovo prvo druženje u nekoliko meseci iz prostog razloga što je Dejvid zauzet poslom i porodičnim životom, a Bendži inače suviše lenj ili depresivan da bi uradio nešto od svog života, čak i održavao kontakt sa svojim rođakom, iako su u detinjstvu i mladosti njih dvojica bili bliski poput blizanaca. Razlog za putovanje je njihova komemoracija za njihovu nedavno preminulu baku Dori koja se rodila u Poljskoj, pomoću „hiljadu čuda“ preživela Holokaust, došla u Ameriku i tamo izgradila život i zasnovala porodicu.

Ostatak grupe čine sveže razvedena žena Marša (Dženifer Grej) koja turnejom želi da oda počast svojoj majci koja je takođe preživela Holokaust, penzioneri Mark (Daniel Oreskes) i Dajen (Liza Sadovi) u poseti rodnom kraju Markovog dede koji je u Ameriku došao pre rata, te Elož (Kurt Egjiavan), čovek koji je kao dečak preživeo genocid u Ruandi i povezao se s jevrejskim iskustvom tragedije za vreme Drugog svetskog rata da je prešao na Judaizam.

Blesav kakav je, i jednako tako sklon promenama raspoloženja, Bendži će svakog od njih na smenu izazivati zasmejavati ili od njih tražiti nekakvo saosećanje. Jasno nam je da s njime nije sve u redu, sve zapravo ukazuje na maničnu depresiju, što će zabrinutog i kompulsivno-opsesivnog Dejvida često dovoditi u situacije da se ostalima izvinjava i da „vadi fleke“.

Biće tu šaljivog poštovanja prema borbi ustanika u varšavskom getu, upoznavanja s jevrejskim običajima na najstarijem jevrejskom grobu u Evropi, spoznaje da je Lublin bio kulturni centar Jevreja u Istočnoj Evropi, kao i one da se Majdanek nalazi na samo par kilometara od njega, a i da je spletom okolnosti hitnog nacističkog povlačenja danas dobro očuvan, pa se u njemu tragovi Holokausta vide bolje nego u poznatijem Aušvicu. Biće i propuštanja vozova, nervnih slomova, džoinata na krovovima hotela i susreta s ljudima koji žive u današnjoj Poljskoj. Malo smeha, malo suza, a najviše od svega – empatije.

Da, upravo je empatija u centru ove roud-muvi psihološke komedije, a Džesi Ajzenberg nas kao autor tera da se zapitamo jesmo li zaista toliko uronjeni u svoje boli svakodnevnog, običnog života da bol koji su doživele generacije naših predaka više ne možemo ni da pojmimo, već samo da komemoriramo uz više ili manje statistike. S tim u vezi, i Poljska je predstavljena slojevito, realistično, podalje od simplifikovanih klišea „doline suza“ i mesta vekovne patnje, ali i bez preterane, turističke egzotike.

Glumački, Ajzenberg i Kalkin nose ceo film, na smenu jedan, pa drugi. Teoretski, Kalkin je dobio „mesnatiji“ lik s kojim može više da se približava karikaturi zgubidana i depresivca koji ipak ima nekog šarma, ili ga je makar imao, dok Džesi Ajzenberg egzistira u nekom „srednjem registru“ anksioze čoveka koji počinje da se gubi u žrvnju vlastitog, običnog života koji svejedno mora da živi iz dana u dan i iz kruga u krug onako kako jedino zna i ume. Zapravo, ima tu neka nota neurotičnog Vudija Alena kod obojice, ali kod Ajzenberga ipak više (Kalkin za potrebe lika skreće u nepristojnost povremeno), što je zapravo i sam Vudi Alen primetio u glumcu kada ga je odabrao za Cafe Society.

Režijski, pak, A Real Pain je fino odmeren film u kojem zapravo i nema puno prostora za grešku. Ajzenberg je s te strane dovoljno mudar da „ne traži vraga“ i „ne izmišlja toplu vodu“, već da igra na sigurno i postavlja situaciju kao pozadinu za dvojicu likova koji moraju da se suoče sami sa sobom, jedan sa drugim, ali i sa životom kao takvim. Ako se filmu može ponešto i zameriti, onda bi to mogla biti skoro sveprisutna, neoklasična „pijetetna“ muzika koja nas, možda i nepotrebno, podseća da njihova „tura“ nije bila zamišljena kao naročito prijatno iskustvo. Ali i pored toga, A Real Pain je dosta dobar film.

A Film a Week - Valentina and the MUOSters / Valentina e i MUOStri

 previously published on Cineuropa

In her previous three mid- and feature-length documentaries, all of which were co-directed with other collaborators, Francesca Scalisi tackled a number of topics, such as microcosms disappearing in our ever-changing world (Bath People, 2015), staying in your home even when it’s falling apart (Half Life in Fukushima, 2018) and a young woman torn between tradition and modernity and between an imperative to obey the rules and an urge to break free (Digitalkarma, 2019). Her newest feature-length documentary Valentina and the MUOSters, world-premiered in this year’s Visions du Réel’s National Competition where it won a Special Jury Prize and now screened in DOK Leipzig’s International Competition Documentary Film section, is a synthesis of the various motifs explored in her previous three works. Interestingly, it’s also Scalisi’s first solo work in feature-length format.

Our titular protagonist is a 26-year-old woman living with her parents in her native village of Niscemi in Sicily. She has never moved out of her home, never had a job nor a driver’s licence to travel from her family’s farmhouse to the centre of the village. She still has her hobbies, like crocheting woollen flowers and walking to the woods to her favourite ancient oak tree, and she still dreams of moving away and finding a job as a cook. But she has put them on hold in order to be close to her ageing parents, by whom she’s constantly scolded, either for being too unrealistic in her desires, or too lacking in ambition.

The second part of the film’s title is a play on an acronym. MUOS is a satellite communication system established, operated and guarded by American soldiers, which serves the military purpose of spying on other armies’ movements in the Mediterranean and Central Asian regions, and, more recently, on a spy-drone launching base. The locals, however, see it as a health hazard, mainly because of the strong electromagnetic waves its antennas transmit. The antennas themselves can constantly be heard, since their humming is louder than natural sounds, which leads the few remaining locals to suspect they might just be responsible for all the droughts and forest fires. Their protests, however, bear little fruit, regardless of the political “colours” the protesters wear. Will Valentina ever free herself from this place and from the role of an eternally clumsy child, imposed on her by her parents?

Valentina and the MUOSters echoes the work of two great contemporary masters of Italian documentary filmmaking: Gianfranco Rossi (the portrait of a small community caught up in the turmoil of global events brings Fire at Sea to mind) and Roberto Minervini, especially his opus about people on the margins of society in the American South. But Francesca Scalisi opts for a more intimate approach, centred on her protagonist and her immediate surroundings. In this respect, the cinematography of the director’s regular collaborator Stefania Bona, who adopts a boxy 4:3 aspect ratio, foregrounds Valentina to the fullest, whilst also getting the most out of the usually barren landscape. But the real “MVP” among the film crew is composer and sound designer Olga Kokcharova, whose work in both departments creates the perfect synergy of droning noise, reminding us that Valentina and her family feel constantly threatened by a situation which far exceeds their ability to change it.

Lee

 kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Čini se da će za 2024. godinu Lee Miller ponijeti titulu nanovo otkrivene povijesne ličnosti. Prvo je protagonistica filma Alexa Garlanda nazvana po njoj, nimalo slučajno, budući da je i fikcionalna, distopijska Lee Miller, baš kao i ona povijesna, bila ratna foto-reporterka, a sada nam je u kina došao i biografski film Lee u režiji poznate direktorice fotografije Ellen Kuras. Cinici bi rekli da smo tako dobili „priču o porijeklu” heroine, ali, ironije li, film Lee je stariji od Garlandova Građanskog rata: Svakom carstvu dođe kraj, a i produkcija je započeta dosta ranije, s glavnom glumicom i producenticom Kate Winslet kao motorom iste. Produkcija je zapravo bila problematična, naročito njen razvojni dio slaganja financijske konstrukcije. Kuras i Winslet su imale sreću da im je sin Lee Miller, ujedno i autor njene biografije „Životi Lee Miller”, Antony Penrose, dozvolio pristup kompletnoj majčinoj arhivi, uključujući i neobjavljene radove, ali je svejedno scenarij preživio nekoliko „ruku” i prekrajanja. Problema je bilo i na snimanju koje se odvijalo u Hrvatskoj i Mađarskoj: glavna glumica se povrijedila na probi još prvog dana, pa je došlo do odlaganja i povećanja troškova. Navodno je sama Kate Winslet vlastitim sredstvima platila dva tjedna plaće za glumce i ekipu kako bi se zatvorila financijska konstrukcija.
No, prije nego li pređemo na film, upoznajmo se s njegovom protagonisticom. Rođena u okolici New Yorka, Lee Miller prvo se proslavila kao model, u djetinjstvu svome ocu, pasioniranom fotografu, kasnije u svijetu visoke mode. Upoznavši proces s jedne strane objektiva, riješila je da ga upozna i s druge, zbog čega je studirala u New Yorku i Parizu, bila učenica, muza i ljubavnica Mana Raya, prijateljevala s nadrealistima i općenito umjetnicima kao što su Pablo Picasso, Paul Éluard, Jean Cocteau i Solange d'Ayen, između ostalih. Bila je udana za egipatskog inženjera Aziza Elouija Beya, putovala svijetom, kasnije je upoznala i svog drugog supruga, slikara, kustosa i galerista Rolanda Penrosea s kojim se preselila u London, gdje ih je i zatekao početak Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Bitke za Britaniju, Miller je radila za londonski Vogue za koji je fotografirala kako se obični ljudi nose s ubojitim zračnim udarima. Od 1944. godine do kraja rata pratila je savezničke trupe, snimila bitku za Saint-Malo, prvo korištenje napalma, oslobođenje Pariza, njemačke koncentracijske logore Dachau i Buchenwald, Hitlerov osobni stan u Minhenu, te život u Austriji i Mađarskoj odmah nakon rata. Nakon toga, vratila se u Veliku Britaniju, udala za Penrosea, par se skrasio na imanju u Istočnom Sussexu koje su posjećivali umjetnici, osim ranije navedenih, još i Henry Moore i Max Ernst, između ostalih. Sve je manje radila, navodno je patila od depresije i posttraumatskog stresa. Umrla je 1977. godine od raka pluća. Zbog toga se odluka Kate Winslet, Ellen Kuras i tima scenarista da radnju otvore na istom tom imanju 1978. godine, gdje ostarjela Lee Miller (Winslet, naravno) daje intervju mladom novinaru (Josh O'Connor), uz čašicu džina i cigaretu u ustima, prebirući po fotografijama i zauzimajući defenzivni stav, čini pomalo besmislenom. Međutim, „naplatu” će taj postupak, tako tipičan za biografske filmove britanskog porijekla ili makar tipa, koji ostatak radnje šalje u „flashback”, a protagonistu dodjeljuje i ulogu naratora, dobiti na kraju. Tada se naime otkrije identitet mladog novinara kao Antonyja Penrosea, dakle Leeina sina i baštinika koji još uvijek ima nešto što bi zamjerio svojoj majci. To možda ima nekog smisla ako ostanemo uz odjavnu špicu dovoljno dugo da pročitamo tekstualnu karticu koja nas informira da Miller nije izlagala svoje najpoznatije „ratne radove” nakon rata, već ih je Antony otkrio prebirući po majčinim stvarima nakon njezine smrti, ali svejedno se čini u najmanju ruku nategnutim. Između toga, pak, dobivamo tipičan, raskošan biografski film u tri čina o životu i radu Lee Miller prije rata, za vrijeme „blica” u Londonu, te u završnoj fazi rata u Europi. Upoznajemo ju kao mladu, slobodnu i nesputanu ženu negdje na jugu Francuske gdje se odmara u vili sa svojim prijateljima Solange (Marion Cotillard), Jeanom (Patrick Mille), Paulom (Vincent Colombe) i Nouche (Noémie Merlant). Društvu se priključuje i naočiti londonski galerist Roland Penrose (Alexander Skarsgard) i između njih dvoje zaiskri, dok ostatak društva pretresa dnevnu politiku i denuncira Hitlera kao luđaka za kojeg je čudo da je i toliko potrajao na sceni. Novopečeni par seli se u London, gdje ih zatječe rat. Zbog prigovora savjesti, Roland dobiva poziciju u civilnoj zaštiti i zadatak da dizajnira kamuflažne uniforme. Kako je Lee suviše samosvjesna da bi sjedila doma, čekala u redovima, izigravala domaćicu i povremeni model svom partneru, ona pokušava naći posao, što joj i polazi za rukom u londonskoj redakciji magazina Vogue. Iako se jedan od urednika tomu protivi, glavna urednica Withers (Andrea Riseborough) prihvaća je i daje joj podršku i sve zanimljivije zadatke kojima modni magazin pokušava pomoći Britaniji u ratnim naporima, a sebi osigurati egzistenciju iz broja u broj. Na poslu Lee upoznaje i američkog kolegu Davida Schermana (Andy Samberg) koji će joj kasnije postati partner u poslu. Njih dvoje će se ponovo sresti na francuskom ratištu i ostati skupa na radnim zadacima do kraja, sve se više dovijajući kako da svoj angažman produže. David za to ima poslovne razloge, a Lee osobne jer želi pronaći svog prijatelja Jeana d'Ayena koji je nestao u koncentracijskom logoru, te to nametnuti kao temu i društveni problem, nasuprot pobjedničkoj euforiji.
Lee Miller kao povijesna ličnost, pored toga što je bila nesvakidašnja osobnost i nalazila se svojom zaslugom u zanimljivim vremenima na zanimljivim mjestima, te zbog toga postala sinonim za svoju profesiju, nosi i određeni simbolički značaj. S obzirom da je bila prva žena u poslu koji se i danas smatra dominantno „muškim”, nije je teško iskomunicirati kao primjer snažne i slobodne žene koja sama donosi odluke i tako postaje gospodarica svoje sudbine, što je ideal feminizma, kako onog starijeg, tako i onog novijeg. Stoga je logično da su je Ellen Kuras i Kate Winslet izabrale kao ličnost o kojoj bi valjalo snimiti film: prva bi tako polučila dugometražni igrani redateljski debi, a druga odigrala povijesnu ličnost, a sve to bi se dešavalo u #metoo eri, zbog čega bi publika i kritika mogle biti blagonaklone. U tom smislu, Lee je autorski konzervativan film, fokusiran na školska rješenja od strukturiranja preko pisanja dijaloga do režije usmjerene na dvije stvari: maksimizaciju produkcijskih vrednota kroz bogatu scenografiju, kostim i rekvizitu, iako su lokacije „zamjenske” i računalno dorađene, te na izvlačenje maksimalnog efekta od zvjezdane glumačke postave. U tom smislu, neke nominacije u sezoni nagrada ne bi smjele začuditi, budući da se ovako koncipirani filmovi i inače snimaju s nagradama u mislima.
Vjerojatno je u tom smislu najveći favorit Kate Winslet u naslovnoj ulozi, ali tu dolazimo do jednog problema inherentnog za biografske filmove čija radnja ili linije radnje imaju veliki vremenski raspon ili disparitet. Naime, glumica je za ulogu mlade Lee morala biti digitalno podmlađena, a za ulogu stare – postarana. Proces je izveden solidno, ali se odjeke istog nije moglo izbjeći u kretnjama, naročito onima snimljenima u širim planovima. Srećom, Winslet može biti „ona prava” u ključnom periodu Leeina života, što je ujedno i emocionalno najzahtjevniji i najviše akcentirani dio filma – onaj kada ona s kolegom prati vojsku po ratištu. Unekoliko „oscarovsku” scenu ima i Marion Cotillard kao Solange d'Ayen, kada ju naslovna junakinja pronađe shrvanu u friško oslobođenom Parizu. Dominantno komičar Andy Samberg odlično se snalazi u dramskoj ulozi pristojnog i dobrohotnog, ali pomalo smotanog američkog foto-reportera Davida, a izvan svog uobičajenog tipa je i Alexander Skarsgard, inače poznat po hladnim i muževnim rolama, koji ovdje igra profinjenog, toplog i unekoliko mekog Rolanda.
Ako zanemarimo pakiranje filma u „flashback” i nepotrebnog otvaranja teme potencijalne majčinske odgovornosti ili čak krivice, ostaje nam sasvim solidna „glavnina” filma. Razlog tomu je svakako pristup foto-arhivi koju je ekipa imala, ali i redateljičino razumijevanje kako zanata, tako i psihologije fotografije, te razumijevanje između nje i njene glavne glumice i producentice, budući da su njih dvije već surađivale ranije na filmovima Vječni sjaj nepobjedivog uma redatelja Michela Gondryja i Mali kaos redatelja Alana Rickmana. Lee zbog toga postaje i ostaje dosta solidan, dovoljno „mesnat”, iako pomalo odveć konvencionalan „biopik”.

How to Make Millions Before Grandma Dies / Lahn mah

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Nisu ni svi milioni isti. Evo, recimo, za milion tajlandskih bahti ne možete kupiti stan, ali možete, na primer, novi auto, čak i električni, ili možete pokrenuti nekakav samostalni mikro-biznis. Uostalom, i mi smo bili najsiromašniji kad smo imali milione i čak milijarde. Ako ste premladi da se setite hiperinflacije, slobodno pitajte nekog starijeg. Ili nemojte.

Natrag na stambeno pitanje. Ono se na Balkanu, a sve više i drugde po svetu, rešava po sistemu kad umre baba najstarije unuče nasledi njenu sobu. Druge varijante su, ako baba još uvek ima svoj stan ili kuću, ugovori o doživotnom izdržavanju oko kojih se otima sva šira rodbina. Što može biti veselo ako je baba inteligentna, prisebna i makar malo skot po prirodi da ih pujda jedne protiv drugih i ucenjuje.

Nije to tako samo u Evropi nego, eto nam povratka na prvi pasus, i na Tajlandu odakle nam dolazi film How to Make Millions Before Grandma Dies u režiji Pata Bunitipata i po scenariju koji je napisao zajedno s Todsaponom Tiptinakornom. Film je postao ogroman, višemilionski (namerno, namerno!) bioskopski hit ne samo na Tajlandu, već i širom Jugoistočne Azije, drugde po svetu je zaigrao na Netfliksu uz topao prijem i pozitivne kritike, ali je pohodio i neke festivale, između ostalih i Zagreb Film Festival na kojem smo ga i uhvatili.

Porodicu koja će uskoro postati posvađana upoznajemo na dedinom grobu na praznik nalik Zadušnicama ili Danu mrtvih kada se grobovi preminulih bliskih osoba posećuju, čiste i posipaju cvetnim laticama. Em (Putipong Asaratanakul) je, kao što mladiću i priliči u takvim situacijama, prisutan samo telom, dok je duhom u igricama, sa slušalicama na ušima i pogledom uperenim prema mobilnom telefonu. Njegova majka (Sarinrat Tomas) pokušava da balansira između njega i babe (Uša Seamkum) uvek spremne da mu „udeli“ grdnju, što babama kao takvima i priliči. Ujaci su, pak, posebna priča, stariji Kiang (Sanja Kunakorn) ganja novac na berzi i snobovski stil života, dok je mlađi Soei (Pongsatorn Džongvilas) kockar u dugovima, grebator i propalica, ali tome uprkos, ili baš zbog toga, uživa simpatije svoje majke.

Okidač zapleta je babina povreda na groblju zbog čega dospeva u bolnicu u kojoj doktori konstatuju da joj je ta povreda još i najmanji zdravstveni problem. Baba, naime, ima rak i još možda godinu dana života, ali to doktori ne kažu njoj, nego njenoj deci koja se dogovaraju da od nje to kriju. Em kojem karijera „gejming strimera“ zbog koje je napustio studije baš i ne ide po planu u smislu gledanosti i zarade od svoje rođake s očeve strane Mui (Tontavan Tantivejakul) dobija ideju. Mui se, naime, brinula o svom dedi i od njega nasledila kuću, pa zašto Em to ne bi pokušao sa svojom babom. Konkurencija je, međutim, žestoka, ne toliko zbog majke čiju žrtvu baba i ne vidi, koliko zbog dvojice beskurupuloznih ujaka.

Emu u prilog ne ide ni to što je od tinejdžerskog doba nadalje u priličnoj meri ignorisao svoju baku iako ga je ona zapravo odgojila. Takođe, po njega nije zgodno ni to što je, čini se, protraćio svoj mladi život na gluposti. Ali kako vreme prolazi, on i baba se zapravo organski saživljavaju i njihov aranžman, ma koliko otvoreno transakcioni bio na početku, postaje sve više vođen emocijama, a sve manje finansijama.

How To Make Millions Before Grandma Dies iz ovog opisa zvuči kao film koji se može okrenuti ili na komediju ili na melodramu, na smeh ili na suze. Štos je što reditelj Pat Bunitipat uspeva da okrene na oba i da to pritom ne deluje usiljeno, namešteno i lažno. Otkrića i preokreti situacije su u scenariju fantastično tempirana, a režijom se iz njih izvlači maksimum emotivnog efekta. Sve to je pritom garnirano i finim detaljima okruženjima kineske četvrti u Bankoku (klan je, naime, kineskog porekla), kao i detaljima klasnih razlika i razlika u stilovima života između njegovih članova, dok se „tajne putanje“ porodične dinamike diktirane patrijarhatom i blizinom krvnog srodstva polako i diskretno otkrivaju kroz vreme.

Film odlično nose i glumci koji svoje likove igraju s merom i stilom. Putipong Asaratanakul savršeno nosi transformaciju Ema od groznog do više nego pristojnog mladog čoveka, dok Uša Seamkum uverljivo igra staricu koja kopni. Ostatak glumaca savršeno dozira svoje likove koji ni na trenutak ne klize do karikature, već ostaju potpuno životni i deluju stvarno i autentično, i to ne samo u kontekstu Tajlanda ili Azije. Njihov trud je, između ostalog, i razlog zašto i smeh i suze u filmu deluju apsolutno zasluženo i zavređeno.

Doduše, s trajanjem od malo preko dva sata i par rukavaca u koje radnja nakratko skreće, ali ih nikada ne ispituje onoliko koliko bi mogla, čini se da je How To Make Millions Before Grandma Dies pomalo i predimenzioniran film. Takođe, film baš i nije neki primer suptilnosti u smislu šta propoveda i kao to pripoveda. Ali taj manjak suptilnosti film nadoknađuje čistom, dubokom i beskompromisno iskrenom emocijom koju malo koji film ima danas.

A Film a Week - Flowers of Ukraine / Kwiaty Ukrainy

 previously published on Cineuropa

Major historical events can also change the lives of marginalised people. One such person is the protagonist of Adelina Borets’ debut feature-length documentary Flowers of Ukraine: an elderly lady called Natalia who has probably spent all of her life on the fringes of society. The event in question is the Russian invasion of Ukraine in 2022, which makes the premiere of Borets’ film, the opening movie in DOK Leipzig’s International Documentary Competition, a very timely one.

Borets opens her film with a series of shots of high-rises taken from ground level in a Kiev neighbourhood, followed by a reverse angle shot revealing the main seat of the action: a cluster of humble little houses which are basically shacks on a plot of land. One of these is occupied by Natalia, an elderly lady who’s full of life and who spends most of her time in her yard full of flowers, fruit and vegetables, where goats roam freely and chickens lay eggs. The atmosphere here is joyful and sees her living with a man of Russian origin nicknamed Kitty and often visited by her family members, including her teenage granddaughter Eva and her neighbours. The year is 2021, and the commune’s primary concern is a property development company’s attempts to drive them out in order to build a private kindergarten on their plot. Natalia sees her legal battle to keep her land as equal to the Ukrainian struggle to keep their language and faith during Soviet times.

Then, full-scale war breaks out and everything changes. Kitty tries to run away to Lviv, while Natalia is determined to stay on her land, for better or for worse. She doesn’t lose hope, and even joins the local territorial army on non-combat assignments, such as clearing rubble and providing help for those most in need. Her seemingly carefree attitude becomes an act of resistance towards a situation which is getting harder day by day.

Borets adopts the observational style and point of view of her protagonist, showing sympathy for Natalia and her causes without feeling the need to pass comment from an external position. The horrors of war unfold slowly and naturally, at the pace of Natalia’s own life, but there’s also a lot of poetry to be found in seemingly small and mundane things, such as blooming flowers, casual conversations and the cycle of life that goes on and provides optimism.

In this respect, special mention should definitely be given to cinematographers Bohdan Rozumnyi and Bohdan Borysenko, who always seem to be in the right place to capture what’s going on and to execute an array of impressive panning shots. The editing duo consisting of Agata Cierniak and Mateusz Wojtyński should also be congratulated for their tight work when it comes to highlighting the contrasts between the protagonist’s challenges and optimism, all with a sense of rhythm, at a moderate pace and within a restricted runtime of just 70 minutes. The DakhaBrakha quartet’s music, meanwhile, varying from joyful ethno to tense electronica, provides an emotional landscape to complement its visual one.

Ultimately, Flowers of Ukraine is a film about war and destruction. But more than that, it’s an ode to the honest and adamant human spirit and to life and nature which keeps on going, in spite of all hardship.

A Film a Week - Sisam / Sisamu

 previously published on Asian Movie Pulse

It is a piece of public knowledge that the Japanese master filmmaker Akira Kurosawa inspired the Hollywood filmmakers from John Sturges (“The Magnificent Seven”, 1960, was basically a re-contextualized remake of “Seven Samurai”) to George Lucas whose original “Star Wars” (1977) was “The Hidden Fortress” (1957) in space. Just as well, Kurosawa himself was inspired by the literature coming from the West, from Shakespeare to the Russian classics, and s lot of his work is based on their writings.

Once again, the western world comes back as an inspiration for a Japanese filmmaker, but this time in the form of Kevin Costner’s “Dances with Wolves” (1990) which got a Japanese “reading” from the scriptwriter Masaya Ozaki and the director Hiroyuki Nakao with “Sisam”. After the national premiere in mid-September, the film was selected for Hawaii International Film Festival where it has the international premiere.

Hokaido, Edo period. Matsumae clan prospers from the trade with the indigenous Ainu people. Kojiro (Kanichiro Sato) is the younger son of the late clan retainer and he is getting ready to assume his first samurai duty at the trading post where his older brother Einosuke (Takahiro Miura) already serves. The post is supposedly peaceful, although Kojiro senses that their business is not exactly a fair trade. One night, Einosuke catches the clan servant Zensuke (Masato Wada) in the warehouse acting like a spy or a thief and gets mortally wounded in the altercation. Kojiro swears to avenge his brother and promptly gets to the action, tracks Zensuke down, but also gets wounded in combat with him.

He is found by the Ainu locals and gets nursed back to health in the house of the village chieftain. Kojiro learns the new language, culture and the way of life, while also finding out the scope of the Yamato colonization of the Ainu lands, the danger the new gold-mining trade poses to the salmon-bearing rivers and his own clan’s dirty role in it. The day of reckoning is approaching and our hero has to choose between the samurai code and the loyalty to the people who saved his life…

The title “Sisam” comes from the Ainu-language term for the neighbour, which also defines the principal topic of the film, whether the tolerance between the peoples is possible in the colonial and exploitative framework. Although it verbally takes the strong anti-colonial stance, Nakao’s film is more easily translatable to the American 90s westerns with its “benevolent exoticism” towards the natives, while never drifting too far away from the hero and its journey of moral dilemma towards the goal of realization.

On the other hand, the director Nakao matches the components of a “small movie” (such as pretty basic locations, Miki Ogawa’s largely hand-held camerawork and natural lighting) with a sense of spectacle. For the latter, the kudos go to the production designer Kei Itsutsuji, the costume designer Tsuyoshi Takahashi and especially to the composers Nobuko Toda and Kazuma Jinnouchi whose fully orchestral score brings the sense of an epic.

Acting-wise, there is a bit of phoniness here, which is expected from such historical spectacles with a broad take. However, to the actors’ defence, it is not their fault, since the script is not exactly rich in the terms of the depth of the characters, with only a couple noble exceptions like Zensuke and the Ainu widow Rikianno, but their motivational complexity is introduced mainly to serve the plot and its twists. Kanichiro Sato certainly has the star power to carry the load of the troubled hero-in-the-making, but he also tends to act in broad strokes which sometimes results in over-expressiveness.

In the end, “Sisam” is a solid, competently made piece of filmmaking, but not exactly a masterpiece. However, the merits it will be judged by the audiences lie somewhere else, in its setting and its topic, so it could serve as a conversation-starter about Japan’s imperial and colonial past.

Woman of the Hour

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Možda je fascinacija serijskim ubicama delom uzrokovana i time što neki od njih na prvi pogled izgledaju sasvim normalno, neretko čak i simpatično. Ted Bandi je svoje žrtve isprva uspešno zavodio. Ričard Ramirez je imao svoje „grupi-devojke“ na suđenjima. Rodni Alkala je, na primer, usred svog ubilačkog pohoda gostovao u „dejting“-kvizu i tamo „pobedio“, odnosno „osvojio“ sastanak sa devojkom.

Ona, u to doba inače glumica u „lovu“ na uloge, Šeril Bredšo je zapravo sastanak ubrzo odbila jer joj se Rodni učinio suviše čudnim jednom kada su se zapravo upoznali. Woman of the Hour, rediteljski debi glumice Ane Kendrik, je film o njemu, njoj, tom momentu, jednom od najčudnijih u istoriji američke televizije, i o još ponečemu. Recimo o društvu u kojem je moguće da serijske ubice godinama haraju i o poziciji žene u tom društvu.

Kendrik otvara film u divljini Vajominga. Kroz objektiv foto-aparata posmatramo mladu ženu koja stoji ispred fascinantnih, suncem obasjanih planina i govori o sebi i kako je tu dospela čoveku koji je fotografiše. Taj čovek je Rodni Alkala (Daniel Zovato) i jasno nam je da se nesrećnica neće izvući iz njegovih kandži. Rodni je obara na zemlju, davi skoro do smrti, oživljava, pa postupak ponavlja nekoliko puta, što mu je inače bio „potpis“. Godina je 1977, što znači godinu dana pre njegovog pojavljivanja u emisiji, a dve pre njegovog hapšenja.

U Los Anđelesu 1978. godine Šeril (Kendrik) ide na još jednu audiciju koja ne prolazi dobro jer kasting-direktore mnogo više zanima njena figura i koliko je ona spremna da je pokaže nego što ih zanima njena sposobnost glume. Vraća se kući i sa komšijom Terijem (Pit Holms) sa kojim se inače sprema čavrlja o ulozi koju bi želela da dobije u lokalnom pozorištu. Zove je agentica i nudi joj pojavljivanje u popularnoj emisiji The Dating Game koja se snima u Los Anđelesu i prikazuje širom Amerike. To će joj, kaže, pomoći da je ljudi vide.

Godinu dana kasnije, u istom gradu Rodni upoznaje Ejmi (Otum Best, otkriće filma), tinejdžerku koja je pobegla od kuće, pa joj prilazi da je fotografiše za svoj portfolio. Ona zna da je u pitanju nekakva igra, ali na nju pristaje jer joj se Alkala čini dovoljno bezopasno. Scenarista Ian Mekdonald i Ana Kendrik će se vratiti na tu epizodu kasnije, ubacivši između još par njih o Alkali, jednom njegovom ubistvu u Njujorku 60-ih i kratkom stažu u novinama u Los Anđelesu tokom kojeg ga je čak jednom posetila policija.

Glavnina radnje, pak, odvija se oko snimanja kviz-emisije. Urednik i voditelj Ed (Toni Hejl) savetuje Šeril da ne pametuje mnogo, nego da se smeška i smeje, čak joj usput bira i haljinu jer mu se ne sviđa ona u kojoj je ona došla, dok joj šminkerke kažu da su momci koji gostuju u emisiji neviđeni glupaci i da joj je najbolje da se dobro zabavi (jer to nije „sitkom“ da bi je zvali za sledeću „epizodu“) i izabere najmanju budalu među njima.

U publici u emisiji je i Lora (Nikolet Robinson) koja je prepoznala Alkalu kao tipa koji je zaveo i ubio njenu prijateljicu koju godinu ranije. Ona pokušava da na tu činjenicu alarmira prvo samu Šeril koja je ne vidi zbog reflektora uperenog prema njoj, onda svog dečka koji više veruje sistemu nego njoj, na kraju i čuvara studija kako bi on ili neko iz produkcije pozvao policiju, ali ni tu nema sreće.

Budući da mu konkurencija nije ni naročito pametna ni naročito pristojna, Rodni biva izabran od strane Šeril. Nakon snimanja je zove na piće kako bi se upoznali pre putovanja koje su osvojili kao nagradu i ona pristaje. Sastanak ide solidno, sve dok se ona ne nasmeje na neki njegov „ozbiljan“ komentar kojim je pokušao da je impresionira, pa joj on nakon toga održi predavanje kako bi ona morala da bude sigurnija u sebe i da manje glumi u životu. Šeril će tada pokušati da se izvuče i da skrati sastanak, pa onda opet da se izvuče od njegovih pokušaja da je opet nekako „dobije“ nasamo...

Za Anu Kendrik već znamo da je dobra glumica koja je sposobna da ostvari uverljivu ulogu čak i u slabijim, tipskim filmovima. Njene uloge su možda tipske, ona po pravilu igra devojku koja balansira između flertabilnosti i defanzivnog stava, uz dozu iritantnosti i glumljene površnosti, ali taj tip ponašanja koji inače društvo traži od žena, što je zapravo u fokusu ovog filma. U Danijelu Zovatu ima glumački pouzdanog partnera koji uspeva da uverljivo odigra Rodnija Alkalu u trenucima kada je simpatičan, kao i u onima u kojima je jeziv i nasilan, s posebnim akcentom na prelaze između.

Ono što, međutim, do sada nismo znali o Ani Kendrik je to da ona ima talenta za režiju i da je sposobna da skroji više nego funkcionalan i uverljiv psihološki triler koji ima ambiciju da ide mnogo dalje od „true crime“ priče o serijskom ubici. Ona savršeno profiliše likove snimajući ih, vrlo dobro koristi filmsku muziku koja je iritantna baš onoliko koliko treba, ali i shvata da je najvažnije uhvatiti suštinu pogleda i sitnih, gotovo nevidljivih gestova jer se u ovakvom filmu o tome i radi. Preko njih ona uspeva da oslika onaj strah žene u mračnoj ulici koju neko prati, jer „muškarci se boje da će biti ismejani, a žene da će biti ubijene“, pa zato moraju konstantno da „kalibriraju“ svoje reakcije i svoje ponašanje.

S te strane, Woman of the Hour je vrlo inovativan, skoro revolucionaran film u pod-žanru u kojem je, navodno, sve već rečeno. Mnogi će ga zbog toga porediti s Finčerovim ostvarenjem Zodiac, ali će se tu najčešće zadržati na površnim, fotografskim i stilskim elementima „lažnih 70-ih“. Oba filma je, međutim, moguće gledati kao filmove paradigme i filmove koji u centar ne stavljaju ni serijskog ubicu, ni njegove žrtve, već pre svega njegove savremenike koje je susret s njim (kod Dejvida Finčera posredan, kod Ane Kendirk neposredan) obeležio, traumatizovao, stvorio im nekakvu opsesiju...

To ne znači da Ian Mekdonald i Ana Kendrik neće preceniti svoje „karte“, naprotiv. Za početak, imamo generalizaciju muškaraca koji su ili tupavi ili suviše tašti da bi verovali ženi, a ne „sistemu“, ili su, pak, patronizirajući gadovi ili potencijalni predatori. Scenarista i režiserka u filmu muškarcima, recimo oličenima u Teriju, ne priznaju pravo na grešku i pogrešno čitanje signala, e da bi se nakon opomene povukli.

Drugi problem je njihova teško odbranjiva teza da baš takvi glupi, lenji, tašti, patronizirajući i smotani muškarci zbog tih svojih osobina stvaraju sistem kroz koji će se Alkala i njegove „kolege“ stalno provlačiti. Tu se cilja na njihovu inherentnu mizoginiju, koje svakako ima, ali možda ne baš uvek i ne baš kod svakoga, a ona svakako nije „pogonsko gorivo“ za sistem. U tom smislu, onaj celi pod-zaplet s Lorom „visi“, posebno zato što je Nikolet Robinson igra u ključu „žene na ivici nervnog sloma“. Istina je po pravilu prozaičnija od toga, na sistem mnogo više utiče aljkavost u poslu i inercija nego neki koncept mizoginije, pa se Alkala i njemu slični mogu kroz njega provlačiti relativno nekažnjeno.

Ali i pored toga Woman of the Hour je zanimljiv i vrlo dobar film. A ako uzmemo u obzir da je u pitanju debi, onda ga možemo oceniti i kao impresivan.

The Apprentice

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Dva su generalna načina da se ispriča biografska priča o Donaldu Trampu: da se zauzme strana (bilo „za“ ili „protiv“), ili da se ona ne zauzme. U oba slučaja, naročito u potonjem, čak i ako se oslonimo na čistu faktografiju, izlažemo se riziku repetitivnosti i dosada, budući da ključne stvari o Trampu već znamo jer je dotični sveprisutan u medijima već pedesetak godina, a iza toga teško da se išta skriva.

Treba, dakle, pronaći ugao, a reditelj Ali Abasi (Shelly, The Border, Holy Spider) i scenarista, inače novinar, Gabrijel Šerman to uspevaju. Pritom nas naslovom The Apprentice navode na krivi trag Trampovog takmičarskog „rijalitija“ u kojem bi on otpuštao svoje takmičare, a pobednika bi nagradio (verovatno neplaćenim) pomoćničkim radnim mestom. U ovom slučaju, „šegrt“ je mladi Donald Tramp (Sebastian Sten), a „majstor“ advokat, politički „fikser“ i generalno „ajkula“ Roj Kon (Džeremi Strong).

Lik i delo Roja Kona svakako je poznato serijskoj publici, makar u svrhu lika iz mini-serije Angels in America gde ga je odigrao Al Paćino. Široj javnosti Kon bi mogao biti poznat pre svega po svom političkom angažmanu. Iako demokrata, Kon je održavao veze s republikancima, od senatora Džozefa Makartija kojem je bio pomoćnik u „lovu na komunističke veštice“, preko Ričarda Niksona kojem je bio neformalni savetnik do administracije Ronalda Regana, a pritom je kao advokat zastupao i tajkune i mafiju.

Abasi film otvara naoko slučajnim susretom između njih dvojice u jednom njujorškom „klubu za gospodu“ ranih 70-ih. Tramp je u društvu devojke koju smara svojim poznavanjem „scene“ bogatih i uticajnih. Kada ona ode da „napuderiše nos“, njega Kon poziva za svoj sto u zadnjoj sobi za kojim sede političari i mafijaši. Kada Donald kaže čime se bavi (nekretninama) i za koga radi, Kon ga smešta kao „Fredovog malog“ i upozorava da su ih i grad i država uzeli „na nišan“ zbog rasističke politike izdavanja stanova u njihovim zgradama.

Mladi Tramp će pokušati, a na kraju i uspeti da uveri svog oca (Martin Donovan) da angažuju Kona za advokata koji im može pomoći da se reše državnog pritiska. Donald će ga „saleteti“ u toaletu istog kluba s pričom kako je žrtva državnog siledžijstva, pa će ga Roj uzeti pod svoje. Ali Roj Kon nije običan advokat koji radi za klijente, već klijenti moraju raditi za njega, slušati ga i od njega se učiti. Donald, očito, ima potencijala za to, a ima velike ambicije: da ponovo oživi Njujork koji je 70-ih postao prljavo mesto puno socijalnih slučajeva, narkomana i kriminalaca, a to će započeti preuzimanjem i renovacijom hotela Komodor u blizini železničke stanice Grand Central.

Roj pritom zna tajne zanata, kao na primer da u „igri“ ne treba gledati „loptu“, nego protivnika, da je važnije ko je sudija od onoga šta kaže zakon i da s državnom administracijom treba igrati psihološke igrice, a njene predstavnike pritiskati ucenom. Usput, ima i tri pravila kako uspeti u „igri“, bilo pravnoj, bilo poslovnoj. Prvo, napad je najbolja odbrana. Drugo, istina je konstrukt, zato sve treba poricati i nikad ništa ne priznati. I treće, izvedeno od prethodna dva, svaki objektivni poraz na sudu ili u novinskom „ratu“ treba predstaviti kao pobedu.

Šta se dešava dalje na poslovnom planu znamo: renovacija hotela, Trampov Toranj na Petoj Aveniji, Atlantik Siti, vila u Mar de Lagu... Na privatnom, pak, u Donaldov život ulazi manekenka Ivana Zelničkova (Marija Bakalova, viđena u nastavku Borata), dok se njegov brat Fredi (Čarli Kerik) lomi pod pritiskom nikad zadovoljnog oca i odaje alkoholu...

The Apprentice je u svojoj prvoj polovini sjajan biografski film. S jedne strane, možda dobijamo uvid u to kako je i čijim zaslugama od „napaljenog klinca“ nastalo čudovište u slučaju Donalda Trampa. S druge, pak, sliku i priliku ortakluka u uslovima američkog kapitalizma, beskrupuloznost, manipulaciju, iskorištavanje slabosti i prezir prema svakom obliku iste. Videćemo i neke od obrazaca ponašanja Donalda Trampa tokom njegovog predsedničkog mandata u svojim zamecima.

Sve to je fantastično odglumljeno od strane centralnog dvojca. Sebastian Sten je uverljiv kao Donald Tramp koji je još mlad i zelen, ali željan dokazivanja i napretka, pritom nije imun na razna „zemaljska zadovoljstva“ poput žena i glamura, ali ni na iskrene, ljudske reakcije na ono što vidi. Nije, dakle, čudovište, odnosno, nije još to postao. Džeremi Strong, s druge strane, igra Kona kao nešto između hiperaktivne i hiper-verbalne varijante Geteovog Mefista i „ratnika“ s čvrstim „idealima“, apsolutno bez emocija i bez ispravnog moralnog kodeksa. On je, dakle, to čudovište.

Pritom, Abasi to sve sjajno režira u stilu verističkog dokumentarca koji odgovara portretiranom periodu, sa sve oštrim švenkovima u fotografiji Kaspera Tuksena na Arri Alexa 35 kameri koja sjajno imitira analognu sliku 70-ih godina, te još oštrijim montažnim rezovima. Uz dinamične arhivske umetke, sam grad New York u svojoj tadašnoj bedi i prljavštini diže se na nivo trećeg najvažnijeg lika.

U drugoj polovini, međutim, i scenarista Šerman i reditelj Abasi upadaju na dosta poznatiji teren, uz utisak da su rekli šta su već imali o centralnoj temi filma. Zakoni dramaturgije, pak, nalažu da ako imamo uspon, moramo da dobijemo i pad kako bismo izrekli nekakav sud, ali se autorski dvojac tu nalazi pred teško rešivim problemom. Naime, pad u odnosu između Trampa i Kona oslikava se prekidom komunikacije. Jasno, to znači da je i po poslovnim marifetlucima, ali i po zlobi nekadašnji „šegrt“ pretekao svog „majstora“, što i nije bilo teško zaključiti, pa autorskom dvojcu na raspolaganju ostaje samo da pokušaju da nam održe pažnju distrakcijama do finala filma, Konove smrti i Trampovog potpunog moralnog potonuća.

Distrakcija s takođe degradiranim odnosom između Donalda i Ivane, jednom kad ju je on osvojio, uglavnom ne uspeva, ne toliko zaslugom glumaca koliko iz razloga već viđene priče o tome da u transakcijskom odnosu nema prave ljubavi. Druga distrakcija su ubačeni elementi „kasnijeg“ Trampa kojeg poznajemo i iz „rijalitija“ i iz političke delatnosti, uz dosta namigivanja. Tu se, pak, Sebastian Sten trudi da lik održi na rubu karikature (prisutni su odjeci Trampovih imitacija koje je radio Alek Boldvin), ali da ne ode preko toga.

Za utehu je donekle dovoljno to da Abasi prilagođava stil i dizajn novoj dekadi radnje dovoljno da ostane veran onom koji je uspostavio, ali i da notira koliko se duh vremena promenio i kako se istom „novi“ Tramp prilagodio. Pritom, za pohvalu je i to da autorova osuda nije „popujuća“ i puna moralnog zgražavanja, koliko je zaključak nakon ispitivanja fenomena nečijeg uspeha. To samo ispitavnje je moglo ići i više u dubinu, s većim fokusom na godine uspona, ali i ovako, kada podvučemo crtu ispod vrlo dobre prve polovine i one druge koja zaslužuje prolaznu ocenu, dobijamo sasvim soldnu doku-dramu.

A Film a Week - Love in the Big City / Daedosiui salangbeob

 previously published on Asian Movie Pulse

People navigating love life and life in general is hardly a new subject in cinema and other art forms. Even the setting in which a straight woman lives with a gay man in the same apartment is not that new. However, Park Sang-young’s novel “Love in the Big City” is not merely a Korean riff on, let’s say, Will and Grace TV series. On the contrary, it aims for something more earnest, realistic and aware of the wider societal context.

The best-selling novel is actually getting two releases this fall. While the TV series adaptation will hit the small screens later this month, the big screen one, penned by Kim Na-deul (“Perheps Love”, 2021) and helmed by E.oni, formerly known as Lee Eon-hee (of 2016 “Missing” fame), has already premiered at Toronto and screened at Hawaii International Film Festival.

E.oni opens her film with a man running up the stairs to reach the rooftop terrace where a woman in wedding gown leans on a fence and smokes a cigarette. Loud music on piano and choir vocalising and a drone shot of downtown Seoul send the rest of the action into a series of flashbacks marked by numbers suggesting our protagonists’ age, starting when the two of them meet as a part of the same large French language-majoring group at college under the mentorship of the professor Olivier (Salim Benoit).

Jae-hee (Kim Go-eun) is a free-spirited, some would say “wild” girl. Although an over-achiever by nature, she is concentrated more on having fun than on studying. After all, she lived in Paris and is quite fluent in French. Contrary to her, Heung-soo (Steve Noh, also known as Noh Shang-hyun) is an aimless and timid guy who chose to delay his military service by studying French, drawn to the language because of Albert Camus’ “Stanger”. He seems to be the only guy in the group who is not in love with Jae-hee, and there is a good reason for it: he is gay, but he hides it even from his mother.

After an incident draws them closer, they become close friends and he moves to her apartment. They confide in each other and navigate their love lives together, while raising suspicions that they are a couple. Although their adventures might seem goofy and funny at times, they can also take a darker turn. After all, Korean society is still conservative, patriarchal and with strict hierarchy, while the acceptance of either LGBTQ+ people or male-female friendships as such is not implied.

Although the story has the clear beginning and ending, the seemingly integral choice of things in-between taken from the source novel can prove to be a bit troublesome, especially for fitting into a single movie. Although it is quite generous in the terms of runtime, the material simply seems a better fit for a one-season TV show. E.oni’s opting for a few clubbing montage sequences early on, kinetic camerawork (executed by the DoP Kim Hyoung-ju) and quick cutting saves some of the runtime, but seems a bit counter-intuitive for a romance drama. Later on, when the comedic elements evaporate, the style also gets calmer, and more fitting for the serious topics the novel, the script and the film try to explore.

The two leading actors remain on the centre stage of the film for the whole time, playing their characters evolving the best they can. Still, they are better at nailing the basics of them laid out early on than at getting to the characters’ emotional depth and complexity as the film moves to the more serious territory. Kim Go-eun, of “A Muse” (2012) fame and recently seen in “Exhuma” (2024), enjoys walking on the wild side and defying the strict and patriarchal society as Jae-hee, while Steve Noh, one of the stars of 2015 “Seoul Searching”, plays Heung-soo with tact and just the needed amount of swagger.

In the end, “Love in the Big City” is a film that opens certain aspects of contemporary life in Seoul and Korea in general from the point of view of young(er) people. It might not prove to be a seminal piece of work, but it is still decent.

A Film a Week - Good Children / Dobra djeca

 previously published on Cineuropa

We mature, we age and our lives change, but does the dynamic between siblings morph as time passes by, or do they stay attached to the patterns of behaviour they developed in their childhood and youth? Those are the questions that up-and-coming Croatian filmmaker Filip Peruzović asks in his feature-length debut, Good Children, which has just premiered in the 1-2 Competition of the 40th Warsaw Film Festival.

Nikola (Filip Šovagović, of No Man’s Land fame) and Saša (Nina Violić, most recently glimpsed in Good Times, Bad Times) are siblings on a specific mission: to clean up a large house after their mother’s death. Saša has her whole life and family in Canada, so time is of the essence. Contrary to his sister, Nikola seems like a bit of an idler, stuck in a rut in his own life, so he clings to both the objects and the sentiments of the past. During breaks from cleaning the house, getting rid of the furniture and packing up the memorabilia, they have conversations that quickly turn from mundane to passive-aggressive and, afterwards, play games like they did in their childhood, which fuel the toxicity of their relationship even more.

The script, written by the filmmaker and Nikolina Bogdanović, shows the differences in character between the two slowly and tactfully, but also in great detail. As a director, Peruzović creates the notion of the separate worlds they live in and of the one they have to share owing to these specific circumstances. He does so by employing Tomislav Sutlar’s hand-held camerawork at short-to-medium distance, imbuing the movie with warm, patinated colours. This world seems to be stuck in the era of their childhood, or even before that, thanks to Dino Topolnjak’s production design full of objects from Yugoslav times that appear to be in daily use. On the other hand, the striking sound design by Ivan Zelić, consisting of both interior and neighbourhood noises, reminds us that we are watching a contemporary story, and the fusion of the two makes it appear timeless and universal.

Largely a two-hander, except for the sequence in which the neighbour (Vinko Kraljević) comes to offer his condolences and try to retrieve a trimmer he lent to their mother a while ago, which sparks one more awkward conversation, Good Children depends heavily on the two main actors. Both of these thesps are more than capable of holding our attention individually and on their own terms, while the chemistry between them seems playful, natural and completely believable, making the film an easy watch.

On the other hand, even despite the running time that clocks in at 78 minutes, Good Children has a bit of an aura of an extended short, since most of the plot, the atmosphere, the relationships and the sprinkling of details could easily be laid out in under 30 minutes, even while keeping the deliberately slow pacing in Iva Ivan’s editing, which suits the situation that the characters find themselves in perfectly well. This should not come as a surprise, given that Peruzović mastered the short format before moving on to the feature one, ranging from his early work Tetrapak (2010) to Sinking Objects (2018), which was also included in the Deep Cuts omnibus. But in the end, the longer format offers the opportunity for the slow passing of time to be felt more intensely, and Peruzović seizes it, making Good Children more than a solid debut.

Apartment 7A

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Malo je labavih trilogija koje funkcionišu i zajedno i po pojedinačnim filmovima kao što je to slučaj s onom „stambenom“ Romana Polanskog. Nju sačinjavaju londonski Repulsion (1965), njujorški Rosemary‘s Baby (1968) i pariški The Tenant (1976), svi filmovi stoje postojano „kano klisurine“ sami za sebe, a i zajedno tvore jednu zaokruženu celinu. Mnogi su se na njih nadovezivali, pokušali da ih repliciraju ili čerupali određene delove koji su im trebali, oni bistriji su ih samo citirali i na njih se pozivali, ali je samo Polanski znao i imao formulu da bi tako nešto izveo. Užasi u sva tri filma su realni i opipljivi i zapravo izviru iz ljudske prirode i društva, a sve natprirodno je samo manifestacija te metafore.

Ako to neko nije shvatio, onda je bolje da filmove ne dira. Nažalost, produkcijska kuća Paramount, režiserka Natali Erika Džejms i njeni ko-scenaristi Kristijan Vajt i Skajlar Džejms su posegnuli baš za, makar u Americi, najpoznatijim centralnim delom trilogije za koji su smućkali pred-nastavak skrojen oko jednog od likova koji se pojavljuje u dve, ali apsolutno memorabilne scene. Film Apartment 7A koji se, navodno, dugo „krčkao“ na koncu čak i nije dospeo do kino-dvorana, već je odmah pušten u virtuelni prostor preko platforme Paramount +.

Prva greška koju su Džejms, ko-scenaristi i producenti napravili bila je ta da sami sebi nisu postavili pitanje šta je još ostalo da se kaže o „svetu“ Rosemary‘s Baby. Odgovor na to pitanje bi glasio „apsolutno ništa“, jer je film Romana Polanskog jedan od onih koji u potpunosti govore sami za sebe, sve što treba je već u njima i sve je na svom mestu da se rasplete u završnoj sekvenci. Novom autorskom timu je, dakle, ostalo da ponovo ispričaju manje ili više istu priču o likovima koje zapravo poznajemo, pod uslovom da smo gledali film.

Ako jesmo, onda znamo da ni Rozmeri (Mia Farou), ni njen muž Gaj (Džon Kasavetes) tu nisu pokretači ničega, već su žrtva i predani (u smislu mikro-agresija i izluđivanja), ali zapravo nesvesni pomagač mračnih sila. Zato novi tim u priču mora vratiti samo mesto radnje, zgradu Bremford, i likove Mini i Romana Kasteveta, te pronaći njihovu novu, odnosno staru i pređašnju žrtvu, što je u ovom slučaju Teri Đonofrio koje se možda sećamo kao narkomanke iz podruma koja se ubila.

Ako nismo gledali original, zašto bi nas onda zanimao njegov „prikvel“? Sve u svemu, Sizifov posao za onoga ko ga se latio.

Elem, Teri (Džulija Garner) je plesačica koja je došla u Njujork s farme na Nebraski kako bi uspela u svetu brodvejskih mjuzikla. Povreda članka na jednoj od proba pred predstavu koja bi joj mogla lansirati karijeru dovodi je u vrlo nezavidnu poziciju. Tako povređena ne može davati sve od sebe, a još je navučena i na lekove protiv bolova.

Ona na jednoj audiciji upoznaje reditelja Alana Maršanda (Džim Sturdžis) koji isprva ima poriv da je ismeva i ponižava, ali se Teri ne da. Ona ga prati kući, pa tako dolazi do Bremforda i tamo upoznaje Mini (Dajen Vest) i Romana (Kevin Mekneli) koji je pozivaju da se useli u naslovni stan na sedmom spratu čiji su oni vlasnici. Predstavljaju se kao ljudi koji nemaju svoje dece, a voljni su pomoći onima u nevolji.

Za Teri je to prilika da se približi Alanu i konačno zaista pokuša da „uspe u životu“ i izgradi karijeru na brodvejskim daskama. Malo je možda odbija to što Mini i Roman pokušavaju da joj kroje život, to što sanja čudne i zapravo sve čudnije snove, kao i nejasna sudbina njihove prethodne stanarke (eto prilike za još jedan „prikvel prikvela“). Kao što pretpostavljamo, sve ima svoju cenu, što će Teri saznati na teži način, a znamo i kako se priča završava...

Svaka čast glumcima koji pokušavaju da poznate likove odigraju na jedan novi način, ali i to se u ovom slučaju čini prilično uzaludnim, budući da ti likovi nisu produbljeni, a Teri zapravo deluje kao kompozit Rozmeri i Gaja. Sama zgrada je solidno pogođena spolja, ali iznutra, što je važnije, deluje poprilično generički, ofrlje dizajnirano i odrađeno, kao da je sloj CGI-ja dodat preko AI-promptova. Nema onog mekog svetla i neoštrih rubova koji su kod Polanskog imali dramaturšku funkciju, a poneki nahereni ugao snimanja tu ne može puno pomoći.

Zapravo, Natali Erika Džejms pokazuje svoju maštovitost samo u sekvencama sna, naročito onim ranim u ključu izvitoperenog mjuzikla. Ali i njih ima previše, pa im se efekat gubi, a kako vreme prolazi, one se skraćuju i postaju rudimentarnije s jedinom funkcijom prepada koji i tako očekujemo. Apartment 7A tako postaje i ostaje uzaludni pokušaj, ali i strm pad u karijeri autorice jednog izvrsnog „uzdignutog“, opipljivog i metaforičkog horora, Relic (2019), kojim se tada približila teritoriji kojom i dalje suvereno vlada Roman Polanski.

Lista - Oktobar 2024.

 

Ukupno pogledano: 74 (59 dugometražnih, 6 kratkometražnih, 9 srednjemetražnih)
Prvi put pogledano: 70 (55 dugometražnih, 6 kratkometražnih, 9 srednjemetražnih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Between the Temples
Najlošiji utisak: Joker: Folie a Deux

*ponovno gledanje
**kratkometražni
***srednjemetražni
**(*)kratkometražni, ponovno gledanje

kritike objavljene na webu su aktivni linkovi

datum izvor English Title / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena/10

**01.10. festival Dream Creep (Carlos A.F. Lopez, 2024) - 8/10
**01.10. festival Amygdala (Oskar Johansson, 2024) - 8/10
**01.10. festival Emily's Mountain (Tal Somech, 2023) - 7/10
**01.10. festival Escape Attempt (Alex Topaller, Daniel Shapiro, 2024) - 8/10
**01.10. festival Where the Mountain Women Sing (Zhang Juefang, 2024) - 6/10
**01.10. festival Nobody Somewhere / Nadie en algún lugar (DN Bianco, 2023) - 7/10
02.10. video Molli and Max in the Future (Michael Lukk Litwak, 2023) - 7/10
02.10. kino Megdan: Between Fire and Water / Megdan: Između vatre i vode (Todor Čapkanov, 2024) - 3/10
03.10. video Wolfs (Jon Watts, 2024) - 6/10
05.10. kino Beetlejuice Beetlejuice (Tim Burton, 2024) - 7/10
07.10. video Salem's Lot (Gary Dauberman, 2024) - 5/10
07.10. video It Ends With Us (Justin Baldoni, 2024) - 5/10
09.10. video Stopmotion (Robert Morgan, 2023) - 7/10
10.10. kino Planet 7693 / Planeta 7693 (Gojko Berkuljan, 2024) - 7/10
10.10. video It's What's Inside (Greg Jardin, 2024) - 5/10
10.10. video The 4:30 Movie (Kevin Smith, 2024) - 6/10
11.10. festival Love in the Big City / Daedosiui Salangbeob (E.oni, 2024) - 6/10
11.10. festival Good Children / Dobra djeca (Filip Peruzović, 2024) - 7/10
11.10. kino The Wild Robot (Chris Sanders, 2024) - 8/10
12.10. kino Megalopolis (Francis Ford Coppola, 2024) - 5/10
12.10. video Deadpool & Wolverine (Shawn Levy, 2024) - 5/10
13.10. video The Wasp (Guillem Morales, 2024) - 5/10
13.10. festival Sisam / Sisamu (Hiroyuki Nakao, 2024) - 6/10
14.10. video Killer Heat (Philippe Lacôte, 2024) - 4/10
15.10. video Alien: Romulus (Fede Álvarez, 2024) - 6/10
16.10. video V/H/S/Beyond (Various, 2024) - 6/10
17.10. kino Bad Genius (J.C. Lee, 2024) - 6/10
17.10. video The Platform 2 / El hoyo 2 (Gardel Gastelu-Urrutia, 2024) - 5/10
18.10. video His Three Daughters (Azazel Jacobs, 2023) - 8/10
18.10. kino Terrifier 3 (Damien Leone, 2024) - 7/10
19.10. kino Joker: Folie a Deux (Todd Phillips, 2024) - 3/10
19.10. video She Is Conann / Conann (Bertrand Mandico, 2023) - 5/10
21.10. video New Life (John Rosman, 2023) - 6/10
*22.10. festival Cent'anni (Maja Doroteja Prelog, 2024) - 7/10
*23.10. festival Family Therapy / Odrešitev za začetnike (Sonja Prosenc, 2024) - 8/10
***23.10. festival Mr Smej / Gospod Smej (Aleš Horvat, 2024) - 6/10
***23.10. festival Reflections - Portrait of Vinko Möderndorfer / Odsevanja - portret Vinka Möderndorferja (Primož Meško, 2024) - 7/10
***23.10. festival Matej Strnen (Alma Lapajne, 2024) - 6/10
23.10. festival Fela F Blackwood - Don't Hold Back / Fela F Blackwood - Što na umu to na drumu (Boštjan Korbar, 2024) - 6/10
***23.10. 100dB Indust-bag (Jaka Terpinc, Gregor Bauman, 2024) - 7/10
***23.10. The Other Side of the Pipe / Na drugi strani pipe (Marko Kumer, 2024) - 6/10
24.10. video Brothers (Max Barbakow, 2024) - 4/10
24.10. video Between the Temples (Nathan Silver, 2024) - 9/10
24.10. video Apartment 7A (Nathalie Erika James, 2024) - 4/10
***24.10. festival Dad and I Facing Time / Čas proti naju (Simona Jerala, 2024) - 8/10
***24.10. festival Grandmother's Story / Nonina štorja (Tadej Čater, 2024) - 6/10
24.10. festival Two Brothers, Two Sisters / Dva brata, dve sestri (Miha Čelar, 2024) - 6/10
24.10. festival Once upon a Time in Soča Valley / Nekoč v Posočju (Ema Kugler, 2024) - 8/10
*24.10. festival Block 5 / Igrišča ne damo! (Klemen Dvornik, 2024) - 7/10
24.10. festival Snatched from the Source / Zajeti v izviru - Slovenski otroci Lebensborna (Maja Weiss, 2024) - 6/10
25.10. video The Front Room (Max Eggers, Sam Eggers, 2024) - 4/10
25.10. festival Friends of the Young / Prijatelji mladih - 70 let ZPMS (Maja Pavlin, 2024) - 5/10
25.10. festival Fearless Queen of the Night / Bojevita kraljica noči (Matej Vranič, 2024) - 7/10
***25.10. festival Mirko Bambič, Nascent State / Mirko Bambič: V stanju rojevanja (Radovan Čok, 2024) - 6/10
25.10. festival The Volta Cinema / Kino Volta (Martin Turk, 2024) - 7/10
25.10. festival Alpe-Adria Underground! / Ali je bilo kaj avantgardnega? (Matevž Jerman, Jurij Meden, 2024) - 7/10
*25.10. festival Praslovan (Slobodan Maksimović, 2024) - 6/10
25.10. festival Tartini's Key / Tartinijev ključ (Vinci Vogue Anžlovar, 2024) - 6/10
25.10. festival Ciao Bela / Čao Bela (Jani Sever, 2024) - 3/10
26.10. festival Maverick from the Edge / Viharnik z roba, 100 let Skalašev (Igor Vrtačnik, 2024) - 5/10
***26.10. festival Ars (Amir Muratović, 2023) - 6/10
***26.10. festival Tree Grows in My Dreams Every Night / V mojih sanjah rase vsako noč drevo (Vid Hajnšek, 2024) - 7/10
26.10. festival Funeral Feast / Sedmina (Matjaž Klopčič, 1969) - 6/10
26.10. festival This Is a Robbery! / To je rop! (Gregor Andolšek, 2024) - 6/10
26.10. festival Not a Word / Kein Wort (Hanna Slak, 2023) - 8/10
27.10. festival Kaj + Ester Forever / Kaj pa Ester? (Tosja Flaker Berce, 2023) - 5/10
27.10. festival Gepack (Žiga Kukovič, 2024) - 5/10
28.10. festival Tracing Light (Thomas Riedelsheimer, 2024) - 7/10
31.10. festival Flowers of Ukraine / Kwiaty Ukrainy (Adelina Borets, 2024) - 7/10
31.10. festival Valentina and the MUOSters (Francesca Scalisi, 2024) - 7/10
31.10. kino The Apprentice (Ali Abbasi, 2024) - 7/10
31.10. video Woman of the Hour (Anna Kendrick, 2023) - 8/10
31.10. kino Nelly Rapp Monster Agent / Nelly Rapp - Monsteragent (Amanda Adofsson, 2020) - 7/10

Between the Temples

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Kao što Islam ima mujezina koji pesmom poziva na molitvu, tako Judaizam i Hrišćanstvo imaju kantora, pevača koji vodi hor ili pastvu u pesmi za vreme pevanih delova službe. Primera radi, u svoje doba kantori su bili Bah i Teleman.

Kantor Ben, junak filma Between the Temples Nejtana Silvera, izgubio je glas, makar metaforično, nakon smrti svoje supruge Rut, ali iznenadni susret s nastavnicom muzičkog iz svog đačkog doba možda će mu pomoći da ga vrati. Ovo zvuči kao generička, topla indi-komedija, a i festivalska turneja započeta na Sandensu i Berlinalu signaliziraju u tom smeru, ali Between the Temples je zapravo jedan od osebujnijih i uvrnutijih filmova godine.

Za početak, Ben (Džejson Švarcman koji je na personu smotanka dodao nešto sredovečne rezignacije) je pod pritiskom svoje zajednice da nastavi dalje sa svojim životom. Kod kuće, njegova jedna majka Džudit (Doli de Leon) pokušava da mu namešta sastanke s različitim ženama kako bi upoznao onu pravu i nastavio dalje sa životom. Druga majka Meira (Kerolajn Aron) se u tu rabotu uglavnom ne meša, ali ne staje ni na njegovu stranu. Na poslu, pak, njegov šef, rabin Brus (Robert Smigel) pokušava da ga spoji sa svojom kćerkom Gabi (Medlin Vajnstin), ne naročito uspešnom glumicom koja je i sama izašla iz veze u koju je dosta uložila.

U trenutku kada ponovo naleti na Karlu (Kerol Kejn), Ben je na dnu života, toliko da se ljuti na kamiondžiju koji odbija da ga pregazi i da započinje tuču u kojoj ne može pobediti u baru. Ona je ta koja će mu platiti piće za oporavak, pitati ga kako je i odvesti ga kući. Njegovo iznenađenje je još i veće kada se brbljiva, vesela penzionerka pojavi na njegovim časovima pripreme za b’nai micvu želeći da u starosti obavi ritual. Njeno opravdanje za to je da su joj roditelji bili komunisti i ateisti, a da je kasnije bila u sekularnom braku s mužem iz protestantske familije, ali da je sada spremna da ponovo započne život kao Jevrejka.

Nesiguran u sebe, Ben je sumnjičav koliko bi tako nešto imalo smisla, ali rabin kome su na pameti samo mantre o inkluziji, a zapravo donacije i novac, nalaže mu da se prihvati posla. Dok joj drži časove hebrejskog kako bi mogla da pročita poglavlje iz Tore i uči je pesmama, njih dvoje se zbližavaju, što ponekad uključuje i bizarne situacije kao što je kršenje pravila košer ishrane i halucinacije od čaja od halucinogenih pečuraka. Ionako komplikovan, Benov život se dodatno komplikuje...

Neko će ovde prepoznati situaciju iz filma May December Toda Hejnsa, ali mnogo snažnije reference su rezervisane za filmove iz 70-ih. Tako imamo ponešto klasičnog Vudija Alena koji dodaje elemente psihoanalize na štoseve o napornim jevrejskim majkama koje svojom ljubavlju i zaštitom guše sinove, što za rezultat ima anksiozu pojačanu do maksimuma. S vremena na vreme imamo i altmanovski dizajn zvuka, što pojačava utisak haosa i buke, kako u Benovoj glavi, tako i oko njega. Ali verovatno je glavna referenca Hal Ešbi i njegov legendarni film Harold and Maude (1971). Nađe se tu i ponešto odjeka Džona Kasavetesa i njegovog proto-mamblkora...

Nejtan Silver je karijeru započeo s ultra-niskobudžetnim filmovima kućne radinosti pre nego što je proredio rasporede snimanja, povećao budžete i podigao uslove produkcije. Between the Temples je njegov za sada najambiciozniji film, ali daleko od toga da je zbog toga kalkulantski i lišen autorske strasti ili iskrenosti. Naprotiv, i na estetsko-tehničkom planu, kao i na onom narativnom, Silver održava onu iskrenu prljavštinu. U tome mu pomaže fotografija Šona Prajsa Vilijamsa u ultra-kinetičkom modusu i na 16-milimetarskoj traci, kao i oštra, nepredvidiva, a opet ritmična montaža Džona Magara.

Pričanje priče, posebno u kluču komedije koja se stalno prebacuje između tople i urnebesne, dosta zavisi od glumaca, a ekipa koju je Silver okupio, uglavnom pokupljena s televizije, iz redova epizodista ili iz nekih prošlih vremena, ovde je jako raspoložena i, čini se, zaista uživljena u svoje likove. Džejson Švarcman i Kerol Kejn pritom imaju sjajnu zajedničku, komplementarnu hemiju koja se oseća pre svega u njihovim glasovima.

Na kraju, Nejtan Silver s Between the Temples uspeva da napravi vrlo redak tip filma: komediju koja je zaista smešna, zaista provokativna, ali i zaista empatična, pa stoga i veoma životna.

Brothers

 kritika objavljena u dodatku Objektiv dnevnog lista Pobjeda

Budalaština i komedija nisu jedno te isto i to treba držati na umu. Jer budalaština, ma koliko dražesna bila (a znaju biti i takve) na kraju ipak ostaje budalaština. Tako nešto je krajnje pogubno uzimati ozbiljno.

U tom smislu, film Brothers u režiji Maksa Berbakova (Palm Springs) i po scenariju Mejkona Blera (kućni glumac Džeremija Solnijea koji se, usput, napisao Hold the Dark, te režirao I Don’t Feel at Home in This World Anymore i „ribut“ The Toxic Avenger) i Itana Koena (kojeg ne treba posebno predstavljati, uglavnom zbog nekadašnje saradnje s bratom Džoelom), je budalaština koja se izdaje za komediju i to onu krimi-sorte. Film nam je upravo „sleteo“ na Amazon koji pod svojom šapom drži nekada slavni studio MGM.

Najkraće rečeno, premisa za film bila bi malo izmenjena varijanta komedije Twins Ivana Rajtmana s Arnoldom Švarcenegerom (koji je tu nagovestio da od bodi-bildera koji ne može da se otrese nemačkog akcenta možda nekada postane glumac) i Denija De Vita (koji je idealan komičar, donekle prirodni, a odnekle trenirani), ali smeštena u svet južnjačkih, seljačkih kriminalaca. Krimi-komedija u potonjem miljeu smo se nagledali, od svih varijacija na temu Dukes of Hazard, preko Raising Arizona do Logan Lucky, i u njima smo često imali braću, rođake i porodične klanove, ali nismo baš ovakve blizance. Šteta je što se fora koja se s takvim izborom glumaca sama nameće upotrebljava samo jednom, i to, čini se, gotovo slučajno.

Elem, naši blizanci su Mouk (Džoš Brolin) i Džejdi (Piter Dinklidž) koji dolaze iz loze karijernih kriminalaca. Kada ih majka Ket (Džen Lendon) u ranoj mladosti napusti bežeći od zakona, oni se snalaze kako znaju i umeju, to jest kriminalnim radnjama u kojima je Džejdi mozak, a Mouk snaga. Kada jedna pljačka pođe po zlu, Mouk završava u zatvoru na kraće, a Džejdi na tuže vreme, i tu im se putevi, u skladu s njihovim karakterima, privremeno razilaze.

Dok se Mouk trudi da živi pošteno, zajedno sa suprugom Ebi (Tejlour Pejdž) čekajući rođenje kćerke Bluberi i radeći u lokalnom „fast-fudu“ za minimalac, Džejdi je skovao plan da preko zatvorskog čuvara Džimija Farfula (Brendan Frejzer) i njegovog oca sudije (M. Emet Volš u svojoj poslednjoj ulozi) izađe iz ćuze ranije. Zauzvrat, on im je obećao da će za njihov račun ući u trag nestalim dragocenim smaragdima koje je njegova majka ukrala pre nego što je nestala.

Za to bi, pak, rado „navukao“ brata da mu opet pomogne, a kako je Mouk ostao bez posla, prilika se sama javlja kada se Džejdi pojavi u njegovoj i Ebinoj kući na zabavi. Nevoljno, Mouk ipak smišlja izgovor da mu se pridruži na vikend-avanturi potrage za draguljima, dok im je besni, ali ne baš pametni Džimi za petama. Naravno, i ostarela Ket (ulogu preuzima Glen Klouz) će se vratiti u priču u kojoj, čini se, svaka strana ima neki svoj „ugao“ kako bi „izradila“ sve ostale. Osim, naravno, Mouka koji je glup kao tocilo...

Autorska i glumačka ekipa koja je stala iza ovog filma svakako podižu očekivanja, a to čini i uvod u kojem se smenjuju Dinklidžova naracija, napetost s jurnjavom i pucnjavom i urnebesna komedija. Nažalost, vrlo brzo se ispostavlja da su scenaristi Bler i Koen svojevrsni „dvojac bez kormilara“ koji ne zna gde bi priču odveo, dalje od toga da zapetlja motivacije likova u njoj kako bi ona mogla da pređe kroz određeni broj epizoda od kojih su neke bizarne, neke nepotrebne, neke repetitivne, a neke sve troje, i to u relativno kratkom trajanju od ispod 90 minuta.

Kormilo ne preuzima ni reditelj Barbakov koji se svakako bolje snalazio kada je imao prste i u priči filma, što je bio slučaj s njegovim prvencem Palm Springs (2020). I tu je hodao zapravo po poznatom terenu verbalne, „luzerske“, polu-romantične komedije začinjene tropama manijakalnog ludaka koji se niotkuda pojavljuje da nekoga ubije i vremenske petlje u stilu Groundhog Day i žanrovskih varijacija na temu. Razlika je, međutim, u tome što je Barbakov u svom dugometražnom debiju te elemente aranžirao na jedan svež i inovativan način, što ovde nikako nije slučaj.

To odsustvo „kormilara“ vidi se i po izvedbama glumaca koji su prepušteni sami sebi i svojim moćima improvizacije u kojima se neki snalaze bolje, a neki slabije. Glen Klouz, očekivano, briljira, pa je njena Ket spoj manipulatorke i komične persone Ribe Mekintajer, sa sve preteranim južnjačkim akcentom. Vrlo dobra je i Marisa Tomej kao Džejdijeva „pen-“devojka, čudakinja koja čita aure, sluša ekstremni metal i živi s orangutanom koji će u najbizarnijoj i najbesmislenijoj epizodi filma seksualno napasti Mouka. Komični potencijal uspeva da iskoristi i M. Emet Volš kao korumpirani sudija koji bi kakvih dvesta godine ranije verovatno bio i ponosni robovlasnik, a donekle i Brendan Frejzer kojem ovakve komične uloge bolje leže od one patetičnog debeljka kod Aronofskog za koju je dobio Oskara.

Problem je, međutim, s dvojicom glavnih glumaca. Ne samo da se disparitet njihovog stasa gotovo nikada ne adresira, što bi inače bio „zicer“ u komedijama iz poslednjih decenija prošlog veka (dobro, možda su tu kalkulisali i sa „teškom rukom“ političke korektnosti koja bi mogla da ih dohvati), već među njima kao da nema ni hemije ni sinergije. Iako, kad ih pogledamo, oni bi s tim kockastim vilicama zaista i mogli da prođu kao braća ili makar bliži rođaci. Opet, i njihov komičarski potencijal je različit, pa Piter Dinklidž i može da prođe kao tip koji manjak u stasu kompenzuje viškom u glasu i u planu. S druge strane, Džoš Brolin nije baš ni rođen, a ni treniran komičar, već je pre muškarčina starog kova, pa mu u teoriji bolje stoji duhovita improvizacija od one komične. On se ovde trudi da ne pukne od smeha dok igra svog tupsona koji bi rado bio dobrica da se nije upetljao s kriminalcima, čak i uverljivo „skida“ detinjastost takvog tipa lika, ali između njega i Dinklidža nema one preko potrebne zajedničke igre. Da njih dvojica, zajedno s Mejkonom Blerom, nisu producenti filma, reklo bi se da je scenario napisan pre nego što su uloge dodeljene, pa posle nije prekrojen kako bi njima više odgovarao, već su, poput najamnih radnika, pušteni da se snalaze kako ko zna i ume.

S nešto pozitivnije strane, film izgleda dovoljno dobro pre svega jer ga je Kujen Tran snimila dovoljno atraktivno, ne traje predugo iako je ritam neujednačen, pa se može opušteno pogledati s kauča u jednom dahu. Čini se da je ekipa iza njega makar pogodila medij na koji će ga izbaciti, jer bi u bioskopu, sa publikom koja ima više koncentracije, postalo očitije koliko je Brothers gubljenje vremena.